HERCEVI U ATLANTISU







I. DJEAK I NJEGOVA MAJKA. BOBBYJEV ROENDAN. NOVI STANAR. O VREMENU I NEZNANCIMA.

Otac Bobbyja Garfielda bio je od onih mukaraca koji kosu ponu gubiti nakon to navre dvadesetu, a potpuno oelave negdje s etrdeset pet godina. Randall Garfield bio je poteen tog ponienja jer je u trideset estoj godini umro od sranog napada. Bio je trgovac nekretninama i duu je ispustio na podu kuhinje tue kue. Kad je Bobbvjev tata izdahnuo, potencijalni je kupac bio u dnevnom boravku, gdje je pokuavao pozvati hitnu pomo neukljuenim telefonom. U to je vrijeme Bobby imao tri godine. Nejasno je pamtio ovjeka koji ga kaklja, pa ljubi u obraze i elo. Bio je prilino siguran da je taj ovjek bio njegov tata. TUGUJUA RODBINA, pisalo je na nadgrobnom spomeniku Randalla Garfielda, ali njegova mama nikad nije djelovala naroito ucviljeno, a to se tie Bob-byja... pa, kako tugovati za ovjekom kojega jedva pamti?
Osam godina poslije oeve smrti Bobby se do uiju zaljubio u ez-desetpetcentimetarski Schvvinnov bicikl u izlogu eljeznarije Hanvich Western Auto. Na sve mile naine kojih se mogao dosjetiti pokuao je skrenuti majinu panju na taj Schwinn; naposljetku joj ga je pokazao jedne veeri dok su se vraali kui iz kina (gledali su Tama na vrhu stuba, film koji Bobby nije razumio, ali koji mu se svejedno svidio, osobito dio kad se Dorothy McGuire prevali sa stolca na lea i pokae svoje duge noge). Dok su prolazili pokraj eljeznarije,
Bobby kao uzgred spomene kako bi bicikl u izlogu bio divan poklon nekom srekoviu od djeteta za njegov jedanaesti roendan.
"Nemoj ni pomiljati na to", ree ona. "Nemam novca da ti kupim bicikl za roendan. Zna, tvoj nas otac nije ostavio ba zbrinute."
Premda je Randall umro za vrijeme Trumanova mandata, a Ei-senhower sad bio ve na kraju svoje osmogodinje plovidbe, Tvoj nas otac nije ostavio ba zbrinute jo je bila najea reakcija njegove majke na svaki Bobbvjev prijedlog koji bi mogao podrazumijevati troak vei od jednog dolara. Taj bi komentar najee bio popraen prijekornim pogledom, kao da ovjek nije umro nego pobjegao.
Dakle, nita od bicikla za njegov roendan. Bobby se turobno zamisli nad time na povratku kui. Gotovo se sasvim rasplinuo uitak koji je u njemu izazvao neobian, zbrkani film koji su gledali. Nije se raspravljao s majkom niti ju je pokuavao umilostiviti jer bi to izazvalo njezin protunapad (a kad bi Liz Garfield krenula u protunapad, ta je gazila sve pred sobom), ali se prepustio mranim mislima u vezi s izgubljenim biciklom... i izgubljenim ocem. Kadto bi gotovo mrzio svog oca. Katkad bi ga u tome spreavalo samo to to je vrlo snano, premda bez ikakva konkretnog temelja, slutio da njegova majka upravo to eli. Kad su stigli do parka Commonwealth i zaputili se pokraj njega -jo dvije ulice i skrenut e lijevo u Broadovu, gdje su stanovali - on se oglui na svoje uobiajene strepnje i postavi pitanje o Randallu Garfieldu.
"Mama, zar nije nita ostavio? Ba nita?" Prije tjedan-dva, proitao je krimi iz serije o Nancv Drew o tome kako je nasljedstvo nekog siromanog klinca bilo skriveno iza stare ure u naputenoj palai. Bobby se nije nadao da je njegov otac negdje sakrio zlatnike ili rijetke marke, ali ako je ostavio barem neto, moda bi to mogli prodati u Bridgeportu. U nekoj od tamonjih zalagaonica. Bobby nije znao kako funkcionira to sa zalagaonicama, ali je znao kako te trgovine izgledaju: ispred njih vise tri zlatne kugle. Usto je bio uvjeren da e im zalagaoniari rado pomoi. Naravno, bio je to samo djeji san, ali Carol Gerber koja stanuje malo dalje od njih ima cijelu zbirku lutaka koje joj je njezin otac, zaposlen u ratnoj mornarici, poslao iz inozemstva. A ako oevi neto poklanjaju - to i ine - onda je logino pretpostaviti da oevi katkad i neto ostavljaju.
Kad je Bobby postavio to pitanje, prolazili su ispod jedne od ulinih svjetiljaka koje su se protezale ovom stranom parka Commo-nvvealth, i Bobby primijeti kako se dogodila neka promjena na majinim ustima kao i uvijek kad bi se on odvaio upitati neto o svom
pokojnom ocu. Ta bi ga promjena podsjetila na njezinu torbicu: kad biste potegnuli vezice, rupa na njezinu vrhu bi se smanjila.
"Rei u ti stoje ostavio", ree ona kad su krenuli niz Broad Street Hill. Bobby je ve poalio to je pitao, ali je sad, naravno, bilo prekasno. Nakon to se navije, ne moe je zaustaviti, u tome je problem. "Ostavio je policu ivotnog osiguranja koja je istekla godinu dana prije njegove smrti. Nisam pojma imala dok nije umro a svi su - ukljuujui i pogrebnika - doli po komadi onoga to ja nisam imala. Ostavio je i veliku vreu neplaenih rauna, koje sam dosad uglavnom podmirila - ljudi su pokazali razumijevanje za moju situaciju, osobito gospodin Biderman, grijeila bih duu da kaem da nisu."
Sve je to bila stara pjesma, dosadna koliko i gorka, ali tad ona ree Bobbvju i neto novo. "Tvoj otac", ree dok su se primicali njihovoj stambenoj zgradi koja se nalazila na polovici Broad Street Hilla, "nikad nije mogao odoliti nedovrenoj skali."
"Mama, to je to nedovrena skala?"
"Nije vano. Ali u ti rei jedno, Bobuljica: da te nikad nisam uhvatila da karta za novac. Toga mije dosta za cijeli ivot."
Bobby je elio postaviti jo koje potpitanje, ali je znao da ne smije; dodatna bi pitanja samo pokrenula njezinu tiradu. Moda ju je film, u kojem se radilo o nesretnim suprunicima, uzrujao na neki nain koji on kao klinac nije mogao razumjeti. U ponedjeljak e pitati svog prijatelja Johna Sullivana to su to nedovrene skale. Bobbvju se inilo daje to neto iz pokera, ali nije bio sasvim siguran.
"U Bridgeportu ima mjesta gdje mukarcima uzimaju novac", ree ona dok su prilazili zgradi u kojoj su stanovali. "U njih zalaze mukarci bez pameti. Mukarci bez soli u glavi naprave neku glupost, a poslije ih najee jadne ene moraju vaditi iz govana. Zna..."
Bobby je znao to slijedi; bila je to najdraa tema njegove majke.
"ivot nije pravedan", ree Liz Garfield dok je vadila klju od ulaznih vrata i spremala se otkljuati vrata Broadove broj 149 u gradu Hanvichu, dravi Connecticut. Bio je travanj 1960., no je iz-disala proljetni miomiris, a pokraj svoje majke stajao je mravi djeak s risque crvenom kosom svog oca. Jedva da ga je ikad dirala po kosi; u rijetkim prigodama kad bi ga pomilovala najee bi ga dotaknula po ruci ili obrazu.
"ivot nije pravedan", ponovi ona. Otvori vrata i oni uu.
Istina da njegovu majku ivot nije mazio kao princezu, i svakako je loe to to je njezin suprug s trideset est godina ispustio duu na podu pokrivenom linoleumom u nekoj praznoj kui, ali se Bobbvju katkad inilo daje moglo biti i gore. Na primjer, mogli su imati dvoje djece umjesto samo jednog. Ili troje. Ma to - i etvero.
Ili da mora raditi neki stvarno teak posao kako bi uzdravala njih dvoje? Sullvjeva mama radi u pekarnici Tip-Top u sreditu grada, pa onih tjedana kad mora upaliti pei, Sully-John i njegova dva starija brata jedva da je vide. Bobby je promatrao i ene koje se slijevaju iz tvornice cipela Peerless Shoe Companv kad se u tri sata oglasi sirena (on izlazi iz kole u pola tri), ene koje su odreda ili premrave ili predebele, ene blijedih lica i prstiju umrljanih uasnom bojom stare krvi, ene koje gledaju u zemlju, a svoje radne cipele i hlae nose u vreicama Total Grocervja. Jesenas, dok je iao na protenje s gospoom Gerber, Carol i malim lanom (kojeg je Carol uvijek zvala lan mrkljo), vidio je kako neki mukarci i ene beru jabuke u okolici grada. Kad je upitao tko su ti ljudi, gospoa Gerber je rekla da su to sezonski radnici - ba kao ptice selice, uvijek u pokretu, beru kulturu koja trenutano dozrijeva. Bobbvjeva je majka mogla biti jedna od njih, ali nije.
A to jest bila? Tajnica gospodina Donalda Bidermana u Home Town Real Estateu, agenciji za nekretnine u kojoj je Bobbvjev tata radio kad je doivio srani napad. Bobby je pretpostavljao daje ona dobila taj posao jer je Randall bio simpatian Donaldu Bidermanu pa se ovaj saalio na nju - udovica sa sinom koji tek to je izaao iz pelena - ali je ona bila dobar i marljiv radnik. Prilino je esto radila dokasna. Bobby je dva puta bio u drutvu zajedno s majkom i gospodinom Bidermanom -jasnije se sjeao piknika organiziranog za djelatnike tvrtke, ali ih je jednom drugom prigodom gospodin Bi-derman odvezao zubaru u Bridgeport kad je Bobbyju za vrijeme kolskog odmora netko u igri izbio zub - i to se dvoje gledalo na poseban nain. Ponekad bi je gospodin Biderman nazvao kasno naveer i u tim bi ga razgovorima ona zvala Don. Ali je "Don" bio star, i Bobby nije preesto o njemu razmiljao.
Bobby nije ba bio siguran to njegova majka danju (i naveer) radi u uredu, ali se mogao kladiti daje to stoput bolje od izrade cipela, branja jabuka ili paljenja pei u pekarnici Tip-Top u pola pet ujutro. Bobby se mogao kladiti da njezin posao ia sve te poslove sto posto. Usto, ako biste njegovu mamu pitali o nekim stvarima, nagrabusili bi. Na primjer, ako ste je upitali kako to da si moe priutiti tri nove
haljine iz Searsa (jednu svilenu), ali ne i tri mjesena obroka od jedanaest i pol dolara za Schwinna iz izloga trgovine Western Auto (bio je crveno-srebrn, i Bobbvja bi neto stegnulo u trbuhu samo kad bi ga ugledao). Upitajte je o neem takvom i najeili ste.
Bobby to nije uinio, ve se latio toga da sam zaradi iznos cijene bicikla. To e potrajati do jeseni, moda i do zime, i taj e model dotad ve moda nestati iz izloga trgovine Western Auto, ali e on ustrajati. Mora zasukati rukave i podmetnuti lea. ivot nije lagan, i ivot nije pravedan.
Kad se posljednjeg utorka u travnju dokoturao Bobbvjev jedanaesti roendan, mama mu urui plosnati smotuljak umotan u srebrni papir. U njemu se nalazila naranasta iskaznica za knjinicu. Iskaznica za odrasle. Zbogom Nancy Drew, Hardy Boys i Don Winslow od mornarice. Pozdravljene mi budite prie pune tajanstvene i zakuaste strasti poput Tame na vrhu stuba. A da ne spominje krvave bodee u sobama na vrhu kula. (I u priama s Nancy Drew i Hardvjevcima bilo je tajni i soba na vrhu kula, ali jedva neto krvi, a nikad nikakve strasti.)
"Ne zaboravi daje gospoa Kelton na alteru moja prijateljica", ree mama. Govorila je svojim uobiajenim trpkim tonom upozorenja, ali joj je godilo njegovo zadovoljstvo - uoila ga je. "Pokua li posuditi neto kakljivo poput Gradia Paytona iliKing's Rowa, ja u to doznati."
Bobby se nasmijei. Znao je da hoe.
"A ako je deurna ona druga, gica Zabadalo, pa te upita odakle ti naranasta iskaznica, reci joj da pogleda na poleini. Napisala sam doputenje preko potpisa."
"Hvala ti mama. Ovo je guba."
Ona se nasmijei, sagne, i suhim usnama brzo otare njegov obraz, odmaknuvi se od njega gotovo prije no to mu se primakla. "Drago mije da si sretan. Vratim li se kui dovoljno rano, otii emo u Colony na prene koljke i sladoled. Za tortu e morati priekati vikend, jer nemam vremena da je prije ispeem. A sad obuci kaput i kreni, sunac. Zakasnit e u kolu."
Zajedno siu niza stube i izau na trijem. Uz plonik je stajao taksi. Mukarac u jakni od popelina sagnuo se kroz suputniki prozor i plaao taksiste. Iza njega je stajao mali grozd kovega i papirnatih vreica, onih s rukama.
"To je sigurno onaj koji je iznajmio sobu na drugom katu", ree Liz. Usta joj ponovno izvedu onaj trik sa skupljanjem. Stajala je na gornjoj stubi, ocjenjivaki zagledana u mukarevo usko dupence koje je strilo prema njima, dok je on zavravao poslovnu transakciju s taksistom. "Nemam povjerenja u ljude koji sele svoje stvari u papirnatim vreicama. Za moj pojam stvari u papirnatoj vreici izgledaju naprosto lampavo."
"Ima i kovege", ree Bobby, ali mu njegova majka nije morala rei da ona tri koveia novog stanara nisu ba neto. Bili su raspa-reni, izgledali kao daje netko u Kaliforniji bio loe volje pa ih raspalio nogom a oni se prizemljili ovdje.
Bobby i njegova majka siu niz cementirani puteljak. Taksi ode. Onaj se mukarac u jakni od popelina okrene. Za Bobbvja, ljudi su se dijelili u tri iroke kategorije: djeca, odrasli i starci. Starci su bili odrasli ljudi sijede kose. Novije stanar bio od te tree sorte. Imao je suhonjavo i umorno lice, bez bora (osim oko ispranih plavih oiju), ali iz-brazdano. Njegova je sijeda kosa bila paperjasta i uzmicala s ela posutog starakim pjegama. Bio je visok i zguren na nain koji Bobbvja podsjeti na Borisa Karloffa u filmovima iz serije Shock Theater koje su prikazivali petkom naveer u pola dvanaest na WPIX-u. Ispod jakne od popelina nalazila se jeftina radnika odjea koja je izgledala prevelika za njega. Na nogama je imao iznoene cipele od kordovana.
"Bok, narode", ree on i nasmijei se, inilo se, tekom mukom. "Zovem se Theodore Brautigan i ivjet u ovdje stanovito vrijeme."
On prui ruku Bobbvjevoj majci, koja je samo nakratko dotakne. "Ja sam Elizabeth Garfield. Ovo je moj sin Robert. Morat ete nas ispriati, gospodine Brattigan-"
"Brautigan, gospoo, ali bi mi bilo drago kad biste me vi i va sinek zvali samo Ted."
"No dobro. Robert kasni u kolu a ja na posao. Bilo mi je drago, gospodine Brattigan. Pouri, Bobby. Tempusfugit."
Ona krene nizbrdo prema gradu; Bobby krene uzbrdo (i sporijim korakom) prema osnovnoj koli Hanvich u Asherovoj aveniji. Nakon tri-etiri koraka prijeenih na toj relaciji, on se zaustavi i okrene. Smatrao je da je njegova majka bila nepristojna prema gospodinu Brautiganu, da se ponijela naduveno. Naduvenost je bila najgori porok u njegovu malom krugu prijatelja. Carol je prezirala
uobraence, jednako kao i Sully-John. Gospodin Brautigan sad je vjerojatno stigao do polovice prilaznog puteljka, ali ako nije, Bobby mu se elio nasmijeiti kako bi ovaj znao da barem jedan lan obitelji Garfield nije utvara.
No i njegova se majka zaustavila i okrenula. Ne zato da bi jo jednom pogledala u gospodina Brautigana; ta pomisao Bobbvju nikad nije pala na pamet. Ne, okrenula se pogledati svog sina. Znala je da e se on okrenuti prije no to je Bobby uope postao toga svjestan, i zbog toga on osjeti lagano pomraenje svoje inae vedre naravi. Ona bi kadto rekla da e prije na vrbi roditi groe no to e je Bobby uspjeti smuljati, i vjerojatno je imala pravo. Koliko uope mora imati godina da bi smuljao mamu? Dvadeset? Trideset? Ili mora priekati da ona ostari i da joj se mozak pretvori u pileu juhu?
Gospodin Brautigan nije ni krenuo niz prilazni puteljak. Stajao je na njegovu poetku kod plonika s kovegom u svakoj ruci a treim ispod desne mike (one je tri papirnate vreice premjestio na travnjak broja 149), jo zgrbljeniji pod tom teinom. Stajao je tono izmeu njih, poput naplatne kuice ili neeg takvog.
Pogled Liz Garfield sune pokraj njega prema sinovim oima. Kreni, govorio je njezin pogled. Ni rijei. On je nov, doao odnekud ili niotkud, stigao s pola stvari potrpanih u papirnate vreice. Ni rijei, Bobby, samo kreni.
Ali on to ne uini. Moda zato to je za roendan umjesto bicikla dobio iskaznicu za knjinicu. "Drago mi je, gospodine Brautigan", ree Bobby. "Nadam se da e vam se ovdje svidjeti. Bok."
"Dobar provod u koli, sinko", ree gospodin Brautigan. "Naui puno. Tvoja majka ima pravo - tempusfugit."
Bobby pogleda u majku da vidi postoje li izgledi da njegova mala pobuna bude oprotena u svjetlu ove jednako male laske, ali mamina su usta bila nemilostiva. Ona se okrene i krene nizbrdo bez rijei. Bobby nastavi svojim putem, zadovoljan to se obratio onom strancu premda se njegova majka pobrinula da on to kasnije poali.
Prilazei kui Carol Gerber, Bobby izvadi onu naranastu iskaznicu i zagleda se u nju. Nije Schwinn od ezdeset pet centimetra, ali je svejedno prilino dobra. Zapravo, izvrsna. Cijeli svijet knjiga koji treba istraiti, pa to ako je kotala samo dva ili tri zelembaa? Zar se ne kae daje vana gesta?
Pa... barem tako kae njegova mama.
On okrene iskaznicu. Na poleini je njezinim vrstim rukopisom bila napisana poruka: "Na znanje svima kojih se to tie: ovo je iskaznica mog sina. On ima moje doputenje da posudi tri knjige tjedno iz odjela za odrasle Gradske knjinice Hanvich." Bila je potpisana Elizabeth Penro-se Garfield.
A ispod svog imena, poput P. S.-a, dodala je ovo: Robert e sam podmirivati zakasnine.
"Slavljenice!" vikne Carol Gerber i prestrai ga. Zaskoi ga iza stabla iza kojeg je ekala u zasjedi. Baci mu se oko vrata i silovito ga cmokne u obraz. Bobby pocrveni i osvrne se da vidi gleda li tko - sam Bog zna da je teko prijateljevali s curicom i bez pusa iznenaenja - ali je sve bilo u redu. Uobiajena jutarnja bujica uenika kretala se prema koli du Asherove avenije na vrhu uzbrdice, ali su ovdje dolje bili sami.
Bobby orulji obraz.
"Ma daj, godilo ti je", smijala se ona.
"Nije", ree Bobby, premda jest.
"to si dobio za roendan?"
"Iskaznicu za knjinicu", ree Bobby i pokae joj. "Za odrasle."
"Fora!" Je li u njezinim oima ugledao suosjeanje? Vjerojatno nije. A to ako i jest? "Izvoli. Za tebe." Ona mu prui Hallmarkovu omotnicu na kojoj je velikim slovima bilo napisano njegovo ime. A zalijepila je i nekoliko srdaaca i medvjedia.
Bobby s osjeajem blage strepnje otvori omotnicu, podsjetivi se da estitku, bude li sladunjava, moe zagurati duboko u stranji dep svojih platnenih hlaa.
Ali nije bila. Moda malko djetinjasta (klinac sa Stetsonom na konju, a unutra SRETAN ROENDAN KAUBOJU slovima koja su trebala izgledati kao drvena), ali ne i sladunjava. Voli te Carol jest bilo pomalo sladunjavo, ali ona je curica, to se tu moe?
"Hvala."
"Znam, to je bebasta estitka, ali su ostale bile jo gore", injenino e Carol. Malo vie na uzbrdici ekao ih je Sully-John, koji je sve u esnaest natezao svoj jo-jo marke Bo-lo Bouncer: ispod desne ruke, ispod lijeve ruke, iza leda. Vie ga se nije trudio provui kroz noge jer je to jednom pokuao u kolskom dvoritu i dobro se opalio
po jajima. Sully je tad vrisnuo, a Bobby i jo dva djeaka smijali su se do suza. Carol i jo tri njezine prijateljice pritrale su da upitaju to se dogaa, no djeaci su rekli daje sve u najboljem redu. I Sully-John je to rekao, iako je bio blijed i na rubu suza. Deki su aavi, rekla je Carol tom prilikom, ali se Bobbvju nije uinilo da ona to stvarno misli. Da to misli, ne bi iskoila iza stabla i poljubila ga, i to svojski, zalijepila mu vlanu pusu. Zapravo, bolju no to mu je udijelila vlastita majka.
"Nije to bebasta estitka", ree on.
"Nije, ali skoro da jest", ree ona. "Htjela sam ti kupiti estitku za odrasle, ali ovjee, kako su one sladunjave."
"Znam", ree Bobby.
"Bobby, hoe li ti biti sladunjav kad odraste?"
"Nadam se da neu", ree on. "A ti?"
"Ne. Ja u biti kao mamina prijateljica Rionda."
"Rionda je prilino debela", sumnjiavo e Bobby.
"Aha, ali je skulirana. Ja u pokuati biti skulirana bez debljine."
"U nau se zgradu uselio novi stanar. Soba na drugom katu. Moja mama kae daje gore silno vrue."
"Stvarno? Kakav je?" Ona zahihoe. "Je li muci-muci?"
"Star je", ree Bobby, no tad razmisli. "Ali je imao zanimljivo lice. Mojoj je mami bio antipatian na prvi pogled jer je neke svoje stvari donio u papirnatim vreicama."
Sully-John im se pridrui. "Sretan ti roendan, gade", ree on i lupne Bobbvja po leima. Gade je bila Sully-Johnova najnovija po-tapalica; Carolina je bila skulirano; Bobby je trenutno bio u fazi izmeu dvije omiljene rijei, premda mu se inilo da ima neeg u zvuku rijei bogbogovski.
"Budete li prostaili, neu hodati s vama", ree Carol.
"U redu", drueljubivo e Sully-John. Carol je bila frkava plavua koja je izgledala kao odraslija inaica Bobbsey Twinsa; John Sulli-van bio je visok, crnokos i zelenook, na nain Joea Hardvja1. Bobby Garfield hodao je izmeu njih. Zaboravio je na svoju asovitu poti-tenost. Roendan mu je, s prijateljima je, i ivot je lijep. Spremi Ca-
Bobbsey Twins, likovi iz popularnih pria za mlade, dva para blizanaca, od osam i etiri godine. Joe Hardy je lik iz niza pustolovnih pria za djeake, sin detektiva Fentona Hardyja, koji zajedno s bratom Frankom i prijateljem Chetom Mortonom dosjetljivo rjeava zloine.
rolinu roendansku estitku u stranji dep, a novu iskaznicu za knjinicu tutne duboko u prednji dep odakle nee moi ispasti ili biti ukradena. Carol pone skakutati na jednoj nozi. Sully-John joj ree da prestane.
"Zato?" upita Carol. "Ja volim skakutati."
"I ja volim govoriti gade, ali neu ako me zamoli", razlono odgovori Sully-John.
Carol pogleda u Bobbvja.
"Skakutanje na jednoj nozi - osobito bez trika - zaista je malo djetinjasto, Carol", ree Bobby kao da se ispriava, a potom slegne ramenima. "Ali ako eli, samo ti skakui. Nama je svejedno, zar ne, S-J?"
"Tako je", ree Sully-John i ponovno pokrene jo-jo. Naprijed--natrag, gore-dolje, vap-vap-vap.
Carol vie nije skakutala na jednoj nozi. Hodala je izmeu njih i pretvarala se da je cura Bobbyja Garfielda, da Bobby ima vozaku dozvolu i Buick i da idu u Bridgeport na WKBW-ovu Rock and Roll Extravaganzu. Mislila je da je Bobby silno skuliran. A najbolja fora je bila ta to on to nije znao.
Bobby se vratio iz kole u tri sata. Mogao je stii kui i ranije, ali skupljanje reciklanih boca bilo je dio njegove kampanje "Bicikl do Dana zahvalnosti" i on se vratio kui zaobilaznim putem kroz ipra-je pokraj Asherove avenije, u potrazi za bocama. Naao je tri boce Rheingolda i jednu Nehija2. Nije puno, ali hej! Osam centi je osam centi. "Zrno do zrna pogaa!" bila je jo jedna mamina uzreica.
Bobby opere ruke (dvije su boce bile prilino bljak), izvadi si neto za prigristi iz hladnjaka, proita dva stara Supermana, ponovno si izvadi neto za gricnuti iz hladnjaka, pa pogleda American Bandstand. Nazove Carol da joj kae da e u emisiji nastupiti Bobby Darin - ona je smatrala daje Bobby Darin jako skuliran, naroito zbog naina na koji je pucketao prstima dok bi pjevao "Queen of the Hop" - ali je ona to ve znala. Gledala ju je s tri ili etiri svoje praznoglave prijateljice koje su gotovo non-stop hihotale u pozadini. Taj zvuk podsjeti Bobbyja na ptice u trgovini za prodaju kunih ljubimaca. Na televi-
Rheingold je vrsta piva, a Nehi bezalkoholni napitak.
ziji, Dick Clark je upravo pokazivao koliko gnoja iz akni moe upiti samo jedna Stri-Dexova medicinska blazinica.
Mama nazove u etiri sata. Ree da gospodin Biderman trai da ostane raditi prekovremeno. ao joj je, ali roendanska veera u Co-lonyju otpada. U hladnjaku ima goveeg variva od ruka; on moe to pojesti, a ona e se vratiti do osam da ga spremi u krevet. I zaboga, Bobby, ne zaboravi ugasiti plin kad bude gotov sa tednjakom.
Bobby se vrati televizoru razoaran, ali ne i iznenaen. U Band-standu, Dick je sad najavljivao okrugli stol "Ocjenjivanje ploa". Bobby pomisli kako tip u sredini izgleda kao da bi mogao potroiti cijelu tvorniku zalihu Stri-Dexovih blazinica.
Zavue ruku u prednji dep i izvue onu novu naranastu iskaznicu. Ponovno se oraspoloi. Ne mora sjediti ispred televizora s hrpom starih stripova ako ne eli. Moe otii u knjinicu i uhodati svoju novu iskaznicu - svoju novu iskaznicu za odrasle. Gospoica Zabadalo je sad deurna, samo to se ona pravim imenom zove gospoica Harrington i Bobby je smatra lijepom. Nosi parfem. Uvijek bi osjetio njegov miris na njezinoj koi i u kosi, jedva primjetan i sladak, poput lijepe uspomene. Iako je Sully-John sad na satu trombona, nakon knjinice Bobby bi mogao otii kod njega, moda malo vjebati bejzbolske udarce.
A mogao bih, pomisli on, -i odnijeti one boce u Spicer's. Ovog ljeta moram zaraditi za bicikl.
Iznenada, ivot je izgledao ispunjen.
Sullvjeva mama pozove Bobbvja da ostane na veeri, ali joj on ree ne hvala, moram se vratiti kui. Radije bi pojeo peenje i hrskave krumpire iz penice gospoe Sullivan nego ono to ga eka u njegovu stanu, ali je znao da e jedna od prvih stvari koje e njegova majka uiniti nakon povratka iz ureda biti da pogleda u hladnjak i vidi je li posuda Tuppenvarea s ostacima goveeg variva jo unutra. Ako bi bila, upitala bi Bobbyja to je veerao. Postavila bi to pitanje smireno, ak i uzgredno. Kad bi joj on rekao da je jeo kod Sully-Joh-na, ona bi kimnula glavom, upitala ga to su jeli i je li bilo deserta, te je li zahvalio gospoi Sullivan; moda bi ak sjela na kau s njim i jela sladoled iz iste zdjelice dok bi na televiziji gledali Sugarfoot. Sve bi bilo u najboljem redu... samo to ne bi bilo. Kad-tad stvari bi dole na naplatu. Moda ne za dan ili dva, pa ni tjedan dana, ali bi taj
trenutak naposljetku doao. Bobby je to znao gotovo nesvjesno. Ona je bez sumnje zaista morala ostati raditi prekovremeno, ali to to za svoj roendan mora sam jesti ostatke goveeg variva bila je kazna za to to je razgovarao s novim stanarom premda nije smio. Pokua li izbjei tu kaznu, pridodalo bije se glavnici, ba kao novac na bankovnom raunu.
Kad se Bobby vratio od Sully-Johna, bilo je est sati i petnaest minuta i ve se smrkavalo. Imao je dvije nove knjige za proitati, jednu iz serije o Perrvju Masonu s naslovom Sluaj barunastih kandi, te znanstveno-fantastini roman Clifforda Simaka s naslovom Prsten oko Sunca. Obje su knjige izgledale bogbogovski, a gospoica Harrington mu uope nije stvarala probleme. Naprotiv, rekla mu je da ita zahtjevnije knjige od svojih vrnjaka i neka samo tako nastavi.
Putem od S-J-ja do kue, Bobby je smislio priu u kojoj su on i gospoica Harrington bili na luksuznom brodu za krstarenje koji je potonuo. Samo su njih dvoje preivjeli brodolom, a od utapanja ih je izbavilo to to su nali pojas za spaavanje na kojem je pisalo S. S. LUSITANIC. More ih je izbacilo na otoi s palmama i praumom i vulkanom, i dok su leali na plai, gospoica Harrington je drhturila i govorila da joj je hladno, daje zebe, bi lije on mogao zagrliti i ugri-jati, to je on naravno mogao i to je uinio, sa zadovoljstvom, gospoice Harrington, a onda su domoroci izali iz dungle; isprva su djelovali blagonaklono, ali se ispostavilo da su posrijedi ljudoderi koji ive na obroncima vulkana i ubijaju svoje rtve na istini naikanoj lubanjama, tako da situacija nije izgledala sjajno, ali ba kad su njega i gospoicu Harrington odvukli prema kotlu, vulkan je poeo tutnjiti i-
"Bok, Robert."
Bobby podigne pogled, jo prestraeniji no to je bio kad je Carol Gerber istrala iza stabla da bi mu na obraz zalijepila roendansku pusu. Bio je to onaj novi stanar iz zgrade. Sjedio je na gornjoj stubi i puio. Zamijenio je svoje stare, iznoene cipele starim, iznoenim papuama, i skinuo jaknu od popelina-veer je bila topla. Izgleda udomaeno, pomisli Bobby.
"O, gospodine Brautigan. Pozdrav." "Nisam te elio prestraiti." "I niste-"
"Ali mislim da jesam. Bio si tisue kilometara daleko. A zovi me Ted. Molim lijepo."
"U redu." Ali Bobby nije bio siguran hoe li moi ostati na Tedu. Govoriti ti odrasloj osobi (osobito staroj odrasloj osobi) protivilo se ne samo uenju njegove majke, nego i vlastitoj sklonosti.
"U koli je bilo dobro? Nauio si neto novo?"
"Aha, bilo je u redu." Bobby se premjetao s noge na nogu, prebacivao svoje novoposuene knjige iz ruke u ruku.
"A da sjedne sa mnom minutu?"
"Naravno, ali ne mogu dugo. Znate, moram neto obaviti." Obaviti uglavnom veeru - onaj ostatak variva u njegovoj je glavi dosad poprimio prilinu privlanost.
"Naravno. Poslovi i tempus fugit."
Kad je Bobby sjeo pokraj gospodina Brautigana - Teda - na iroku stubu trijema, udiui aromu njegove cigarete Chesterfield, pomisli kako nikad nije vidio ovjeka koji bi izgledao tako iznemoglo. To nije moglo biti samo zbog selidbe, zar ne? Koliko te moe namuiti preseljenje tri mala kovega i tri papirnate vreice s rukama? Moda e kasnije stii ljudi u kamionu za selidbe, pomisli Bobby, ali je sumnjao u to. Bila je to samo jedna soba-velika, ali svejedno samo jedna soba s kuhinjom na jednoj strani, i svime ostalim na drugoj. On i Sully-John popeli su se na drugi kat i provrljali po njoj nakon to je stara gospoa Sidley doivjela modani udar i otila ivjeti s kerkom.
"Tempus fugit znai vrijeme leti", ree Bobby. "Mama to esto govori. Kae i da vrijeme nikog ne eka i da lijei sve rane."
"Tvoja je majka ena od tisuu uzreica, je li?"
"Aha", ree Bobby i naglo osjeti umor pri pomisli na sve te uzreice. "Tisuu uzreica."
"Ben Jonson je vrijeme nazvao starom, elavom varalicom", ree Ted Brautigan. Duboko uvue dim cigarete pa ispuhne dva usporedna mlaza kroz nos. "A Boris Pasternak je rekao da smo mi zatoenici vremena, taoci vjenosti."
Bobby ga oarano pogleda. Privremeno zaboravi na svoj prazni eludac. Silno mu se svidjela pomisao na vrijeme kao starog, elavog varalicu - to je bilo sasvim i potpuno tono, premda on ne bi mogao
rei zato... a nije li fora upravo u tome to ne moe rei zato? Poput predmeta u jajetu, ili sjene iza mjehurastog stakla. "TkojeBenJonson?"
"Jedan Englez, odavno mrtav", ree gospodin Brautigan. "Po svemu sudei, egoistian i potpuno lakouman s novcem, a povrh toga sklon i flatulenciji. Ali-"
"to je to? Flatulencija?"
Ted gurne jezik izmeu usana i proizvede kratak, ali vrlo realistian zvuk prdca. Bobby rukama poklopi usta i zahihoe u svoje svinute prste.
"Djeca nalaze prdce smijenima", ree Ted Brautigan kimajui glavom. "Aha. No za ovjeka mojih godina, oni su samo dio sve neo-binijih aspekata ivota. Premda je Ben Jonson izmeu prdaca izrekao mnoge mudre stvari. Ne toliko kao Dr. Johnson - to bi bio Sa-muel Johnson - ali svejedno prilian broj."
"A Boris..."
"Pasternak. Rus", gospodin Brautigan odmahne rukom. "Mislim da nije vrijedan spomena. Mogu li vidjeti tvoje knjige?"
Bobby mu ih prui. Gospodin Brautigan (Ted, podsjeti se on, trebao bi ga zvati Ted) vrati mu Perrvja Masona nakon to je povrno pogledao naslov. Roman Clifforda Simaka zadri due u rukama. Najprije zakilji u naslovnicu kroz vitice dima cigarete koje su se dizale u zrak pokraj njegovih oiju, a potom ga prelista. Pritom je kimao glavom.
"Proitao sam ga", ree on. "Prije dolaska ovamo imao sam puno vremena za itanje."
"Je li?" Bobbvjeva se znatielja raspiri. "Je li dobra?" "Jedna od njegovih najboljih", odgovori gospodin Brautigan - Ted. Pogleda iskosa u Bobbvj a, jednog oka otvorenog, a drugoga jo zatvorenog od kiljenja zbog dima. Zbog toga je izgledao istodobno mudro i zagonetno, poput ne sasvim pouzdanog lika iz nekog detektivskog filma. "No jesi li siguran da e ga moi proitati? Nema vie od dvanaest godina."
"Jedanaest", ree Bobby. Silno gaje razveselilo to to je Ted pomislio da bi mogao imati dvanaest godina. "Danas sam navrio jedanaest. Mogu ja to itati. Neu sve shvatiti, ali ako je pria dobra, svidjet e mi se."
"Roendan ti je!" ree Ted, zadivljeno. Potegne posljednji dim iz cigarete, pa je kvrcne prstom i baci. Opuak padne na cementirani prilazni puteljak i iz njega brinu iskre. "Sretan roendan dragi Ro-bert, sretan roendan ti!"
"Hvala. Samo to mi se kudikamo vie svia Bobby."
"Onda Bobby. Izlazi li proslaviti?"
"Ne, mama mora raditi prekovremeno."
"A da doe u moj mali stan? Nemam puno, ali znam otvoriti konzervu. A moda imam i pite-"
"Hvala, ali mama mije neto ostavila. Trebao bih to pojesti."
"Shvaam." I, udo nad udima, izgledao je kao da zaista i shvaa. Ted Bobbvju vrati primjerak Prstena oko Sunca. "U ovoj knjizi", ree on, "gospodin Simak iznosi teoriju da postoje mnogi svjetovi poput naeg. Ne drugih planeta, nego drugih zemaljskih svjetova, paralelnih zemaljskih svjetova, u nekakvom prstenu oko Sunca. Fascinantna postavka."
"Aha", ree Bobby. On je znao za paralelne svjetove iz drugih knjiga. I stripova.
Ted Brautigan se zagleda u njega zamiljeno, upitno.
"to je?" upita Bobby, osjetivi iznenada smetenost. Ugledao si neto zeleno? vjerojatno bi rekla njegova majka.
Na trenutak on pomisli da Ted nee odgovoriti - kao da se duboko zamislio i od tih misli obnevidio. A onda se strese i uspravnije sjedne. "Nita", ree on. "Imam jedan mali prijedlog. Moda bi elio zaraditi neto novca? Nemam puno, ali-"
"Aha! Nego to!" Ima jedan bicikl, zamalo je Bobby nadovezao, ali onda se suspregne. Dri jezik za zubima, bila je jo jedna majina uzreica. "Gotovo da nema toga to ne bih napravio!"
Ted Brautigan je izgledao istodobno uznemireno i uveseljeno. To kao daje otvorilo vrata u neko njegovo drukije lice, i Bobby sad shvati da je taj starac nekad bio mladi. Mladi s dozom drskosti, ak. "To se ne bi smjelo rei neznancu", ree on. "Premda smo napredovali do Bobbvja i Teda - to je dobar poetak - zapravo smo jo stranci."
"Je li neki od onih johnsonovaca rekao neto o neznancima?"
"Ne sjeam se, ali ima neto na tu temu u Bibliji: 'Jer ja sam tebi stranac, na proputovanju. Potedi me, da povratim snagu, prije no
to se zaputim tamo...'" Tedov glas na trenutak izblijedi. Iz lica mu je nestalo veselosti i ponovno je izgledao staro. A onda mu se glas uvrsti i on dovri: '"...prije no to se zaputim tamo, i vie me ne bude.' Knjiga psalama. Ne mogu se sjetiti koja."
"Ja ne bih nikoga ubio ili opljakao, ne brinite se, ali bih svakako elio zaraditi neto novca."
"Dopusti mi da razmislim", ree Ted. "Da razmislim malo."
"Naravno. Ali ako vam treba obaviti neke poslie, ja sam ovjek za vas. To da odmah znate."
"Poslie? Moda. Premda ja ne bih upotrijebio tu rije." Ted svojim koatim rukama obujmi svoja jo koatija koljena i zagleda se preko travnjaka u Broadovu. Smrkavalo se; stigao je Bobbvjev omiljeni dio veeri. Prolazei automobili imali su upaljena stranja svjetla, a negdje u Asherovoj aveniji gospoa Sigsbv dozivala je svoje blizanke da uu u kuu veerati. U to doba dana - kao i u zoru, dok bi stajao u kupaonici, mokrio u zahodsku koljku a sunana mu svjetlost padala kroz prozori u poluotvorene oi - Bobby se osjeao kao san u neijoj glavi.
"Gdje ste ivjeli prije no to ste doli ovdje, gospodine... Ted?"
"Ne na ovako lijepom mjestu", ree on. "Ni blizu tako lijepom. A koliko ti stanuje ovdje, Bobby?"
"Otkad znam za sebe. Otkad mi je umro tata, kad sam imao tri godine."
"I poznaje sve ljude koji stanuju u ovoj ulici? Barem u ovom dijelu ulice?"
"Uglavnom, da."
"Znao bi da ima neznanaca. Ljudi na proputovanju. Lica tebi nepoznatih."
Bobby se nasmijei i kimne glavom. "Aha, mislim da bih."
ekao je da vidi to e uslijediti - bilo je zanimljivo - ali se inilo da nastavka nee biti. Ted ustane, polako i paljivo. Bobby zauje kako su Tedu u leima zakripale koice kad je zabacio ruke iza lea i protegnuo se, krivei lice.
"Doi", ree on. "Postaje svjee. Ui u s tobom. Tvoj klju ili moj?"
Bobby se nasmijei. "Trebali biste poeti uhodavati svoj, nije li tako?"
Ted - bilo je sve lake misliti o njemu kao o Tedu - izvue iz depa privjesak za kljueve. Jedini kljuevi na njemu bili su onaj koji je otvarao velika ulazna vrata i onaj od njegove sobe. Oba su bila sjajna i nova, gusarski zlatne boje. Bobbvjeva dva kljua bila su iz-grebena i potamnjela. Koliko godina ima Ted? ponovno se on upita. Najmanje ezdeset. ezdesetogodinjak sa samo dva kljua u depu. To je udno.
Ted otvori ulazna vrata i oni uu u veliko tamno predvorje sa stalkom za kiobrane i starim crteom Lewisa i Clarka zagledanih u prostranstva amerikog Zapada. Bobby prie vratima stana Garfiel-dovih, a Ted stubitu. Zastane tamo trenutak ruke poloene na rukohvat. "Simakova knjiga ima zanimljiv zaplet", ree on. "Premda mu stil nije na razini. Ne elim rei da mu je lo, ali vjeruj mi na rije, ima i boljih."
Bobby je ekao.
"Kao to ima knjiga iji je stil sjajan, ali prie nisu naroite. Ponekad proitaj knjigu zbog prie, Bobby. Nemoj biti poput knjikih snobova koji to odbijaju initi. Katkad itaj zbog rijei - jezika. Nemoj biti poput ziheraa koji to odbijaju initi. Ali kad nae knjigu koja ima i dobar zaplet i dobar izbor rijei, uvaj je kao oko u glavi."
"Mislite li daje takvih puno?" upita Bobby.
"Vie no to knjiki snobovi i ziherai misle. Kudikamo vie. Moda u ti dati jednu. Zakasnjeli roendanski poklon."
"Ne morate."
"Ne, ali u vjerojatno to uiniti. I zaista ti elim da se lijepo pro-vede za roendan."
"Hvala. Dosad je bilo bogbogovski." A onda Bobby ue u svoj stan, prigrije varivo (nije zaboravio ugasiti plin nakon to je varivo zavrilo, a nije ni zaboravio staviti posudu u sudoper da se namae), i pojede veeru sam, itajui Prsten oko Sunca, dok mu je televizor pravio drutvo. Jedva daje uo Cheta Huntleya i Davida Brinkleya dok su u Dnevniku torokali o vijestima. Ted je imao pravo glede knjige: bila je senzacionalna. I izbor rijei mu se inio u redu, premda on vjerojatno i nema prevelikog iskustva s time.
Rado bih napisao takvu priu, pomisli on kad je najzad sklopio knjigu i skljokao se na kau gledati Sugarfoot. Pitam se bih li ja to mogao.
Moda. Moda i bih. Ta netko mora pisati prie, ba kao to netko mora popraviti cijevi kad se zalede ili promijeniti arulje na svjetiljkama u parku Commonvvealth kad pregore.
Otprilike sat vremena kasnije, nakon to je Bobby uzeo u ruke Prsten oko Sunca i ponovno poeo itati, u stan ue njegova majka. Ru joj se malo razmazao u jednom kutu usta, a kombine joj je virio ispod ruba haljine. Bobby joj je najprije htio skrenuti pozornost na to, ali se tad sjeti koliko joj je mrsko kad joj netko kae da "dolje na jugu pada snijeg". Usto, emu? Njezin je radni dan zavrio i, kao to bi katkad rekla, ovdje nema nikog osim nas kokoi.
Ona zaviri u hladnjak da provjeri da goveeg variva vie nema, pregleda tednjak da provjeri je li plin ugaen, pregleda sudoper da provjeri namau li se lonac i Tuppenvare u mjehuriima sapunice. Onda ga poljubi u sljepoonicu, zapravo okrzne ga usnama u prolazu, pa ode u svoju spavau sobu skinuti sa sebe uredsku haljinu i arape. Djelovala je rastreseno, zamiljeno. Nije ga upitala je li se lijepo proveo za roendan.
Kasnije joj je pokazao Carolinu estitku. Mama je samo bacila pogled a daje nije poteno pogledala, proglasila je "slatkom" i vratila mu je. Onda mu je rekla da se umije, poelja i ode na spavanje. Bobby je to sve uinio, ne spomenuvi svoj zanimljivi razgovor s Tedom. U njezinu sadanjem raspoloenju to bi je najvjerojatnije razljutilo. Najbolje je pustiti da bude zamiljena, ostaviti je na miru dokle god treba, dati joj vremena da mu se polako vrati. No kad je oprao zube i zavukao se u krevet, ipak ponovno osjeti kako ga obuzima ona sjeta. Katkad bi osjetio bezmalo glad za njom, a ona ne bi znala.
Isprui ruku iz kreveta i zatvori vrata, blokiravi zvuk nekog starog filma. Ugasi svjetlo. A onda, ba kad je poeo tonuti u san, ona ue u njegovu sobu, sjedne na njegov krevet i ree da joj je ao to je veeras tako hladna, ali da se u uredu toliko toga izdogaalo i daje umorna. Ponekad je tamo ludnica, ree ona. Pomiluje ga prstom po elu a onda poljubi u to mjesto, i on zadrhti. Uspravi se i zagrli je. Ona se na trenutak ukoi na njegov dodir, no onda se opusti. ak mu nakratko i uzvrati zagrljaj. Bobby pomisli da bi sad moda bio trenutak da joj kae za Teda. Barem neto.
"Kad sam se vratio kui iz knjinice, razgovarao sam s gospodinom Brautiganom", ree on.
"S kime?"
"Novim stanarom s drugog kata. Zamolio me da ga zovem Ted."
"Nee - kakva smijena ideja! Uope ga ne pozna."
"Rekao je daje iskaznica za odrasle super poklon za dijete." Ted uope to nije rekao, ali je Bobby dovoljno dugo ivio s majkom da bi znao to pali a to ne.
Ona se malo opusti. "Je li rekao odakle je?"
"Mislim daje rekao negdje gdje nije bilo tako lijepo kao ovdje."
"Pa, to ne govori puno, zar ne?" Bobby ju je jo grlio. Mogao ju je tako bez problema grliti jo sat vremena, udisati miris njezina ampona White Rain i laka za kosu Aqua-Net te ugodan miris duhana u njezinu dahu, ali se ona odlijepi od njega i ponovno ga polegne. "Ako ti on postane prijatelj - odrasli prijatelj - pretpostavljam da u ga morati malo bolje upoznati."
"Pa-"
"Moda e mi biti simpatiniji kad ne bude imao papirnate vreice porazbacane po travnjaku." Iz usta Liz Garfield te su rijei bile apsolutno pomirljive, i Bobby bude zadovoljan. Dan je ipak zavrio na vrlo prihvatljiv nain. "Laku no, slavljenice."
"Laku no, mama."
Ona izae i zatvori vrata. Kasnije te noi - znatno kasnije - uinilo mu se da uje kako plae u svojoj sobi, ali je to moda bio samo san.
II. DVOJBE O TEDU. KNJIGE SU KAO PUMPE.
NI U LUDILU. SULLY OSVAJA NAGRADU. BOBBY DOBIVA POSAO. ZNACI PRIZEMNIKA.
U iduih nekoliko tjedana, kako se ljeto pribliavalo i postajalo sve toplije, Ted bi najee sjedio na trijemu i puio kad bi se Liz vratila s posla. Kadto je bio sam, a ponekad je Bobby sjedio s njim. Razgovarali su o knjigama. Ponekad bi i Carol i Sully-John bili
tamo: troje djece haklaju bejzbol na travnjaku, a Ted pui i gleda ih kako bacaju. Katkad bi svratila jo neka djeca - Denny Rivers donio bi selotejpom zalijepljenu maketu jedrilice od balsa-drveta da je bacaju, a svratio bi i maloumni Francis Utterson na svom romobi-lu, neprestance se odguravajui svojom pretjerano nabildanom nogom; Angela Avery i Yvonne Loving dole bi upitati Carol hoe li doi k Yvonne igrati se s lutkama ili medicinskih sestara - no uglavnom su to bili samo S-J i Carol, Bobbvjevi specijalni prijatelji. Sva su djeca gospodina Brautigana zvala Ted, ali kad je Bobby objasnio zato bi bilo bolje kad bi ga pred njegovom mamom zvali gospodin Brautigan, Ted se odmah sloio.
to se tie njegove majke, ona kao da nije mogla prevaliti Brautigan preko jezika. Uvijek bi ispalo Brattigan. Moda to i nije bilo namjerno; Bobby je u majinu odnosu prema Tedu naslutio oprezno olakanje. Bio je strepio da bi ona za Teda mogla osjeati isto to i za gospou Evers, njegovu uiteljicu u drugom razredu. Mama je omrznula gospou Evers na prvi pogled, duboko, bez ikakva razloga koji bi Bobbvju bio shvatljiv ili razumljiv, i cijelu kolsku godinu nije za nju imala lijepe rijei - te gospoa Evers odijeva se kao strailo, te gospoa Evers farba kosu, te gospoa Evers je prenapadno naminkana, Bobby mora rei mami ako ga gospoa Evers ikad dirne, jer bi mogla biti od onih koji rado pipkaju i tipkaju. A sve to nakon samo jednog roditeljskog sastanka na kojem je gospoa Evers rekla Liz da Bobby uspjeno svladava gradivo iz svih predmeta. Te su kolske godine odrana jo etiri roditeljska sastanka, ali je Bob-bvjeva majka pronala razloge da izbjegne sva etiri.
Lizina miljenja o ljudima brzo su postajala Boji zakon. Kad bi ona ispod svoje mentalne slike o nekoj osobi napisala NE VALJA, gotovo bi redovito to napisala tintom. Da je gospoa Evers spasila estero djece iz zapaljenog kolskog autobusa, Liz Garfield vjerojatno bi prezrivo frknula i rekla da su djeca staroj buljookoj kravetini jamano dugovala novac za uinu.
Ted se silno trudio biti uljudan prema njoj a da joj se ipak ne dodvorava (ljudi su se dodvoravali njegovoj majci, Bobby je to dobro znao; ma to, kadto bi i on to inio), i bilo je rezultata... ali polovinih. Jednom su prigodom Ted i Bobbvjeva majka razgovarali skoro deset minuta o tome kako je uasno to to su se Dodgersi preselili na drugi kraj zemlje a da se nisu poteno ni oprostili, ali ni to to su
oboje bili navijai Dodgersa s Ebbets Fielda nije meu njima moglo zapaliti pravu iskru. Nikad nee postati frendovi. Ted Brautigan nije mami bio mrzak kako joj je to bila gospoa Evers, ali jo neto nije timalo. Bobby je mislio da zna to je posrijedi; vidio je to u njezinim oima onoga jutra kad se novi stanar doselio. Liz mu nije vjerovala. A ispostavilo se da mu ne vjeruje ni Carol Gerber. "Ponekad se pitam bjei li od neeg", ree ona jedne veeri kad su ona, Bobby i S-
-J hodali uzbrdicom prema Asherovoj aveniji.
Prije toga su otprilike sat vremena uvjebavali bacanje, povremeno razmijenivi pokoju reenicu s Tedom, a sad su krenuli u Moon's Roadside Happiness pojesti sladoled u kornetu. S-J je imao trideset centi i astio ih je. A imao je sa sobom i svoj Bo-lo jo-jo, koji sad izvadi iz stranjeg depa. Uskoro ga je natezao gore-dolje i okolo-
-naokolo, vap-vap-vap.
"Bjegunac? ali se?" Bobby se lecne od te pomisli. No Carol je znala dobro procijeniti ljude; i njegova je majka to primijetila. Ta cura nije ljepotica, ali joj ne promakne puno toga, bila je rekla jedne veeri.
'"U zrak s njima, McGarrigle!'" vikne Sully-John. Zatakne svoj jo-jo pod pazuho, une, i opali iz nevidljivog automatskog pitolja, iskrivi desni kut usta da proizvede primjeren popratni zvuk, nekakav h-h-h duboko u grlu. '"Nee me uhvatit ivog, drote jedan! Raspali po njima, Muggsy! Nitko nee Rica ostaviti na cjedilu! Ah, sveca mu, pogodili su me!'" S-J se uhvati za prsa, zavrti na peti i prevali kao mrtav na travnjak gospoe Conlan.
Ta gospoa, stara gundrava vjetica od otprilike sedamdeset i pet godina, drekne: "Deko! Tiiii, deko! Mii se s toga! Zdrepat e mi cvijee!"
Cvjetne lijehe nije bilo u krugu od tri metra od mjesta gdje je Sully-
-John pao, ali on istog trenutka skoi na noge. "Oprostite, gospoo Conlan."
Ona odmahne rukom na njega, bez rijei odbacivi njegovu ispriku, i zapilji se za djecom kad su nastavila svojim putem.
"Valjda ne misli to stvarno, je li?" Bobby upita Carol. "To o Tedu?"
"Ne", ree ona, "ne mislim. Ali... jesi li ga ikad promatrao kad motri ulicu?"
"Aha. Kao da nekog trai, zar ne?"
"Ili promatra hoe li se pojaviti", odgovori Carol.
Sully-John nastavi natezati svoj jo-jo. Uskoro je crvena gumena loptica ponovno skakutala naprijed-natrag tako brzo da se vidjela samo crvena mrlja. Sully naini stanku tek kad su stigli do kina Asher Empirea, gdje su se prikazivala dva filma Brigitte Bardot ("Samo za odrasle, obavezna vozaka dozvola ili rodni list, nema iznimaka.") Jedan je film bio nov, a drugi vjeita rezerva: I Bog stvori enu, koji se vraao u Empire poput nezalijeenog kalja. Na plakatima je Brigitte bila odjevena samo u runik i osmijeh.
"Moja mama kae daje ona pravo smee", ree Carol.
"Ako je ona smee, volio bih biti smetlar", ree S-J i zamigolji obrvama kao Groucho.
"Misli li ti daje ona smee?" Bobby upita Carol.
"Nisam ni sigurna to to uope znai."
Dok su izlazili ispod natkritog prilaza kina (iz svoje staklene blagajnike kuice pokraj vrata gospoa Godlow - klincima iz kvarta poznata kao gospoa Godzilla - sumnjiavo ih je motrila), Carol preko ramena pogleda u Brigitte Bardot u njezinu runiku. Bilo je teko proitati njezin izraz lica. Znatielja? Bobby nije mogao odrediti. "Alije zgodna, zar ne?"
"Aha, vjerojatno."
"A mora imati i hrabrosti dopustiti ljudima da te gledaju samo s runikom na sebi. Barem ja tako mislim."
Sully-Johna vie nije zanimala la femme Brigitte sad kad je ostala iza njih. "Bobby, odakle je Ted doao?"
"Ne znam. Nikad o tome ne govori."
Sully-John kimne glavom kao daje oekivao upravo takav odgovor i ubaci svoj jo-jo u brzinu. Gore-dolje, okolo-naokolo, vap-vap-vap.
U svibnju se Bobbvjeve misli okrenu prema ljetnom raspustu. Na svijetu zaista nema nieg ljepeg od onoga to je Sully nazivao "turbo raspust". Provodit e sate u zezanciji s prijateljima, u Broa-dovoj i u Sterling Houseu na drugoj strani parka - ljeti se ima tota raditi u Sterling Houseu, ukljuujui bejzbol i tjedne izlete na plau Patagonia u West Havenu - a imat e i prilino vremena za sebe. Naravno, i vremena za itanje, ali ono na to bi najvie elio potroiti dio tog vremena bio je neki honorarni posao. U staklenci s ozna-
kom BICIKLISTIKI FOND ima neto vie od sedam zelembaa. I sedam zelembaa je neki poetak... ali ne i izvrstan poetak. Tim tempom Nixon e biti predsjednik dvije godine prije no to se on bude u kolu vozio biciklom.
Jednog od tih pretprazninih dana, Ted mu da neku depnu knjigu. "Sjea se kad sam ti rekao da neke knjige imaju i dobar zaplet i dobar stil?" upita on. "Ovo je jedna od tih. Zakasnjeli roendanski poklon od tvog novog prijatelja. Barem se nadam da sam ti prijatelj."
"I jeste. Hvala lijepa!" Unato oduevljenju u glasu, Bobby prihvati knjigu pomalo sumnjiavo. Bio je naviknut da depne knjige imaju kriave, nasrtljive korice sa seksi, vabeim reenicama ("Pala je na dno.. .pa se spustila jo nie!"), no ova knjiga nije imala nita od toga. Korice su bile uglavnom bijele. U jednom se kutu nalazio crte - jedva naznaen - grupe djeaka koji stoje u krugu. Knjiga se zvala Gospodar muha. Iznad naslova nije bilo vabee reenice, ak ni diskretne: "Pria koju neete zaboraviti". Sve u svemu, djelovala je odbojno i nepristupano, znak da e pria koja lei ispod korica biti teka. Bobby nije imao nita protiv tekih knjiga ukoliko su dio lektire. No njegovo miljenje o itanju zbog uitka bilo je da takve prie trebaju biti lagane - da bi pisac trebao uiniti sve osim da ti pomie oi slijeva nadesno. Ako nije tako, koliko uitka onda ima u tome?
On naini pokret da e okrenuti knjigu. Ted blago poloi ruku na njegovu i sprijei ga u tom naumu. "Nemoj", ree on. "Meni za ljubav, nemoj."
Bobby ga pogleda, ne shvaajui.
"Prii knjizi kao nekoj neistraenoj zemlji. Doi bez zemljovida. Istrai je i nacrtaj vlastitu kartu."
"Ali to ako mi se ne svidi?"
Ted slegne ramenima. "Onda je nemoj proitati do kraja. Knjiga je kao pumpa. Nita ti ne daje ako ti najprije ne da njoj. Usisa u nju vodu, pritie capicu klipa vlastitom snagom. ini to jer oekuje zauzvrat dobiti vie no to daje... na kraju. Slae se s tim?"
Bobby kimne glavom.
"Koliko bi puta pritisnuo capicu pumpe ako nita ne bi izalo?"
"Vjerojatno ne puno puta."
"Ova knjiga ima dvjesto stranica, vie-manje. Proitaj prvo deset posto - to iznosi dvadeset stranica, ve znam da ti brojke ne idu tako dobro kao slova - i ne bude li ti se dotad svidjela, ne bude li davala vie no to se u nju ulae, ostavi je."
"Kad bi barem to doputali u koli", ree Bobby. Mislio je na pjesmu Ralpha Walda Emersona koju su trebali nauiti napamet. Poinjala je stihom: "Kod grubog mosta koji se izvija ponad bujice." S-J je Emersona prozvao Ralph Waldo Emersmotani.
"kola je neto drugo." Sjedili su za Tedovim kuhinjskim stolom s kojeg se pruao pogled na stranje dvorite, gdje je sve bilo u cvatu. U Colonvjevoj, ulici paralelnoj s Broadovom, Bowser, pas gospoe O'Hare unedogled je lajao rup-rup-rup u blagi proljetni zrak. Ted je puio Chesterfieldicu. "A kad ve govorimo o koli, nemoj tu knjigu tamo nositi. U njoj ima stvari koje tvoja nastavnica moda ne bi htjela da proita. Moglo bi doi do darmara."
"Do ega?"
"Strke. A bude li imao problema u koli, imat e ih i kod kue - uvjeren sam da ti ja to ne moram rei. A tvoja majka..." Ruka koja nije drala cigaretu naini diskretan pokret piljenja koji Bobby odmah shvati. Tvoja mi majka ne vjeruje.
Bobby se sjeti kako je Carol rekla da Ted moda od neeg bjei, a sjeti se i kako je njegova majka rekla da Carol malo toga promakne.
"to ima u njoj a to bi me moglo uvaliti u nevolje?" On pogleda Gospodara muha s novim zanimanjem.
"Nita zbog ega bi ljudima pjena izbila na usta", suho e Ted. Zgnjei cigaretu u limenoj pepeljari, ode do svog malog hladnjaka i izvadi dvije boce biljnog piva. U hladnjaku nije bilo ni piva ni vina, samo biljno pivo i staklenka sladoleda. "Mislim daje najgori dio razgovor o tome da bi trebali divljoj svinji nabiti koplje u stranjicu. No odreeni tip odraslih ljudi vidi samo drvee a nikad umu. Bobby, proitaj prvih dvadeset stranica. Postat e bolja osoba. To ti mogu obeati."
Ted spusti boice napitka na stol i skine epove svojim kljunastim vadiepom. Potom podigne svoju bocu i kucne njome o Bobbvjevu. "Tvojim novim prijateljima na otoku."
"Kojem otoku?"
Ted Brautigan se nasmijei i izbaci posljednju cigaretu iz zguvane kutije. "Doznat e", ree on.
I Bobby doista dozna, a nije mu trebalo dvadeset stranica da shvati da je Gospodar muha vraki dobra knjiga, moda najbolja koju je ikad proitao. Nakon deset proitanih stranica ve mu je panja bila prikovana; nakon dvadeset stranica bio je izgubljen za ovaj svijet. ivio je na otoku s Ralphom, Jackom, Pajcekom i s mal-cima; zadrhtao je kad se ispostavilo daje Zvijer zapravo raspadnuti pilot uhvaen u svoj padobran; pratio najprije osupnuto a onda uasnuto kako se skupina bezazlenih kolaraca pretvara u divljake i naposljetku kree u lov na jedinog svog pripadnika koji je uspio napola zadrati ljudskost.
On proita knjigu do kraja jedne subote tjedan dana prije zavretka kole. Kad je stiglo podne a Bobby jo bio u svojoj sobi - nitko od prijatelja nije se doao igrati, nije bilo gledanja subotnjih prijepodnevnih crtica, ak ni Merrie Melodies od deset do jedanaest - njegova majka zaviri u sobu i ree mu da se skine s kreveta, izvadi nos iz te knjige i ode u park ili bilo to.
"Gdje je Sully?" upita ona.
"Na Dalhouseovu trgu. kolski orkestar ima koncert." Bobby oamuenim, smuenim oima pogleda u svoju majku na vratima i uobiajene predmete oko nje. Svijet u kojem se dogaala pria iz knjige postao mu je tako ivopisan da mu se stvarni sad inio laan i bezbojan.
"A tvoja cura? Povedi nju u park."
"Mama, Carol mi nije cura."
"to god da jest. Zaboga, Bobby, pa nisam rekla da vas dvoje namjeravate pobjei."
"Ona i jo neke cure prespavale su kod Angie. Carol kae da tad uope ne spavaju i da curinjak praktino potraje cijelu no. Kladim se daje jo u krevetu, ili dorukuje umjesto ruka."
"Onda idi sam u park. ini me nervoznom. Kad u subotu ujutro ne radi televizor, stalno mislim da si mrtav." Ona ue u njegovu sobu i pobere mu knjigu iz ruku. Bobby je s nekom vrstom otupjele fasciniranosti gledao kako ona prelistava stranice i nasumce ita pojedine ulomke. A to ako spazi dio u kojem djeaci razgovaraju o tome da e divljoj svinji u guzicu zabiti koplja (samo to su oni bili
Englezi pa su rekli "tur" to je Bobbyju zazvualo jo prostakije)? to bi ona rekla na to? Nije znao. Cijeli je ivot proivio s njom, uglavnom samo njih dvoje, a on jo nije mogao predvidjeti kako e ona reagirati u nekoj situaciji.
"Je li to knjiga koju ti je dao Brattigan?"
"Aha."
"Kao roendanski poklon?"
"Aha."
"O emu se radi?"
"Djeaci brodolomci na otoku. Brod im je potonuo. Mislim da se dogaa poslije III. svjetskog rata ili neeg takvog. Tip koji ju je napisao nikad ne kae odreeno."
"Znai, znanstvena fantastika."
"Aha", ree Bobby. Osjeti lagano likovanje. On je smatrao da Gospodar muha nema ama ba nikakve veze s Prstenom oko Sunca, ali je njegova mama mrzila znanstvenu fantastiku, i ako bi ita moglo zaustaviti njezino potencijalno opasno listanje, onda je to to.
Ona mu vrati knjigu i ode do njegova prozora. "Bobby?" Nije se okrenula i pogledala u njega, barem ne odmah. Imala je na sebi staru koulju i svoje subotnje hlae. Jaka podnevna svjetlost prosijavala joj je kroz koulju; vidio joj je slabine i prvi putjtrimijeti kako je suhonjava, kao da zaboravlja jesti ili neto takvo. "to je, mama?"
"Je li ti gospodin Brattigan davao jo kakvih poklona?" "Mama, zove se Brautigan."
Ona se namrti svom odrazu u prozoru... odnosno, vjerojatno se mrtila njegovu odrazu u staklu. "Nemoj me ispravljati, Bobuljica. Je li?"
Bobby se zamisli. Nekoliko boica bezalkoholnog napitka, poneki sendvi od tunjevine ili kroasan iz pekarnice u kojoj je radila Sullvjeva mama, ali nikakvih darova. Samo ta knjiga, jedan od najboljih poklona koji je ikad dobio. "Ali ne, pa zato bi?"
"Ne znam. Ali ne znam ni zato bi ti ovjek kojeg si tek upoznao uope neto poklonio za roendan." Ona uzdahne, prekrii ruke ispod svojih malih otrih dojki i nastavi gledati kroz Bobbvjev prozor. "Rekao mije daje bio dravni slubenik u Hartfordu, ali daje sad u mirovini. Je li to i tebi rekao?"
"Neto slino." Zapravo, Ted nikad nita nije Bobbvju rekao o svom radnom ivotu, a Bobbvju nikad nije palo na um da pita.
"Koja dravna sluba? Koje ministarstvo? Zdravstva i socijalne skrbi? Transporta? Dravne revizije?"
Bobby odmahne glavom. to je to uope revizija?
"Kladim se da je kolstvo", ree ona zamiljeno. "Govori kao bivi nastavnik. Nije li tako?"
"Aha, onako."
"Ima li hobi?"
"Ne znam." itanje, naravno; dvije od one tri papirnate vreice koje su tako zasmetale njegovu majku bile su pune depnih knjiga, veina kojih je djelovalaja/co teko.
Njoj iz nekog razloga lakne zbog toga to Bobby nije nita znao o tome kako novi stanar provodi slobodno vrijeme. Slegne ramenima, a kad je ponovno progovorila inilo se da vie govori sebi nego Bobbvju. "Ta to je samo knjiga. I k tome depna."
"Rekao je da e moda imati posla za mene, ali zasad nije jo nita ponudio."
Ona se strelovito okrene. "Svaki posao koji ti ponudi, svaki posli koji te zamoli da mu obavi, najprije e porazgovarati sa mnom. Jesi li me uo?"
"Naravno, uo sam te." Njezina ga goropadnost iznenadi i pomalo zabrine.
"Obeaj."
"Obeavam."
"Zakuni se, Bobby."
On posluno naini znak kria na srcu i ree: "Obeavam majci u ime Boga."
To bi najee bio kraj razgovora, ali ovaj put nije izgledala zadovoljno.
"Je li ikad... da li ikad..." I tu zauti. Djelovala je neuobiajeno zbunjeno. Djeca kadto tako izgledaju kad ih gospoa Bramwell prozove na plou da podcrtaju imenice i glagole u reenici, a oni to ne znaju.
"Je li on ikad to, mama?"
"Nije vano!" obrecne se ona. "Izlazi iz ove sobe, Bobby, idi u park ili u Sterling House, umorila sam se gledati te."
Zato si onda dola u moju sobu? pomisli on (ali naravno ne ree). Ja nisam dodijavao tebi, mama. Ja nisam dodijavao tebi.
Bobby zatakne Gospodara muha u stranji dep i krene prema vratima. Okrene se kad je stigao do njih. Ona je jo stajala kod prozora, ali je ponovno gledala u njega. Jo nikad u takvim trenucima nije ga iznenadio izraz ljubavi na njezinu licu; u najboljem sluaju mogao je ugledati nekakvo razmiljanje, katkad (ali ne i uvijek) toplinu.
"Hej, mama?" Namjeravao ju je zamoliti pedeset centi - pola zelembaa. S time bi mogao kupiti sok i dvije hrenovke u pecivu u zdravljaku Colony Diner. Oboavao je njihove hrenovke koje su posluivali u prepeenom pecivu s ipsom i plokicama kiselih krastavaca kao prilogom.
Njezina usta ponovno izvedu onaj trik sa stiskanjem, i on je znao da danas nije njegov dan za hrenovke. "Ne trai Bobby, ni u ludilu." M u ludilu - jedna od njezinih najdraih potapalica. "Ovaj tjedan moram poplaati tonu rauna, pa si izbij te dolarske simbole iz oiju."
Ali ona nije imala tonu rauna, u tome je bila stvar. Ne ovaj tjedan. Bobby je prole srijede vidio raun za struju i ek za stanarinu u omotnici naslovljenoj Gospodin Monteleone. A nije mogla ni tvrditi da e mu uskoro trebati odjea jer sad nije bio poetak kolske godine nego svretak. Jedina lova koju je u posljednje vrijeme traio bilo je pet dolara za Sterling House - kvartalna lanarina-a ak je i na tome krtarila, iako je znala da to pokriva plivanje, igranje bejzbola u juniorskim momadima Vukovi i Lavovi, plus osiguranje. Da nije posrijedi njegova mama ve netko drugi, to bi smatrao cicijaenjem. No nita joj od toga nije mogao rei: razgovor o novcu s njom bi se gotovo uvijek pretvorio u prepirku, a osporiti bilo koji aspekt njezina odnosa prema novcu, makar u sitnicama, u nje bi as posla izazvalo histerini napad. A kad bije spopalo, to je bilo zastraujue.
Bobby se nasmijei. "U redu je, mama."
Ona mu uzvrati smijeak a onda kimne glavom prema staklenci s naljepnicom BICIKLISTIKI FOND. "Zato ne posudi malo odande, ha? Poasti se. Ja nikome neu rei, a ti uvijek moe poslije vratiti."
On zadri smijeak na licu, ali tekom mukom. Kako je to ona rekla laka srca, i ne pomislivi kako bi ona pobjenjela kad bi Bobby njoj predloio da malo posudi iz krabice za struju, ili za telefon ili s hrpice koju je odvajala za kupnju svoje "poslovne odjee", da si on u
Colonyju kupi dvije hrenovke u pecivu a moda i pitu s preljevom od sladoleda. Kad bi on njoj tako nonalantno rekao da nikome nee rei a da ona uvijek moe kasnije vratiti to je uzela. Moe si misliti, dobio bi za uho.
Kad je stigao u park Commonwealth, Bobbvjeva je ogorenost splasnula, a rije cicija ishlapjela mu iz glave. Bio je lijep dan, a on trebao do kraja proitati izvrsnu knjigu: kako biti ogoren i iziti kad te eka neto takvo? On nae klupu na osami i ponovno otvori Gospodara muha. Mora je danas proitati do kraja, mora doznati to se dogodilo.
Na posljednjih etrdeset stranica utroi sat vremena, i kroz to je vrijeme bio slijep i gluh za sve oko sebe. Kad je najzad zatvorio knjigu, opazi da mu je krilo puno bijelih cvjetova. I kosa mu je bila puna njih - sjedio je nesvjestan vihora jabunog cvata.
On otare cvjetove i pogleda prema igralitu. Djeca su se klackala, njihala i udarala lopticu privezanu za stup. Smijala su se, ganjala, valjala po travi. Bi li takva djeca ikad mogla zavriti kao goliavi poklonici sagnjile svinjske glave? Lako se moglo podlei iskuenju i odbaciti takve ideje kao matarije odrasle osobe koja ne voli djecu (Bobby je znao daje takvih mnogo), ali onda Bobby pogleda u pjeanik i ugleda djearca kako sjedi u njemu i gorko plae kao da e mu srce prepui, dok neki krupniji djeak sjedi pokraj njega i bez imalo grinje savjesti igra se s kamionom-igrakom koju je prijatelju oteo iz ruku.
A zavretak knjige - hepiend ili ne? Premda bi prije mjesec dana rekao da je to besmislica, Bobby nije mogao pouzdano rei. Nikad u ivotu nije proitao knjigu za koju nije znao ima li dobar ili lo, sretan ili nesretan kraj. No Ted e znati. Pitat e Teda.
Bobby je jo sjedio na klupi petnaest minuta kasnije kad je Sully doskakutao u park i ugledao ga. "Hej ti, gade stari!" vikne Sully. "Svratio sam do tebe i tvoja je mama rekla da si ovdje ili moda u Sterling Houseu. Jesi konano proitao tu knjigu?"
"Aha."
"I je li bila dobra?"
"Aha."
S-J zavrti glavom. "Nikad nisam naiao na knjigu koja bi mi se stvarno svidjela, ali u ti vjerovati na rije."
"Kako je proao koncert?"
Sully slegne ramenima. "Puhali smo dok svi nisu otili, pa pretpostavljam da je bio dobar, barem za nas. A pogodi tko je osvojio tjedan dana u kampu Winiwinaia?" Djeji kamp Winnie bio je mijeani kamp YMCA-e na jezeru George, u umama sjeverno od Stor-rsa. Svake bi godine HAC-Hanvich Activities Committee - upriliio nagradno izvlaenje, a nagrada bi bila tjedan dana boravka u tom kampu.
Bobby osjeti alac ljubomore. "Ma nemoj me zezati."
Sully-John se veselo nasmijei. "Da, ovjee! Sedamdeset imena u eiru, najmanje sedamdeset, a ime koje je onaj elavi stari gad g. Coughlin izvukao iz eira bilo je ime Johna L. Sullivana mlaeg, iz Broad Street 93. Mama samo to se nije nainila u gae."
"Kad ide?"
"Dva tjedna nakon zavretka nastave. Mama e pokuati u isto vrijeme dobiti dopust u pekarnici kako bi mogla otii baki i djedu u Wisconsin. Ii e turbo vujakom." Turbo raspust bili su ljetni praznici; turbo ou bio je Ed Sullivan u subotu naveer; turbo vujak bio je, naravno, autobus prijevoznika Greyhounda. Lokalni autobusni kolodvor bio je smjeten malo nie kina Asher Empire i zdravljaka Colony Diner.
"Zar ne bi rado s njom u Wisconsin?" upita Bobby, osjetivi perverznu elju da prijatelju barem malo pokvari zadovoljstvo zbog njegove dobre sree.
"Moda mi se malice ide, ali bih radije u kamp gaati iz luka i strijele." On prebaci ruku oko Bobbvjevih ramena. "Kad bi barem ti mogao ii sa mnom, knjiki gade."
Na te njegove rijei, Bobby osjeti zavist. Ponovno spusti pogled na Gospodara muha i shvati da e je uskoro jo jednom proitati. Moda ve u kolovozu, bude li mu dosadno (do kolovoza bi mu najee postalo dosadno, premda je u svibnju to bilo teko povjerovati). A onda pogleda u Sully-Johna, nasmijei se, i obgrli ga oko ramena. "Ba si sretan patak", ree on.
"Moe me zvati Pako", sloi se Sully-John.
Sjedili su tako na klupi neko vrijeme, zagrljeni, pod tim povremenim kropcima cvjetova jabuke, i gledali malu djecu kako se igraju.
A onda Sully ree da ide na subotnju matineju u Empire i da mora krenuti ukoliko ne eli propustiti najave novih filmova.
"Zato ne poe i ti, Bobborino? Prikazuju Crnog korpiona. udovita kao u prii."
"Ne mogu, vorc sam", ree Bobby. To je bila istina (ako se izuzme onih sedam dolara u staklenci Biciklistikog fonda), a danas mu se ionako ne ide u kino, iako je od jednog klinca u koli uo da je Crni korpion stvarno super, da korpioni svojim otrovnim bodljama proburaze ljude skroz-naskroz kad ih ubiju, a povrh toga i sravne sa zemljom Mexico City.
Bobby se elio vratiti kui i porazgovarati s Tedom o Gospodaru muha.
"vorc", tuno e Sully. "Koje li tuge, ovjee. Kupio bih kartu i tebi, ali imam samo trideset pet centi."
"Nema veze. Hej, gdje ti je jo-jo?"
Sully se snudi jo i vie. "Puknula je gumica. Otiao u jo-joovski raj, vjerojatno."
Bobby se zacereka. Jo-joovski raj, prilino smijeno. "Kupit e novi?"
"Sumnjam. elim si maioniarski pribor iz Woolworth'sa. Na kutiji pie da sadri ezdeset raznih trikova. Bobby, zna li ti da bih rado bio maioniar kad odrastem? Putovati po svijetu s varijeteom ili cirkusom, nositi crno odijelo i cilindar iz kojeg bih izvlaio zeeve i slino sranje."
"Zeevi bi ti se vjerojatno posrali u eir", ree Bobby.
Sully se nasmijei. "Ali bih bio skulirani gad! Kako bih to volio! U bilo emu!" On ustane. "Siguran si da ne eli poi sa mnom? Vjerojatno bi uspio mugnuti pokraj Godzille."
Na stotine klinaca dolo bi na subotnju matineju u Empire, koja se najee sastojala od nekog cjeloveernjeg filma s udovitem, osam ili devet crtica, najava novih filmova, te filmskog urnala. Gospoa Godlovv poludjela bi pokuavajui ih natjerati da stanu u red i zaute, ne shvaajui da se u subotnje popodne ni vie-manje pristojnu djecu ne moe natjerati da se ponaaju kao da su u koli. Usto je bila opsjednuta uvjerenjem da bulumente djece starije od dvanaest godina pokuavaju ui u kino koristei popust za djecu mlau od dvanaest godina; da je bilo po njezinu, gospoa G. traila bi rodni list i za subotnje matineje a ne samo za kinopredstave kad se prika-
zuju dva filma Brigitte Bardot. No budui da nije imala potrebnih ovlasti, zadovoljila se time da zarei "KOJSGODI?" na svakog klinca vieg od metar ezdeset pet. Zbog tog se metea kadto moglo sasvim lako zbrisati pokraj nje, a subotom popodne nije bilo ni kartodrapca. Ali Bobbvju danas nije bilo do divovskih korpiona; proveo je itav proli tjedan s realistinijim udovitima, od kojih su mnoga vjerojatno izgledala ba kao on.
"Mislim da u jo malo ostati tu", ree Bobby.
"U redu." Sully-John ieprka nekoliko cvjetova jabuke iz svoje crne kose, pa ozbiljno pogleda u Bobbvja. "Turbo Bob, reci mi da sam skulirani gad."
"Sully, ti si jedan skulirani gad."
"Jupi!" Sully-John skoi u nebo, akom probode zrak i nasmije se. "I jesam! Danas skulirani gad a sutra superskulirani maioniar-skigadlPaf!"
Bobby od smijeha nemono klone na naslon klupe, rairenih nogu, vrhova tenisica okrenutih prema unutra. S-J je bio tako smijean kad bi ga krenulo.
Sully naini korak, ali se tad ponovno okrene. "Zna to? Na ulazu u park vidio sam dvojicu udnih tipova."
"to je bilo udno na njima?"
Sully-John odmahne glavom, zbunjena izraza lica. "Ne znam", ree on. "Ne znam zapravo." A onda krene pjevajui "At the Hop". Bila mu je to jedna od najdraih. I Bobbvju se sviala. Danny i Ju-niorsi su sjajni.
Bobby otvori knjigu koju mu je Ted poklonio (sad je izgledala svojski prelistana) i ponovno proita nekoliko posljednjih stranica, onaj dio u kojem se najzad pojave odrasli. Ponovno se zamisli nad time - sretan ili tuan zavretak? - i Sully-John mu ispari iz glave. Da je S-J kojim sluajem spomenuo da su oni udaci koje je vidio imali na sebi ute kapute, neke bi stvari poslije bile sasvim drukije.
"William Golding napisao je zanimljivu stvar o toj knjizi, neto to mislim da se nadovezuje na tvoju nedoumicu u vezi s krajem... hoe jo jedan sok, Bobby?"
Bobby odmahne glavom i ree ne hvala. Nije ba toliko volio biljno pivo i uglavnom ga je pio iz pristojnosti kad bi bio s Tedom. Po-
novno su sjedili za Tedovim kuhinjskim stolom, pas gospoe O'Hare jo je lajao (koliko se Bobbyju inilo, Bowser nikad nije prestajao lajati), i Ted je jo puio Chesterfieldice. Kad se vratio iz parka, Bobby se navirio da vidi u kakvom mu je stanju majka, vidio da drijema na krevetu, pa pourio na drugi kat upitati Teda o zavretku Gospodara muha.
Ted ode preko sobe do hladnjaka... a onda stane. Ostane stajati tako s rukom na vratima hladnjaka, zurei u prazno. Bobby e poslije shvatiti daje to bila prva jasna naznaka da Ted nije sasvim ist; da s njim zapravo neto nije u redu i daje svakim trenutkom sve manje u redu.
"Najprije ih se osjeti u onim jabuicama", ree Ted u razgovornom tonu. Govorio je razgovijetno; Bobbyje uo svaku rije.
"to se osjeti?"
"Najprije ih se osjeti u onim jabuicama." Jo zagledan u prazno i ruke omotane oko ruke hladnjaka. Bobby osjeti strah. Neto kao daje bilo u zraku, neto gotovo poput peluda - i od toga ga zakak-Ijaju dlaice u nosu, zasvrbe nadlanice.
A onda Ted otvori vrata hladnjaka i gurne glavu u nj. "Siguran si da nee?" upita on. "Dobro je i hladno."
"Ne, zaista."
Ted se vrati za stol i Bobby shvati daje odluio ili se ne obazirati na to to se upravo dogodilo ili se toga nije sjeao. A shvati i da je s Tedom sad sve u redu; to je Bobbyju bilo dovoljno. Odrasli su udaci, i to je sve. Katkad se ne smije obazirati na njihove postupke.
"Recite mi to je rekao o kraju. Gospodin Golding."
"Koliko me pamenje slui, to je glasilo otprilike ovako: 'Djeake spasi posada bojnog broda, srea za njih, ali tko da spasi posadu?'" Ted si natoi au biljnog piva, prieka da se pjena slegne, pa dolije jo malo. "Pomae li ti to?"
Bobby je to premetao po glavi onako kako bi postupio s nekom zagonetkom. Dovraga, pa to i jest bila zagonetka. "Ne", ree on naposljetku. "Jo ne shvaam. Njih ne treba spaavati - hou rei posadu broda-jer oni nisu na tom otoku. Osim toga..." Sjeti se djeaka u pjeaniku, kako je jedan od njih ronio suze a drugi se spokojno igrao s ukradenom igrakom. "Ljudi na brodu su odrasli. Odrasle ne treba spaavati."
"Ne?"
"Ne."
"Ba nikad?"
Bobby odjednom pomisli na svoju majku i na to kakva je za novac. A onda se sjeti noi kad se probudio jer mu se uinilo da ju je uo plakati. On ne odgovori.
"Razmisli", ree Ted. Duboko uvue dim cigarete, pa otpuhne perjanicu dima. "Dobre knjige slue i zato da se o njima razmilja i nakon to ih se proita."
"U redu."
"Gospodar muha nije nimalo nalik na Hardvjeve, zar ne?"
Bobby na trenutak zamisli, vrlo zorno, kako Frank i Joe Hardy tre kroz dunglu s runo izraenim kopljima u ruci, skandiraju da e ubiti enku vepra i nabiti joj koplja u guzicu. On prasne u smijeh, a kad mu se Ted u tome pridruio, znao je da je svreno s Hardvjevci-ma, Tomom Svviftom, Rickom Brantom i Bombom, djeakom iz dungle. Gospodar muha ih je dokrajio. Bilo mu je jako drago da ima iskaznicu za odrasle.
"Ne", ree on, "nimalo."
"Dobre knjige ne odaju sve svoje tajne odjednom. Upamtit e to?"
"Da."
"Izvrsno. A sad mi reci - bi li elio od mene zaraditi dolar tjedno?"
Promjena teme bila je tako nagla da se Bobby na trenutak nije snaao. A onda se nasmijei i ree: "Bokca mu, bih!" Brojke mu vrtoglavom brzinom prolete kroz glavu; Bobby je bio dovoljno dobar matematiar da uspije sraunati kako dolar tjedno znai najmanje petnaest dolara do rujna. Pribroji li se tome ono to ve ima, plus pristojan urod reciklanih boca i nekoliko pokoenih travnjaka u susjedstvu... ti bokca, mogao bi se voziti na Schwinnu prije Dana rada3. "to biste htjeli da uinim?"
"Moramo biti oprezni. Jako oprezni." Ted je razmiljao i utio, i to tako dugo da se Bobby pobojao da e on ponovno poeti govoriti o tome kako neto osjea u onim jabuicama. Ali kad je Ted podigao pogled, u njemu nije bilo one udne praznine. Pogled mu je bio
Dravni praznik u SAD-u. Obiljeava se prvog ponedjeljka u rujnu.
otar, premda malo sjetan. "Bobby, nikad ne bih traio od nekog prijatelja, a naroito mladog prijatelja, da lae roditeljima, ali u te u ovom sluaju zamoliti da mi se pridrui u maloj smicalici. Zna li to je to?"
"Naravno." Bobby pomisli na Sullvja i njegovu novu ambiciju da putuje po svijetu s cirkusom, odijeva crno odijelo i izvlai zeeve iz cilindra. "To maioniari rade da vas smute."
"Ne zvui ba ugodno kad se postavi na taj nain, zar ne?"
Bobby odmahne glavom. Zaista, kad oduzme ljokice i reflektore, ne zvui naroito.
Ted otpije malo biljnog piva i obrie pjenu s gornje usne. "Tvoja majka, Bobby. Nije da me mrzi, mislim da ne bi bilo poteno rei takvo to... ali mislim da sam joj skoro nesimpatian. Slae li se?"
"Vjerojatno. Kad sam joj rekao da ete moda imati posla za mene, reagirala je jako udno. Rekla je da joj moram rei sve to budete zatraili da uinim prije no to mi odobri."
Ted Brautigan kimne glavom.
"A mislim da je to zbog toga to ste neke svoje stvari donijeli u papirnatim vreicama kad ste se doselili. Znam da to zvui aknuto, ali je to jedino ega se mogu sjetiti."
Mislio je da e se Ted nasmijati, ali on samo ponovno kimne glavom. "Moda je to samo zbog toga. U svakom sluaju, Bobby, ne bih elio da uini neto protivno majinim eljama."
To je zvualo dobro, ali Bobby Garfield nije u to sasvim povjerovao. Daje to bila istina, ne bi bilo potrebe za smicalicama.
"Reci majci da mi se oi jako brzo umore. to je i istina." Kao da eli to dokazati, Ted podigne desnu ruku na oi i promasira ih u kutovima palcem i kaiprstom. "Reci joj da te elim angairati da mi svaki dan malo ita iz novina i da u ti za to platiti dolar tjedno - ono to tvoj prijatelj Sully naziva zelembaem."
Bobby kimne glavom... ali dolar tjedno za to da ita o tome kako Kennedy stoji na stranakim izborima i hoe li Floyd Peterson pobijediti u lipnju? I moda onako usput malo Blondie i Dicka Tracyja? Njegova mama i gospodin Biderman iz trgovine nekretninama Home Town Real Estate mogli bi to povjerovati, ali Bobby nije.
Ted je jo trljao oi. Ruka mu je lebdjela iznad njegova uskog nosa poput pauka.
"to jo?" upita Bobby. Glas mu zazvui neobino bezizraajno, poput mamina glasa kad je on obeao da e pospremiti svoju sobu, a ona se naveer vratila kui i zatekla sobu jo nepospremljenu. "U emu se stvarno sastoji moj posao?"
"elim da dri oi otvorene, to je sve", ree Ted.
"I da drim na oku to?"
"Prizemnike u utim kaputima." Tedovi su prsti jo obraivali kutove njegovih oiju. Kad bi barem on to prestao initi, pomisli Bobby; bilo je neeg jezivog u tome. Osjea li neto u njima, da li ih zato rulji i gnjei? Neto to mu ometa pozornost, stoji na putu njegovu inae zdravom i sreenom razmiljanju?
"Prizemnice?" On je znao da postoje kue prizemnice. Prizemnice u utim kaputima nije imalo nikakvog smisla, ali se nieg boljeg nije mogao sjetiti.
Ted se nasmije vedrim, iskrenim smijehom zbog kojeg Bobby postane svjestan koliko mu je dotad bilo nelagodno.
"Prizemnici", ree Ted." 'Prizemni' rabim u dickensovskom znaenju, ljudi koji djeluju prilino glupo... a istodobno i prilino opasno. Od onih koji, recimo, u nekoj uliici igraju craps 4 i pritom si dodaju bocu estice u papirnatoj vreici. Od onih koji stoje naslonjeni na telefonske stupove i fukaju za prolaznicama na drugoj strani ulice a pritom briu vratove rupiima koji nikad nisu sasvim isti. Mukarci koji misle da su eiri sa zataknutim perom ik. Mukarci koji djeluju kao da znaju sve prave odgovore na sva glupa ivotna pitanja. Nisam ba sasvim jasan, zar ne? Shvaa li ti ita od ovoga, podsjea li te na neto?"
I podsjea. Na neki nain bilo je to kao kad je uo da se vrijeme opisuje kao starog elavog varalicu: osjeaj da su neka rije i fraza na mjestu premda ne moe ba rei zato. Podsjetilo ga je na to kako gospodin Biderman izgleda neobrijano premda osjea kako mu se miris slatkastog losiona za poslije brijanja jo sui na obrazima, ili na nain na koji nekako zna da gospodin Biderman kopa nos kad je sam u automobilu ili da u prolazu automatski provjerava pretince za povrat kovanice na javnim telefonskim govornicama.
"Shvatio sam vas", ree on.
Vrsta igre s dvije kocke u kojoj pobjeuje sedmica.
"Dobro. Ni u milijun godina ne bi mi palo na pamet da od tebe traim da razgovara ili kontaktira s takvim ljudima. Ali te molim da dri oi otvorene, da jednom dnevno obie na kvart - Broad Street, Commonwealth Street, Colonv Street, Asherovu aveniju, pa se vrati ovdje na broj 149 - i da samo vidi to vidi."
U Bobbvjevoj su glavi stvari poele sjedati na svoje mjesto. Na njegov roendan - ujedno i Tedov prvi dan na broju 149 - Ted ga je upitao pozna li sve stanovnike ulice, bi li uoio
(one koji su na proputovanju lica tebi nepoznata)
nepoznate ljude, ukoliko se takvi pojave. Ni tri tjedna kasnije, Carol Gerber je izjavila da se katkad pita ne bjei li Ted od neeg.
"Koliko ih ima?" upita on.
"Tri, pet, sad moda i vie." Ted slegne ramenima. "Poznat e ih po dugim utim kaputima i maslinastoj puti... premda je ta tamna put samo maska."
"to... hoete rei kao Man-Tan5 ili neto slino?"
"Moglo bi se rei. A ako budu u automobilima, prepoznat e ih po njima."
"Koje marke? Koji modeli?" Bobby se osjeao kao Darren McGavin u seriji Mike Hammer i upozori se da se ne zanese odve. Nije ovo televizija. Svejedno je uzbudljivo.
Ted je vrtio glavom. "Nemam pojma. Ali e znati, jer e njihovi automobili biti kao i njihovi uti kaputi i pioke i masna parfimirana pomada kojom zalizuju kosu: upadni i prostaki."
"Prizemni", ree Bobby, ali ne i upitno.
"Prizemni", ponovi Ted i ustro kimne glavom. Otpije biljnog piva, svrne pogled prema zvuku vjeito lajavog Bowsera... i ostane tako stajati nekoliko trenutaka, poput igrake sa slomljenom oprugom ili motora koji je ostao bez benzina. "Oni me osjeaju", ree on. "A i ja osjeam njih. Boe, kakvog li svijeta."
"to oni hoe?"
Ted se okrene prema njemu, osupnuto, kao daje smetnuo s uma da je Bobby tu... ili kao da je na trenutak zaboravio tko je Bobby. A onda se nasmijei, prui ruku i poloi je na Bobbvjevu. Bila je krup-
5 Man-Tan je (l) vrsta kreme za samotamnjenje, (2) tvrtka koja proizvodi solarije, te (3) gusta crna pasta kojom lica boje moderni minstreli, pjevai bijelci koji se pretvaraju da su crnci.
na, topla i utjena: muka ruka. Od tog dodira nestane Bobbyjeva malodunog skanjivanja.
"Neku sitnicu koju ja sluajno imam", ree Ted. "Neka ostane na tome."
"Nisu policajci, je li? Ili federalci? Ili-"
"eli znati jesam li jedan s FBI-eva popisa deset najtraenijih ljudi ili komunistiki agent kao u filmu Vodio sam trostruki ivot? Negativac?"
"Znam da niste negativac", ree Bobby, ali je rumenilo koje mu se penjalo u obraze poruivalo suprotno. Ne zato to bi to to on misli puno mijenjalo na stvari. Negativci mogu biti simpatini, pa i voljeni; i Hitler je imao majku, rado je govorila njegova mama.
"Ja nisam negativac. Nikad nisam opljakao banku ni ukrao vojnu tajnu. Proveo sam previe vremena itajui knjige i nisam platio svoj "tos" globi - kad bi postojala knjiniarska policija, bojim se da bi mi bili za petama - ali nisam od negativaca kakve se via na televiziji."
"Ali ljudi u utim kaputima jesu."
Ted kinine glavom. "Kvarni skroz-naskroz. I, kao to rekoh, opasni."
"Jeste li ih vidjeli?"
"Puno puta, ali ne ovdje. A izgledi su devedeset devet posto da ih ni ti nee vidjeti. Ja samo traim da pripazi na njih. Hoe li moi?"
"Da."
"Bobby? Neto te mui?"
"Ne." Ali gaje trenutak neto kopkalo - ne to da se neeg sjetio, nego asovit osjeaj da se neeg eli sjetiti.
"Siguran si?"
"Aha."
"U redu. A sad, evo pitanja: moe li mirne savjesti - barem iste savjesti - preutjeti svojoj mami taj dio tvojih zaduenja?"
"Da", ree Bobby istog trenutka, premda je shvaao da e taj njegov postupak znaiti veliku promjenu u njegovu ivotu... i biti riskantan. Svoje se mame prilino bojao, a taj je strah samo djelomice bio posljedica jakosti njezina gnjeva i trajanja njezina durenja. Uglavnom se taj strah napajao iz sumorne slutnje da je samo malo voljen te iz potrebe da zatiti to malo ljubavi koju dobiva. Ali mu je
Ted bio simpatian... i sviao mu se osjeaj Tedove ruke na njegovoj, tople grubosti njegova krupnog dlana, dodira njegovih prstiju, na zglobovima zadebljalih bezmalo u kvrge. A to ne bi ni bilo pravo laganje, nego preuivanje. "Zaista si siguran?"
eli li nauiti lagati, Bobuljica, pretpostavljam da je preuivanje dobar poetak, apne nutarnji glas. Bobby se oglui na nj. "Da", ree on, "zaista sam siguran. Ted... jesu li ti ljudi opasni samo za vas ili za sve?" Pritom je imao na umu svoju majku, ali i sebe.
"Za mene su vrlo opasni. A za druge ljude - veinu drugih ljudi - vjerojatno nisu. eli li uti neto smijeno?"
"Naravno."
"Veina ljudi ih i ne vidi dok ne priu jako, jako blizu. Kao da imaju sposobnost da ljudima zamagle mozak, kao Shadow u onom starom radijskom serijalu."
"Hoete rei da su oni... ovaj..." Rije nadnaravni kao da mu je teko silazila s jezika.
"Ali ne, nikako." Ted rukom odmahne na njegovo pitanje prije no to gaje do kraja izrekao. Leei u postelji te veeri, budan kudikamo due no inae, Bobbvju se uini daje Ted gotovo strepio od mogunosti da se tu rije izgovori naglas. "Puno je ljudi, sasvim obinih ljudi, koje ne vidimo. Konobarice koje se vraaju kui pognute glave nosei svoje radne cipele u papirnatoj vreici. Stari ljudi koji su izali u poslijepodnevnu etnju parkom. Tinejderice s viklerima u kosi iz ijih se tranzistora uju hitovi s top liste Petera Trippa6. Ali ih djeca vide. Djeca ih sve vide. A ti si Bobby jo dijete."
"Meni se ini da su ti ljudi lako uoljivi."
"Misli zbog kaputa? I cipela? Kriavih automobila? No upravo zbog takvih stvari neki ljudi - zapravo mnogi - pogledaju na drugu stranu kako bi podigli malu barikadu izmeu oka i mozga. U svakom sluaju, ne elim da se izlae rizicima. Ugleda li ljude u utim kaputima, ne stupaj s njima u kontakt. Nemoj razgovarati s njima makar se oni obratili tebi. Ne mogu se sjetiti razloga zbog kojeg bi se oni tebi obratili, mislim da te ne bi ni primijetili - ba kao to vei-
6  Slavni DJ s kraja pedesetih. Poznat i po maratonu, kad je osam dana i noi bez prestanka putao ploe. Godine 1960. optuen je daje od glazbenih izdavaa primao mito da njihove ploe puta u svojim emisijama.
na ljudi ne primjeuje njih - ali tota o njima ne znam. A sad mi reci to sam rekao. Ponovi mi. Vano je." "Ne pribliavaj im se i ne obraaj im se." "Makar se oni obratili tebi." Prilino nestrpljivo. "Tako je, makar se oni obratili meni. A to da onda uinim?" "Vrati se ovamo i reci mi da su tu i gdje si ih vidio. Normalno hodaj sve dok ne bude siguran da si im izvan vidokruga, a onda potri. Tri kao vjetar. Tri kao da ti je vrag za petama."
"A to ete vi uiniti?" upita Bobby ali je, naravno, znao odgovor. Moda nije pronicav kao Carol, ali nije ni potpuni tupan. "Vi ete otii, zar ne?"
Ted Brautigan slegne ramenima i ispije ostatak svog biljnog piva ne pogledavi Bobbvju u oi. "Odluit u kad doe vrijeme. Ako doe. Budem li imao sree, predosjeaj koji imam posljednjih nekoliko dana - to to osjeam te ljude - izgubit e se." "Je li se to ve dogodilo?" "Jest. A da razgovaramo o ugodnijim stvarima?" Iduih pola sata razgovarali su o bejzbolu, a potom o glazbi (Bobby se osupnuo kad je otkrio da se Tedu, osim to zna nazive pjesama Elvisa Preslevja, neke od njih i sviaju), pa o Bobbvjevim nadama i strahovanjima u vezi sa sedmim razredom koji poinje u rujnu. Razgovor je bio ugodan, ali je Bobby osjeao kako u pozadini svake teme vrebaju prizemnici. Prizemnici su bili ovdje u Tedovoj sobi na drugom katu poput neobinih, ne ba raspoznatljivih sjenki.
Tek kad se Bobby spremao za odlazak, Ted ponovno nane tu temu. "Pripazi na neke stvari", ree on. "Znakove da su moji... moji stari prijatelji u blizini."
"A koji su to?"
"Dok hoda po gradu, baci pogled na obavijesti o izgubljenim kunim ljubimcima na zidovima, u izlozima, pribodene na telefonske stupove u stambenim etvrtima. 'Izgubljena siva prugasta domaa maka crnih uiju, bijelog prsita i krivog repa. Nazvati IRoquois 7-7661.' 'Izgubljen mali mjeanac brakirca, odaziva se na ime Trbde, voli djecu, naa ele da se ona vrati kui. Nazvati IRoquois 7-0984 ili donijeti u Peabodvjevu.' Takve stvari."
"to to govorite? Ti bokca, elite rei da oni ubijaju kune ljubimce? Mislite li...T
"Mislim da mnoge te ivotinje uope ne postoje", ree Ted. Zaz-vuao je umorno i maloduno. "I kad pridodaju nekakvu njihovu nekvalitetnu malu fotografiju, svejedno mislim da su ivotinje veinom izmiljene. Mislim da su ti oglasi nekakav oblik komunikacije, premda ne znam zato ljudi koji ih piu jednostavno ne odu u Colony Diner i ne komuniciraju dok jedu peenje i restani krumpir. Gdje ti majka kupuje namirnice?"
"U Total Grocervju. Odmah do agencije za trgovinu nekretninama gospodina Bidermana."
"A ide li ti s njom?"
"Ponekad." Kad je bio manji sastao bi se tamo s njom svaki petak. itao bi TVvodi koji bi uzeo s police za asopise dok se ona ne bi pojavila. Oboavao je ta poslijepodneva petkom jer je bio poetak vikenda, jer bi mu mama dopustila da gura kolica a on bi se uvijek pretvarao da je rije o trkaem automobilu, jer ju je volio. Ali nije o tome Tedu rekao ni rijei. Bila je to davna prolost. Ta imao je tada samo osam godina.
"Pogledaj oglasne ploe postavljene u svakom supermarketu kod blagajni", ree Ted. "Na njima e vidjeti mnoge rukom pisane oglase u kojima pie neto kao VLASNIK PRODAJE AUTOMOBIL. Pripazi na sve takve oglase koji su risaim avliima privreni za plou naopako. Ima li u gradu jo koji supermarket?"
"A&P kod eljeznikog nadvonjaka. Moja mama tamo ne zalazi. Kae da joj se tamonji mesar uvijek prostaki ceri."
"Moe li i tamo provjeriti oglasnu plou?" "Naravno."
"Dobro, jako dobro. A sad... zna onaj uzorak kolice koji djeca stalno crtaju po plonicima?"
Bobby kimne glavom.
"Potrai one pokraj kojih su iscrtane zvijezde ili mjeseci, ili oboje, najee kredom druge boje. Obrati pozornost na repove papirnatih zmajeva koji vise s telefonskih ica. Ne cijeli zmajevi, samo repovi. I..."
Ted posuti, namrten, zamiljen. Dok je vadio Chesterfieldicu iz kutije na stolu i pripaljivao je, Bobby pomisli sasvim razborito, sasvim jasno i bez trunke straha: Zna, on je lud. Lud sto gradi.
Da, naravno, kako u to uope sumnjati? Samo se nadao da Ted zna biti oprezan koliko i lud. Jer uje li njegova mama Teda da govori o takvim stvarima, vie nikad nee dopustiti Bobbvju da mu prie blizu. Zapravo, vjerojatno bi pozvala tipove s mreama za lov na leptire.. . ili zamolila dobrog starog Dona Bidermana da to uini umjesto nje.
"Bobby, zna onaj sat na gradskom trgu?"
"Aha, naravno."
"Moda e poeti otkucavati netono vrijeme ili izmeu punog sata. Takoer pripazi na novinska izvjea o manjim vandalskim ispadima u crkvama. Moji prijatelji ne vole crkve, premda nikad ne uine neto ekstremno: nisu skloni - oprosti mi na igri rijeima - tako prizemnim igrama. Ima jo znakova da su oni u blizini, ali nema potrebe da te optereujem detaljima. Osobno smatram da su oglasi najpouzdaniji znak."
'"Ako vidite Ginger, molim vas donesite je kui.'" "Upravo tak-"
"Bobby?" Bio je to mamin glas, a nakon toga se zauje uspinjue uljanje njezinih subotnjih tenisica. "Bobby, jesi li gore?"
III. MAJINSKA MO. BOBBY RADI SVOJ POSAO. "DIRA LI TE?" POSLJEDNJI DAN KOLE.
Bobby i Ted izmijene pogled pun krivnje. Odmaknu se od stola i zavale se u stolicama, svaki na svojoj strani stola, kao da nisu samo razgovarali o glupostima ve i radili neto glupo.
Primijetit e da neto snujemo, pomisli Bobby zdvojno. Pie mi na licu.
"Ne", ree mu Ted. "Nije tako. To je mo koju ima nad tobom, to da ti u to vjeruje. To je majinska mo."
Bobby blene u njega, zabezeknut. Zar si mi proitao misli? Zar si mi upravo proitao misli?
Njegova je mama sad skoro stigla do odmorita na drugom katu i nije bilo vremena za odgovor i da je Ted elio odgovoriti. Ali nije ni imao izraz lica koji bi poruivao da bi on zaista odgovorio daje bilo vremena. Bobby istog trenutka pone sumnjati u to to je uo.
A tad je njegova majka stajala na otvorenim vratima, prelazila pogledom sa sina na Teda pa ponovno na svog sina, procjenjivaki. "Znai, ipak si ovdje", ree ona. "Boe moj, Bobby, zar me nisi uo kad sam te zvala?"
"Mama, bila si gore prije no to sam uspio rei bu."
Ona frkne. Usta joj se razvuku u blijed, besmislen smijeak - njezin mehaniki drutveni smijeak. Oima je vrljala od jednog do drugog, s jednog na drugog, u potrazi za neim neprimjerenim, nei-me to joj nee biti po volji, neime to ne valja. "Nisam te ula kad si se vratio."
"Spavala si na krevetu."
"Kako ste danas, gospoo Garfield?" upita Ted.
"Kao ptica." Amo-tamo klizio je njezin pogled. Bobby nije imao pojma to ona trai, ali je onaj izraz smetene krivnje jamano ve siao s njegova lica, jer da ga je primijetila, on bi to ve znao; znao bi da ona zna.
"Hoete li sok?" upita Ted. "Imam biljnog piva. Nije bogzna to, ali je hladno."
"Ljubazno od vas", ree Liz. "Hvala." Ona ue i sjedne pokraj Bobbvja za kuhinjski stol. Odsutno ga pomiluje po nozi, motrei Teda koji je otvarao svoj mali hladnjak i vadio biljno pivo. "Ovdje gore sad jo nije vrue gospodine Brattigan, ali vam jamim da e za mjesec dana biti. Trebali biste si nabaviti ventilator."
"Dobra ideja." Ted natoi biljno pivo u istu au, pa stane ispred hladnjaka drei je podignutu prema svjetlu, ekajui da se pjena slegne. Bobbvju je sliio znanstveniku u televizijskoj reklami, jednom od onih koji su opsjednuti proizvodom X i proizvodom Y i time kako Rolaidsi7 sagore pedeset sedam puta vie eluane kiseline od svoje teine, zapanjujue ali istinito.
"Ne treba mi puna aa, bit e dovoljno", ree ona pomalo nestrpljivo. Ted joj donese au i ona je podigne. "U zdravlje." Otpije
Rolaidsi su tablete protiv eluane kiseline.
gutljaj i iskrivi lice kao da je posrijedi raeni viski umjesto biljnog piva. A onda se zagleda u Teda preko ruba ae dok je ovaj sjedao za stol, otresao pepeo s cigarete i zataknuo opuak cigarete natrag u kut usta.
"Vas ste dvojica postali kao prst i nokat", ree ona. "Sjedite ovdje u kuhinji, pijete biljno pivo - ba zgodno, rekla bih! O emu ste danas razgovarali?"
"O knjizi koju mi je dao gospodin Brautigan", ree Bobby. Glas mu je zvuao smireno i prirodno, glas iza kojeg nema tajni. Gospodaru muha. Nikako da se odluim je li kraj sretan ili tuan, pa sam se obratio njemu."
"O? I to je rekao?"
"Daje ijedno i drugo. A onda mije rekao da jo razmislim."
Liz se nasmije, ali snevesele. "Gospodine Brattigan, ja itam krimie, a razmiljanje uvam za ivot. Ali ja naravno jo nisam u mirovini."
"Ne", ree Ted. "Vi ste oito u najboljim godinama." Ona mu dobaci pogled koji je poruivao laskanje vas nee nikamo dovesti. Bobby gaje dobro poznavao.
"A i ponudio sam Bobbvju posli", ree joj Ted. "On je pristao... s vaim doputenjem, dakako."
elo joj se namrti na spomen posla, zagladi na spomen doputenja. Isprui ruku i nakratko dodirne Bobbvjevu crvenu kosu, pokret tako neuobiajen da su se Bobbvjeve oi malo razrogaile. No pogleda nije skidala s Tedova lica. Ne samo to mu ne vjeruje, shvati Bobby, vjerojatno mu nikad nee vjerovati. "Na kakav ste posao mislili?"
"Hoe da-"
"Mir", ree ona. Jo je piljila preko ruba ae, ne skidajui pogleda s Teda.
"elio bih da mi ita novine, vjerojatno popodne", ree Ted, a onda objasni kako njegove oi nisu vie kao nekad i kako svakog dana ima sve vie problema sa sitnijim slovima. Ali voli biti u tijeku - vremena su vrlo zanimljiva, ne misli li tako i gospoa Garfield? - a voli i pratiti kolumne, Stewarta Aslopa i Waltera Winchella i sline. Naravno, Winchellova je rubrika traerska, ali zanimljiva tra-rubri-ka, ne misli li tako i gospoa Garfield?
Bobby je sluao sve napetiji premda je po maminu licu i dranju - ak i po nainu na koji je pijuckala biljno pivo - vidio da vjeruje ono to joj Ted govori. Ovaj dio prie je u redu, ali to ako Tedu ponovno doe uta minuta? Doe li mu uta minuta pa pone blebetali o prizemnicima u utim kaputima ili o repovima papirnatih zmajeva koji vise s telefonskih ica, pritom zagledan u prazno?
Ali se ne dogodi nita takvo. Ted na kraju ree da bi takoer rado znao kako ide Dodgersima, osobito Maurvju Willsu, premda su se preselili u L. A. Ree to s odrjeitou osobe koja je vrsto naumila rei istinu premda je ta istina pomalo nezgodna. Bobbvju se to uini pametnim potezom.
"Pa, to ne bi bilo loe", ree njegova majka (gotovo teka srca, pomisli Bobby). "Zapravo zvui kao gospodski posao. Da je barem meni takav."
"Kladim se da ste izvrsna radnica, gospoo Garfield."
Ona mu ponovno dobaci svoj hladni pogled koji je poruivao laskanje vam nee pomoi kod mene. "Morat ete mu dodatno platiti da vam rjeava krialjke", ree ona ustajui, pa premda Bobby nije razumio tu primjedbu, zaprepastila gaje beutnost koju je naslutio u njoj, poput krhotine stakla utaknute u biskvit. Kao da se istodobno eljela narugati Tedovu oslabljenom vidu i pameti; kao da ga je eljela kazniti jer je bio ljubazan prema njezinu sinu. Bobby se jo stidio jer ju je obmanuo i bojao da e ona to otkriti, ali mu je sad i bilo drago... gotovo pakosno drago. Zasluila je. "Mom Bobbyju krialjke idu od ruke."
Ted se nasmijei. "Siguran sam u to."
"Siimo, Bob. Vrijeme je da pustimo gospodina Brattigana da se odmori."
"Ali-"
"Mislim da bih zaista rado prilegao, Bobby. Malo me boli glava. Drago mi je da ti se svidio Gospodar muha. Moe poeti raditi sutra, ako eli, sa zabavnikim prilogom nedjeljnih novina. Upozoravam te da e to biti vatreno krtenje."
"U redu."
Mama je stigla do malog odmorita ispred Tedovih vrata. Bobby je bio iza nje. Ona se okrene i pogleda u Teda preko Bobbvjeve glave. "Zato ne vani na trijemu?" upita ona. "Svjei bi vam zrak
obojici prijao. Bolje nego ova zaguljiva soba. A i ja u moi uti, ako sam u dnevnom boravku."
Bobbvju se uini da si oni alju neku poruku. Ne ba telepatski... ali je to ipak bila neka vrsta telepatije. Od nematovite sorte koju odrasli prakticiraju.
"Dobra ideja", ree Ted. "Trijem mi odgovara. Ugodan dan ti elim, Bobby. Ugodan dan, gospodo Garfield."
Bobby je bio na rubu da kae 'enja, Ted, ali u posljednji as to zamijeni s "Vidimo se, gospodine Brautigan". Krene prema stubitu, smijeei se blijedo. Osjeao se kao da se preznojio, poput osobe koja je upravo izbjegla gadnu nesreu.
Njegova majka nikamo nije krenula. "Koliko ste dugo u mirovini, gospodine Brattigan? Ako vas smijem upitati?"
Bobby je prije toga gotovo zakljuio da ona nenamjerno pogreno izgovara Tedovo prezime, no sad naglo promijeni miljenje. ini to navlas. Naravno.
"Tri godine." On zgnjei cigaretu u limenoj pepeljari koja se prelijevala od opuaka i istog trenutka pripali drugu.
"Znai da imate... ezdeset osam godina?"
"Zapravo, ezdeset est." Tedov je glas i dalje bio blag i otvoren, ali se Bobbvju uini da mu nije ba do takvih pitanja. "Odobrena mi je prijevremena ali puna mirovina, dvije godine prije roka. Zdravstveni razlozi."
Mama, nemoj ga upitati to mu je, Bobby zastenje u svojoj glavi. Da se nisi usudila.
I nije. Umjesto toga ga upita ime se bavio u Hartfordu.
"Raunovodstvom. Radio sam u dravnoj reviziji."
"A Bobby i ja smo mislili da ste imali veze s nastavom. Raunovodstvo! To zvui jako odgovorno."
Ted se nasmijei. Bobbvju se uini da u tom smijeku ima neeg uasnog. "U dvadeset godina izraubao sam tri raunska stroja. Ako to znai odgovornost, gospoo Garfield, u tom sluaju... bio sam odgovoran. Apeneck Sweeney rairi koljena8; daktilografkinja automatskom kretnjom stavlja plou na gramofon9."
8  Prvi stih pjesme T. S. Eliota "Sweeney among the Nightingales".
9 Referenca na stih iz poeme T. S. Eliota "The Waste Land".
"Ne shvaam to elite rei."
"To je slikovit nain na koji elim rei da sam mnoge godine proveo na radnom mjestu koje mi se nikad nije inilo neim naroitim."
"Znailo bi jako puno da ste imali dijete koje je trebalo othraniti, osigurati mu krov nad glavom i podii se na noge." Ona ga pogleda lagano podignute bradice, pogledom koji je poruivao da je spremna upustiti se u raspravu o toj temi ukoliko to Ted eli. Daje spremna povaljati se s njim na strunjai ako je Ted raspoloen za to.
Bobbvju lakne kad shvati da Ted ne eli ni blizu strunjai. "Pretpostavljam da ste u pravu, gospoo Garfield. Potpuno."
Ona ostane tako jo trenutak, bradice gurnute Tedu pod nos, pitajui gaje li siguran, dajui mu vremena da se predomisli. Kad Ted vie nita nije rekao, ona se nasmijei. Bio je to njezin pobjedonosni smijeak. Bobby ju je silno volio, ali mu je iznenada dodijala. Dojadilo mu je to to poznaje njezine izraze lica, njezine uzreice i njezin nepokolebljivi svjetonazor.
"Hvala vam na pivu, gospodine Brattigan. Bilo je vrlo ukusno." S tim rijeima ona povede sina u prizemlje. Kad su sili na odmorite na prvom katu, ona mu pusti ruku i prijee ostatak puta hodajui ispred njega.
Bobby je mislio da e o njegovu novom poslu razgovarati za veerom, ali nisu. Mama mu je djelovala rastreseno, pogleda uprtog u daljinu. Dvaput ju je morao zamoliti za drugu kriku mesne pite, a kad je kasnije te veeri zazvonio telefon, ona je skoila s kaua na kojem su sjedili i gledali televiziju da se javi. Skoila je ba kao Ricky Nelson kad je zazvonio telefon u humoristinom serijalu Ozzie i Harriet10. Ona poslua, ree neto, pa se vrati do kaua i sjedne.
"Tko je to bio?" upita Bobby.
"Pogrean broj", ree Liz.
U toj godini svog ivota Bobby Garfield jo je ekao na san sa susretljivim samopouzdanjem djeteta: na leima, peta rairenih u kutovima kreveta, ruku zataknutih u svjeinu ispod jastuka tako da su mu laktovi strili. One veeri nakon to mu je Ted rekao za prizem-
10 Kratica od Pustolovine Ozzieja i Harriet, humoristine serije koja se emitirala od 1952. do 1966. o obitelji Nelson: Ozzieju, Harriet i njihovim sinovima Davidu i Rickvju.
nike u utim kaputima (i ne zaboravi njihove automobile, pomisli on, njihove velike kriave automobile), Bobby je leao u tom poloaju, plahte sputene do struka. Mjeseeva je svjetlost, raetvorena sjenama prozorskih pregrada, padala na njegov uski djeji grudni ko.
Daje razmiljao o tome (a nije), bio bi oekivao da e Tedovi prizemnici postati stvarniji nakon to ostane sam u tami, kad mu drutvo ine samo kuckanje njegova Big-Bena na navijanje i mrmor kasnih televizijskih vijesti iz druge sobe. Jer tako je uvijek bilo s njim - lako se bilo smijati Frankensteinu u nekom filmu ciklusa Shock Theater, odglumiti nesvjesticu i zavapiti "Oooooh, Frankie!" kad bi to udovite banulo, osobito ako bi Sully-John spavao tu no kod njega. Ali u tami, nakon to bi S-J zahrkao (ili jo gore, ako je Bobby bio sam), kreatura Dr. Frankensteina doimala se puno... ne ba stvarnijom, ali... vjerojatnijom.
No taj osjeaj realistinosti nije se zgusnuo oko Tedovih prizem-nika. Zapravo mu se pomisao da bi ljudi komunicirali putem oglasa za izgubljene kune ljubimce u tami uinila jo sumanutijom. Ali ne i opasno suludom. Bobby nije mislio da je Ted zaista, dubinski lud, nego da mu je nakodilo to to malo previe razmilja, osobito zato to ima tako malo toga ime bi se mogao zabaviti. Ted je bio malo... ovaj... ti bokca, malo to? Bobby to nije znao izraziti. Da mu je na um pala rije ekscentrian, on bi je prigrlio s uitkom i olakanjem.
Ali... kao da mije itao misli. to rei na to?
Ma, prevario se, i to je sve, zabunio glede toga to je mislio da je uo. Ili mu je moda Ted zaista proitao misli, proitao ih s tom u osnovi nezanimljivom ekstrasenzornom percepcijom odraslih ljudi, gu-lei krivnju s njegova lica poput vlane naljepnice s komada stakla. Ta njegovoj je majci to uvijek uspijevalo... barem do danas.
Ali-
Ali nita. Ted je simpatian ovjek koji zna puno o knjigama, ali ne ita misli. Kao to ni Sully-John Sullivan nije maioniar, niti e ikad biti.
"Sve je to samo smicalica", promrmlja Bobby. Izvue ruke ispod jastuka, prekrii ih u zapeima i zamahne. Sjena golubice preleti preko mjeseine na njegovim prsima.
Bobby se nasmijei, sklopi oi i zaspi.
Idueg jutra sjedne na ulazni trijem i naglas proita nekoliko lanaka iz nedjeljnog broja harvikog/ouma/a. Ted je uspravno sjedio na kraju ljuljake, utei sluao i puio Chesterfieldice. Iza njega i malo ulijevo, zastori su leprali unutra-van kroz otvorene prozore dnevnog boravka Garfieldovih. Bobby je zamislio svoju mamu kako sjedi u stolici na mjestu s najvie svjetla, s koaricom za ivanje pokraj sebe, slua i porubljuje suknje (ponovno su u modi due suknje, rekla mu je prije tjedan-dva; skrati ih jedne godine, a onda idueg proljea raspori avove pa ih ponovno produlji, a sve to zato to je tako rekla grupica pedera u New Yorku i Londonu, a zato ona njih slua, nema pojma). Bobby nije znao je li ona zaista tamo ili nije, otvoreni prozori i vijoree zavjese sami po sebi nisu nita znaili, ali je on svejedno zamislio taj prizor. Kad je postao malo stariji shvatio je kako ju je uvijek tako zamiljao - ispred vrata, ili u onom dijelu stubita gdje su sjene preduboke da bi se dobro vidjelo, u tami na vrhu stuba, uvijek je zamiljao da se ona nalazi tamo.
Sportski lanci koje je proitao bili su zanimljivi (Maury Wills zasjenio je sve ostale), uvodnici ve manje, kolumne suhoparne, duge i nerazumljive, pune izraza poput "fiskalna odgovornost" i "gospodarski pokazatelji recesijske prirode". No Bobbvja to nije smetalo. Ta to mu je posao, zarauje lovu, a mnogi su poslovi barem donekle dugoasni. "Mora zaraditi za Wheatiese", rekla bi kadto njegova majka nakon to bi je gospodin Biderman zadrao na poslu dokasno naveer. Bobby se ponosio ve i time to bi frazu kao to je "gospodarski pokazatelji recesijske prirode" uope uspio prevaliti preko jezika. Osim toga, onaj drugi posao - skriveni posao - rodio se iz Tedove sumanute ideje da su mu neki ljudi na tragu, i Bobbvju bi bilo neobino uzimati novac samo za taj posao; osjeao bi se kao da nekako vara Teda premda je ta ideja potekla od njega.
Suludo ili ne, to je svejedno bio dio njegova zaduenja i on se lati posla tog nedjeljnog popodneva. Obie njihov kvart dok je njegova majka drijemala, u potrazi ili za prizemnicima u utim kaputima ili za njihovim znakovima. Vidio je zanimljive stvari - u Colony Street neka se ena gloila s muem oko neega, a unijeli su se jedno drugome u lice kao Lijepi George i Havstacks "Stog" Calhoun11 prije poetka mea; jedan je klinac u Asherovoj aveniji nabijao po kapis-
1' Slavni keeri iz pedesetih godina, veliki oumeni.
lama kamenom pocrnjelim od dima; tinejderi priljubljenih usana ispred Spicer's Variety Storea na uglu ulica Commonvvealth i Broad; kombi zanimljiva bonog slogana DALO DUU ZA VAU BUU - ali ne ugleda utih kaputa ni oglasa na telefonskim stupovima u kojima se trae kuni ljubimci; nijedan rep papirnatog zmaja nije visio ni sa jedne telefonske ice.
Svrati u Spicer's po kugliastu kaugumu od jednog centa pa kao tele blene u oglasnu plou na kojoj su prevladavale fotografije ovogodinjih kandidatkinja za pivo Miss Rheingold. Ugleda dva papiria na kojima su vlasnici nudili automobile na prodaju, ali nijedan nije bio okrenut naopako. Na treem je pisalo MORAM PRODATI DVORINI BAZEN, UUVAN, VAI E KLINCI BITI ODUEVLJENI, i taj je stajao nahero, ali Bobby zakljui da se nahereno ne rauna.
U Asherovoj aveniji ugleda morskog kita od Buicka parkiranog kod hidranta, ali je bio boje zelenog stakla i Bobbvju se nije inilo da bi ga se moglo proglasiti kriavim i neukusnim, unato okruglim prozorima na boku poklopca motora te prednjoj reetki koja je izgledala poput iskeenih usta kromiranog soma.
U ponedjeljak on nastavi potragu za prizemnicima na putu do kole i na povratku iz nje. Ne ugleda nita... ali Carol Gerber, koja je hodala s njim i S-J-om, primijeti kako on zirka. Njegova je majka bila u pravu, Carol je stvarno pronicava.
"Komunistiki agenti ele se doepati planova?" upita ona.
"Ha?"
"Gleda na sve strane. ak se i osvre."
Na trenutak Bobby pomisli da bi im mogao ispriati za to ga je Ted angairao, no zakljui da bi to bila loa ideja. Moda i ne bi bila tako loa kad bi bio uvjeren da se zaista ima za ime tragati - tri para oiju umjesto jednog, ukljuujui Caroline svevidee zjakalice - ali nije u to bio uvjeren. Carol i Sully-John znali su da on svakoga dana ita Tedu novine, i to je bilo u redu. To je bilo dovoljno. Kad bi im rekao za prizemnike, bilo bi to kao da se sprda. Izdajstvo.
"Komunistiki agenti?" upita Sully okrenuvi se strelovito. "Aha, vidim ih, vidim!" Rastegne usta i ponovno proizvede one h-h-h zvukove (njemu najdrae). Potom zaglavinja, ispusti svoj nevidljivi pitolj, uhvati se za prsa. "Strefili su me! Dobio sam svoje! Krenite bez mene! Poruite Ruici daje volim!"
"Poruit u ja to tetinoj debeloj starki", ree Carol i mune ga laktom.
"Na oprezu sam zbog deki iz Sv. Gabrijela, to je sve", ree Bobby.
To je bilo uvjerljivo, jer su djeaci iz srednje kole Sv. Gabrijela Postojanog uvijek kinjili djecu iz osnovne kole Hanvich Elementary dok su pukokolci pjeaili u kolu: prozujali bi blizu njih na svojim biciklima, dovikivali djeacima da su curice, a da su curice "radodaj-ke"... Bobby je bio prilino uvjeren da to znai da se ljube jezikom i da doputaju da im deki diraju cikice.
"Ma ne, ti tikvani dolaze tek kasnije", ree Sully-John. "Sad su jo kod kue, vjeaju po sebi svoje krieve, a kosu eljaju da im bude glatko zalizana kao u Bobbvja Rvdella."
"Ne prostaci", ree Carol i ponovno ga mune u rebra.
Sully-John izgledao je uvrijeeno. "Tko je prostaio? Ja nisam."
"Da, jesi."
"Nisam, Carol."
"Jesi."
"Ne gospoice, nisam."
"Da gospodine, i te kako jesi, rekao si tikvani."
"To nije psovka! Tikvani su bundeve!" S-J pogleda moleivo u Bobbyja, ali je Bobby gledao prema Asherovoj aveniji gdje je polako plovio neki Cadillac. Bio je velik, i vjerojatno pomalo upadljiv, ali nisu li svi Cadillaci takvi? Ovaj je bio konzervativne svijetlosmee boje i nije mu djelovao prizemno. Osim toga, osoba za volanom bila je ena.
"Ma nemoj! Pokai mi fotografiju bundeve u enciklopediji pa u ti moda povjerovati."
"Trebao bih te malo bocnuti", prijazno e Sully. "Da ti pokaem tko je gazda. Ja Tarzan, ti Jane."
"Ja Carol, ti Klempo. Evo ti." Carol gurne S-J-ju u ruke tri knjige - iz matematike, Pravopisne pustolovine i Kuicu u preriji. "Nosi mi knjige jer si prostaio."
Sully-John izgledao je jo uvreenije. "Zato bih morao nositi tvoje glupe knjige ak i da jesam prostaio, to nisam?"
"Tojeokajanje."
"Koji ti je to vrag, to okajanje?"
"Iskupljenje za neto loe to si uinio. Opsuje li ili slae, mora se otkupiti. To mi je rekao jedan deko iz Sv. Gabrijela. Zove se
"Ne bi se trebala druiti s njima", ree Bobby. "Mogu biti opaki." Znao je to iz osobnog iskustva. Nakon svretka boinih praznika, tri uenika iz Sv. Gabrijela ganjala su ga niz Broadovu, prijetili mu da e ga prebiti jer ih je "poprijeko pogledao". A i uinili bi to, pomisli Bobby, da im se predvodnik nije poskliznuo na bljuzgavici i pao na koljena. Ostali su se spotaknuli o njega, to je Bobbvju osiguralo taman toliko vremena da projuri kroz velika ulazna vrata zgrade broj 149 i okrene bravu. Deki iz Sv. Gabrijela vrzmali su se neko vrijeme ispred njih, a potom otili obeavi Bobbvju da e se "kasnije vidjeti".
"Nisu oni svi huligani, neki su sasvim u redu", ree Carol. Pogleda u Sully-Johna, koji je nosio njezine knjige, i rukom sakrije smijeak. S-J-ja se moglo privoljeti na sve ukoliko ste vjeto baratali jezikom i zvuali samouvjereno. Bilo bi ljepe kad bi Bobby nosio njezine knjige, ali ne bi imalo smisla ukoliko on to ne predloi. Jednog bi dana on to mogao uiniti; bila je optimist. U meuvremenu, godi hodati ovako izmeu njih na jutarnjem suncu. Kutom oka pogleda u Bobbyja, koji je gledao u kolicu nacrtanu na ploniku. Bio je tako sladak, a nije to ak ni znao. Nekako je to bilo najslae od svega.
Posljednji tjedan kole prolazio je kao i svaki posljednji tjedan kole: s izluujuom, poluinvalidnom sporou. Tih ranih lipanjskih dana, Bobby je mislio daje miris ljepila u knjinici dovoljno jak da se zbljuje, a sat zemljopisa kao daje trajao deset tisua godina. Koga briga koliko kositra ima u Paragvaju?
Za vrijeme odmora Carol je rekla da e tjedan dana u srpnju provesti na farmi tete ore i ujaka Raya u Pennsylvaniji; S-J nije prestajao klepetati o onih tjedan dana u kampu koje je osvojio i kako e gaati iz luka i strijele u mete i svaki se dan voziti kanuom. Bobby im je, pak, ispriao o znamenitom Mauryju Willsu, koji bi mogao postaviti rekord u krai bejzbolskih baza koji nee biti sruen za njihova ivota.
Njegova je majka postajala sve zamiljenija. Poskoila bi svaki put kad bi zazvonio telefon, a onda jurnula javiti se. Odlazila bi na
spavanje tek iza nonih vijesti (a ponekad, sumnjao je Bobbv, tek nakon zavretka nonog filmskog programa), i samo je prkala po jelu. Katkad bi vodila duge, napete telefonske razgovore okrenutih lea i tihog glasa (kao da je Bobbvja zanimalo prislukivati o emu ona razgovara). Kadto bi otila do telefona, poela okretati broja-nik, ali bi spustila slualicu u njezino leite i vratila se na kau.
Jednom takvom prigodom Bobbv je upita je li zaboravila koji je broj htjela nazvati. "ini se da sam tota zaboravila", promrmlja ona a potom nadovee: "Gledaj svoja posla, Bobuljica."
Moda bi primijetio vie toga i zabrinuo se jo vie - smravjela je i ponovno propuila nakon gotovo dvogodinje pauze - da mu glava i vrijeme nisu bili zaokupljeni s toliko toga. Najbolje u svemu bila je ona iskaznica za odrasle, koja mu se svaki put kad bije iskoristio inila sve boljim, nadahnutijim darom. Bobbvju se inilo da u knjinici za odrasle ima najmanje milijardu SF romana koje bi elio proitati. Primjerice, Isaac Asimov. Pod pseudonimom Paul French, gospodin Asimov napisao je znanstveno-fantastine romane za djecu o svemirskom pilotu po imenu Lucky Starr, koji su bili prilino dobri. Pod vlastitim imenom napisao je druge, jo bolje romane. Najmanje tri bila su o robotima. Bobbv je oboavao robote. Robot Robby iz Zabranjenog planeta bio je jedan od najboljih filmskih likova svih vremena, po njegovu miljenju, potpuno bogbogovski, a roboti gospodina Asimova bili su gotovo jednako dobri. Bobby je imao osjeaj da e ovoga ljeta koje lei pred njim s tim likovima provoditi dosta vremena. (Sully je tog izvrsnog pisca zvao Isaac Hasin-Tov, ali naravno Sully je bio gotovo potpuna neznalica u vezi s knjigama.)
Na putu do kole traio bi pogledom ljude u utim kaputima ili njihove znakove; na putu do knjinice poslije kole inio bi to isto. Budui da su kola i knjinica bile na suprotnim stranama grada, Bobbyju se inilo da pokriva prilian komad Hanvicha. Naravno, nikad nije oekivao da e zaista ugledati nekakve prizemnike. Nakon veere, na dugoj veernjoj svjetlosti, itao bi Tedu novine, na trijemu ili u Tedovoj kuhinji. Ted je posluao savjet Liz Garfield i nabavio ventilator pa Bobbvjeva mama vie nije toliko inzistirala na tome da Bobby ita "gosp. Brattiganu" na trijemu. Bobbvju se inilo da je to djelomice posljedica njezine rastue zaokupljenosti vlastitim odraslim stvarima, ali moda i toga to je stekla malo vie povje-
renja u Teda. Premda povjerenje nije isto to i simpatija. A i put do toga nije bio posut ruama.
Jedne veeri dok su na kauu gledali Wyatta Earpa, njegova se mama okrene prema Bobbvju gotovo bijesno i ree: "Dira li te ikad?"
Bobby je shvatio to ga ona pita, ali ne i zato je tako rastrojena. "Pa naravno", ree on. "Ponekad me udari po leima, a jednom kad sam mu itao novine i zaribao neku jako dugu rije triput za redom, opalio mije vrgu, ali mi ne dijeli packe ili neto takvo. Mislim da za takvo to nema dovoljno snage. Zato?"
"Nije vano", ree ona. "On je u redu, pretpostavljam. Glava mu je u oblacima, u to nema sumnje, ali ne izgleda kao..." Ona zauti, gledajui kako se dim iz njezine cigarete Kool die u zrak dnevnog boravka. Dizao se iz ara u obliku blijedosive vrpce a potom se ras-plinjavao, podsjetivi Bobbvja na to kako likovi iz knjige gospodina Simaka Prsten oko Sunca slijede rotirajue zvrkove spirala u druge svjetove.
Najzad se ona ponovno okrene k njemu i ree: "Bude li te ikad dirao na nain koji ti se nee svidjeti, doi i reci mi. Odmah. uje li?"
"Naravno, mama." U njezinu je pogledu bilo neega to ga podsjeti na dan kad ju je upitao kako ena zna da e roditi bebu. Krvari svaki mjesec, rekla je njegova mama. Ako nema krvi, ona zna daje to zato to krv ide bebi. Bobby je elio upitati odakle izlazi ta krv kad se beba ne stvara (sjeao se daje mama jednom krvarila iz nosa, ali ne i drugih primjera materinskog krvarenja). No zbog izraza njezina lica zautio je o toj temi. Sad je imala isti taj izraz.
Zapravo, bilo je i drugih dodira: Ted bi ponekad svojom krupnom rukom preao preko Bobbvjeve je frizure, kao da gladi ekinje; kadto bi njeno zglobovima uhvatio Bobbvja za nos i zapojao Provjeriti, molim! ako bi Bobby pogreno izgovorio neku rije; kad bi progovorili istodobno, on bi zakvaio svoj mali prst za Bobbvjev i rekao Aps! Uskoro je i Bobby to poeo izgovarati zajedno s njim, zakvaenih malih prstiju, glasova injeninih kao kad ljudi kau dodaj mi graak ili kako ste.
Bobby je samo jedanput osjetio nelagodu od Tedova dodira. Bobby je upravo proitao posljednji lanak iz novina koji je Ted elio uti - neki je kolumnist truao o tome kako na Kubi nema problema koji dobro staro ameriko slobodno poduzetnitvo ne bi moglo
ispraviti. Suton je poeo prugati nebo. Otraga u Colonv Street, pas gospoe O'Hare, Bowser, neprekidno je lajao, rup-rup-rup, zvuk izgubljen i nekako snolik, sliniji neemu ega se prisjeamo nego neemu to se upravo dogaa.
"Pa", ree Bobby, presavijajui novine i ustajui, "mislim da u se proetati po susjedstvu i vidjeti to vidim." Nije elio biti izravan, ali je svejedno elio Tedu dati na znanje da jo trai prizemnike u utim kaputima.
I Ted ustane pa prie Bobbvju. Bobbvja raalosti strah koji je ugledao na Tedovu licu. Nije elio da Ted previe vjeruje u prizemnike, nije elio da Ted bude previe lud. "Vrati se prije mraka, Bobby. Nikad si ne bih oprostio kad bi ti se neto dogodilo."
"Pazit u se. I vratit u se prije mraka."
Ted klekne na jedno koljeno (bio je prestar da bi unuo, pretpostavi Bobby) i uhvati Bobbvja za ramena. Privue Bobbvja k sebi dok im se obrve nisu gotovo sudarile. Bobby je osjetio miris cigareta na Tedovu dahu i pomade na njegovoj koi - trljao je zglobove Musteroleom12 jer su ga boljeli. A ovih ga dana bole i po toplom vremenu, ree on.
Biti tako blizu Teda nije bilo jezivo, ali je svejedno bilo nekako uasno. Iako Ted nije bio sasvim star, moglo se vidjeti da e uskoro biti. A vjerojatno i bolestan. Oi su mu bile vodnjikave. Kutovi usta lagano su mu podrhtavali. teta to mora biti sasvim sam ovdje gore na drugom katu, pomisli Bobby. Daje imao enu ili nekoga, moda nikad ne bi imao tu bubu u glavi o prizemnicima. Naravno, da je imao enu, Bobby moda nikad ne bi proitao Gospodara muha. Sebian nain razmiljanja, ali si nije mogao pomoi.
"Nikakva traga od njih, Bobby?"
Bobby odmahne glavom.
"I nita ne osjea? Ovdje?" On makne desnu ruku s Bobbvjeva lijevog ramena i kucne se po sljepoonici, gdje su mu se ugnijezdile dvije plave ile i lagano kuckale. Bobby odmahne glavom. "Ili ovdje?" Ted povue kut desnog oka prema dolje. Bobby ponovno odmahne glavom. "Ili ovdje?" Ted si dotakne eludac. Bobby odmahne glavom po trei put.
12 Poznati balzam za kou, zglobove i lake disanje na bazi mentola, kamfora i ulja gorice.
"U redu", ree Ted i nasmijei se. Lijeva mu ruka spuzne na Bob-byjev zatiljak. Desna mu se ruka tamo pridrui lijevoj. Zagleda se ozbiljno u Bobbvjeve oi, a Bobby mu ozbiljno uzvrati pogled. "Rekao bi mi da osjea, zar ne? Ne bi pokuao... ma ne znam... poted-jeti moje osjeaje?"
"Ne", ree Bobby. Tedove ruke na njegovu zatiljku istodobno su mu godile i bile neugodne. Bile su na mjestu na kojem bi ih neki mladi mogao staviti prije no to e poljubiti djevojku. "Ne, rekao bih, to mije posao."
Ted kimne glavom. Polako rasplete ruke i pusti ih da padnu. Ustane, pomogavi si stolom. Iskrivi lice kad mu jedno koljeno glasno zapucketa. "Da, rekao bi mi, ti si dobro dijete. Idi, proetaj. Ali se dri plonika, Bobby, i vrati se kui prije mraka. Mora se paziti."
"Pazit u se." On krene niza stube. " A ugleda li ih-" "Pobjei u."
"Tako je." Na blijedeoj svjetlosti, Tedovo je lice bilo sumorno. "Koliko te noge nose."
Znai, bilo je diranja, i vjerojatno su majine strepnje bile na neki nain opravdane -vjerojatno je bilo previe dodira, ponekad i neprimjerenih. Moda ne na nain na koji je ona mislila, ali svejedno neprimjerenih. Svejedno opasnih.
U srijedu prije zavretka kolske godine, Bobby ugleda crveni komad tkanine kako visi s neije televizijske antene u Colony Street. Nije mogao pouzdano rei, ali mu je jako sliilo na zmajev rep. Bobbvjeve noge stanu kao ukopane. Istodobno mu srce ubrza sve dok nije ekialo kao kad bi se utrkivao sa Sully-Johnom na povratku kui iz kole.
To je sluajnost ak i daje zmajev rep, ree si on. Samo piljiva sluajnost. To ti je jasno, zar ne?
Moda. Moda je znao. Gotovo da je u to i sam povjerovao kad je kola zavrila u petak. Bobby se tog dana iz kole vraao sam; Sully-John se prijavio da ostane iza nastave i pomogne sloiti knjige u skladite, a Carol ide k Tini Lebel na proslavu Tinina roendana. Prije no to je preao preko Asherove avenije i krenuo niz Broad
Street Hill, ugleda kolicu nacrtanu na ploniku ljubiastom kredom. Izgledala je ovako:
"Isuse, ne", apne Bobby. "Nemoj me zezat."
Klekne na jedno koljeno poput konjanikog izvidnika u nekom vesternu, ne primjeujui djecu koja su prolazila pokraj njega na putu kui - neka su pjeaila, dvoje bilo na koturaljkama, Francis Utterson, konjskih zuba, na svom se zahralom crvenom romobilu trubei smije nebu i vesla nogom. Ni oni njega jednako tako nisu primjeivali; Turbo raspust je upravo poeo i veina je bila oamu-ena od mogunosti koje su im se otvarale.
"O ne, da ne povjeruje, nemoj me zezat." On prui ruku prema zvijezdi i polumjesecu - nisu bili nacrtani ljubiastom nego utom kredom - gotovo ih dotakne, pa povue ruku. Komad crvene vrpce zapeo za antenu nije morao nita znaiti. No kad doda ovo, moe li to i dalje biti sluajnost? Bobby nije znao. Imao je samo jedanaest godina i bilo je milijun milijardi stvari koje nije znao. Ali se bojao... bojao da...
Ustane i pogleda oko sebe, napola oekujui da e ugledati kolonu dugakih, kriavo obojenih automobila kako se sputaju niz As-herovu aveniju, kotrljaju polako na nain na koji to automobili ine kad se voze iza mrtvakih kola na putu za groblje, upaljenih prednjih svjetala u pol bijela dana; napola oekujui da e ugledati ljude
u utim kaputima kako stoje ispod nadstrenice Asher Empirea ili ispred Sukey's Tavern, kako pue cigarete Camel i gledaju ga.
Nema automobila. Ni ljudi. Samo djeca na putu kui iz kole. Meu njima su se isticali prvi uenici izali iz kole Sv. Gabrijela, upadni u svojoj uniformi, zelenim hlaama i kouljama.
Bobby se okrene i vrati putem kojim je doao, prijee tri ulice do Asherove avenije, odve zabrinut zbog onoga to je vidio kredom iscrtano na ploniku da bi ga brinule naprice iz kole Svetoga Gabrijela. Na telefonskim stupovima u Aveniji nije bilo niega osim nekoliko plakata koji su najavljivali tombolu u upnom dvoru Sv. Gabrijela i jedan na uglu Asherove i Tacome koji je najavljivao rokenrol koncert u Hartfordu, a na kojem su glavne zvijezde trebale biti Clyde McPhat-ter i Dwayne Eddy, "ovjek s brenavom gitarom".
Kad je stigao do kioska Asher Avenue News, to znai gotovo ponovno do ispred kole, Bobby se poeo nadati da je pretjerao. No svejedno ue provjeriti njihovu oglasnu plou, pa ode niz Broadovu sve do Spicer's Varietv, gdje kupi jo jednu kaugumu u obliku eerne kuglice pa pogleda i njihovu oglasnu plou. Nita sumnjivog ni na jednoj. U Spicer'su vie nije bilo oglasa za prodaju dvorinog bazena, ali to? ovjek gaje vjerojatno prodao. Zato bi ga u protivnom uope i stavljao na plou, za boga miloga?
Bobby izae i zastane na uglu, vaui kaugumu i pokuavajui odluiti to da uini.
Zrelost je proces, neto to pristie u nepravilnim fazama i neujednaenim preklapanjima. Bobby Garfield donio je prvu zrelu odluku u svom ivotu onoga dana kad je zavrio esti razred, kad je zakljuio da ne bi bilo u redu ispriati Tedu to je vidio... barem zasad.
Njegova postavka da prizemnici ne postoje bila je uzdrmana, ali Bobby nije bio pripravan sasvim dii ruke od nje. Barem ne na temelju dosad prikupljenih dokaza. Ted bi se uzrujao kad bi mu Bobby rekao to je vidio, moda toliko da bi ubacio stvari natrag u kovege (plus one vreice sloene iza njegova malog hladnjaka) i otperjao. Ukoliko su mu zli momci zaista za petama, bijeg bi imao smisla, ali ukoliko nisu, Bobby nije elio izgubiti jedinog odraslog prijatelja kojeg je ikad imao. Pa je odluio priekati i vidjeti to e se, ako e se, dogoditi.
Te je noi Bobby Garfield iskusio jo jedan aspekt zrelosti: leao je budan dugo nakon to je njegova budilica Big Ben poruila da je dva sata ujutro, zagledan u strop, pitajui se je li pravilno postupio.
IV. TED NIJE PRI SEBI. BOBBY IDE NA PLAU. MCQUOWN. PURIJUS.
Dan nakon zavretka kole, mamaCarol Gerber potrpa djecu u svoj Ford karavan i odvede ih u Savin Rock, obalni lunapark udaljen tridesetak kilometara od Hanvicha. AnitzTGerber to je uinila tri godine za redom, to je za Bobbvja, S-J-ja, CarolrCarolina bracu i Caroline prijateljice Yvonne, Angie i Tinu znailo drevni obiaj. Ni Sully-John ni Bobby ne bi sami nikamo otili s tri curice, ali budui da su bili zajedno, bilo je u redu. Usto, bilo se odve teko othrvati iskuenju Savin Rocka. Jo e biti prehladno za bilo to osim za ga-canje po oceanu, ali e se moi zekati na plai, a i svi e sadraji u lunaparku biti otvoreni - ukljuujui i kioske na kojima se moe osvojiti neka nagrada. Prije godinu dana, Sully-John sruio je tri piramide drvenih boca za mlijeko sa samo tri bejzbolske loptice i osvojio za svoju majku velikog ruiastog plianog medu koji jo stoji na poasnom mjestu na vrhu televizora Sullivanovih. Danas je S-J elio medi osvojiti druicu.
Za Bobbyja je ve to to e na neko vrijeme otii iz Hanvicha imalo svojih drai. Nije ugledao nita sumnjivo nakon one zvijezde i mjeseca narkanih pokraj kolice, ali ga je Ted gadno prestraio dok mu je Bobby itao subotnje novine, a neposredno nakon toga dolo je do rune svae s mamom.
To s Tedom dogodilo se dok je Bobby itao osvrt iji se autor sprdao s mogunou da bi Mickey Mantle mogao sruiti bejzbolski rekord postignutih zgoditaka Babea Rutha. Kolumnist je tvrdio da on nema ni fizike ni psihike snage za to. "'A najvanije je to to taj ovjek ima pogrean karakter'", itao je Bobby. "Takozvanog Micka vie zanimaju izlasci u none klubove nego-"
Ted se ponovno iskljuio. Bobby je to znao, nekako osjetio, i prije no to je podigao pogled s novina. Ted je zurio prazna pogleda kroz svoj prozor u smjeru Colonv Street i promuklog, suhoparnog lajanja psa gospoe O'Hare. Bilo je to ve drugi put tog jutra, ali je prvo iskljuenje potrajalo samo nekoliko sekundi (Ted se sagnuo u otvoreni hladnjak, oiju razrogaenih na mraznoj svjetlosti, nepomian... a onda se lagano trgnuo, stresao i posegnuo za sokom od narane). Ovaj put je sasvim otplovio. ovjee, koja munjara, kako bi rekao Kookie u seriji 77 Sunset Strip. Bobby zauka novinama da vidi hoe li ga uspjeti probuditi. Nita.
"Ted? Dobro st-" S iznenadnim uasom Bobby shvati da neto nije u redu s Tedovim zjenicama. One su se irile i uzile. Kao da Ted naglo uranja u neki crni ponor i izranja iz njega... a zapravo je sjedio na suncu.
"Ted?"
Cigareta je gorjela u pepeljari, sad samo opuak i pepeo. Pogledavi u nju, Bobby shvati da Ted nije pri sebi gotovo od trenutka kad je poeo itati lanak o Mantleu. A to to mu se dogaa s oima, to kako mu se zjenice ire i suavaju, ire i suavaju...
Ima epileptini napad ili neto slino. Ajoj, zar oni ponekad ne progutaju vlastiti jezik kad dobiju napad?
Tedov je jezik ini se bio na svome mjestu, ali njegove oi... njegove oi-
"Ted! Ted, probudite se!"
Bobby se naao na Tedovoj strani stola prije no to je bio svjestan da se pomaknuo. Zgrabi Teda za ramena i prodrma ga. Kao da je prodrmao komad drveta izdjeljana u obliku ovjeka. Ispod pamune majice dugih rukava, Tedova su ramena bila kruta, mrava i ne-ugibljiva.
"Probudite se! Probudite se!"
"Sad odlaze na zapad." Ted nastavi gledati kroz prozor svojim udnim lutajuim oima. "To je dobro. Ali e se moda vratiti. Oni..."
Bobby je stajao ruku na Tedovim ramenima, prestraen i zapanjen. Tedove su se zjenice irile i uzile poput vidljivog bila. "Ted, to je?"
"Moram biti jako miran. Moram biti zec u grmu. Moda prou. Ako Bog da, nadoi e voda i moda prou. Sve stvari slue..."
"Slue emu?" Bobby je sad gotovo aptao. "Slue emu, Ted?"
"Sve stvari slue Zraci", ree Ted i iznenada se njegove ruke sklope oko Bobbvjevih. Bile su vrlo hladne, te ruke, i na trenutak Bobby osjeti komaran uas od kojeg ga uhvati nesvjestica. Kao da ga u stisku dri les koji moe micati samo ruke i zjenice svojih mrtvih oiju.
A zatim je Ted gledao u njega, pa premda su mu oi bile prestraene, bile su gotovo normalne. Nimalo mrtve.
"Bobby?"
Bobby izvue ruke i ovije ih oko Tedova vrata. vrsto ga zagrli, i u tom trenutku Bobby u glavi zauje cilik zvona - kratak ali vrlo jasan. ak je uo i kako se glasnoa zvona mijenja, poput glasnoe piska jureeg vlaka. Kao da mu je neto projurilo kroz glavu velikom brzinom. Zauje topot kopita na nekakvoj tvrdoj podlozi. Drvu? Ne, metalu. Osjeti u nosu miris praine, suh i olujan. U istom ga trenutku zasvrbe one jabuice.
"Pst!" Tedov dah u njegovu uhu bio je suh poput mirisa one praine i nekako prisan. Ruke su mu bile na Bobbvjevim leima, svijene oko njegovih lopatica, onemoguavajui mu da se mie. "Ni rijei! Ni misli. Osim o... bejzbolu! Da, bejzbol, to moe!"
Bobby pomisli na Mauryja Willsa koji kree s prve baze, korakom, odmjerena tri koraka... pa etiri... Wills stoji pognut, peta malo odignutih od zemlje, moe ostati na prvoj ili krenuti na drugu bazu, ovisno o tome to e uiniti baca... a kad je baca uputio lopticu prema udarau, Wills jurne prema drugoj bazi u eksploziji brzine i praine i-
Nestalo. Svega je nestalo. Ne zvoni mu vie u glavi, ne uju se kopita, ne osjea miris praine. A i ne svrbi ga u dupljama. Je li ga uope i svrbjelo? Ilije to izmislio samo zato to su ga Tedove oi plaile?
"Bobby", ree Ted, ponovno izravno u Bobbvjevo uho. Od pomaka Tedovih usta na svojoj koi Bobby zadrhti. A onda Ted ree: "Dobri Boe, to to radim?"
Odgurne Bobbvja, blago ali vrsto. Lice mu je izgledalo zbunjeno i malo preblijedo, ali su mu se oi vratile u normalu, zjenice uvrstile. Na trenutak je Bobbyju bilo samo to vano. No osjeao se udno, smueno, kao da se upravo probudio iz dubokog drijemea. Istodobno, svijet mu je djelovao zapanjujue bljetavo, svaka linija i oblik izvanredno ocrtani.
"Ti bokca!" ree Bobby i nesigurno se nasmije. "to se to dogodilo?"
"Nita to bi se tebe ticalo." Ted posegne za cigaretom i iznenadi se kad u utoru pepeljare u koji je utisnuo cigaretu ugleda tek siuan tinjajui varak. Zglobom prsta gurne ga u pepeljaru. "Ponovno sam otplovio, zar ne?"
" Aha, jako daleko. Prestraio sam se. Mislio sam da imate epilep-tini napad ili neto slino. Vae oi-"
"Nije to epilepsija", ree Ted. "I nije opasno. Ali ponovi li se, najbolje da me se ne dotie."
"Zato?"
Ted pripali novu cigaretu. "Zato. Obeaje?"
"U redu. to je Zraka?"
Ted se otro zapilji u nj. "Spomenuo sam Zraku?"
"Rekli ste 'Sve stvari slue Zraci'. Mislim daje bilo tako."
"Moda u ti jednom rei, ali ne danas. Danas ide na plau, nije li tako?"
Bobby se trgne i skoi. Pogleda na Tedovu uru. Bilo je skoro devet sati. "Aha", ree on. "Moda bih se trebao poeti spremati. Mogao bih vam do kraja proitati novine kad se vratim."
"Da, dobro. Dobar prijedlog. Ja moram napisati neka pisma."
Ne, ne morate, samo me se elite rijeiti prije no to postavim jo koje pitanje na koje ne elite odgovoriti.
No ako je to i bila Tedova namjera, to je bilo u redu. Kao to je Liz Garfield esto govorila, Bobby je imao vanijeg posla. Pa ipak, kad je stigao do vrata Tedove sobe, pomisao na onu crvenu krpu kako visi na televizijskoj anteni te na polumjesec i zvijezdu pokraj one kolice potakne ga da se nevoljko okrene.
"Ted, ima neto-"
"Da znam, prizemnici." Ted se nasmijei. "Zasad se nemoj njima zamarati, Bobby. Zasad je sve u redu. Ne kreu u ovom smjeru, ak i ne gledaju u ovom smjeru."
"Kreu na zapad", ree Bobby.
Ted ga pogleda kroz prhut uzdiueg dima cigareta, mirnih plavih oiju. "Da", ree on, "i uz malo sree ostat e na zapadu. Seattle bi mi sasvim odgovarao. Lijepo se provedi na plai, Bobby."
"Ali vidio sam-"
"Vjerojatno si vidio samo sjene. U svakom sluaju, nije vrijeme za razgovor. Samo upamti to sam ti rekao-budem li se ponovno tako iskljuio, sjedi i priekaj da proe. Posegnem li za tobom, a ti se odmakni. Ustanem li, reci mi da sjednem. U tom u stanju uiniti to mi kae. Kao da sam hipnotiziran."
"Zato-"
"Dosta pitanja, Bobby. Molim te."
"Dobro ste? Zaista dobro?"
"Ne mogu biti bolje. Idi sad. Uivaj."
Bobby se pouri u prizemlje, ponovno zaprepaten time kako je sve izrazito: bljetava svjetlost koja se kosi kroz prozor na odmoritu prvoga kata, bubamara koja pue oko otvora prazne boce mlijeka ispred vrata stana Proskvjevih, milozvuan zuj u uima koji je zvuao poput glasanja dananjeg dana - prve subote ljetnih praznika.
Kad se vratio u stan, Bobby prikupi svoje autie i kamione iz raznih spremita ispod kreveta i stranjeg dijela ormara. Dva-Match-boxov Ford i plavi metalni kamion za odvoz smea koje je gospodin Biderman poslao kui zajedno s mamom nekoliko dana nakon Bob-bvjeva roendana - bili su prilino zgodni, ali nisu mogli konkurirati Sullvjevoj cisterni za benzin ili utom Tonkinu buldoeru. Buldoer je bio osobito koristan za igru u pijesku. Bobby se radovao da e se najmanje sat vremena moi posvetiti ozbiljnoj cestogradnji dok se valovi razbijaju u blizini, a koa mu poprima ruiastu boju na jarkom morskom suncu. Nije skupio svoje kamione od zimus, pomisli on, kad su on i S-J proveli sretno subotnje popodne poslije meave gradei cestovnu mreu u svjeem snijegu kod parka Common-\vealth. Sad je star, ima jedanaest godina, gotovo prestar za takve stvari. Bilo je neeg tunog u toj pomisli, ali sad ne mora biti tuan, ukoliko to ne eli. Njegovi dani autia moda se brzo primiu kraju, ali taj kraj nee doi danas. Ne danas.
Majka mu je spakirala objed za izlet, ali mu je odbila dati novac kad ju je zamolio - ni pet centi za jednu od kabina za presvlaenje kojima je bila naikana oceanska strana lunaparka. Prije no to je Bobby shvatio to se dogaa, zapodjenuli su ono ega se najvie pribojavao: svau oko novca.
"Pedeset centi bilo bi dovoljno", ree Bobby. Osjeti u svom glasu djeji, mrski plaljivi prizvuk, ali ga se nije mogao rijeiti. "Samo pola zelembaa. Ha, mama, to kae? Daj imaj milosti."
Ona pripali jednu Koolicu, kresnuvi ibicom tako jako da je proizvela praskav zvuk i pogleda ga kroz dim, suenih oiju. "Bob, sad sam zarauje. Veina ljudi plaa tri centa za novine, a tebi se plaa da ih ita. Dolar tjedno! Mili Boe! Kad sam ja bila mala-"
"Mama, taj je novac za moj bicikl! Ti to dobro zna."
Ona se bila okrenula prema zrcalu, mrtei se i namjetajui ramena svoje bluze - gospodin Biderman zamolio ju je da doe raditi nekoliko sati iako je bila subota. Sad se ponovno okrenula prema Bobbvju, cigarete jo priklijetene izmeu usta, i mrtei se nagnula prema njemu.
"I dalje me trai da ti kupim taj bicikl, zar ne? Jo uvijek. Rekla sam ti da ti ga ne mogu kupiti, ali ti i dalje trai."
"Ne, ne traim! Nije istina!" Bobbvjeve su oi bile pune gnjeva i jada. "Samo piljivih pola dolara za-"
"Pola dolara tu, dva tamo, to se nakupi, zna. Ono to ti eli jest da ti ja kupim taj bicikl tako to u ti davati novac za sve ostalo. Onda se ne bi trebao odrei nijedne druge stvari koju eli."
"To nije poteno!"
Znao je to e rei prije no to je to izrekla, imao je vremena pomisliti kako si je sam iskopao jamu. "ivot nije poten, Bobuljica." Okrene se prema zrcalu posljednji put potegnuti nevidljivu naramenicu kombinea koja se jedva nazirala ispod desnog ramena njezine bluze.
"Pet centi za kabinu?" zamoli Bobby. "Zar ne bi barem mogla-"
"Da, vjerojatno, kako da ne", ree ona, tektanjem izgovorivi svaku rije. Najee bi narumenila obraze prije odlaska na posao, ali ovoga jutra sva boja na njezinu licu nije potjecala iz pudrijere i Bobby, premda bijesan, znao je da se mora pripaziti. Izgubi li on ivce onako kako ona zna izgubiti svoje, provest e cijeli dan u vruem, praznom stanu, i bit e mu zabranjeno da kroi makar u hodnik.
Njegova majka zgrabi torbicu sa stola u dnu kaua, zgnjei cigaretu tako jako da se raskolio filter, pa se okrene i pogleda u nj. "Kad bih ja rekla: 'Joj, ovaj tjedan neemo jesti jer sam vidjela par cipela kod Hunsickera koji sam si naprosto morala kupiti', to bi ti pomislio?"
Pomislio bih da lae, pomisli Bobby.A rekao bih ako si tako vorc, mama, to je s onim Searsovim katalogom na gornjoj polici tvog ormara? Onoga u kojemu su novanice od jednog i pet dolara -pa ijedna ili dvije od deset dolara - selotejpom zalijepljene za stranice s donjim rubljem u sredini? A to je s plavim vrem u kuhinjskom ormariu ispod sudopera, onome sasvim straga u kutu iza napuknute posudice za umak, onim plavim vrem u koji stavlja kovanice od etvrt dolara, u koji ih ubacuje od oeve smrti? A kad se vr napuni do vrha, sloi kovanice u stupice, odnese ih u banku i zamijeni za novanice, i te novanice idu u katalog, zar ne? Novanice budu zalijepljene za stranice s donjim rubljem u toj knjizi elja.
Ali on ne ree nita od toga, nego svojim ueglim oima samo pogleda u tenisice.
"Moram odreivati prioritete", ree ona. "A ako si dovoljno star da radi, sunace moje, i ti e to morati initi. Misli li da mi je drago odbiti te?"
Ne mislim, pomisli Bobby, gledajui u svoje tenisice i grizui se za usnu koja je eljela omlohavjeti i poeti isputati niz mjehurastih be-bastih zvukova. Ne mislim, ali ne mislim ni da ti to naroito teko pada.
"Da smo Gotrockovi, dala bih ti pet dolara da potroi na plai - ma to, i deset! Ne bi morao posuivati iz svoje biciklistike kaice kad bi elio odvesti svoju curiicu na spiralu smrti-"
Ona mi nije^ cura! Bobby u sebi vrisne na svoju majku. ONA NIJE MOJA CURIICA!
"-ili indijanski vlak. Ali, naravno, da smo Gotrockovi, ne bi uope ni trebao tedjeti za bicikl, je li tako?" Svakim je trenutkom povisi-vala glas. to god ju je muilo posljednjih nekoliko mjeseci prijetilo je da e se u bujici izliti iz nje, pjenei se poput biljnog piva i izjedajui poput kiseline. "Ne znam jesi li ikad primijetio, ali nas tvoj otac nije ostavio ba zbrinute, i ja inim sve to mogu. Hranim te, oblaim, platila sam ti da ovo ljeto ide u Sterling House i igra bejzbol dok ja premeem papire u onom uarenom uredu. Pozvan si na plau s ostalom djecom, sretna sam zbog tebe, ali kako e financirati svoje izlete je tvoj problem. eli li si platiti neku od igrica, uzmi neto novca iz one svoje staklenke i priuti si ih. Ako ne eli, igraj se na plai ili ostani kod kue. Menije svejedno. Samo elim da prestane cmizdriti. Mrzim kad cmizdri. Kao..." Ona zauti, uzdahne, otvori torbicu, izvadi cigarete. "Mrzim kad cmizdri", ponovi ona.
Kao tvoj otac. To se suzdrala da ne kae.
"Dakle, da ujemo, cvebo?" upita ona. "Jesi li zavrio?"
Bobby je stajao nijem, vruih obraza, ueglih oiju, zagledan u svoje tenisice, svim se snagama upinjui da ne pone cmoljiti. U ovom bi trenutku jedan jedini prigueni jecaj mogao biti dovoljan da bude kanjen zabranom izlaska; bila je bijesna kap ris, samo je traila povod. A cmoljenje nije bilo jedina opasnost. elio se izderati na nju da bi radije bio kao njegov otac nego kao ona, krta stara cicija poput nje, koja se ne moe odvojiti ni od piljivih pet centi, a osim toga pa to ako ih pokojni ne tako bajni Randall Garfield nije ostavio zbrinute? Zato to uvijek prikazuje njegovom krivnjom? Tko se udao za njega?
"Siguran si, Bobuljica? Vie nee biti mudrijakih replika?" U glas joj se uvukao najopasniji prizvuk: stanovita plahovita veselost koja je zvuala kao raspoloenost ako je niste poznavali.
Bobby je gledao u svoje tenisice i utio. Stegnuo je sve jecaje i gnjevne rijei u grlu i ne ree nita. Tiina se ispletala izmeu njih. Osjeao je miris njezine cigarete i svih sinonjih cigareta iza te jedne, kao i onih popuenih ostalih veeri kad nije gledala u televiziju nego kroz nju i ekala da zazvoni telefon.
"U redu, pretpostavljam da smo sad nacistu", ree ona nakon to mu je dala petnaestak sekundi da zine i uvali se u govna. "Lijepo se provedi, Bobby." Ona izae ne poljubivi ga.
Bobby ode do otvorenog prozora (sad su mu suze curile niz lice, ali ih je on jedva primjeivao), povue zavjese u stranu i zagleda se za njom. Zaputila se prema Commonwealthu. Visoke su joj potpetice lupkale po asfaltu. On dvaput duboko, vodnjikavo udahne pa ode u kuhinju. Pogleda u onaj ormari u kojem se iza posudice za umak skrivao onaj plavi vr. Mogao bi uzeti neto novca iz njega, ona nije vodila evidenciju koliko tono u njemu ima novca i nikad ne bi primijetila da joj manjkaju tri ili etiri kovanice, ali nije elio to uiniti. Ne bi bilo nikakve radosti u troenju tog novca. Nije bio siguran kako to zna, ali je znao; znao je to ve s devet godina kad je istom naao taj skriveni vr sitnia. Pa tako, ne s osjeajem pravinosti nego aljenja, on ode u svoju sobu i zagleda se u staklenku Biciklistikog fonda.
Ona je u pravu, pomisli on - zaista bi mogao uzeti malo od svoje uteevine i potroiti je u Savin Rocku. Moda e mu trebati dodatnih mjesec dana da skupi za Schwinn, ali e barem troenje tog novca biti pravi uitak. A tu ima jo neto: odbije li izvaditi ijedan
novi iz te staklenke, uiniti ita osim zgrtati ih i tedjeti, bit e poput nje.
To je prevagnulo. Bobby iz Biciklistikog fonda ieprka pet kovanica od deset centi, tutne ih u dep, stavi povrh njih Kleenexovu papirnatu maramicu kako ne bi iskoile ukoliko on u nekom trenutku potri, pa prikupi ostatak stvari za plau. Uskoro je fiukao pa Ted sie s kata vidjeti to to izvodi.
"Kree na plovidbu, kapetane Garfield?"
Bobby kimne glavom. "Savin Rock je prilino bogbogovsko mjesto. Lunapark i takve stvari, shvaate?"
"Naravno. Lijepo se zabavi, Bobby, i nemoj iz neega ispasti."
Bobby krene prema vratima, pa se okrene i pogleda u Teda, koji je stajao na donjoj stepenici u papuama. "Zato ne izaete i ne sjednete na trijem?" upita Bobby. "Kladim se da e u kui biti vrue."
Ted se nasmijei. "Vjerojatno. Ali mislim da u ostati u kui."
"Dobro ste?"
"Dobro sam, Bobby. Dobro."
Dok je prelazio na stranu Broadove na kojoj se nalazila kua Gerberovih, Bobby shvati da ali Teda koji se bezrazlono skriva gore u svojoj sobi. Jamano bez razloga, zar ne? Naravno. I da postoje prizemnici koji se polako negdje vozikaju (prema zapadu, pomisli on, odlaze na zapad), to bi oni mogli htjeti od starog penzionera poput Teda Brautigana?
Isprva ga je prepirka s njegovom majkom malo titila (punaka, zgodna prijateljica gospoe Gerber, Rionda Hevvson, optuila gaje daje "odsutan duhom", to god to znailo, a onda gaje poela kakljati po slabinama i ispod pazuha sve dok se Bobby nije nasmijao u samoobrani), ali nakon to su neko vrijeme proveli na plai, oraspoloio se i postao sliniji sebi.
Iako je bio tek poetak sezone, Savin Rock je ivio punom parom -vrtuljak se okretao, Divlji Mi rikao13, djeica vriskala, metalni ro-kenrol slijevao se iz zvunika ispred Kue smijeha, izvikivai urlali sa svojih tandova. Sully-John nije dobio eljenog medvjedia jer je sruio samo dvije od tri preostale boce mlijeka (Rionda je tvrdila da
13 Vrsta vlaka u lunaparku ije su tranice postavljene pod vrlo otrim kutovima (i do 90 stupnjeva), i iji su kotai smjeteni blie stranjem dijelu pa se ini da e vlak iskoiti iz tranica kad doe na jedan od spomenutih zavoja.
neke na dnu imaju specijalne utege koji onemoguuju da se prevrnu ukoliko ih ne zvekne poteno), ali mu je ovjek na kiosku za bacanje bejzbolskih loptica svejedno dodijelio lijepu nagradu - smijenog mravojeda obloenog utim pliem. S-J ga nagonski preda Ca-rolinoj mami. Anita se nasmije i zagrli ga, pa mu ree daje najbolje dijete na svijetu i da bi ona, daje Sully-John petnaest godina stariji, postala bigamist i udala se za nj. Sully-John se rumenio sve dok nije poljubiastio u licu.
Bobby pokua s bacanjem kolutova, ali promai sva tri bacanja. Na streljani je imao vie sree: razbio je dva tanjura i dobio plianog medvjedia. Medu da lanu mrklji, koji je danas za promjenu bio dobar: nije histerizirao, nije se popikio u gae niti je pokuavao kresnuti Sullvja ili Bobbvja u jaja. lan zagrli medu i pogleda u Bob-byja kao daje Bobby Bog.
"Divan je i on ga voli", ree Anita, "ali zar ga ne eli odnijeti majci?"
"Ma ne, njoj nije do takvih stvari. Ali bih joj rado osvojio boicu parfema."
On i Sully-John izazivali su jedan drugoga tko e otii na Divljeg Mia i najzad odu zajedno, tulei razdragano svaki put kad bi se njihov vagoni strmoglavio, istodobno uvjereni da e ivjeti vjeno i umrijeti istog trenutka. Otili su i na nakoeni vrtuljak i poludjele alice14. Kad je spao na posljednjih petnaest centi, Bobby se nae na kotau-vidikovcu s Carol. Njihova kabina zaustavi se na vrhu, blago se ljuljajui, zbog ega je imao udan osjeaj u elucu. Njemu slijeva, Atlantski ocean koraao je prema obali u nizu valova s bijelom kres-tom. Plaa je bila jednako tako bijela, a ocean nemogue nijanse plave boje. Sunce se prevlailo preko njega poput svile. Ispod njih je bio lunapark. Iz zvunika se u nebo vinuo glas Freddvja Cannona: She comes from Tallahassee, she'sgotahi-fichassis15.
"Sve tamo dolje djeluje tako malo", ree Carol. I njezin je glas bio utanjen - netipino za nju.
"Ne boj se, sigurni smo. Da se ovakvi kotai ne diu tako visoko, na njima bi se vozila djeca."
14 Na nakoenom vrtuljku djeca se voze u autiima koji se okreu na postolju koje se naginje pa se autii nepredvidivo kreu. Poludjele alice su vrtuljak na kojem djeca sjede u velikim alicama koje se okreu ukrug na svojim postoljima te oko vlastite osi.
15 Ona je iz Tallahasseeja, ima hi-fi asiju.
Carol je u mnogo emu bila najstarija od njih troje - neustraiva i sigurna u sebe, kao onoga dana kad je natjerala S-J-ja da joj nosi knjige jer je prostaio - ali je sad njezino lice ponovno postalo djeje lice: okruglo, malko blijedo, a na njemu su se isticala dva usplahirena plava oka. Ne razmiljajui, Bobby se nagne, poloi svoja usta na njezina, i poljubi je. Kad se odmaknuo, oi su joj bile jo krupnije.
"Sigurni smo", ree on, i veselo se nasmijei.
"Ponovi!" Bio je to njezin prvi pravi poljubac, dobila gaje u Savin Rocku prve subote ljetnih praznika, a nije ga uope oekivala. Eto o emu je razmiljala, i zato je htjela da ga on ponovi.
"Bolje ne", ree Bobby. Premda... tko e ga vidjeti ovdje gore i nazvati ga kikiem?
"Hajde, ponovi, i nemoj rei da izazivai imaju prednost."
"Hoe li nekome rei?"
"Neu, kunem se Bogom. Hajde, pouri! Prije no to nas spuste!"
Pa je on ponovno poljubi. Usne su joj bile glatke i zatvorene, vrue od sunca. A onda se kota pokrene i on prekine poljubac. Jedan kratki trenutak Carol poloi glavu na njegove grudi. "Hvala ti, Bob-by", ree ona. "To je bilo jako lijepo."
"I ja bih rekao."
Odmaknu se malo jedno od drugog, i kad se njihova kabina zaustavila a tetovirani pomonik podigao sigurnosnu preku, Bobby izae i ne okrenuvi se potri prema S-J-ju. No ve je znao da e poljubac koji je dao Carol na vrhu kotaa-vidikovca biti najbolji dio dana. I njemu je to bio prvi pravi poljubac; Bobby nikad nije zaboravio dodir njezinih usana pritisnutih na njegove - suhe, glatke i smlaene suncem. Bio je to poljubac prema kojem e ocjenjivati sve ostale poljupce u svom ivotu i nai ih manjkavima.
Oko tri sata, gospoa Gerber ree im da ponu skupljati stvari: vrijeme je za povratak. Carol iz osjeaja dunosti ree: "Ali mama!" a onda pone pospremati. Prijateljice joj pomognu; ak je i lan malo pomogao (dok je donosio i prenosio stvari, nije isputao iz ruke pijeskom umrljanog medvjedia). Bobby je napola oekivao da e Carol hodati za njim ostatak dana, i bio uvjeren da e prijateljicama izbrbljati o ljubljenju na kotau (znat e daje to uinila kad ih ugleda u zbijenom grozdu, kako hihou i rukom pokrivaju usta i gledaju u njega svojim veselim, lukavim oima), ali ona ne uini ni jedno ni
drugo. Nekoliko ju je puta uhvatio kako gleda u njega, a nekoliko je puta uhvatio sebe kako potajice pogledava u nju. Neprekidno mu se vraala slika njezinih oiju dok su bili gore. Kako su bile krupne i zabrinute. A on ju je poljubio, tek tako. Puf!
Bobby i Sully teglili su veinu torbi za plau. "Dobre mazge! i-ha!" vikne Rionda smijui se, dok su se pentrali po stubama koje su vodile od plae do drvenog mola. Bila je crvena kao rak ispod hladne kreme razmazane svud po licu i ramenima, i alila se Aniti Ger-ber kako noas nee ni oka sklopiti; ako je opekline nee drati budnom, onda e to uiniti hrana iz kioska.
"Pa nisi morala pojesti etiri kobasice i dvije lepinje", ree gospoa Gerber, iznervirano, kakvu je Bobby nikad nije uo: umorna je, zakljui on. I njega je sunce malo oamutilo. Lea su ga bockala, a u arapama je imao pijeska. Torbe kojima je bio okien njihale su se i odbijale jedna od druge.
"Ali hrana u lunaparkovima je tako dooooobraaaa", prosvjedovala je Rionda alobnim glasom. Bobby se nasmije. Nije se mogao suzdrati.
Hodali su polako kroz lunapark prema neasfaltiranom parkiralitu, vie ne obraajui pozornost zanimacijama. Izvikivai bi pogledali u njih, pa svrnuli pogled u potrazi za svjeom krvi. Raja nakrcana prtljagom koja se vue prema parkiralitu uglavnom su izgubljeni sluajevi.
Na samom kraju prolaza, na lijevoj strani, stajao je neki suhonja odjeven u vreaste plave bermude, potkoulju bez rukava i poluci-lindar. Cilindar je bio star i apisao, ali naheren pod kicokim kutom. U obod mu je bio zataknut plastini suncokret. Bio je to smijean ovac, i djevojice su najzad dobile priliku da pokriju usta rukama i zahihou.
On ih pogleda izrazom ovjeka kojemu su se hihotali profesionalci i uzvrati im osmijeh. Na to Carol i djevojice zahihou jo jae. ovjek u polucilindru, jo se smijeei, rairi ruke iznad improviziranog stola iza kojeg je stajao - ploe plastike na dva kriavo naranasta konja za piljenje drva. Na plastinoj ploi stajale su tri karte Bicycle16 crvene poleine. Okrene ih brzim, finim pokretima.
16 Jedna od najstarijih (1885.) vrsta amerikih igraih karata. Prepoznatljive su po svojoj poleini na kojoj se nalazi motiv kerubina na biciklu ili neki drugi biciklistiki motivi.
Prsti su mu bili dugi i besprijekorno bijeli, primijeti Bobby, ni trunke preplanulosti na njima.
Karta u sredini bila je herc dama. ovjek u polucilindru je podigne, pokae im je, proeta je vjeto amo-tamo meu prstima. "Naite damu u crvenom, cherchez lafemme rouge, samo to i nita vie", ree on. "as posla, dok si reko keks, lako kao Oena." On prstom pozove Yvonne Loving. "Prii, lutko, i pokai im kako se to radi."
Yvonne, jo hihoui i crvenei do korijena svoje crne kose, ustukne i stisne se uz Riondu pa promrmlja da nema vie novca za ig-rice, sve je potroila.
"Nema problema", ree ovjek u polucilindru. "To je samo demonstracija, lutko. elim da tvoja mama i njezina zgodna prijateljica vide kako je to lako."
"Nijedna mi nije mama", ree Yvonne, ali prie korak blie.
"Zaista moramo krenuti elimo li izbjei guvu, Evvie", ree gospoa Gerber.
"Ne, priekaj trenutak, ovo je ba zabavno", ree Rionda. "To je ibicar, samo s tri karte. Izgleda lako, ba kao to on kae, ali ukoliko ne pripazi pone ganjati herc damu i ode kui praznih depova."
ovjek u eiru pogleda je prijekorno, a onda joj se iroko i prijazno nasmijei. Bio je to smijeak prizemnika, pomisli Bobby iznenada. Ne jednog od onih kojih se Ted bojao, ali svejedno prizemnika.
"Vidim", ree ovjek u polucilindru, "da ste u nekom trenutku svoje prolosti bili rtva varalice. Premda mi je neshvatljivo da bi netko mogao zlouporabiti tako lijepu i otmjenu damu."
Lijepa i otmjena dama - visine metar pedesetak, teine stotinjak kilograma, ramena i lica s premazima Pond kreme - sretno se nasmije. "Pusti prie i pokai djetetu kako to funkcionira. I hoe rei daje to zaista legalno?"
"Na rubovima lunaparka sve je doputeno dok vas ne uhvate i ne izbace... kao to pretpostavljam da znate. A sad... kako se zove, lutko?"
"Yvonne", ree ona glasom koji je Bobby jedva uo. Pokraj njega, Sully-John je sve to promatrao s velikim zanimanjem. "Nekad me moji zovu Evvie."
"U redu, Evvie, pogledaj ovamo, ljepotice. to vidi? Reci mi kako se zovu - znam da zna, tako pametna glavica kao tvoja - i
pokazuj prstom dok govori. A smije ih i dotaknuti. Ovdje nema nikakvog varanja."
"Ova na kraju je deko... ova na drugom kraju je kralj... a ovo je dama. Ona je u sredini."
"Tako je, lutko. U kartama kao i u ivotu, esto se moe nai enu izmeu dva mukarca. To je njihova snaga, a za pet ili est godina e to otkriti i sama." Njegov je glas preao u tiho, bezmalo hipnoti-ko pojanje. "A sad paljivo gledaj i ne skidaj pogled s karata." On ih okrene tako da im se sad vidjela poleina. "A sad lutko, gdje je dama?"
Yvonne Loving pokae u crvenu poleinu u sredini.
"Je li u pravu?" ovjek u polucilindru upita drutvance okupljeno oko njegova stola.
"Zasad", ree Rionda i nasmije se tako jako da joj je steznikom nesapeti trbuh zaigrao ispod haljine za plau.
Nasmijeivi se njezinu smijehu, prizemni ovjek u polucilindru podigne vrh srednje karte. Pokae se crvena dama. "Sto posto tono, duo, jako dobro. A sad gledaj! Paljivo! Ovo je utrka izmeu tvog oka i moje ruke! Tko e pobijediti? To je pitanje dana!"
On pone velikom brzinom razmjetati tri karte po svom stolu-
-ploi, pjevuei pritom.
"Gore-dolje bre-bolje, amo-tamo premjetamo, lijevo-desno nije tijesno, sloim tu vratim tam, reci lutko gdje se ona skriva, bum-
-bim-bam?"
Dok se Vvonne zamislila nad tri karte, koje su sad zaista ponovno bile poslagane jedna pokraj druge, Sully se nagne do Bobbvjeva uha i ree: "Ne mora ga ak ni gledati dok ih razmjeta. Baba ima svijeni vrh. Vidi li ga?"
Bobby kimne glavom i pomisli Pametna curica kad Yvonne neodluno pokae kartu na lijevoj strani - onu sa svijenim vrhom. ovjek u polucilindru je okrene i pokae se herc dama.
"Jako dobro!" ree on. "Ima otro oko, lutko, nema to."
"Hvala", ree Yvonne, crvenei. Izgledala je gotovo jednako sretno kao i Carol kad ju je Bobby poljubio.
"Da si se u ovom pokuaju kladila sa mnom u deset centi, sad bih ti morao vratiti dvadeset", ree ovjek u polucilindru. "Zato, pita? Jer je subota, a subota je moj dan kad 'Plati jedan, dobi dva!' Bi li
jedna od dama riskirala deset centi u utrci izmeu vaih mladih oiju i mojih umornih starih ruku? Moete rei muevima - sretnicima koji vas imaju, ako smijem rei - da je gospodin Herb McQuown, ibicar iz Savin Rocka, platio va cjelodnevni parking. Ili jo bolje, etvrt dolara? Pokaite herc damu, a ja vama vratim pedeset centi."
"Pola zelembaa, jupi!" ree Sully-John. "Ja imam etvrt dolara, gospodine, nali ste muteriju."
"Johnny, to je kockanje", sumnjiavo e Carolina majka. "Ne znam smijem li dopustiti-"
"Ma pusti ga, neka dijete naui lekciju", ree Rionda. "Osim toga, tip e mu moda dopustiti da pobijedi. Da bi navukao nas ostale." Nije ni pokuala stiati glas, ali ovjek u polucilindru - gospodin McQuown - samo je pogleda i nasmijei se. A onda se ponovno posveti S-J-ju.
"S novcem na sunce, deko - hajde, iskalji lovu."
Sully-John da mu svojih etvrt dolara. McQuown na trenutak podigne kovanicu na popodnevno sunce, zakiljivi na jedno oko.
"Aha, meni izgleda kao pravi", ree on i baci novi na stolnu plou, ulijevo od vrste od tri karte. Pogleda lijevo-desno - da provjeri ima li policajaca, moda - pa namigne cinino nasmijeenoj Riondi prije no to se ponovno posvetio Sully-Johnu. "Kako se zo-ve, deko?"
"John Sullivan."
McQuown rairi oi i nagne eir na drugu stranu glave, pa je onaj plastini suncokret komino zakimao i naklonio se. "Znamenito ime! Zna na to mislim?"
"Naravno. Jednog u dana i ja moda biti boksa", ree S-J. Najprije ljevicom pa desnicom zakvai zrak iznad McQuownova ska-lupljenog stola. "Puf-paf!"
"Puf-paf, i te kako", ree McQuown. "A kako stojite s oima, gospodiiu Sullivan?"
"Prilino dobro."
"Pa onda ih pripremite, jer utrka poinje! Da, tako je! Tvoje oi protiv mojih ruku! Gore-dolje amo-tamo, gdje e ona biti i gdje e se skriti?" Karte, koje su se ovaj put pomicale bre, uspore i zaustave se.
Sully krene da e pokazati kartu, ali tad povue ruku, mrtei se. Sad su dvije karte imale na vrhu mali pregib. Sully pogleda u
McQuowna, ije su ruke bile prekriene na njegovoj prljavoj potko-ulji. McQuown se smijeio. "Samo polako, sinko", ree on. "Ujutro je bila guva, ali popodne je slabo posla."
Mukarci koji misle da su eiri s perom zataknutim u obod posljednji modni krik, sjeti se Bobby Tedovih rijei. Od onih koji u nekoj uliici igraju craps i pritom si dodaju bocu estice u kamiclu. McQuown je imao smijean plastini cvijet u eiru umjesto pera, i nije se moglo vidjeti bocu... ali je imao jednu u depu. Malu. Bobby je bio uvjeren u to. A na izmaku dana, budui da e imati sve manje posla te e potpuna usklaenost izmeu ruke i oka postati manje bitna, McQuown e sve ee potezati iz nje.
Sully pokae desnu kartu. S-J, ne! pomisli Bobby; kad je McQuown okrenuo kartu, pokae se pik kralj. McQuown okrene lijevu kartu i pokae se tref deko. Dama je ponovno bila u sredini. "alim, sinko, malo si bio prespor ovaj put, nije to zloin. eli ponovno pokuati sad kad si se zagrijao?"
"Pa... to mije bila posljednja lova." Sully-John izgledao je pokislo.
"I bolje za tebe", ree Rionda. "Opeljeio bi te za sve to ima i ostavio te stajati u gaama." Djevojice na to zahihou kao lude; S-J pocrveni. Rionda ne obrati pozornost ni jednom ni drugom. "Kad sam ivjela u Massachusettsu radila sam prilino dugo na plai Revere", ree ona. "Klinci, da vam pokaem kako ovo funkcionira. Moe u dolar, prijatelju? Ili ti je to preskupo?"
"U vaoj blizini sve bi bilo prejeftino", sentimentalno e McQuown, i ugrabi njezin dolar im se pomolio iz njezine torbice. Podigne ga prema svjetlu, pregleda ga hladna oka, pa ga odloi ulijevo od karata. "Izgleda mi kao pravi", ree on. "Zaigrajmo, duo. Kako se zove?
"Piulja", ree Rionda. "Upitaj me ponovno i rei u ti isto."17
"Ree, ne misli li da-" zausti Anita Gerber.
"Rekoh ti, kuim tos", ree Rionda. "Zavrti ih, prijatelju."
"Istog asa", sloi se McQuown, a ruke mu munjevito pokrenu tri karte ije se poleine pretvore u crvenu mrlju (gore-dolje bre-bo-Ije, amo-tamo premjetamo). Naposljetku ih ponovno namjesti u
17 U izvorniku Pudd'ntane (Pudding tang, djeja ublaenica za vaginu); referenca na djeju rimu 'What's may name? Pudding tang. Ask me again, and Fll teli you the same.
trored. Na Bobbvjevo zaprepatenje, ovaj put su sve tri karte bile malo svinute na vrhu.
Riondin je smijeak ieznuo. Ona podigne pogled s kratkog niza karata na McQuowna, pa ponovno pogleda u karte, pa u svoju dolarsku novanicu, koja je leala po strani i lagano leprala na blagom povjetarcu koji je zapuhao. Naposljetku ponovno pogleda u McQuowna. "Smotao si me, prijatelju", ree ona. "Zar ne?"
"Ne", ree McQuown. "Utrkivao sam se s vama. Dakle... to kaete?"
"Kaem daje ono bio jako dobar dolar koji nikome nije smetao i ao mi je to mu vidim lea", odgovori Rionda i pokae srednju kartu.
McQuown je okrene. Bio je to kralj. Riondin dolar iezne u njegovu depu. Ovaj je put dama bila na lijevoj strani. McQuown, bogatiji za dolar i etvrt, nasmijei se drutvancu iz Hanvicha. Plastini cvijet zataknut za obod njegova eira klatio se naprijed-natrag u zraku u kojem se osjeao miris soli. "Tko je sljedei?" upita on. "Tko se eli utrkivati svojim okom protiv moje ruke?"
"Mislim da smo svi izbaeni iz utrke", ree gospoa Gerber. Blijedo se nasmijei ovjeku iza stola, stavi jednu ruku oko kerkina ramena a drugu na rame njezina pospanog sina, pa ih okrene od stola.
"Gospoo Gerber?" ree Bobby. Na trenutak pokua zamisliti kako bi se njegova majka, neko udana za mukarca koji nikad nije odolio nijednoj nedovrenoj skali, osjeala da ga moe vidjeti kako stoji tu, pokraj sklepotine od stola gospodina McQuowna s tom ri-sque crvenom kosom Randvja Garfielda koja mu ari na suncu. Ta mu pomisao izmami lagan smijeak na usta. Bobby je sad znao to je nedovrena skala, a znao je i to su fleevi i fulovi. Raspitao se. "Smijem li ja pokuati?"
"O Bobby, zaista mislim daje bilo dosta, nije li?"
Bobby zavue ruku ispod Kleenexa koji je gurnuo u dep i izvadi svoje posljednje tri kovanice od pet centi. "Imam samo ovo", ree on, pokazavi najprije gospoi Gerber pa gospodinu McQuownu. "Je li dovoljno?"
"Sine", ree McQuown, "igrao sam ja ovu igru i za jedan cent pa sam uivao."
Gospoa Gerber pogleda u Riondu.
"Ma, neka sve ide dovraga", ree Rionda i tipne Bobbyja za obraz. "To je cijena jednog sisanja, zaboga. Neka ih izgubi pa da idemo kui."
"U redu, Bobby", ree gospoa Gerber i uzdahne. "Ako mora."
"Bob, odloi kovanice ovdje, gdje ih svi moemo vidjeti", ree McQuown. "Meni izgledaju kao prave, i te kako. Jesi li spreman?"
"Mislim da jesam."
"Onda kreemo. Dva deka i cura se sakriju. Deki ne vrijede ni piljiva boba. Zato nai djevojku i udvostrui novac."
Blijedi okretni prsti prevrnu tri karte. McQuown je konferansi-rao i karte se pretvore u mrlju. Bobby je gledao kako se pomiu po stolu, ali se nije trudio pratiti damu. To nije bilo potrebno.
"as se tuku, as se vuku, sad se javi da vidimo jesi l' pravi." Tri karte crvene poleine ponovno su stajale jedna do druge. "Reci mi, Bobby, gdje se skriva?"
"Tamo", ree Bobby i pokae lijevu kartu.
Sully zastenje. "Srednja karta, budalo. Ovaj put nisam s nje skidao oka."
McQuown ne pogleda u Sullyja. Gledao je u Bobbyja. Bobby pogleda u njega. Trenutak potom McQuown prui ruku i okrene kartu koju je Bobby pokazao. Bila je to herc dama.
"Neka me vrag odnese", vikne Sully.
Carol uzbueno pljesne i poskoi. Rionda Hevvson zacii i pljesne ga po leima. "Bobby, oitao si mu lekciju! Tako valja!"
McQuown se neobino, zamiljeno, nasmijei Bobbvju, pa zavue ruku u dep i izvadi aku sitnia. "Nije loe, sinko. Prvi put danas da me netko pobijedio. Odnosno da se nisam dao pobijediti." Izvadi kovanicu od etvrt dolara i pet centi i poloi ih pokraj Bobbvjevih petnaest. "eli li ih zavrtjeti?" Shvati da ga Bobby nije razumio. "eli li se ponovno utrkivati?"
"Smijem li?" Bobby upita Anitu Gerber.
"Ne bi li radije prekinuo kad si na dobitku?" upita ona, ali su joj se oi sjajile i kao daje zaboravila na potrebu ga izbjegnu guvu na povratku.
"Iprekinut u kad sam na dobitku", ree joj on.
McQuown se nasmije. "Hvalisavi djeak! Nee mu narasti dlaka na bradi jo iduih pet godina, ali je ve pun sebe. Onda, Hvalisavi Bobby, to kae? Igramo li?"
"Naravno", ree Bobby. Da su ga Carol ili Sully-John optuili da se hvali, estoko bi to poricao - svi njegovi heroji, od Johna Waynea do Lucky Starra iz Svemirske patrole, bili su skromni ljudi, od onih koji kau "Joj na!" nakon to spase neki svijet ili karavanu kola. Ali nije osjetio potrebu da se brani pred gospodinom McQuownom, prizemnim ovjekom u plavim kratkim hlaama, a moda i varalicom. Hvalisanje nije Bobbvju bilo nimalo na pameti. A nije ni mislio da je ovo slino oevim nedovrenim skalama. Nedovrene skale bile su nada i nagaanje - "ludin poker", prema rijeima Charlieja Yearmana, podvornika u osnovnoj koli Harvvich Elementary, koji je sav sretan Bobbyju ispriao sve o toj igri to S-J i Denny Rivers nisu znali - ali ovo nije igra nagaanja.
Gospodin McQuown ostane zagledan u njega jo trenutak; Bob-byjevo spokojno samopouzdanje kao da gaje muilo. Onda podigne ruku, namjesti nagib svog polucilindra, razgiba ruke i zamigolji prstima poput Zekoslava Mrkve prije svirke na glasoviru u Carnegie Hallu u jednom od crtica Merrie Melodies. "Na mjesto, hvalisavko. Ovaj put u ti servirati cijeli meni, od juhe do kolaa."
Karte se ispremijeaju u mrlju nekakvog ruiastog premaza. Iza lea, Bobby zauje kako je Sully-John promrmljao "Isus Bog!" Ca-rolina prijateljica Tina ree: "To je prebrzo", smijenim tonom utogljenog negodovanja. Bobby je ponovno motrio kretanje karata, ali samo zato to mu se inilo da se to od njega oekuje. Gospodin McQuown ovaj put nije gubio vrijeme na konferansu, to je predstavljalo stanovito olakanje.
Karte se smire. McQuown pogleda u Bobbvja podignutih obrva. Na usnama mu je titrao smijeak, ali je ubrzano disao i na gornjoj usni imao kapi znoja.
Bobby odmah pokae desnu kartu. "To je ona."
"Kako to zna?" upita gospodin McQuown, a smijeak mu izbli-jedi. "Kako to dovraga zna?"
"Naprosto znam", ree Bobby.
Umjesto daje okrenuo kartu, McQuown malo pogleda u stranu i niz prolaz. Onaj je smijeak zamijenio mrzovoljan izraz lica - obje-
eni kutovi usta, bora izmeu oiju. ak je i plastini suncokret u njegovu eiru djelovao nezadovoljno, a njegovo klecavo kimanje sad vie nije bilo bezbrino samouvjereno nego nadureno. "Nitko ne moe provaliti takvo mijeanje", ree on. "Nitko nikad nije provalio takvo mijeanje."
Rionda posegne preko Bobbvjeva ramena i okrene kartu koju je on pokazao. Bila je to herc dama. Ovaj put sva djeca zapljeu. Od tog zvuka produbi se bora izmeu oiju gospodina McQuowna.
"Prema mojem raunu duguje ovome ovdje hvalisavom Bob-byju devedeset centi", ree Rionda. "Namjerava li platiti?"
"A kad ne bih platio?" upita gospodin McQuown, okomivi se svojim namrgoenim licem na Riondu. "to e uiniti, bavo? Pozvati policiju?"
"Moda bismo trebali otii", nervozno e Anita Gerber.
"Pozvati policiju? Ne ja", ree Rionda, ogluivi se na Anitu. Nije skidala pogleda s McQuowna. "Piljivih devedeset centi iz tvog depa a ve izgleda kao Baby Huey18 punih gaa. Gospode Boe!"
Samo to je Bobby znao da nije stvar u novcu. Gospodin McQuown ovim je sluajem izgubio kudikamo vie od toga. Katkad bi izgubio zbog "mamca", katkad jer bi bio u "autu". No ono zbog ega se sad pjenio bilo je mijeanje. McQuownu se nije svidjelo to to mu je neki balavac provalio mijeanje.
"Nego, evo to u uiniti", nastavi Rionda. "Rei u svima u lunaparku koga zanima da si krtac. Nazvat u te Devedesetcentni McQuown. Misli da e ti posao bolje krenuti?"
"Dat u ja tebi posao", zarei gospodin McQuown, ali se mai za dep, izvadi jo jedan kup sitnia-ovaj put vei - i brzo izbroji Bob-byjev dobitak. "Izvoli", ree on. "Devedeset centi. Kupi si martini."
"Pogodio sam, znate", ree Bobby kad je pomeo kovanice u ruku pa ih gurnuo u dep gdje su se ovjesile poput utega. Jutronja svaa s majkom sad mu se inila krajnje glupom. Vraa se kui s vie novca no stoje donio, a to ne znai nita. Ba nita. "Dobro pogaam."
Gospodinu McQuownu lakne. Ne bi im nita uinio naao - moda i jest prizemnik, ali nije od onih koji ljudima ine naao; nikad ne bi izloio te svoje vjete, dugoprste ruke nedostojanstve-
18 Lik iz crtica; orijaka beba-patka, ne ba prevelike pameti, ali zato vrlo tvrdoglava.
nom stiskanju u aku - ali ga Bobby nije elio ostaviti nesretnog. elio je ono to bi gospodin McQuown nazvao "autom".
"Aha", ree McQuown. "Dobro pogaa, eto stoje. Hoe pokuati pogaati i trei put, Bobby? eka te bogatstvo."
"Zaista moramo ii", urno e gospoa Gerber.
"A kad bih ponovno pokuao, izgubio bih", ree Bobby. "Hvala vam, gospodine McQuown. Uivao sam u igri."
"Je, je. Gubi se, klinjo." Gospodin McQuown sad je bio poput ostalih izvikivaa u lunaparku: gledao je onkraj njih. U potrazi za svjeom krvi.
Na povratku su ga Carol i njezine prijateljice gledale sa divljenjem, a Sully-John s nekom vrstom zbunjenog potovanja. Bobbyju je zbog toga bilo neugodno. U jednom se trenutku Rionda okrene i pomnjivo zagleda u nj. "Nisi tek tako pogodio", ree ona.
Bobby je pogleda sa zanimanjem, suzdravi se od komentara.
"Imao si purijus."
"tojepurijus?"
"Moj se otac nije esto kladio, ali bi svako malo dobio predosjeaj za neki broj. Zvao je to purijus. Onda bi se kladio. Jednom je dobio pedeset dolara. Kupio nam namirnice za cijeli mjesec. To se dogodilo i tebi, zar ne?"
"Vjerojatno", ree Bobby. "Moda sam imao purijus."
Kad je stigao kui, njegova je mama sjedila u Ijuljaci na trijemu podvijenih nogu. Presvukla se u svoje subotnje hlae i zlovoljno gledala niz ulicu. Kratko mahne Carolinoj mami kad se ova odvezla. Gledala je kako je Anita skrenula na svoj kolni prilaz i kako se Bobby vue niz prilazni puteljak. Znao je to njegova mama misli: mu gospoe Gerber je u mornarici, ali barem ima mua. Osim toga, Anita Gerber ima i automobil karavan. Liz ima cipelcug, autobus ako treba potegnuti malo dalje, ili taksi ukoliko treba otii u Bridgeport.
Ali se Bobbyju inilo da se ona vie ne ljuti na njega, i to je bilo dobro.
"Jesi li se lijepo proveo u Savinu, Bobby?"
"Super", ree on i pomisli: to je, mama? Svejedno ti je kako sam se proveo na plai. to te zapravo mui? Ali nije mogao znati.
"Dobro. Sluaj, malac... ao mi je to smo se jutros zakvaili. Mrzim raditi subotom." Posljednju reenicu gotovo je prosiktala.
"Ureduje, mama."
Ona mu dodirne obraz i zavrti glavom. "Ta tvoja bijela put! Nikad nee pocrnjeli, Bobuljica! Ti ne. Ui da ti stavim malo djejeg ulja na tu opeklinu."
On pode za njom u stan, skine majicu i stane ispred nje, a ona sjedne na kau i razmaze mu mirisno djeje ulje po leima, rukama i vratu - ak i po obrazima. Godilo je, i on ponovno pomisli koliko je voli, koliko voli njezin dodir. Upita se to bi ona pomislila kad bi znala daje poljubio Carol u lunaparku. Bi li se nasmijeila? Bobbyje sumnjao u to. A kad bi znala za McQuowna i karte-
"Nisam vidjela tvog kompu s kata", ree ona i vrati ep na boicu djejeg ulja. "Znam daje gore jer ujem utakmicu Yankeesa s njegova radija, ali zar se ne bi oekivalo da e izai na trijem gdje je svjee?"
"Vjerojatno mu nije do toga", ree Bobby. "Mama, ti si dobro?"
Ona ga pogleda, osupnuto. "Dobro sam, Bobby." Nasmijei se i Bobby joj uzvrati smijeak. Morao se potruditi jer uope nije mislio daje njegova mama dobro. Zapravo je bio prilino siguran da nije.
Imaojepurijus.
Te je veeri Bobby leao na leima peta rairenih u kutove kreveta, otvorenih oiju, zagledan u strop. I njegov je prozor bio otvoren, zavjese su leprale amo-tamo na daku povjetarca, a kroz neki drugi otvoreni prozor dopirao je zvuk Plattersa: "Here, in the afterglow of day, We keep our rendezvous, beneath the blue19." Iz daljine se ulo brundanje zrakoplova, automobilska truba.
Riondin je tata to bio nazivao purijusom, a jednom je pogodio dnevni broj za pedeset dolara. Bobby se slagao s njom - purijus, naravno, imao sam purijus - ali on ne bi mogao pogoditi lutrijski broj makar mu ivot ovisio o tome. Stvar je bila...
19 Ovdje, na tamneem aru dana, traje na randevu, ispod plavog neba.
Stvar je bila u tome da je gospodin McQuown svaki put znao gdje e herc dama zavriti, pa je znao i on.
Nakon to je Bobby to shvatio, sve je sjelo na svoje mjesto. Zapravo, nije u tome bilo nieg neobinog, ali se on zabavljao i... pa... ne sumnja se u ono to zna, zar ne? Moe sumnjati u purijus - slutnju koja te pogodi kao grom iz vedra neba - ali se ne sumnja u znanje.
Samo, kako je on znao da njegova majka selotejpom lijepi novac na stranice s donjim rubljem u Searsovu katalogu na gornjoj polici svog ormara? Kako je uope znao da se katalog nalazi tamo? Ona mu to nikad nije rekla. Ona mu nikad nije rekla ni za plavi vr u koji stavlja kovanice od etvrt dolara, ali on naravno zna za njega godinama, nije on slijep, premda mu se ponekad ini da ona misli da je tako. Ali katalog? Kovanice od etvrt dolara koje se slau u tuljce i mijenjaju u novanice, a novanice se onda lijepe u katalog? Nije mogao znati za takvo to, ali dok je leao u svom krevetu i sluao kako je "Earth Angel" zamijenio "Twilight Time", znao je da je katalog tamo. Znao je jer je ona znala, i to joj je prolo kroz veliki mozak. A u lunaparku je znao da Carol eli da je on ponovno poljubi jer joj je to bio prvi pravi poljubac nekog deka a ona ga nije oekivala; sve je bilo gotovo prije no to je ona postala potpuno svjesna to se dogaa. Ali znati to nije isto to i znati budunost.
"Ne, to je samo itanje misli", apne on, a onda zadrhti itavim tijelom kao da su mu se opekline pretvorile u led.
Pripazi, Bobuljica - ne pripazi li se zavrit e aknut kao Ted s tim svojim prizemnicima.
U daljini, na gradskom trgu, sat odzvoni deset sati. Bobby se okrene i pogleda u budilicu na svom stolu. Big Ben je tvrdio daje tek 9:52.
No dobro, gradski sat ide malo naprijed ili moj malo kasni. Velika stvar. Spavaj.
No inilo mu se da mu to nee uspjeti, barem ne jo neko vrijeme, ali je dan bio zanimljiv - svaa s majkom, novac osvojen od kartakog varalice, poljupci na vrhu kotaa u lunaparku - i on pone ugodno tonuti u san.
Moda mi ona i jest cura- pomisli Bobby. Moda mije ona ipak cura.
Dok se posljednji preuranjeni udar sata na gradskom trgu postupno gubio, Bobby zaspi.
V. BOBBY ITA NOVINE. SMEI, S BIJELIM PRSITEM. VELIKA ANSA ZA LIZ. KAMP BROAD STREET. NEUGODAN TJEDAN. POLAZAK ZA PROVIDENCE.
U ponedjeljak, nakon to mu je mama otila na posao, Bobby ode na kat proitati Tedu novine (premda je zapravo vidio dovoljno dobro da bi mogao sam itati, Ted je rekao da je poeo uivati u zvuku Bobbvjeva glasa i luksuzu toga da mu se ita dok se on brije). Ted je stajao u svojoj maloj kupaonici otvorenih vrata, gulio pjenu s lica, a Bobby je iskuavao kako reagira na razne naslove iz razliitih rubrika.
"VIJETNAMSKO KREEVO SVE LJUE?"
"Prije doruka? Hvala, ali ne bih."
"ZBOG KARAVANE KOLICA UHIEN MJETANIN?"
"Prvi odlomak, Bobby."
" 'Kad su juer predveer policajci pokucali na vrata njegove kue u Pond Laneu, John T. Anderson ispriao im je sve o svom hobiju. Naime, on tvrdi da skuplja kolica iz supermarketa. "Vrlo je zanimljivo o tome zborio", rekao je Kirby Malloy, djelatnik policijske postaje Hanvich, "ali nas nije potpuno uvjerio da je do nekih kolica iz svoje zbirke doao potenim putem." Ispostavilo se da je Malloy "pogodio u sridu". Meu vie od pedeset kolica u stranjem dvoritu gospodina Andersona, najmanje je dvadeset ukradeno iz harvi-ke trgovine A&P and Total Grocery, a bilo je i nekoliko kolica iz marketa IGA u Stansburyju.'"
"Dovoljno", ree Ted, ispere britvicu vruom vodom pa podigne otricu do svog pjenom premazanog vrata. "Trapavi provincijski humor kao odgovor na patetinu kleptomaniju."
"Ne razumijem vas."
"Gospodin Anderson zvui kao ovjek koji boluje od neuroze - drugim rijeima, duevnog poremeaja. Misli li ti da su duevni poremeaji smijeni?"
"Ma kakvi. ao mi je ljudi kojima fali daska u glavi."
"Drago mi je da to ujem. Poznavao sam ljude kojima nije falila samo jedna ve sve daske. Zapravo, poznavao sam prilian broj takvih osoba. esto su aljenja vrijedni, ponekad izazivaju strahopotovanje, a povremeno uasnutost, ali nisu smijeni. KARAVANA KOLICA, ma nemoj. to jo ima?"
"STARLETA POSJETILA EUROPU I POGINULA U NESREI?"
"Uh, ne."
"VANKEESI KUPILI IGRAA OD SENATORSA?"
"Trgovina izmeu Vankeesa i Senatorsa nimalo me ne zanima."
"ALBINI UIVA U ULOZI NEFAVORITA?"
"Da, molim te, proitaj to."
Ted je sluao pozorno dok je oprezno brijao vrat. Bobbvju taj lanak i nije bio silno zanimljiv - u njemu nije bilo spomena o Fllovdu Pattersonu ili Ingemaru Johanssonu (Sully je tog vedskog tekaa zvao "Ingie-Mingi") - ali je svejedno paljivo itao. Borba u dvanaest rundi izmeu Tommvja "Uragana" Haywooda i Eddieja Albi-nija trebala se odrati u Madison Square Gardenu u srijedu naveer idueg tjedna. Oba boksaa postigla su dobre rezultate u karijeri, ali su se godine smatrale vanim, a moda i presudnim imbenikom: Haywoodove dvadeset tri godine prema trideset i est Eddieja Albi-nija, pa je prvi bio veliki favorit. Pobjednik bi mogao dobiti priliku da se u jesen bori za naslov prvaka u tekoj kategoriji, negdje u vrijeme kad Richard Nixon postane predsjednik (Bobbvjeva mama rekla je da e se to sigurno dogoditi, i neka - ne zato to je Kennedv katolik, nego je premlad i jamano usijana glava).
U lanku je Albini izjavio da shvaa zato nije favorit - nakupio je lijepih godinica i neki smatraju daje on dao svoje jer je u posljednjem meu sa Sugar Boy Mastersom izgubio tehnikim nokautom. Usto, naravno, zna da Haywood ima due ruke i daje ovaj, premda mlad, na glasu po silnom umijeu. Ali sam marljivo trenirao, izjavio je Albini, skakao preko ueta i sparirao s dekom koji se kree i udara poput Haywooda. lanak je bio pun rijei kao to su neustraiv i odluan; za Albinija su upotrijebili izraz "nabruen". Bobby je
naslutio da autor lanka smatra kako e Albinija istamburati, i bude mu ga ao. Uragan Haywood nije imao vremena za razgovor s novinarom, ali je njegov menader, ovjek po imenu I. Kleindienst (Ted je rekao Bobbvju kako se izgovara to ime), rekao da e to najvjerojatnije Eddieju Albiniju biti posljednja borba. "On je bio dobar u svoje vrijeme, ali je njegovo vrijeme prolo", rekao je I. Kleindienst. "Ako Eddie doeka estu rundu na nogama, za kaznu u poslati svog tienika na spavanje bez veere."
"Irving Kleindienst je ka-mai", ree Ted.
"to?"
"Budala." Ted je gledao kroz prozor prema zvuku glasanja psa gospoe O'Hara. Nije se iskljuio kao to bi mu se katkad dogaalo, ali je bio daleko.
"Poznajete ga?" upita Bobby.
"Ma ne", ree Ted. Najprije se od te pomisli lecne, a potom razveseli. "Znam za njega."
"Meni se ini da e taj Albini dobiti po piksi."
"Nikad se ne zna. Zbog toga i jest zanimljivo."
"Kako to mislite?"
"Nikako. Prijei na stripove, Bobby. itaj mi Flasha Gordona. I svakako mi opisi to Dale Arden ima na sebi."
"Zato?"
"Jer mislim da je ona parafamfula", ree Ted i Bobby prasne u smijeh. Nije se mogao suzdrati. Katkad je Ted bio takav otkaenac.
Dan kasnije, na povratku iz Sterling Housea, gdje je upravo ispunio ostatak pristupnica za ljetni bejzbol, Bobby naie na velikim slovima briljivo ispisani oglas privren risaim avliem za brijest u parku Commonwealth.
MOLIMO POMOZITE NAM NAI PHILA! PHIL je na VELKICORGI!
PHIL ima 7 GODINA!
PHIL je SMEI s BIJELIM PRSITEM!
Ima VESELE I PAMETNE OI!
I CRNE VRKE UIJU!
Donijet e vam LOPTU kae li mu se POURI PHIL! NAZOVITE HOusitonic 5-8337!
(ILI) ga
DONESITE U Aveniju Highgate 745 Dom OBITELJI SAGAMORE
Nije bilo Philove fotografije.
Bobby je prilino dugo ostao stajati zagledan u taj oglas. Jedan njegov dio elio je otrati kui i rei Tedu - ne samo za ovo nego i za zvijezdu i polumjesec koje je vidio nacrtane kredom pokraj krialjke kolice. Drugi njegov dio napomenuo je daje u parku izvjeene kojeta - na brijestu tono preko puta vidio je oglas kojim se najavljuje koncert na gradskom trgu - i da bi bio lud da Tedu stavi bubu u uho. Te su se dvije misli kokale jedna s drugom i naposljetku pretvorile u dva trljajua tapia, a Bobbvjev mozak bio opasno na rubu da se zapali od njihova iskrenja.
Neu na to misliti, ree samome sebi, odmaknuvi se od oglasa. A kad se glas duboko u njemu - opasno odrasli glas - potui da mu se plaa da misli o takvim stvarima, da dojavljuje o takvim stvarima, Bobby ree glasu da uuti. to glas i uini.
Kad je stigao kui, njegova je majka ponovno sjedila na Ijuljaci na trijemu, samo to je ovaj put krpala rukav kune haljine. Podigne pogled i Bobby ugleda podbuhlu kou ispod njezinih oiju, crvene vjee. U jednoj je ruci drala preklopljenu papirnatu maramicu.
"Mama-?"
to ti je? zavravala je njegova misao... ali ne bi bilo pametno dovriti je. Vjerojatno bi mu samo priskrbila nevolje. Nakon izleta u Savin Rock, vie se nije ponovila ona epizoda s vidovitou, ali je on znao majku - nain na koji bi ga pogledala kad je bila uzrujana, nain na koji bi se ruka u kojoj je drala papirnatu maramicu slegnula, bezmalo u aku, nain na koji bi usisala zrak i uspravila se, spremna na borbu odluite li se uhvatiti ukotac s njom.
"to je?" upita ga ona. "Neto ti se mota po glavi osim kose?"
"Ne", ree on. Glas mu u vlastitim uima zazvui nesigurno i srameljivo. "Bio sam u Sterling Houseu. Izvjesili su popise za bejzbol. I ovog sam ljeta u Vukovima."
Ona kimne glavom i malo se opusti. "Sigurna sam da e idue godine biti u Lavovima." Spusti koaricu sa ivaim priborom s ljuljake na trijem pa rukom lupne po ispranjenom mjestu. "Bobby, sjedni pokraj mene trenutak. Imam ti neto rei."
Bobby sjedne s osjeajem strepnje - ta bila je uplakana i zvuala prilino ozbiljno - ali se ispostavilo da nije nita strano, barem koliko je on mogao zakljuiti.
"Gospodin Biderman - Don - pozvao me da poem s njim, gospodinom Cushmanom i gospodinom Deanom na seminar u Pro-vidence. To je za mene velika ansa."
"to je to seminar?"
"Vrsta konferencije - ljudi se okupe kako bi nauili neto o nekoj temi i diskutirali o njoj. Tema ovog seminara je "Nekretnine u ezdesetima". Jako sam se iznenadila da je Don pozvao mene. Bili Cushman i Curtis Dean, naravno, znala sam da e oni ii, oni su agenti. Ali da e Don pozvati mene..." Ona na trenutak zauti, a onda se okrene Bobbvju i nasmijei se. Taj je smijeak djelovao iskreno, ali je bio u udnom neskladu s njezinim crvenim vjeama. "Cijelu vjenost elim postati agent, a sad ovo, kao grom iz vedra neba... Bobby, to je velika ansa za mene, a moglo bi znaiti i veliku promjenu za nas."
Bobby je znao da njegova mama eli prodavati nekretnine. Imala je knjige na tu temu i ituckala ih gotovo svake veeri, esto podcrtavajui neke dijelove. No ako je to tako velika ansa, zato ju je natjeralo u pla?
"Ba dobro", ree on. "Superika. Superika na kvadrat. Nadam se da e puno nauiti. Kad je seminar?"
"Drugi tjedan. Na etvero kreemo rano ujutro u utorak i vraamo se u etvrtak naveer oko osam sati. Svi se sastanci odravaju u hotelu Warwick, a tamo emo i odsjesti - Don je rezervirao sobe. Nisam bila u hotelu ima ve dvanaest godina. Malo sam nervozna."
Plae li se od nervoze, upita se Bobby. Moda i da, ukoliko si odrasla osoba - osobito odrasla ena.
"Htjela bih da zamoli S-J-ja da prespava kod njega u utorak i srijedu. Sigurna sam da gospoa Sullivan-"
Bobby odmahne glavom. "To nee ii."
"Zato ne?" Liz se nagne nad njega bijesno ga pogledavi. "Gospoa Sullivan dosad nikad nije imala nita protiv. Nisi joj se nekako zamjerio, ha?"
"Nisam mama, nego S-J idui tjedan ide na izlet u kamp Winnie." Zvuk svih tih i-ova koji mu izlaze iz usta izmami mu smijeak na usta, ali ga on zatomi. Majka ga je jo gledala tim srditim pogledom... a nije li u njemu bilo i malo panike? Panike ili neega slinog?
"to je kamp Winnie? O emu ti to govori?"
Bobby joj rastumai kako je S-J osvojio besplatnih tjedan dana u djejem kampu Winiwinaia, a kako gospoa Sullivan u isto vrijeme namjerava posjetiti roditelje u Wisconsinu - planovi koji su ve fi-nalizirani, zajedno s Turbo vujakom i ostalim.
'"Bern ti sreu takvu", ree njegova mama. Ona gotovo nikad nije psovala, govorila je da su psovke i ono to je nazivala "prostim rijeima" jezik neznalica. A sad akom udari po preki ljuljake. "K vragu!"
Ostane sjediti trenutak, razmiljajui. I Bobby je razmiljao. Njegov jedini drugi bliski prijatelj u ulici bila je Carol, no on je sumnjao da e njegova mama nazvati Anitu Gerber i zamoliti je da on spava kod njih. Carol je djevojica i to je nekako predstavljalo problem kad je bila rije o spavanju u tuoj kui. Kod neke majine prijateljice? No ona nije imala prijateljica... osim Dona Bidermana (i moda te druge dvojice koji idu na seminar u Providence). Puno znanaca, ljudi kojima bi rekla bok kad bi se vraali iz supermarketa ili na putu do kina petkom naveer, ali nikoga koga bi nazvala i zamolila da joj dvije noi priuva jedanaestogodinjeg sina. Nije imala ni rodbine, barem ne koliko je Bobby znao.
Poput ljudi koji se voze niz ceste koje se ulijevaju jedna u drugu, Bobby i njegova majka postupno su se primicali istoj toki; Bobby je bre do nje stigao, dodue samo trenutak-dva.
"A Ted?" upita on, a onda si rukom zamalo poklopi usta. Zapravo mu se ruka malo odigla iz krila.
Njegova majka promatrala je kako mu se ruka vraa u krilo. Ponovno joj se vratio onaj stari cinini poluosmijeh, onaj kojim bi popratila izreke kao to su Prije smrti mora se nagutati praine i Dvojica su pogledala kroz zatvorske reetke, jedan je ugledao blato a drugi zvijezde i, naravno, njezinu najdrau ivot nije pravedan.
"Misli da ne znam da ga zove Ted kad ste vas dvojica zajedno?" upita ona. "Bobuljica, oito misli da uzimam pilule za glupost." Sjedila je i gledala niz ulicu. Polako proe Chrysler New Yorker - s perajama straga, porubljen odbojnicima, Ijeskav od kroma. Bobby ga isprati pogledom. Mukarac za volanom bio je star, sjedokos i imao na sebi plavu jaknu. Bobby zakljui daje on u redu. Star ali ne i prizeman.
"Moda bi to ilo", najzad e Liz. Govorila je zamiljeno, vie sebi nego svome sinu. "Idemo do Brautigana da vidimo."
Penjui se za njom uza stube na drugi kat, Bobby se upita koliko dugo ve zna pravilno izgovoriti Tedovo prezime. Tjedan dana? Mjesec dana?
Od poetka, budalo, pomisli on. Od prvog dana.
Bobbvjeva je poetna zamisao bila da Ted ostane u svojoj sobi na drugome katu a Bobby u stanu u prizemlju; obojica e drati vrata otvorena i zatreba li jedan od njih neto, mogu se zazvati.
"Ne mislim da bi Kilgallenovi ili Proskvjevi uivali kad bi ti gospodinu Brautiganu u tri sata ujutro dovikivao da si runo sanjao", zajedljivo e Liz. Kilgallenovi i Proskvjevi stanovali su u dva stania na prvom katu; Liz i Bobby nisu bili u prijateljskim odnosima ni sa jednima.
"Neu runo sanjati", ree Bobby, duboko ponien to se prema njemu odnose kao prema malom djetetu. "Hou rei, ti bokca."
"Zadri to za sebe", trpko e njegova mama. Sjedili su za Tedo-vim kuhinjskim stolom; dvoje odraslih je puilo, a Bobby je pred sobom imao biljno pivo.
"To naprosto nije dobra ideja", ree mu Ted. "Bobby, ti si dobro dijete, odgovoran si i razborit, ali mislim da je jedanaest godina premalo da bi ostao sam."
Bobby je lake podnio to to gaje premalim nazvao njegov prijatelj nego majka. Takoer je morao priznati da bi moglo biti jezivo probuditi se u gluho doba noi i otii na zahod znajui da si jedina osoba u stanu. Mogao bi on to, nije sumnjao da ne bi, ali da, bilo bi jezovito.
"A kau?" upita on. "Moe se razvui u krevet, zar ne?" Nikad im nije tako posluio, ali je Bobby bio uvjeren da mu je jednom majka rekla da se moe razvui. Bio je u pravu, i to je rijeilo problem. Ona vjerojatno nije eljela da Bobby spava u njezinu krevetu (a jo manje "Brattigan"), a ponajmanje je eljela da Bobby spava u ovoj vruoj sobi na drugome katu - u to je bio siguran. Bobby zakljui daje ona toliko eljno traila rjeenje daje previdjela ono najoitije.
I tako padne dogovor da e Ted u utorak i srijedu idueg tjedna prenoiti na kauu za razvlaenje u dnevnom boravku Garfieldovih. Bobby je bio uzbuen mogunostima koje mu je to otvaralo: dva dana - zapravo tri, urauna li se etvrtak - bit e sam, a po noi, kad bi moglo postati jezivo, netko e biti s njim. I to ne bejbisiterica, nego odrastao prijatelj. Nije to bilo kao Sully-Johnov jednotjedni boravak u kampu Winnie, ali na neki nain i j est. Kamp Broad Street, pomisli Bobby i gotovo se glasno nasmije.
"Lijepo emo se zabaviti", ree Ted. "Ja u pripremiti svoj slavni specijalitet: grah s kobasicama." Isprui ruku i razbarui Bobbvjevu kosu.
"Ako ete jesti grah i kobasice, bilo bi dobro da ponesete ono", ree njegova mama i pokae prstima koji su drali cigaretu u Tedov ventilator.
Ted i Bobby se nasmiju. Liz Garfield nasmijei se svojim cininim poluosmijehom, popui cigaretu i ugasi je u Tedovoj pepeljari. Kad je to uinila, Bobby ponovno zapazi podbuhlost njezinih vjea.
Kad su Bobby i njegova majka krenuli natrag u svoj stan, Bobby se sjeti oglasa koji je vidio u parku - o izgubljenom corgiju koji e vam donijeti LOPTU ako kaete POURI PHIL. Trebao bi Tedu rei za taj oglas. Trebao bi Tedu rei za sve. Ali uini li to, i Ted se odseli s broja 149, tko e ga idui tjedan uvati? to e se dogoditi s kampom Broad Street, dva mukarca koji za veeru jedu Tedov specijalitet, grah s kobasicama (moda i ispred televizora, to je njegova mama malokad doputala), i ostaju budni dokasna koliko ele?
Bobby si obea: ispriat e sve Tedu idueg petka, nakon to mu se majka vrati s te svoje konferencije ili seminara ili ega god. Podnijet e potpuno izvjee i Ted e moi uiniti to treba. Moda i ostane.
Od te se odluke Bobbvjeve misli zapanjujue razbistre, i kad je dva dana kasnije ugledao naopako privren oglas na oglasnoj ploi u
Total Groceryju - PRODAJE SE perilica/suilica za rublje - on ga bezmalo istog trenutka uspije istisnuti iz glave.
No svejedno je to bio neugodan tjedan za Bobbvja Garfielda, krajnje neugodan. Vidio je jo dva oglasa za izgubljene ljubimce, jedan u centru grada a drugi u Asherovoj aveniji, kilometar nie od kina Asher Empire (blok u kojem je on stanovao vie nije bio dovoljan; u svojim je svakodnevnim izvianjima poeo odlaziti sve dalje i dublje). A Tedova su pomraenja postala uestalija. Usto bi i due trajala. Kadto bi u takvom odsutnom stanju duha i govorio, i to ne uvijek engleski. A i kad bi progovorio na engleskom, to to bi rekao nije uvijek imalo smisla. Uglavnom je Bobby Teda smatrao najraz-boritijim, najpametnijim, najurednijim ovjekom kojeg je upoznao. No kad bi otplovio, to je bilo jezivo. Sva srea da njegova mama ne zna za to. Bobbvju se inilo da se njoj ne bi svidjela pomisao da ga ostavi nasamo s ovcem koji se katkad obeznani i pone baljezgati na engleskom ili glagoljiti na nekom drugom jeziku.
Nakon jednog od tih pomraenja, kad je Ted gotovo minutu i pol tupo zurio u prazno, ne reagirajui na Bobbvjeva sve usplahirenija pitanja, Bobby pomisli da Ted moda nije u vlastitim mislima, nego u nekom drugom svijetu - daje napustio Zemlju ba kao i oni ljudi u Prstenu oko Sunca koji su otkrili da mogu slijediti spirale na djejem zvrku kamo god poele.
Ted je drao Chesterfieldicu izmeu prstiju kad mu se pomutila svijest; pepeo je postao dug i naposljetku pao na stol. Kad je ar stigao izluujue blizu Tedovih grozdastih zglavaka, Bobby je njeno oslobodi njihova stiska i upravo ju je gasio u prepunoj pepeljari kad se Ted najzad vratio.
"Pui?" upita on mrtei se. "Bobby, ta premlad si da pui."
"Samo sam vam je elio ugasiti. Mislio sam..." Bobby slegne ramenima, iznenada plah.
Ted pogleda u prva dva prsta desne ruke, na kojima se vidjela trajna uta nikotinska mrlja. Nasmije se - kratkim tektajem u kojem nije bilo nimalo veselja. "Mislio si da u se opeci, je li?"
Bobby kimne glavom. "O emu mislite kad se tako iskljuite? Kamo otplovite?"
"To je teko objasniti", odgovori Ted, a onda zamoli Bobbvja da mu proita horoskop.
Razmiljanje o Tedovim transovima smuivalo gaje. A jo gaje vie smuivalo to to ne govori o stvarima za koje mu Ted plaa da ih trai. Posljedica svega toga je bila ta daje Bobby - najee prilino dobar udarac - etiri puta bio izbaen iz igre u popodnevnoj utakmici za Vukove u Sterling Houseu. A u petak, kad je padala kia, izgubio je od Sullvja etiri uzastopne igre potapanja brodova.
"Koji ti je vrag?" upita Sully. "Trei put da proziva polje koje si ve prozvao. A osim toga moram ti se izderati na uho prije no to mi odgovori. to se dogaa?"
"Nita." Tako je rekao. Svata. Tako je osjeao.
I Carol je tog tjedna dvaput upitala Bobbvja je li sve u redu s njim; gospoa Gerber upitala ga je je li "izgubio tek"; Yvonne Loving htjela je znati ima li on mononukleozu, a onda se poela tako cerekati da joj je zaprijetila opasnost da se raspukne.
Jedina osoba koja nije primijetila Bobbvjevo udno ponaanje bila je njegova mama. Liz Garfield bila je sve zaokupljenija svojim putovanjem u Providence. Naveer je razgovarala s gospodinom Bi-dermanom ili jednim od one dvojice koji su ili s njom (Bili Cush-man je bio jedan od njih; Bobby se nije ba najbolje sjeao imena onog drugog). Poslagala bi odjeu na krevet dok ne bi gotovo sasvim prekrila ukrasni pokriva, a onda srdito zavrtjela glavom i sve vratila u ormar; naruila bi se kod frizerke a onda je ponovno nazvala da je upita bi li mogla naruiti i manikuru. Bobby nije ak ni bio siguran to je manikura. Morao je upitati Teda.
Djelovala je uzbuena tim pripremama, ali je u njoj bilo i neeg mrkog. Bila je poput vojnika koji se sprema iskrcati na neprijateljsku plau ili padobranca koji e uskoro iskoiti iz zrakoplova i prizemljiti u pozadini neprijateljskih linija. Jedan od njezinih veernjih telefonskih razgovora bila je prepirka aptom - Bobbyju se inilo da se svaala s gospodinom Bidermanom, ali nije bio siguran. U subotu, Bobby ue u njezinu sobu i uhvati je kako ogleda dvije nove haljine -sveane haljine, jednu s tankim naramenicama i jednu bez naramenica, s gornjim dijelom kao u kupaeg kostima. Kutije u kojima su stigle leale su prevrnute na podu, a iz njih se pjenuac papir za umatanje. Njegova je mama stajala iznad tih haljina i gledala u njih s izrazom koji Bobby dotad nije vidio: rairene oi, skupljene obrve, zategnuti bijeli obrazi s rasprsnutim mrljama crvenila. Jedna ruka na ustima, a uo je i kako grize nokte, zvuk slian ceketanju
kostiju. Cigareta Kool tinjala je u pepeljari na komodi, oito zaboravljena. Njezine su krupne oi prelazile sjedne haljine na drugu.
"Mama?" upita Bobby i ona poskoi - doslovce odskoi u zrak. A onda se munjevito okrene i ustremi na njega, usta iskrivljenih u grimasi.
"Isuse Kriste!" ona gotovo zarei. "Kuca li ti?"
"Oprosti", ree on i pone se natrake povlaiti iz sobe. Njegova majka nikad prije nije spominjala kucanje. "Mama, dobro si?"
"Dobro!" Ona uvreba cigaretu, pograbi je, bjesomuno uvue dim. Izdahne tako silovito daje Bobby zamalo oekivao da e ugledati kako joj dim izlazi ne samo iz nosa i usta nego i iz uiju. "A bila bih i bolje kad bih mogla nai koktel haljinu u kojoj ne izgledam kao Krava Elsie20. Nekad sam nosila broj 36, zna li to? Prije udaje za tvog oca nosila sam broj 36. A pogledaj me sad! Krava Elsie! Usrani
"Mama, nisi debela. Zapravo u posljednje vrijeme izgleda - " "Izlazi, Bobby. Molim te, ostavi mamu na miru. Boli me glava."
Te ju je noi ponovno uo plakati. Sutradan je ugleda kako u svoju prtljagu paljivo slae jednu od onih haljina - onu s tankim naramenicama. Druga je vraena u svoju kutiju: otmjenim slovima boje trule vinje s prednje je strane pisalo VEERNJE HALJINE LUCIE IZ BRIDGEPORTA.
U ponedjeljak naveer Liz pozove Teda Brautigana na veeru. Bobby je oboavao maminu mesnu pitu i najee bi traio repete, ali se ovom prilikom morao jako truditi da utrpa u sebe jedan komadi. Prestravio se da e Ted pasti u trans, a njegova majka dobiti napad zbog toga.
No njegov se strah pokazao neutemeljenim. Ted je simpatino priao o svom djetinjstvu u New Jersevju, a nakon to gaje Bobbvje-va majka zamolila, i o svom poslu u Hartfordu. Bobbyju se inilo da Ted o svojim raunovodstvenim danima ne pria tako oputeno kao o sjeanjima na sanjkanje u djetinjstvu, ali njegova mama to kao da nije primijetila. Ted jest traio repete.
20 Jedna od amerikih najpoznatijih i najomiljenijih reklamnih ikona, za reklamiranje mlijeka i mlijenih proizvoda. Prikazana je kao krianac izmeu krave i tipine mlade kuanice.
Kad je veera zavrila a stol bio pospremljen, Liz da Tedu popis telefonskih brojeva, ukljuujui i telefon dr. Gordona, zatim ureda za ljetnu rekreaciju pri Sterling Houseu te hotela Warwick. "Ako bude problema, da ste mi se svakako javili. U redu?"
Ted kimne glavom. "U redu."
"Bobby? Mui li tebe togod?" Ona nakratko poloi ruku na njegovo elo kao kad bi se on poalio da ga trese vruica.
"Ne. Bit e nam super. Zar ne, gospodine Brautigan?" "Ma zovi ga Ted", Liz gotovo prasne. "Ako e spavati u naem dnevnom boravku, i ja bih ga trebala zvati Ted. Smijem li?"
"Samo izvolite. Odsad neka bude Ted."
On se nasmijei. Bobbvju se uini daje to mio smijeak, otvoren i prijateljski. Nije shvaao kako bi mu netko mogao odoljeti. No njegova je majka mogla i jest. ak i sad, dok je Tedu uzvraala smijeak, on je u njemu vidio ruku s papirnatom maramicom kako se sti-e i oputa u njemu poznatom pokretu tjeskobnog nezadovoljstva. Bobbvju padne na um jedna od njezinih najdraih uzreica svih vremena: Ne vjerujem mu (ili njoj) koliko je crno pod noktom.
"A ja sam odsad Liz." Ona prui ruku preko stola i oni se rukuju kao ljudi koji su se tek upoznali... samo to je Bobby znao da je njegova mama ve formirala miljenje o temi zvanoj Ted Brautigan. Da nije stjerana u kut, nikad mu ne bi povjerila Bobbvja. Ni u milijun godina.
Ona otvori torbicu i izvadi obinu bijelu kuvertu. "Unutra je deset dolara", ree ona, predajui omotnicu Tedu. "Pretpostavljam da ete vi deki htjeti jesti vani barem jednu veer - Bobby voli Co-lony Diner, ako vi nemate nita protiv - a moda ete poeljeti i pogledati neki film. Ne znam to jo, ali je dobro biti potkoen, nije li tako?"
"Oprez je majka mudrosti", sloi se Ted i paljivo tutne kuvertu u prednji dep hlaa, "ali mislim da neemo uspjeti potroiti deset dolara u tri dana. Zar ne, Bobby?"
"Joj, ne znam kako bi nam to uspjelo."
"Ne rasipaj, pa e imati", ree Liz-jo jedna njezina omiljena uzreica, par uzreici kad budale imaju novac, i kramari tre. Izvue cigaretu iz kutije na stolu pokraj trosjeda i pripali je ne sasvim mirnom rukom. "Bit e vam dobro, deki. Vjerojatno bolje nego meni."
Gledajui u njezine neravne, izgrizene nokte, Bobby pomisli To svakako.
Njegova mama i ostali ili su u Providence automobilom gospodina Bidermana, pa su idueg jutra u sedam sati Liz i Bobby Garfield stajali na trijemu i ekali da se automobil pojavi. U zraku se osjealo ono rano magliasto zatije koje je znailo da su stigli vrui ljetni dani. S Asherove avenije dopiralo je trubljenje i brundanje vozila na putu za posao, ali ovdje u Broadovoj tek bi povremeno proao poneki automobil ili vozilo dostave. Bobbv je uo hi-hi prskalica na travnjacima, a s drugog kraja ulice vjeni Bov/serov rup-rup-mp. Bovvser je zvuao jednako bez obzira na to je li lipanj ili sijeanj; Bobbvju Gar-fieldu Bowser se inio nepromjenljivim poput Boga.
"Ne mora ekati ovdje vani sa mnom", ree Liz. Imala je na sebi lagani kaput i puila je. Bila je malo jae naminkana no inae, ali se Bobbvju uini da jo moe razabrati podonjake ispod njezinih oiju - provela je jo jednu besanu no.
"Nije mi teko."
"Nadam se daje to u redu to te ostavljam s njim."
"Mama, kad se barem ne bi brinula. Ted je dobar ovjek."
Ona se lagano podsmjehne.
Zasvjetluca krom u podnoju brda kad je Mercurv gospodina Bidermana (ne ba vulgaran, ali svejedno laa od auta) skrenuo u njihovu ulicu iz Commonvvealtske i krenuo uzbrdo prema broju 149.
"Eno ga, dolazi", ree njegova mama, nervozno i uzbueno. Sagne se. "Bobby, daj pusu. Ne elim te poljubiti i razmazati ru."
Bobby poloi ruku na njezinu i lagano je cjelune u obraz. Osjeti miris njezine kose, parfema, pudera. Nikad je vie nee poljubiti s toliko neskrivene ljubavi.
Ona mu se udno nasmijei, ali ne gledajui u njega nego u lau od Mercurvja gospodina Bidermana koja se dostojanstveno zanjihala na cesti i zaustavila uz rubnik ispred kue. Ona posegne za svoja dva kovega (dva su malo previe za dva dana, pomisli Bobby, premda ona veernja haljina vjerojatno zauzima dosta prostora u jednom od njih), ali ih je on ve dohvatio za ruke.
"Bobby, teki su - spotaknut e se na stepenicama."
"Ne", ree on. "Neu."
Ona ga rastreseno pogleda, a onda mahne gospodinu Bidermanu i krene prema automobilu. Njezine su visoke potpetice kuckale po asfaltu. Bobby krene za njom, ne pokuavajui kriviti lice pod teinom kovega... to je stavila u njih, odjeu ili cigle?
Odnese ih do plonika a da nije morao stati ni poinuti, barem to. Gospodin Biderman je izaao iz automobila, najprije ovla poljubio njegovu majku u obraz, a onda istresao klju od prtljanika.
'"Koje faca, lafe?" Gospodin Biderman uvijek je Bobbvja zvao "lafe". "Otegli ih otraga a ja u ih ubaciti unutra. ene uvijek moraju nositi kuu sa sobom, ha? E pa uo si onu staru: ne moe ivjeti bez njih, a ne moe ih ni ubiti osim u Montani." On ogoli zube u irokom smijeku koji Bobbvja podsjeti na Jacka iz Gospodara muha. "Hoe da jednog ja poneseni?"
"Ne treba", ree Bobby. Turobno se vukao za gospodinom Bi-dermanom, bolnih ramena, vrueg i oznojenog zatiljka.
Gospodin Biderman otvori prtljanik, upne kovege iz Bobbvje-vih ruku i ubaci ih zajedno s ostatkom prtljage. Iza njih, mama se nagnula kroz stranji prozor i razgovarala s drugom dvojicom suputnika. Nasmije se neemu to je jedan od njih rekao. Bobbvju se taj smijeh uini pravim koliko i drvena noga.
Gospodin Biderman zatvori prtljanik i pogleda u Bobbvja. Biderman je bio uske grae i iroka lica, uvijek rumenih obraza. Ruiasta koa na glavi providjela se u utorima koje su nainili zupci njegova elja. Nosio je male okrugle naoale sa zlatnim okvirom. Bobbvju je njegov smijeak izgledao stvarno koliko i zvuk nedavnog majina smijeha.
"Igrat e bejzbol ovog ljeta, lafe?" Don Biderman lagano svine koljena i nagne nepostojeu palicu. Bobbvju je izgledao kao kreten.
"Da, gospodine. Igrat u u Vukovima u Sterling Houseu. Nadao sam se da u ui u Lavove, ali..."
"Ba fino. Ba lijepo." Gospodin Biderman izvede cijelu predstavu s gledanjem na sat - iroki zlatni Twist-O-Flexov savitljivi remen blijetao je na ranom suncu - a onda potape Bobbvja po obrazu. Bobby se morao potruditi da se ne lecne od njegova dodira. "Zna to, moramo pokrenuti ova kolica! Njeno s lopticom, lafe. Hvala ti to si mi posudio majku."
On se okrene i otprati Liz do suvozakih vrata Mercurvja. Uini to ruke pritisnute na njezina lea. Bobbvju se to svialo jo manje nego kad ju je cmoknuo u obraz. On pogleda u potkoene mukarce u poslovnim odijelima na stranjem sjeditu - sad se sjetio da se onaj drugi zove Dean - i uhvati ih kako se gurkaju laktovima. Obojica su se kesili.
Neto ovdje nije u redu, pomisli Bobby i kad je gospodin Biderman otvorio vrata njegovoj majci, a ona promrmljala hvala i skliznula unutra skupivi haljinu da se ne bi izguvala, dolo mu je da joj kae da ne ide, da je Rhode Island predaleko, da je i Bridgeport predaleko, treba ostati kod kue.
No on ne ree nita. Ostao je stajati na rubniku kad je gospodin Biderman zatvorio njezina vrata i ponovno obiao automobil na vozaku stranu. Otvori ta vrata, zastane, a onda ponovno izvede svoju debilnu bejzbolsku pantomimu. Ovaj put uz blesavi dodatak migoljenja turom. Kojeg li krelca, pomisli Bobby.
"Nemoj napraviti nita to ja ne bi, lafe", ree on.
"Ali ako uini, nazovi ga po meni", vikne Cushman sa stranjeg sjedita. Bobby nije ba znao to to znai, ali je zacijelo bilo smijeno jer se Dean nasmijao a gospodin Biderman mu namignuo u stilu "mi muki".
Njegova se majka naginjala prema njemu. "Budi dobar, Bobby", ree ona. "Vraam se oko osam u etvrtak naveer - ne kasnije od deset. Siguran si da nema nita protiv?"
Imam puno protiv. Ne idi s njima, mama, nemoj ii s gospodinom Bidermanom i ta dva kesea mamlaza koji sjede iza tebe. Ta dva krelca. Molim te nemoj.
"Naravno da nema", ree gospodin Biderman. "On je laf. Zar ne, lafe?"
"Bobby?" upita ona, ne gledajui u gospodina Bidermana. "Sve u redu?"
"Aha", ree on. "Ja sam laf."
Gospodin Biderman zatuli od mahnitog smijeha - Ubij svinju, zakolji je, pomisli Bobby - i ubaci Mercury u brzinu. "Providence, stiemo!" vikne on i automobil se porine od rubnika, skrene dijagonalno na drugu stranu Broadove i krene prema Asherovoj. Bobby je stajao na ploniku i mahao dok je Mercury prolazio pokraj Caroline
pa Sully-Johnove kue. Imao je osjeaj kao da ima kost u srcu. Ako je to nekakav predosjeaj - purijus - ne eli ga ponovno imati.
Ruka mu se spusti na rame. On se okrene i ugleda Teda u ogrtau od frotira i papuama, kako pui. Njegova kosa, kojoj je tek predstojala jutarnja audijencija kod etke, strila mu je oko uiju u kominim trcajima sjedina.
"Znai to je bio ef, ree on. "Gospodin... Bidermever, je li?"
"Biderman."
"I kako ti se on svia, Bobby?"
Priguenom, gorkom razgovijetnou, Bobby ree: "Ne vjerujem mu koliko je crno pod noktom."
VI. STARI PERVERZNJAK. TEDOV SPECIJALITET. NONA MORA. SELO PROKLETIH. TAMO DOLJE.
Otprilike sat vremena nakon majina odlaska, Bobby ode na igralite B iza Sterling Housea. Tek e se popodne igrati prave utakmice, a sad se samo igralo na tri visoke lopte i est niskih ili s lopticom privezanom na uetu, ali je ak i to bolje od nita. Na igralitu A, sjevernom, klinci su haklali neto to je sliilo bejzbolu; na igralitu C, junom, neki su srednjokolci igrali gotovo pravi bejzbol.
Uskoro nakon to je ura na gradskom trgu odzvonila podne i djeaci se rasprili u potrazi za kolicima s hrenovkama u pecivu, Bili Pratt upita: "Tko je onaj udak tamo?"
Pokazivao je prema klupi u hladu, pa premda je Ted bio odjeven u trenkot, stari slamnati eir i tamne naoale, Bobby ga odmah prepozna. Vjerojatno bi ga prepoznao i S-J da nije u kampu Winnie. Bobby zamalo podigne ruku da mu mahne, ali ipak to ne uini, jer se Ted preruio. No izaao je pogledati kako njegov prijatelj iz prizemlja igra bejzbol. Premda nije bila posrijedi prava utakmica, Bobby osjeti budalasto veliku knedlu u grlu. U dvije godine koliko ovdje igra bejzbol, njegova gaje mama dola gledati samo jednom - pro-
log kolovoza kad se njegova momad natjecala u "Kupu tri grada" - a i tad je otila u etvrtom inningu, prije no to je Bobby tako dobro udario lopticu da je uspio optrati tri baze, to je njegovoj momadi donijelo pobjedu. Netko mora i raditi, Bobuljica, bila bi ona odgovorila da joj se on odvaio prigovoriti. Zna, tvoj nas otac nije ostavio ba zbrinute. Naravno, bila je to istina - ona je morala raditi, a Ted je u mirovini. Samo to se Ted morao kloniti prizemni-ka u utim kaputima, a to je bio posao na puno radno vrijeme. To to oni ne postoje nita ne mijenja na stvari. Ted vjeruje da postoje... ali gaje ipak doao gledati kako igra.
"Sigurno neki stari perverznjak koji hoe popuit nekom klincu", ree Harry Shaw. Harry je bio malen i ilav, djeak koji se kroz ivot probijao brade izboene kilometar ispred sebe. U Billovu i Harrvje-vu drutvu Bobby iznenada osjeti koliko mu nedostaje Sully-John koji je u ponedjeljak (u pet ujutro, da ne povjeruje) autobusom otputovao u kamp Winnie. S-J je bio smiren i dobrostiv. Bobby je smatrao daje to najbolja Sullvjeva odlika, to to je dobrostiv.
S igralita C zauje se otar udarac palice - autoritativan zvuk punog kontakta kakav nijedan djeak na igralitu B jo nije mogao proizvesti. Poprati ga barbarski urlik odobravanja zbog kojeg Bili, Harry i Bobby nervozno pogledaju u tom pravcu.
"Deki iz Sv. Gabre", ree Bili. "Misle daje igralite C njihovo."
"Katolki prdonje", ree Harry. "Katolci su kukavce. Mogo bi ih sveprebit."
"A petnaest ili dvadeset odjedanput?" upita Bili i Harry bude uutkan. Malo vie njih, svjetlucajui poput zrcala, stajala su kolica s hrenovkama u pecivu. Bobby dodirne dolar u depu. Ted mu ga je izvadio iz omotnice koju je ostavila njegova majka, a koju je potom zataknuo iza tostera, rekavi Bobbyju da uzme koliko mu treba i kad mu zatreba. Bobby je bio u sedmom nebu zbog razine ukazanog mu povjerenja.
"Gledaj na to s pozitivne strane", ree Bili. "Moda e deki iz Sv. Gabrijela premlatiti onog starog perverznjaka."
Kad su stigli do kolica, Bobby kupi samo jednu hrenovku umjesto dvije kako je bio planirao. eludac kao da mu se stisnuo. Kad su se vratili na igralite B, gdje su se sad pojavili treneri Vukova s kolicima s rekvizitima, klupa na kojoj je Ted sjedio bila je prazna.
"Ovamo!" vikne trener Terrell, pljesnuvi. "Tko eli igrati bej-zbol?"
Te je veeri Ted u penici Garfieldovih ispekao svoj slavni specijalitet. To je znailo da e Bobby ponovno jesti hrenovke, ali u ljeto 1960. Bobby Garfield mogao je jesti hrenovke triput na dan i jo jednu pred spavanje.
itao je Tedu novine dok je ovaj pripremao veeru. Ted je elio uti samo nekoliko ulomaka o predstojeem uzvratnom meu izmeu Pattersona i Johanssona, borbi koji su svi nazivali meom stoljea, ali zato svaku rije lanka o sutranjem nadmetanju izmeu Albinija i Haywooda u njujorkom Madison Square Gardenu. Bobbvju se to uinilo umjereno udnim, ali je bio previe sretan da bi to komentirao, a kamoli se poalio.
Koliko se sjeao, nije proveo jo nijednu veer bez majke, i ona mu je nedostajala, ali mu je i godilo to to je neko vrijeme nee biti. Tjednima, a moda i mjesecima, u stanu je vladala udna napetost, poput visokonaponskog zujanja koje je tako konstantno da se navik-ne na nj i ne shvaa koliko je postalo dijelom tvog ivota dok ga ne nestane. Ta ga misao podsjeti na jo jednu majinu izreku.
"O emu razmilja?" upita Ted kad je Bobby priao uzeti tanjure.
"Daje promjena dobra koliko i mirovanje", odgovori Bobby. "Tako govori moja mama. Nadam se da se ona dobro provodi kao i ja."
"I ja se nadam, Bobby", ree Ted. Sagne se, otvori penicu, provjeri njihovu veeru. "I ja."
Veera je bila izvrsna: B&M-ov grah iz konzerve, jedini koji je Bobby zaista volio, i egzotine hrenovke, ali ne iz supermarketa nego iz mesnice u neposrednoj blizini sredinjeg gradskog trga. (Bobby je pretpostavio da ih je Ted kupio u svojoj "preruenoj" fazi.) Sve je to bilo poslueno s umakom od hrena koji bi vas oegao po ustima a onda izazvao osjeaj kao da se znojite po licu. Ted je pojeo dvije porcije, a Bobby tri, koje je sprao s nekoliko aa Kool-Aida21 od grejpa.
21 Praak od kojeg se dobije osvjeavajui napitak kad ga se pomijea s vodom i eerom. Omiljen kod djece.
Ted je tijekom veere samo jedanput kurlusirao. Najprije je rekao da njih osjea u onim jabuicama, a onda se prebacio na neki strani jezik ili nemuto truanje, ali je taj incident potrajao kratko i nije se nimalo negativno odrazio na Bobbvjev apetit. Pomraenja su bila dio Teda, i to je sve, ba kao to vue noge u hodu i ima nikotin-ske mrlje izmeu prva dva prsta desne ruke.
Zajedno su pospremili stol. Ted je pohranio ostatak veere u hladnjak i oprao posue, a Bobby ga je obrisao i pospremio jer je znao gdje to stoji.
"Jesi li raspoloen da sutra sa mnom ode do Bridgeporta?" upita Ted dok su radili. "Mogli bismo u kino - na podnevnu matineju - a poslije moram obaviti neki posli."
"Svakako, naravno!" ree Bobby. "to biste pogledali?"
"Otvoren sam za prijedloge, ali sam mislio da bismo mogli pogledati Selo prokletih, britanski film. Snimljen je prema predloku dobrog znanstveno-fantastinog romana Johna Wyndhama. Bi li ti to odgovaralo?"
Isprva je Bobby bio tako sretan da nije mogao govoriti. Vidio je reklame za Selo prokletih u novinama - svi oni jezoviti klinci svijet-leih oiju - ali nije nikad mislio da e ga gledati. To svakako nije bio film namijenjen za prikazivanje na subotnjim matinejama u kinu Harvvich na glavnom gradskom trgu ili u Asher Empireu. Na matinejama u tim kinima prikazivali su se uglavnom filmovi s udovinim kukcima, vesterni ili ratni filmovi s Audiejem Murphvjem. Pa iako bi ga majka najee povela ukoliko bi ila na veernju projekciju, ona nije voljela znanstvenu fantastiku (Liz su se sviale ugoajne ljubavne prie poput Tame na vrhu stuba). Usto, kinodvorane u Bridgeportu nisu bile poput antikno starog kina Hanvich ili nekako poslovnog Empirea, s njegovom jednobojnom, neukraenom nadstrenicom. Kinodvorane u Bridgeportu bile su poput vilinskih dvoraca: imale su goleme ekrane (girlanda za girlandom barunastih zavjesa pokrivale su ih izmeu projekcija), na stropovima su siuna svjetalca treperila galaktikim obiljem, a na zidovima blijetale elektrine zidne svjetiljke... i dva balkona.
"Bobby?"
"Naravno!" ree on najzad, pomislivi kako noas vjerojatno nee ni oka sklopiti. "Jako rado. Ali ne bojite li se... znate ve..."
"Poi emo taksijem umjesto autobusom. Kasnije mogu telefonom pozvati drugi taksi da nas prebaci natrag kui. Sve e biti u redu. Mislim da oni ionako odlaze. Ne osjeam ih tako izrazito."
No Ted pogleda u stranu kad je to rekao i Bobbvju je izgledao kao ovjek koji si pokuava ispriati priu u koju ne moe ni sam sasvim povjerovati. Ako je rastua uestalost njegovih pomraenja ita znaila, pomisli Bobby, ima i razloga skrenuti pogled.
Prestani, prizemnici ne postoje, oni su stvarni koliko i Flash Gordon i Dale Arden. Stvari za koje te zamolio da pripazi su samo... stvari. Upamti to, Bobuljica: samo obine stvari.
Nakon to su sve sredili nakon veere, njih dvojica sjednu pogledati Bronca s Tvjem Hardinom, ne ponajbolji od tzv. "vesterna za odrasle" (Chevenne i Maverick bili su najbolji), ali nije bio ni lo. Na pola filma, Bobby ispusti umjereno glasan prdac. Tedov specijalitet poeo je djelovati. On kriomice iskosa pogleda u Teda da provjeri dri li se on za nos i krivi li lice. Ne, gledao je televiziju, naizgled uivljen.
Kad su poele reklame (neka je glumica prodavala hladnjake), Ted upita bi li Bobby rado popio au biljnog piva. Bobby ree da bi. "Mislio sam da bih se mogao posluiti jednim Alka-Seltzerom koje sam vidio u tvojoj kupaonici, Bobby. Moda sam malo previe pojeo."
Dok je ustajao, Ted ispusti dug, zvonak prdac koji zazvui kao trombon. Bobby rukama pokrije usta i zahihoe. Ted mu se skrueno nasmijei i ode iz sobe. Bobbvjevo hihotanje izmami mu jo prda-ca, cijelu trubeu serijicu, pa kad se Ted vratio s mjehuriastom aom Alka-Seltzera u jednoj i uspjenjenom aom biljnog piva u drugoj ruci, Bobby se smijao tako jako da su mu suze curile niz lice i visjele na donjoj eljusti poput kinih kapi.
"Ovo bi trebalo rijeiti na problem", ree Ted, a kad se sagnuo Bobbvju dodati njegovo biljno pivo, iza njega dopre gromki trube. "Iz dupeta mi je upravo izletjela guska", nadovee on injenino, i Bobby se nastavi smijati tako jako da vie nije mogao sjediti u stolcu. Spuzne iz njega i ostane leati kao krpa na podu.
"Vraam se odmah", ree mu Ted. "Treba nam jo neto."
Ostavi vrata izmeu stana i ulaznog predvorja otvorena kako bi Bobby uo njegove korake po stubama. Kad se Ted popeo na drugi
kat, Bobby je uspio ponovno uspuzati u svoj stolac. inilo mu se da se nikad u ivotu nije toliko nasmijao. Otpije malo biljnog piva pa ponovno prdne. "Guska je upravo izletjela... izletjela..." Ali nije mogao dovriti reenicu. Nemono se zavali u stolcu i zatuli od smijeha, maui glavom lijevo-desno.
Stepenice zakripe kad je Ted poeo silaziti. Kad je ponovno uao u stan, pod pazuhom je nosio ventilator ija je elektrina ica bila uredno omotana oko postolja. "Majka ti je imala pravo glede ovog", ree on. Kad se sagnuo ukljuiti ventilator u struju, jo jedna guska poleti iz njegove stranjice.
"Najee je u pravu", ree Bobby i to im se obojici uini smijeno. Sjedili su u dnevnom boravku dok se ventilator vrtio amo-tamo i mijeao sve mirisniji zrak. Ne prestanem li se uskoro smijati, pomisli Bobby, glava e mi se raspuknuti.
Kad je Bronco zavrio (Bobby je dotad potpuno izgubio nit radnje), pomogne Tedu razvui kau. Krevet koji se u njemu skrivao nije izgledao bogzna to, ali ga je Liz opremila s nekoliko plahti i pokrivaa i Ted ree da je u redu. Bobby opere zube, pa pogleda kroz vrata svoje sobe u Teda koji je sjedio u podnoju trosjeda-kre-veta i gledao vijesti.
"Laku no", ree Bobby.
Ted se okrene i pogleda ga, i na trenutak Bobby pomisli da e Ted ustati, prijei preko sobe, zagrliti ga ili moda i poljubiti. Umjesto toga, on u zraku iscrta smijean, nespretan pozdrav. "Ugodan san, Bobby."
"Hvala."
Bobby zatvori vrata svoje sobe, utrne svjetlo, ue u krevet i rairi pete u kutove madraca. Dok je gledao u tamu, sjeti se jutra kad gaje Ted uhvatio za ramena, pa isprepleo svoje kvrgave stare ruke na njegovu zatiljku. Tog su im dana lica bila blizu gotovo kao njegovo i Ca-rolino na kotau-vidikovcu prije no to su se poljubili. Tog se dana posvaao s majkom. Tog je dana doznao za novac zalijepljen u katalogu. To je bio dan kad je povrh toga osvojio devedeset centi od gospodina McQuowna. Kupi si martini, rekao mu je gospodin McQuown.
Je li to dolo od Teda? Je li mu purijus doao od Tedova dodira?
"Aha", apne Bobby u tami. "Aha, mislim da vjerojatno jest."
to ako me ponovno tako dotakne?
Bobby je jo razmiljao o toj mogunosti kad je zaspao.
Sanjao je kako neki ljudi ganjaju njegovu majku kroz dunglu: Jack i Pajcek, malci, te Don Biderman, Cushman i Dean. Majka je bila odjevena u svoju novu haljinu iz trgovine "Luciene veernje haljine", onu crnu s tankim naramenicama, samo to ju je mjestimice razderala na trnju i granama. arape su joj bile potpuno poderane pa je izgledala kao da joj s nogu vise komadi mrtve koe. Oi su joj bili duboki bunari znoja koji su se ljeskali od uasa. Djeaci koji su je progonili bili su goli. Biderman i ona dvojica bili su u svojim poslovnim odijelima. Svima su lica bila iscrtana naizmjeninim prugama crvene i bijele boje; svi su vitlali kopljima i vikali Ubij svinju, zakolji je! Ubij svinju, popij joj krv! Ubij svinju, raereije!
On se probudi na sivoj svjetlosti zore, drhturei, i ustane da ode na zahod. Kad se vratio u krevet, vie se nije mogao sjetiti to je tono sanjao. Odspava jo dva sata kad ga probude ugodni mirisi slanine i jaja. arka ljetna sunana svjetlost kosila se kroz prozor njegove sobe a Ted je pripremao zajutrak.
Selo prokletih bio je posljednji i najbolji film u djetinjstvu Bobbvja Garfielda, prvi i najbolji film onoga to je uslijedilo nakon djetinjstva - mranog razdoblja u kojem je esto bio zloest, a uvijek zbunjen, kad je bio Bobby Garfield kakvog nije najbolje poznavao. Policajac koji gaje uhapsio prvi put bio je plavokos i dok gaje sprovodio iz mini diskonta u koji je Bobby provalio (u to su vrijeme on i njegova majka ve ivjeli u predgrau sjeverno od Bostona), Bobby se prisjeti svih onih plavokosih klinaca iz Sela prokletih. Policajac je lako mogao biti jedan od njih, samo odrastao.
Film se prikazivao u Criterionu, utjelovljenju bridportskih bajkovitih palaa o kojima je Bobby razmiljao no prije. Bio je to crno--bijeli film, ali otrih kontrasta, ne mutan kao na Zenithovu televizoru u njihovu stanu, a slike su bile goleme. Jednako tako i zvukovi, osobito drhtava elektronska glazba koja je svirala kad bi djeca iz Midvvicha poela koristiti svoje moi.
Bobbvja je pria oarala. Shvatio je prije no to je prolo prvih pet minuta da je pria stvarna onako kako je i Gospodar muha bio
stvarna pria. Ljudi su djelovali stvarno, to je nestvarne dijelove inilo jo jezivijima. Sully-Johnu bi film vjerojatno bio dosadan, osim svretka. S-J je volio gledati kako divovski korpioni rasturaju Mexi-co City ili kako Rodan22 gazi po Tokyju; izvan toga je njegovo zanimanje za ono to je on nazivao "runa bia iz filmskih pria" bilo ogranieno. Ali Sully nije bio ovdje i prvi put nakon njegova odlaska, Bobbvju je bilo drago to je tako.
Stigli su na matineju u jedan sat, i kino je bilo gotovo pusto. Ted (u svojoj fedori i s tamnim naoalama zataknutima u gornji dep koulje) kupi veliku mjericu kokica, kutiju Dotsa23, Coca-Colu za Bob-byja i biljno pivo (naravno!) za sebe. Svako malo dodao bi Bobbvju kokice ili slatkie i Bobby bi malo uzeo, ali je jedva bio svjestan da jede, a kamoli to jede.
Film poinje tako da svi itelji britanskog sela Midwicha zaspe (ovjek koji je u tom trenutku vozio traktor poginuo je, kao i ena koja se prevalila na upaljeni tednjak). Bude obavijetena vojska koja poalje izviaki zrakoplov da izvidi to se dogaa. Pilot zaspi im se naao u zranom prostoru iznad Midvvicha i zrakoplov se srui. Vojnik povezan uzetom oko struka naini desetak koraka u selo, pa utone u dubok san. Kad su ga dovukli natrag, probudio se im su ga potegnuli preko "crte sna", iscrtane na autocesti.
U Midwichu su se svi naposljetku probudili i inilo se daje sve u redu... sve dok, nekoliko tjedana kasnije, mjetanke nisu otkrile da su u drugom stanju. Stare ene, mlade ene, pa i vrnjakinje Carol Gerber, odreda trudne, a djeca koju su one rodile bila su ona jezovita djeca s plakata, ona plavokosa svijetleih oiju.
Premda se to u filmu nikad ne kae, Bobby je zakljuio da su "Djeca prokletih" jamano proizvod nekakvog izvanzemaljskog fenomena, kao Ijudi-komuke u filmu Invazija kradljivaca tijela. U svakom sluaju, odrastali su bre od normalne djece, bili superpametni, mogli privoljeti ljude da uine to ele... i bili su surovi. Kad je jedan otac pokuao disciplinirati svoje Dijete prokletih, sva su se djeca udruila i usmjerila misli prema tom odraslom drzniku (svijetlee oi,
22 Prapovijesno udovite u obliku Pteranodona, visoko 50 metara, teko 15.000 tona, raspona krila 150 metara i brzine leta l ,5 macha, koje se pojavilo u nekoliko filmova a la Godzilla, a koje u tim filmovima uglavnom razara japanske gradove.
23 Drops bomboni s vonom aromom.
elektronska glazba tako pulsirajua i udna da se Bobbyju najeila koa na rukama dok je pio svoju Coca-Colu) sve dok ovjek nije prislonio puku na glavu i ubio se (taj dio nije prikazan, i Bobbvju je bilo drago da nije).
Glavni je junak bio George Sanders. Njegova je ena rodila jedno od te plavokose djece. S-J bi se sprdao s Georgeom, nazivao bi ga "toplim bratom" ili "evergrinom", ali je on za Bobbvja predstavljao dobrodolu promjenu nakon glumaca poput Randolpha Scotta, Richarda Carlsona i neizbjenog Audieja Murphvja. George je zaista bio bogbogovski, na neki otkaeni engleski nain. Rijeima Dan-nyja Riversa, starije George znao kako biti hladan ko pricer. Nosio je posebne, skulirane kravate i glatko zalizanu kosu. Nije izgledao kao da bi mogao premlatiti kvadru negativaca iz nekog saluna ili neto takvo, ali je bio jedini ovjek iz Midwicha s kojim su Djeca prokletih htjela imati posla; zapravo su ga angairali da im bude uitelj. Bobby nije mogao zamisliti da bi Randolph Scott ili Audie Mur-phy bilo to nauili grupu superpametne djece s drugoga svijeta.
Na kraju je George Sanders bio i onaj koji ih je eliminirao. Otkrio je da moe onemoguiti Djecu da mu itaju misli-barem nakratko - zamisli li zid od cigle iza kojeg se nalaze sve njegove najskrovitije misli. A nakon to su svi zakljuili da se Djecu mora ukloniti (moglo ih se nauiti raunati, ali ne i zato nije u redu kazniti nekoga tako da ga se natjera da se automobilom surva preko ruba stijene), Sanders je u svoju aktovku stavio tempiranu bombu i odnio je u uionicu. To je bilo jedino mjesto gdje bi se Djeca - Bobby je na neki nejasan nain shvaao da su ona samo nadnaravne inaice Jacka Merridewa i njegovih lovaca u Gospodaru muha - nala na okupu.
Ona su osjetila da im Sanders neto taji. U posljednjoj munoj sekvenci filma, prikazano je kako cigle izlijeu iz zida koji je Sanders podigao u svojoj glavi, sve bre kako Djeca prokletih eprkaju po njegovim mislima u pokuaju da otkriju to skriva. Naposljetku otkriju sliku bombe u aktovci - osam ili devet tapia dinamita spojenih icom za budilicu, ali nisu imala vremena neto uiniti. Bomba je eksplodirala. Bobbvja je okirala pogibija glavnog junaka - Randolph Scott nikad ne umire u filmovima koji se prikazuju na subotnjim matinejama u Empireu, kao ni Audie Murphy ili Richard Carlson - ali je shvatio da je George Sanders dao ivot za dobrobit svih. Uinilo mu se daje shvatio i jo neto: Tedova pomraenja.
Dok su Ted i Bobby bili u obilasku Midwicha, u junom su Con-necticutu zavladale jara i pripeka. Bobbvju svijet ionako nakon nekog dobrog filma ne bi bio posebno drag; neko bi krae vrijeme imao osjeaj da je svijet neslana ala, pun ljudi mutnih oiju, bijednih planova i loeg tena. Katkad bi pomislio da bi svijet bio kudikamo bolji da ima zaplet.
"Brautigan i Garfield izlaze na svjetlo dana!" uzvikne Ted kad su izali ispod nadstrenice (s koje je visio transparent UITE UNUTRA JE HLADOVINA). "to ti se ini? Jesi li uivao?"
"Bilo je super", ree Bobby. "Fantabulozno. Hvala vam to ste me poveli. Skoro najbolji film koji sam gledao. A ono s dinamitom? Jeste li mislili da e ih uspjeti nadmudriti?"
"Pa... nemoj zaboraviti da sam ja proitao knjigu. Bi lije ti proitao, to misli?"
"Da!" Zapravo je Bobby osjetio iznenadan poriv da odjuri natrag u Hanvich, po pasjoj ezi pretri cijelu razdaljinu niz Connecticut Pike i Asherovu aveniju kako bi istog trenutka mogao na svoju iskaznicu za odrasle posuditi The Midwich Cuckoos. "Je li on napisao j os koj u znanstveno-fantastinu priu ? "
"John Wyndham? O da, prilian broj. A bez sumnje e ih napisati jo. Dobra stvar kod pisaca znanstvene fantastike i krimia jest ta to oni malokad oteu pet godina izmeu knjiga. To je povlastica ozbiljnih pisaca koji lou viski i ljubakaju."
"Jesu li i ostale jednako dobre kao ova koju smo upravo gledali?"
"The Day ofthe Triffids je jednako dobra. A The Kraken Wakes je ak bolja."
"tojekraken?"
Stigli su do ugla i ekali da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Ted naini sablasnu, izbeenu grimasu i nagne se prema Bobbyju ruku podboenih o koljena. "To je udovite", ree on, prilino vjerno oponaajui Borisa Karloffa.
Oni krenu dalje. Najprije su razgovarali o filmu, a onda o tome bi li u svemiru mogao postojati ivot, pa o onim posebno skuliranim kravatama koje je George Sanders nosio u filmu (Ted mu je rekao da se takva vrsta kravate zove askota). Kad je Bobby ponovno obratio pozornost tome gdje se nalaze, ve su zali u dio Bridgeporta u kojem dotad nije bio; kad bi s mamom doao u grad, drali bi se sredita grada gdje su se nalazile sve velike trgovine. Ovdje su trgovine
bile male i zbijene. Nijedna nije prodavala ono to se prodavalo u velikim robnim kuama: odjeu, kuanske aparate, obuu i igrake. Bobby ugleda bravarije, tedionice, antikvarijate. Na jednom je natpisu pisalo RODOVE PUKE. WO PATOVA TJESTENINA D.D. Na treem je pisalo FOTOFINI. Pokraj WO FAT-a nalazila se trgovina u-kojoj su se prodavali SPECIJALNI SUVENIRI. Ulica je udnovato podsjeala na lunapark u Savin Rocku, toliko da je Bobby oekivao da e ugledati ibicara kako stoji na uglu sa svojim improviziranim stoliem i kartama poleine boje jastoga.
Bobby pokua u prolazu zaviriti kroz izlog SPECIJALNIH SUVENIRA, ali je bio pokriven velikom roletom od bambusa. Nikad nije uo da bi neka trgovina za radnog vremena pokrivala izlog. "to mislite, kome bi trebao specijalni suvenir Bridgeporta?"
"Mislim da zapravo ne prodaju suvenire", ree Ted. "Rekao bih da prodaju artikle seksualne naravi, a rijetki su sasvim legalni."
Bobby je imao pitanja u vezi s time - oko milijardu pitanja - ali mu se uini daje najbolje da zadri jezik za zubima. Zastane ispred zalagaonice iznad ijih su vrata visjele tri zlatne kugle da pogleda u dvanaest britvi izloenih na barunu, djelomice otvorenih otrica. Bile su poslagane ukrug i rezultat je bio neobian i (za Bobbvja) lijep: kao da gleda u neto izvaeno iz nekog smrtonosnog stroja. Drci britvi bili su puno egzotiniji od drka britve kojom se Ted sluio. Jedan je izgledao kao od slonovae, drugi kao rubin obrubljen tankim zlatnim crtama, trei kao od kristala.
"Kad biste kupili jednu ovakvu, brijali biste se u velikom stilu, nije li tako?" upita Bobby.
Pomislio je da e se Ted nasmijeiti, ali nije. "Bobby, kad ljudi kupe takve britve, oni se njima ne briju."
"Kako to mislite?"
Ted mu nije elio rei, ali mu je u grkom zdravljaku kupio sendvi koji se zvaogyros: preklopljeni komad domaeg kruha iz kojeg se cijedio sumnjiv bijeli umak koji je Bobbvju jako sliio na gnoj iz bubuljica. Prisilio se da ga kua jer mu je Ted rekao da je jako dobar. Ispostavilo se da je to najukusniji sendvi koji je ikad pojeo, soan kao hot dog ili hamburger iz Colony Dinera, ali egzotina okusa koji nijedan hamburger ili hot dog nije imao. A i bila je divota jesti na ploniku, etati s prijateljem, gledati i biti gledan.
"Kako zovu ovaj dio grada?" upita Bobby. "Ima li ime?"
"Danas, tko zna?" ree Ted i slegne ramenima. "Neko su ga zvali Grka etvrt. A onda su doli Talijani, pa Portorikanci, a sad crnci. Jedan romanopisac po imenu David Goodis - od onih koje sveuilini profesori nikad ne itaju, veleum dragstorskih polica depnih knjiga - naziva ovaj dio grada "tamo dolje". On kae da svaki grad ima ovakvu etvrt, gdje se moe kupiti seks, marihuanu ili papigu koja psuje, gdje mukarci sjede i razgovaraju na ulaznim stubama ba kao oni preko puta, gdje se ene uvijek deru na djecu da uu u kuu ukoliko ne ele dobiti po turu i gdje se vino uvijek pije iz karnicla." Ted pokae u kanalizacijski otvor gdje je jedna boca Thunderbirda24 zaista provirivala iz smee papirnate vreice. "Ovo je naprosto tamo dolje, tako kae David Goodis, mjesto gdje ti nije potrebno prezime i gdje moe kupiti gotovo sve ukoliko ima kesa u depu."
Tamo dolje, pomisli Bobby zagledan u trio tinejdera maslinaste puti u jaknama pripadnika uline bande koji ih je motrio dok su prolazili pokraj njih. Ovo je zemlja britvi i specijalnih suvenira.
Kino Criterion i robna kua Muncie's nikad se nisu inili dalji. A Broad Street? Ona, kao i cijeli Hanvich, mogli bi biti u nekoj drugoj galaksiji.
Najzad stignu do bara Biljarska rupa: biljar, automati, pivo na ae. Takoer se tu mogao vidjeti jedan od onih transparenata UITE UNUTRA JE HLADOVINA. Kad su Bobby i Ted proli ispred njega, izae neki mladi u pripijenoj majici kratkih rukava i eiru krtog oboda boje okolade kakve je nosio Frank Sinatra. U jednoj je ruci nosio dug, tanak kovei. Unutra dri biljarski tap, pomisli Bobby sa strahom i uenjem. Nosi biljarski tap u tom koveiu kao da je gitara ili neto slino.
"Ko je glavna faca, lafe?" upita on Bobbvja pa se veselo nasmije. Bobby se veselo nasmijei njemu. Mladi s koveiem za tak naini pitolj od prsta i uperi ga u Bobbyja. Bobby naini pitolj od svog prsta i uzvrati mu istom mjerom. Mladi kimne glavom kao da eli rei Aha, ti si faca, obojica smo face pa prijee ulicu, pucketajui prstima slobodne ruke i cupkajui u ritmu glazbe u svojoj glavi.
24 Vrsta jeftinog, jakog vina.
Ted pogleda niz ulicu na jednu stranu, pa na drugu. Ispred njih, troje crnake djece ludiralo se u rasprenim kapljicama djelomice otvorenog hidranta. Iza njih, putem kojim su doli, dva mladia - jedan bijelac, a drugi moda Portorikanac-skidali su poklopce kotaa s nekog starog Forda, brzom ozbiljnou kirurga za vrijeme operacije. Ted pogleda u njih, uzdahne, pa pogleda u Bobbvja. "Biljarska rupa nije mjesto za dijete, ni po danu, ali te ne namjeravam ni ostaviti na ulici. Doi." Uhvati Bobbvja za ruku i povede ga unutra.
VII. U RUPI. KOULJA S LEA. ISPRED WILLIAMA PENNA. FRANCUSKA SEKS-MAKICA.
Ono to je Bobby najprije registrirao bio je zadah piva. Bio je zgusnut, kao da raja tu pije od vremena kad su piramide jo bile u fazi nacrta. Zatim je registrirao zvuk koji je dopirao iz televizora, a koji nije bio okrenut na Bandstand nego na jednu od kasnopopod-nevnih sapunica (njegova ih je majka nazivala "O John, o Marsha"), a potom kuckanje biljarskih kugli. Tek nakon to je registrirao to troje, oi mu ponu slati svoja zapaanja jer im je trebalo malo vremena da se prilagode. U baru je vladala polutama.
A i bio je dug, primijeti Bobby. Njima zdesna nalazio se luni dovratak, a iza njega prostorija koja je djelovala gotovo beskrajno. Veina biljarskih stolova bila je pokrivena, ali ih je nekoliko stajalo u bljetavim otoiima svjetlosti oko kojih su laganim i tromim korakom obilazili mukarci, zastajkujui svako malo, a potom se saginju-i i udarajui kugle. Drugi mukarci, jedva vidljivi, sjedili su na visokim stolicama du zida i gledali. Jednome su latili cipele. Izgledao je kao da mu je tisuu godina.
Nasuprot njima nalazila se velika prostorija puna Gottliebovih flipera: milijarda crvenih i naranastih aruljica mucajui je proizvodila odbljeske garaviastih boja velikog natpisa STILTATE LI ISTI FLIPER DVAPUT ZAMOLIT EMO VAS DA ODETE. Jedan mladi, i on u eiru krtog oboda, oito slubenog pokrivala
za glavu opakih motociklista iz ovog kvarta, bio je prignut nad fliper Granina patrola i mahnito pritiskao gumbe. Cigareta mu je visjela s donje usne, dim mu se dizao pokraj lica i virova njegove od lica zaeljane kose. Oko struka je svezao jaknu, okrenutu naopako.
Ulijevo od predvorja nalazio se ank, odakle su dopirali zvuk televizora i zadah piva. Trojica su sjedila za ankom, svaki okruen praznim stolcima, zgureni nad pivskim kriglama. Nisu djelovali kao sretni pivopije kakve se moe vidjeti u reklamama; Bobbvju su djelovali kao najusamljeniji ljudi na svijetu. Pitao se zato barem ne sjednu blie jedni drugome i malo popriaju.
Blie njima nalazio se uredski stol. Kroz vrata iza njega dokotrlja se debeljko, i na trenutak Bobby zauje tihi zvuk radija. Debeljko je imao cigaru u ustima i bio odjeven u koulju s uzorkom palmi. Pucketao je prstima poput onog skuliranog tipa s koveiem za tak, i u bradu si pjevuio sljedee: "u-u-ou, u-u-ka-ou-ou, u-u--ou-ou!" Bobby prepozna melodiju: "Tequila", od Champsa.
"Koji si ga ti, prijatelju?" debeljko upita Teda. "Ne poznam te. A on ionako ne smije biti unutra. Ne zna itat?" Trne debelim palcem prljavog nokta prema jo jednom natpisu, postavljenom na njegovu stolu: MALOLJETAN? MAR VAN!
"Vi me ne znate, ali mislim da znate Jimmvja Girardija", pristojno e Ted. "Rekao mije da se obratim vama... ako ste vi Len Files."
"Ja sam Len", ree ovjek. Odjednom je izgledao kudikamo prijaznije. Prui ruku tako bijelu i punaku daje izgledala kao rukavice kakve Miki Maus, Patak Pako i iljo nose u crtiima. "Znate Jimmvja Geeja, je l'? Jimmy Gee vragu iz torbe umakao! Njegovu djedu upravo otraga iste cipele. U zadnje si vrijeme esto isti kornje." Len Files namigne Tedu. Ted se nasmijei i rukuje se s Lenom.
"Va klinac?" upita Len Files i sagne se preko stola da bolje pogleda Bobbvja. Bobby osjeti miris Sen-Senovih peperminta i cigara u njegovu dahu, znoja na tijelu. Ovratnik koulje bio mu je posut prhutima.
"Prijatelj", ree Ted i Bobbvju se uini da bi mogao puknuti od sree. "Nisam ga elio ostaviti na ulici."
"Aha, osim ako ne eli platiti da ga dobije natrag", sloi se Len Files. "Mali, podsjea me na nekog. Zato?"
Bobby odmahne glavom, pomalo uplaen pomilju da izgleda kao netko koga bi Len Files mogao poznavati.
Debeljko jedva daje primijetio Bobbvjevo odmahivanje glavom. Uspravio se i ponovno gledao u Teda. "Ne smijem putati djecu unutra, gospodine... ? "
"Ted Brautigan." On prui ruku. Len Files je prihvati.
"Znate kako je, Ted. U mojem poslu policajci su nam stalno za vratom."
"Naravno. Ali e on ostati stajati ovdje, zar ne, Bobby?"
"Naravno", ree Bobby.
"A naa transakcija nee dugo trajati. No je to vrlo unosna transakcija, gospodine Files-"
"Len."
Len, naravno, pomisli Bobby. Samo Len. Jer ovdje smo tamo dolje.
"Kao to rekoh Len, ovdje sam radi korisna posla. Mislim da e se sloiti."
"Ako zna Jimmvja Geeja, onda zna da se ja ne bavim siom", ree Len. "Siu preputam crnjama. O emu je rije? Patterson-Jo-hansson?"
"Albini-Haywood. Sutra naveer u Gardenu?"
Lenove se oi raire. A onda mu se gojazni i neobrijani obrazi raire u smijeak. "O bogo moj bogo. To trebamo malko ispitati."
"Svakako."
Len Files zaobie stol, uhvati Teda za miku i povede ga prema dvorani za biljar. A onda stane i izvede poluokret. "Momak, kad kod kue dri noge na stolu onda si Bobby?"
"Da, gospodine." Da, gospodine, Bobby Garfield, rekao bi negdje drugdje... ali je ovdje bilo tamo dolje i uini mu se da je dovoljno samo Bobby.
"Bobby, znam da ti ovi fliperi po svoj prilci izgledaju privlano, i po svoj prilci ima koji novi u depu, al uini to Adam nije i odoli iskuenju. Moe li?"
"Da, gospodine."
"Neu dugo", ree mu Ted, a onda dopusti Lenu Filesu da ga povede ispod lunog dovratka u dvoranu za biljar. Prou pokraj onih ljudi na visokim stolcima, i Ted se zaustavi da izmijeni nekoliko rijei s ovjekom kojemu su istili cipele. U usporedbi s djedom Jimmvja Geeja, Ted Brautigan izgledao je kao mladi. Starac zakilji u
Teda i ree neto; njih se dvojica nasmiju jedan drugome u lice. Djed Jimmvja Geeja krepko se smijao za jednoga starca. Ted isprui obje ruke i s iskrenom simpatijom potape njegove upale obraze. To djeda Jimmvja Geeja iznova potakne na smijeh. A onda Ted dopusti da ga Len odvue u niu odvojenu zavjesom pokraj drugih mukaraca u drugim visokim stolcima.
Bobby je stajao pokraj stola kao da je pustio korijenje, ali Len nije zabranio razgledavanje, pa se on osvrtao, i to na sve strane. Zidovi su bili pokriveni reklamama za pivo i kalendarima koji su prikazivali uglavnom razodjevene djevojke. Jedna se penjala preko seoske ograde. Druga je izlazila iz Packarda s veim dijelom suknje skupljenim u krilu pa su joj se vidjele podvezice. Iza stola je bilo jo natpisa, veina kojih je izraavala neku negativnu koncepciju (NE SVIA VAM SE NA GRAD? POTRAITE VOZNI RED; NE ALJITE DJEAKA DA OBAVI MUKI POSAO; NEMA NITA BESPLATNO, NE PRIMAMO EKOVE, NEMA KREDITA, UPRAVA NE DIJELI RUPIE ZA BRISANJE SUZA) te veliko crveno puce na kojemu je pisalo POLICIJSKI ALARM. Sa stropa su na navoju pranjave ice visjeli celofanski paketii, neki s oznakom GINSENGOV ORIJENTALNI LJUBAVNI KORIJEN a na drugima PANJOLSKI UITAK. Bobby se upita jesu li to vitamini. Zato bi na ovakvome mjestu prodavali vitamine?
Onaj mladi u prostoriji punoj automata kresne po bonoj strani Granine patrole, odmakne se korak i pokae fliperu srednji prst. A onda se otklati u predvorje namjetajui eir. Bobby sloi svoj prst u pitolj i uperi ga u nj. Mladi se najprije iznenadi, a onda veselo nasmijei, pa uperi svoj prst u Bobbvja na putu prema vratima. U hodu odvee povezane rukave svoje jakne.
"Ovdje ne smijem nositi klupsku jaknu", ree on, primijetivi kako se Bobbvju oi ire od radoznalosti. "Ne smijem ni pokazati klupske boje, jebote. Pravila kue."
"O."
Mladi se nasmijei i podigne ruku. Na nadlanici je plavim tuem bio iscrtan Luciferov trozub. "Al imam znak, bratac. Vidi?"
"I te kako." Tetovaa. Bobbvju se zavrtjelo u glavi od zavisti. Mladac je to primijetio; smijeak mu se rairi u zubat osmijeh od uha do uha.
"Diablosi, 'mano. Najbolji klub. Diablosi vladaju ulicama, jebote. Ostali su pikice."
"Ulicama ovdje dolje."
"Nego to nego tu dolje, jebote, a to jo ima? Dr se, bratac. Simpa si mi. Ima okej facu. Al ti je je zurka za kurac." Vrata se otvore, uvue se zapah vrueg zraka i uline buke, i mladia nestane.
Bobbvjev pogled privue mala koarica na stolu. On je nagne da bi zavirio u nju. Bila je puna koluta za kljueve s plastinim privjescima - crvenima, plavima i zelenima. Bobby izvadi jednog i proita zlatna slova: BILJARSKA RUPA, BILJAR, AUTOMATI, IGRICE. KENMORE 8-2127.
"Slobodno uzmi, maleni."
Bobby se tako jako lecnuo da je koaricu s privjescima zamalo sruio na pod. ena je ula kroz ista vrata kao i Len Files, i bila jo krupnija od njega-gotovo kao cirkuska debeljuca - ali je bila laka koraka poput balerine; kad je Bobby podigao pogled, ona se ve stvorila ispred njega i gledala ga s visine. Lenova sestra, jamano.
"Oprostite", promrmlja Bobby vraajui privjesak koji je uzeo i gurkajui koaricu dalje od ruba stola laganim udarcima prstiju. Moda bi je uspio gurnuti preko suprotnog ruba stola da debeljuca nije postavila ruku. Smijeila se i nije djelovala nimalo srdito, zbog ega je Bobbvju silno laknulo.
"Zaista, ne rugam se, uzmi jedan." Ona izvadi jedan kolut sa zelenim privjeskom. "Jeftilenka, al su besplatni. Dijelimo ih ko reklamu. Ko ibice, premda djetetu ne bi dala ibice. Ne pui, je l'?"
"Ne, gospoo."
"To je dobar poetak. A kloni se i cuge. Izvoli. Uzmi. Maleni, ne odbijaj nita to se daje badava jer tog nema puno."
Bobby uzme zeleni privjesak. "Hvala vam, gospoo. Ba je zgodan." On ubaci privjesak u dep, premda je znao da e ga se morati rijeiti - nae li njegova mama takvo to, nee biti sretna. Odigrala bi igru pitalice, kako bi rekao Sully.
"Kako se zove?"
"Bobby."
On prieka da vidi hoe li ga upitati kako mu je prezime i bude potajice oduevljen kad nije. "Ja sam Alanna." Prui ruku ogubavjelu od prstenja. Svjetlucali su kao aruljice na fliperima. "Tu si s tatom?"
"Sprijateljem", ree Bobby. "Mislim da se kladi na me Haywood--Albini."
Alanna je istodobno izgledala osupnuto i podsmjeljivo. Nagne se prsta prislonjenog na svoje crvene usne. Ree Bobbvju Pst! i zajedno s time puhne mu jaki alkoholni smrad.
"Nemoj ovdje nikad izgovoriti rije 'klaenje'", opomene ga ona. "Ovo je biljarski salon. Nemoj to nikad smetnut s uma i bit e sve u redu."
"U redu."
"Zgodan si ti vraiak, Bobby. A izgleda..." Ona posuti. "Znam li moda tvog oca? Je l' to mogue?"
Bobby odmahne glavom, ali sumnjiavo - i Lena je podsjetio na nekoga. "Moj je tata mrtav. Umro je davno." Uvijek bi to dodao da se ljudi ne bi odve raznjeili.
"Kako se zvao?" Ali prije no to je uspio rei, to uini Alanna Fi-les; izalo je iz njezinih nalienih usta poput neke arobne rijei. "Randy? Randy Garrett, Randy Greer, tako neto?"
Na trenutak je Bobby bio tako zaprepaten daje zanijemio. Kao da mu je dah bio isisan iz plua. "Randall Garfield. Ali kako..."
Ona se razdragano nasmije. Grudi joj se nadmu. "Uglavnom po tvojoj kosi. Ali i po pjegama... i po ovoj skijakoj skakaonici ovdje..." Ona se sagne i Bobby ugleda vrke glatkih bijelih dojki koje su izgledale velike poput demiona. Ona lagano otklie jednim prstom niz njegov nos.
"Dolazio je ovamo igrati biljar?"
"Ma ne. Rekao je da nije ba vjet tapu. Popio bi pivo. A ponekad..." Izvede brz pokret rukom - dijeljenje karata iz nevidljivog pila. Bobbvja to podsjeti na McQuowna.
"Aha", ree Bobby. "Nikad nije mogao odoliti nedovrenoj skali, tako sam ja uo."
"Ne znam za to, al je bio simpatian ovjek. Uao bi ponedjeljkom naveer, kad je u baru uvijek ko na groblju i za pola sata svi bi se smijali. Navio bi onu pjesmu od Joa Stafforda, ne mogu se sjetit kako se zove, i rekao Lennieju da pojaa duboks. Bio je prava slat-kica, maleni, uglavnom ga se zato sjeam; slatkica crvene kose, to se ne vidi esto. Ne bi taj nekom pijancu platio pie, toga se strogo drao, al bi ti inae dao i koulju s lea. Samo si ga morao zamolit."
"Ali je vjerojatno gubio puno novca", ree Bobby. Nije mogao vjerovati da vodi ovaj razgovor - da je upoznao nekoga tko je poznavao njegova oca. No vjerojatno se puno toga otkrije upravo na ovaj nain, potpuno sluajno. Hoda po svijetu, gleda svoja posla, kad se odjednom prolost oee o tebe.
"Randy?" Djelovala je iznenaeno. "Ma ne. Doao bi na pie moda triput tjedno, ako bi se naao u blizini. Prodavao je nekretnine ili osiguranje ili neke od onih-"
"Nekretnine", ree Bobby. "Prodavao je nekretnine."
"-i svraao u neki ovdanji ured. Pretpostavljam industrijski objekti, ukoliko se bavio nekretninama. Siguran si da nije prodavao medicinski pribor?"
"Siguran. Prodavao je nekretnine."
"Kako je pamenje udna stvar", ree ona. "Nekih se stvari jasno sjea, al uglavnom vrijeme prolazi i zeleno postaje plavo. Barem je ovdje dolje tako: svi su poslovnjaci u kravatama i odijelima otili odavde." Ona tuno zavrti glavom.
Bobbvja nije zanimala pria o tome kako se kvart srozao. "Ali kad jest igrao, gubio je. Uvijek je pokuavao popuniti tu skalu i takve stvari."
"To ti je rekla majka?" Bobbyje utio.
Alanna slegne ramenima. Kad bi to uinila, posvuda po prednjem dijelu njezina tijela dogaale su se zanimljive stvari. "Pa, to je tvoja i njezina stvar... a moda je tvoj tata rasipao novac negdje drugdje. Ja samo znam da bi ovdje sjeo za kartaki stol jednom ili dvaput mjeseno s dekima koje je znao i kartao moda do ponoi, a onda bi otiao kui. Daje nekad dobio il izgubio veliku svotu, ja bih se tog vjerojatno sjeala. A ne sjeam se, to znai daje veinom vjerojatno ostao na pozitivnoj nuli. to znai, kad smo ve kod toga, da je bio prilino dobar pokera. Bolji od veine onih tamo." Ona zakoluta oima u smjeru u kojem su otili Ted i njezin brat.
Bobby je gledao u nju sve zbunjeniji. Tvoj nas otac nije ostavio ba zbrinute, rado je govorila njegova majka. A povrh toga i nevaljana polica ivotnog osiguranja i hrpa neplaenih rauna; Nisam imala pojma, rekla je njegova majka ba proljetos, i Bobby je upravo pomislio da bi se to moglo rei i za njega: Nisam pojma imao.
"Bio je tako zgodan, tvoj tata", ree Alanna, "s tim svojim bob-houpovskim nosom i ostalim. Ima se emu radovati kad odraste - slii njemu. Ima curu?"
"Da, gospoo."
Jesu li neplaeni rauni bili izmiljotina? Je li to mogue? Je li polica osiguranja zapravo bila unovena i arapirana, moda na bankovni raun umjesto izmeu stranica Searsova kataloga? Bila je to na neki nain uasna pomisao. Bobby nije mogao zamisliti zato bi njegova majka eljela da on misli kako je njegov tata bio
(prizemnih, prizemnih crvene kose)
negativac ako zapravo nije bio, ali je bilo neega u toj pomisli to je zvualo... istinito. Kako se ta moe razljutiti, to je mana njegove majke. Kako ta moe pob/esnjeti. A onda nema toga to nee rei. Mogue je da je njegov otac - kojeg ona koliko se on sjea nikad nije nazvala "Randy" - prevelikom broju ljudi preesto davao koulju s lea i time razgnjevio Liz Garfield. Liz Garfield nije dijelila koulje, ni s lea ni s drugih dijelova tijela. Mora uvati koulje u ivotu, jer ivot nije pravedan.
"Kako se ona zove?"
"Liz." Bio je smuen, onako kako bi se osjeao kad bi izaao iz mranog kina na jarku svjetlost.
"Kao Liz Tavlor." Alanna je izgledala zadovoljno. "Lijepo ime za curu."
Bobby se nasmije, pomalo nelagodno. "Ne, moja se majka zove Liz. Moja se cura zove Carol."
"Je l' zgodna?"
"Prava parafamfula", ree on veselo se smijui i zamigolji rukom lijevo-desno. Jako gaje razveselilo kad je Alanna zaurlala od smijeha. Ona se prui preko stola i utine ga za obraz, to gaje malo zabolje-lo ali mu je i godilo. Meso njezine nadlaktice objesilo se pritom poput groteskne savijae tijesta.
"Slatki mali! Mogu li ti neto re?"
"Naravno, to?"
"Samo zato to neki mukarac voli malo kartat ne znai da je Atila Bi Boji. To zna, je l' da?"
Bobby kimne glavom najprije nesigurno, no potom malo odrje-itije.
"Tvoja je mama tvoja mama, neu nita re protiv niije mame jer sam ja voljela svoju, al sve mame ne odobravaju kartanje il biljar il... ovakva mjesta. To je takav stav, al nita vie od toga. Shvaa?"
"Da", ree Bobby. Shvatio je. Sve mu je bilo jasno. Osjeao se vrlo neobino, smijalo mu se i plakalo u isto vrijeme. Moj je tata bio ovdje, pomisli on. To mu se inilo, barem trenutano, kudikamo vanijim od lai koje je njegova majka moda napriala o njemu. Moj je tata bio ovdje, moda je stajao ba na mjestu na kojem ja sad stojim. "Drago mije da sam mu slian", izleti mu.
Alanna kimne glavom i nasmijei se. "To da e ti u ovdje samo tako, uetat s ulice, kolki su bili izgledi za to?"
"Ne znam. Ali hvala to ste mi ispriali o njemu. Puno vam hvala."
"Navijao bi tu pjesmu Joa Stafforda cijele veeri, ako bi mu se dopustilo", ree Alanna. "Nemoj sad odlunjat nekamo."
"Neu, gospoo."
"Neu, Alanna."
Bobby se veselo nasmijei. "Alanna."
Ona mu dobaci poljubac kao to bi nekad znala uiniti njegova majka i nasmije se kad ga je Bobby toboe uhvatio. Onda se vrati kroz ona vrata. Bobby iza njih ugleda neto to je sliilo dnevnom boravku. Na jednom je zidu visio veliki kri.
On se mai za dep, provue prst kroz onaj privjesak (bio je to, pomisli on, specijalni suvenir njegova posjeta tamo dolje) i zamisli se kako se vozi niz Broad Street na Schwinnu iz trgovine Western Auto. Vozi prema parku. Na glavi ima eir uskog oboda boje okolade zabaen nisko na zatiljak. Ima dugu kosu poeljanu a la paji zadak - nema vie je frizure, pa-pa! Oko struka je privezao jaknu u svojim bojama; na njegovoj nadlanici jezdi plava tetovaa, ig dubok i vjean. Ispred igralita B ekat e ga Carol. Gledat e ga kako stie, pomislit e O ti ludonjo kad on gotovo u mjestu izvede puni krug svojim Schwinnom i poprska ljunkom sve do vrha njezinih bijelih tenisica (ali ne i po njima). Ludonja, tako je. Pakleni sku-ter i opaki jaha.
Len Files i Ted su se vraali, obojica sretnog izraza lica. Zapravo je Len izgledao kao maka koja je pojela kanarinca (kako je esto govorila Bobbvjeva majka). Ted zastane da bi ponovno, ovaj put krae, razmijenio koju rije s onim starcem, koji kimne glavom i nas-
mijesi se. Kad su se Ted i Len vratili u predvorje, Ted krene prema telefonskoj govornici odmah iza ulaznih vrata. No Len ga uhvati ispod ruke i povede prema svom stolu.
Kad je Ted zakoraio iza stola, Len promrsi Bobbvjevu kosu. "Znam kome slii", ree on. "Sjetio sam se dok sam bio u stranjoj sobi. Tvoj je tata bio-"
"Garfield. Randy Garfield." Bobby pogleda u Lena, tako slinog svojoj sestri, i pomisli kako je neobino a donekle i divno biti na taj nain povezan sa svojim krvnim srodnicima. Tako vrsto povezan da te ljudi koji te i ne poznaju mogu katkad uoiti u gomili ljudi. "Je li vam bio simpatian, gospodine Files?"
"Tko? Randy? Ta naravno, on je bio super." Alije Len Files djelovao malo neodreeno. Nije zapazio Bobbvjeva oca na isti nain kao njegova sestra, zakljui Bobby; Len se vjerojatno ne bi sjetio pjesme Joa Stafforda ni toga kako bi ti Randy dao koulju s lea. Ali ne bi taj platio nekom pijancu pie, to ne bi uinio. "I kompa ti je dobar", nastavi Len, sad s vie zanosa. "Ja volim finu raju i fina raja voli mene, al ne vidim ovdje esto pravih slobodnih strijelaca ko to je on." Okrene se Tedu koji je kratkovidno njukao po telefonskom imeniku. "Pokuajte Circle Taxi. KEnmore 6-7400."
"Hvala", ree Ted.
"Nema na emu." Len se oee o Teda pa proe kroz vrata iza stola. Bobby ponovno nakratko ugleda onaj dnevni boravak i veliki kri. Kad su se vrata zatvorila, Ted pogleda u Bobbyja i ree: "Kladi se u pet stotina dolara na neki boks-me i ne mora telefonirati sa zajednikog telefona kao ostali bijednici. To je posao, ha?"
Bobbyju kao daje netko isisao zrak iz plua. "Okladili ste se upet stotina dolara na Uragan Haywooda?"
Ted istrese Chesterfieldicu iz kutije, tutne je u usta pa je pripali oko veselog smijeka. "Zaboga ne", ree on. "Na Albinija."
Nakon to je pozvao taksi, Ted odvede Bobbvja do anka i narui im obojici biljno pivo. On ne zna da ja ne volim biljno pivo, pomisli Bobby. To mu se uini dodatnim komadiem zagonetke-zagonetke zvane Ted. Len ih osobno poslui, ne rekavi nita o tome da Bobby ne bi smio sjediti za ankom, daje on simpatian klinac ali da u baru zaudara po njegovoj maloljetnosti; oito besplatni telefonski pozivi nisu jedino to ovjek dobije kad se kladi u pet stotina dolara na boks-
-me. A ni uzbuenje oklade nije moglo otupiti izvjesnost Bobbvjeve potmule spoznaje koja ga je liila velikog dijela uitka toga to je uo da mu tata ipak nije bio tako lo ovjek: okladom se trebalo zaraditi novac za bijeg. Ted odlazi.
Taksi je bio Checker s golemim stranjim sjeditem. Taksist se uivio u utakmicu Yankeesa na radiju do te mjere da se katkad obraao spikerima.
"Files i njegova sestra poznavali su tvog oca, zar ne?" To zapravo i nije bilo pitanje.
"Aha. Alanna naroito. Ona je mislila daje super." Bobby posuti. "Ali tako ne misli i moja majka."
"Pretpostavljam da je tvoja majka vidjela neku njegovu stranu koju Alanna Files nikad nije", odgovori Ted. "I ne samo jednu. Ljudi su u tome kao dijamanti, Bobby. Imaju puno strana."
"Ali mama je rekla..." Bilo je to prekomplicirano. Ona, zapravo, nikad nita nije rekla, ve samo nekako dala naslutiti. Nije znao kako Tedu objasniti da i njegova majka ima strane, a zbog nekih od njih teko je povjerovati u te stvari koje nikad nije otvoreno rekla. A zapravo, kad bolje promisli, koliko toga zapravo eli znati? Ta njegov je otac mrtav, majka nije, a on mora ivjeti s njom... i mora je voljeti. Nema koga drugoga voljeti, ak ni Teda. Jer-
"Kad idete?" Bobby upita tiho.
"Nakon to ti se vrati majka." Ted uzdahne, pogleda kroz prozor, pa u svoje ruke, sklopljene na jednom koljenu prekrienih nogu. Nije pogledao u Bobbvja, jo ne. "Vjerojatno u petak ujutro. Ne mogu podii novac prije sutra naveer. Uloio sam etiri prema jedan na Albinija. To su dvije cigle. Moj kompa Lennie morat e nazvati New York da namakne novac."
Preli su preko kanalskog mosta i tamo dolje je sad bilo tamo iza njih. Sad su bili u dijelu grada u koji je Bobby dolazio s majkom. Prolaznici su nosili kapute i kravate. ene su umjesto sokni nosile hula-hupke. Nijedna nije izgledala kao Alanna Files, a Bobby je sumnjao da bi mnoge bazdile na alkohol kad bi dahnule: "Pst!" Barem ne u etiri sata poslije podne.
"Znam zato se niste kladili na me Patterson-Johansson", ree Bobby. "Jer ne znate tko e pobijediti."
"Mislim da e ovaj put pobijediti Patterson", ree Ted, "jer je ovaj put spreman za Johanssona. Mogao bih spiskati dva dolara na Flovda Pattersona, ali pet stotina? Da bi se kladio u pet stotina dolara mora ili znati ili biti lud."
"Borba Albini-Haywood je namjetena, zar ne?"
Ted kimne glavom. "Znao sam kad si mi proitao da Kleindienst ima u tome prste, pa sam pretpostavio da bi Albini trebao pobijediti."
"Kladili ste se i na druge boks-meeve u kojima je gospodin Kleindienst bio menader."
Ted trenutak ne ree nita, samo nastavi gledati kroz prozor. Na radiju, netko je od udaraca raspalio po loptici tako da se vratila prema Whitey Fordu. Ford je loptu uhvatio i dobacio je Mooseu Skovvronu na prvoj bazi. Time je izbacio i drugog od tri udaraca u osmom inningu. Najzad Ted ree: "Mogao je biti Haywood. Malo vjerojatno, ali je mogao biti. Ali... jesi li vidio onog starca tamo? Onog u stolcu za ienje cipela?"
"Naravno, potapali ste ga po obrazu."
"To je Arthur Girardi. Files mu doputa da mu se mota po lokalu jer je nekad imao veza. Tako misli Files - da je nekad imao veza. Sad je on samo neki stari koji si u deset sati doe oistiti cipele pa to zaboravi i ponovno ih doe oistiti u tri. Files misli daje on samo neki stari koji nema blage veze, kako se kae. Girardi mu doputa da ovaj misli to god hoe. Kad bi Files rekao daje Mjesec zeleni sir, Girardi ga ne bi isfukao. Stari Gee, dolazi zbog klimatizacije. A jo ima veza."
"Veza s Jimmvjem Geejem."
"Sa svakojakim tipovima."
"Gospodin Files nije znao daje borba namjetena?"
"Nije bio siguran. Mislio sam da e znati."
"Ali je stari Gee znao. Znao je i koji bi se -trebao opruiti po podu."
"Da. Tu sam imao sree. Uragan Haywood pada u osmoj rundi. A onda, idue godine, kad izgledi na kladionicama budu bolji, Uraganu e to biti nadoknaeno."
"Biste li se kladili da gospodin Girardi nije bio tamo?"
"Ne", Ted odgovori istog trena.
"A kako biste se onda snali za novac? Kad odete?"
Ted je djelovao dotuen ovim rijeima-Kad odete. Naini pokret kao da e zagrliti Bobbvja oko ramena, ali se suzdri.
"Uvijek postoji netko tko neto zna", ree on.
Sad su bili u Asherovoj aveniji, jo u Bridgeportu, ali samo kilometar od ulaza u Hanvich. Znajui to e se dogoditi, Bobby posegne za Tedovom krupnom, nikotinom umrljanom rukom.
Ted zanjie koljena prema vratima, povukavi i ruke sa sobom. "Bolje ne."
Bobby nije trebao pitati zato. Ljudi vjeaju natpise na kojima pie SVJEE OBOJENO NE DIRAJ jer e ti, poloi li ruku na neto netom obojeno, boja ostati na koi. Moe je oprati, ili e se oguliti s vremenom, ali e se neko vrijeme tamo zadrati.
"Kamo ete otii?" "Ne znam."
"Osjeam se krivim", ree Bobby. Osjeao je suze kako ga bockaju u kutovima oiju. "Dogodi li vam se neto, ja u za to biti kriv. Vidio sam stvari, stvari na koje ste mi rekli da obratim pozornost, ali nita nisam rekao. Nisam elio da odete. Pa sam si rekao da ste ludi - ne glede svega, samo u vezi s prizemnicima za koje ste bili uvjereni da vas progone - i nita nisam rekao. Dali ste mi posao, a ja sam pao na ispitu."
Tedova se ruka ponovno podigne. No spusti je i smiri da bi ovla potapao Bobbvja po nozi. Na stadionu Vankeesa, Tony Kubek udario je lopticu tako dobro daje uspio optrati dvije baze i zaraditi dva boda za svoju momad. Gledatelji su bili u deliriju.
"Ali sam ja znao", blago e Ted.
Bobby blene u njega. "to? Ne razumijem."
"Osjeao sam kako se pribliavaju. Zato su moji transevi tako uestali. Ali sam si lagao, ba kao i ti. Iz istih razloga. Misli li da se meni sad odlazi, Bobby? Kad ti je majka tako zbunjena i nesretna? Iskreno reeno, nije mi toliko zbog nje, ne slaemo se, od prvog trenutka si nismo simpatini, ali je ona tvoja majka i-"
"to nije u redu s njom?" upita Bobby. Pazio je da ne povisi glas, ali je uhvatio Teda za ruku i prodrmao je. "Recite mi! Vi znate, znam da znate! Gospodin Biderman? Je li to neto u vezi s gospodinom Bidermanom?"
Ted pogleda kroz prozor, naborana ela, vrsto zategnutih usta. Naposljetku uzdahne, izvadi cigarete i pripali jednu. "Bobby", ree on, "gospodin Biderman nije ugodan ovjek. Tvoja to majka zna, ali i zna da nekad moramo trpjeti ljude koji nisu ugodni. Ruka ruku mije, tako ona misli, i to i ini. Posljednju je godinu inila stvari kojima se ne ponosi, ali je oprezna. Na neki je nain morala biti jednako oprezna kao ja, i bila ona meni simpatina ili ne, divim joj se zbog toga."
"to je uinila? Na to ju je prisilio?" Neto se hladno pokrene u Bobbvjevim grudima. "Zato ju je gospodin Biderman poveo u Pro-vidence?"
"Na seminar o trgovini nekretninama."
"I to je sve? To je sve?"
"Ne znam. Ona nije znala. Ilije moda prekrila ono to zna i ega se pribojava s onime emu se nada. Ne bih mogao rei. Ponekad mogu... ponekad vrlo jasno i neposredno vidim stvari. im sam te ugledao, znao sam da eli bicikl, da ti je jako vano da ga nabavi, i da ovog ljeta planira zaraditi novac za taj bicikl ako ikako moe. Divio sam se tvojoj odlunosti."
"Dotaknuli ste me namjerno, zar ne?"
"Da. Barem prvi put. Uinio sam to da te malo upoznam. Ali prijatelji ne pijuniraju; pravo prijateljstvo pretpostavlja i privatnost. Osim toga, svojim dodirom prenosim neku vrstu... neku vrstu prozora. Mislim da to zna. Drugi put kad sam te dotaknuo... onako pravo, drao te vrsto, zna na to mislim... to je bila pogreka, ali ne tako strana; nakratko si znao vie no to si trebao, ali je ishlapjele, zar ne? No da sam te nastavio... neumorno dodirivati, kao to se dogaa meu ljudima koji su si bliski... u nekom bi trenutku dolo do promjene. Nakon koje ne bi izblijedjelo." Podigne svoju uglavnom popuenu cigaretu i zgaeno se zagleda u nju. "Ba kao to popui ovakvu jednu previe i postane njihov doivotni rob."
"Je li moja mama dobro?" upita Bobby, znajui da mu to Ted ne moe rei; Tedov dar, kakav god bio, ne see tako daleko.
"Ne znam. Ja-"
Ted se iznenada ukoi. Gledao je kroz prozor u neto ispred njih. Zgnjei cigaretu u pepeljari u naslonu za ruku, i to tako jako da su mu se iskre ratrkale po nadlanici. On kao da ih nije osjetio. "Isuse", ree on. "O Isuse, Bobby. Gotovi smo."
Bobby se nagne preko njegova krila da pogleda kroz njegov prozor, razmiljajui negdje u malom mozgu o onome to je Ted netom bio govorio - neumorno dodirivati, kao to se dogaa meu ljudima koji su si bliski - dok je kiljio niz Asherovu aveniju.
Ispred njih se nalazilo trostruko raskrije Asherove avenije, Bridgeportske avenije i Connecticut Pikea. Te su se tri ulice stjecale na mjestu poznatom pod nazivom Puritanski trg. Tramvajske su tranice ljeskale na popodnevnom suncu; kamioni dostave trubili su nestrpljivo ekajui da na njih doe red da jurnu kroz prometnu stisku. Oznojeni policajac sa zvidaljkom u ustima i u bijelim rukavicama ravnao je prometom. Slijeva se nalazio William Penn Grille, poznati restoran na glasu po najboljim odrescima u Connecticutu (gospodin Biderman je sve svoje djelatnike odveo tamo nakon to je agencija prodala imanje Waverley, i Bobbvjeva se mama vratila kui s desetak kutija ibica s logom William Penn Grillea). Glavni razlog njegove slave, mama je jednom rekla Bobbvju, bio je taj to mu se ank nalazi u Harvvichu, a dvorana za ruavanje u Bridgeportu.
Ispred restorana, na samom rubu Puritanskog trga, stajao je De-Soto ljubiaste boje kakvu Bobby dotad nije vidio - nije ni mislio da takva postoji. Boja je bila tako kriava da su ga od gledanja zaboljele oi. Zaboljela gaj e glava.
Njihovi e automobili biti kao i njihovi uti kaputi i pioke i masna parfimirana pomada kojom zalizuju kosu: upadni i prostaki.
Ljubiasti je automobil bio pretrpan potezima i sulicama kroma. Imao je skutove od odbojnika. Ukras na poklopcu motora bio je golem; glava poglavice DeSota svjetlucala je na magliastoj svjetlosti poput lanog dragulja. Gume su bile debele i bijele sa strane, a poklopci guma kape propelerske glavine. Na stranjem se dijelu nalazila antena-bi. S njezina je vrha visio rakunov rep.
"Prizemnici", apne Bobby. Nije bilo pitanja. Bio je to DeSoto, ali u isto vrijeme nije sliio nijednom automobilu koji je vidio u ivotu, neto onozemaljski poput asteroida. Kad su se primakli zaguenom trokrakom raskriju, Bobby primijeti da su presvlake na sjedalima metalik zelene boje vilinog konjica - boja je bila dreav kontrast ljubiastoj ovojnici automobila. Volan je bio obloen bijelim krznom. "Ti bokca, to su oni!"
"Mora odvratiti misli", ree Ted. Zgrabi Bobbvja za ramena (u prednjem dijelu taksija, Yankeesi su uporno tretali, taksist nije za-
rezivao svoja dva putnika na stranjim sjeditima, hvala Bogu barem na tome) i prodrma ga jedanput, silovito, pa ga pusti. "Mora odvratiti misli, jesi li me razumio?"
I on to uini. George Sanders je podigao zid od cigle iza kojeg je od Djece skrivao svoje misli i planove. Bobby se jednom prije posluio Maurvjem Willsom, ali mu se inilo da ovaj put bejzbol nee biti dovoljan. A to e biti?
Bobby ugleda ulaznu nadstrenicu kina Asher Empire kako stri iznad plonika, tri-etiri ulice dalje od Puritanskog trga, i odjedanput zauje zvuk Sully-Johnova joj-joa: vap-vap-vap.Akoje ona smee, rekao je S-J, volio bih biti smetlar.
Plakat koji su vidjeli tog dana ispuni Bobbvjeve misli: Brigitte Bardot (francuska seks-makica, tako ju je nazvao tisak), odjevena samo u smijeak i runik. Pomalo je sliila eni koja izlazi iz automobila na jednom od kalendara u Biljarskoj rupi, onoj koja je vei dio suknje skupila u krilu pa joj se vide podvezice. Samo to je Brigitte Bardot zgodnija, l stvarna. Naravno, prestara je za Bobbvje Garfiel-de ovog svijeta
(Ja sam tako mlad a ti tako stara, pjeva Paul Anka iz tisua tranzistora, tako su mi, duo, rekli)
ali je svejedno lijepa, a prosjak moe gledati kraljicu, tako stalno govori njegova majka: prosjak moe gledati kraljicu. Bobbyju je sve jasnije vidio kad se ponovno zavalio u sjedite, i pogled mu poprimi onaj izgubljeni, daleki izraz kakav bi imale Tedove oi za vrijeme jednog od njegovih pomraenja; Bobby ugleda paperje njezine plave kose vlano od tuiranja, obronak dojki koji se sputa pod runik, njezina duga bedra, lakirane none nokte koji stoje iznad rijei Samo za odrasle, obavezno pokazati vozaku dozvolu ili rodni list. On osjeti miris njezina sapuna - neto lagano i cvjetno. Osjeti miris
(Nuit en Pari)
njezina parfema i zauje njezin radio iz susjedne sobe. Bio je to Freddy Cannon, ljetno bebop utjelovljenje avin Rocka: "She's dancing to the drag, the cha-cha rag-a-mop, she's stomping to the shag, rocks the bunny hop..."
Bio je svjestan - maglovito, iz daljine, u nekom drugom svijetu u viim sferama rotirajueg zvrka - da je taksi u kojem se voze stao ba pokraj William Penn Grillea, tono pokraj ljubiaste masnice DeSota. Bobby gotovo daje uo automobil u svojoj glavi; daje imao
glas, vritao bi Pucajte, preljubiast sam! Pucajte, preljubiast sam! A malo iza njega, mogao je osjetiti njih. Bili su u restoranu, malo prerano jeli odrezak. Obojica su ga jeli pripremljena na isti nain: krvav i slabo peen. Prije odlaska e moda u telefonskoj kabini objesiti oglas za izgubljenog kunog ljubimca ili rukom pisani oglas VLASNIK PRODAJE AUTOMOBIL, naopako, naravno. Bili su unutra, prizemnici u utim kaputima i bijelim cipelama, piju martinije izmeu zalogaja bezmalo sirove junetine, i svrnu li svoje misli na ovu stranu...
Para se dizala iz tu-kabine. B. B. se podigne na svoje gole none prste nalakiranih noktiju i rastvori runik, pretvorivi ga nakratko u krila prije no to ga je pustila pasti. Bobby shvati da to uope nije Brigitte Bardot. Bila je to Carol Gerber. Mora biti hrabar da bi dopustio ljudima da te gledaju bez iega na sebi, bila je rekla, a sad je dopustila da padne i runik. Vidio ju je kakva e izgledati za osam ili deset godina.
Bobby pogleda u nju, nemoan odvratiti pogled, beznadno zaljubljen, izgubljen u mirisima njezina sapuna i parfema, zvuku njezina radija (Freddv Cannon je ustupio mjesto Plattersima-heavenly shades ofnightarefalling), prizoru njezinih malih nalakiranih nonih nokata. Srce mu je izvodilo piruetu, vrtei se poput onog zvrka, ije su se brazde dizale i iezavale u drugim svjetovima. Onkraj ovoga.
Taksi pone puziti. Onaj ljubiasti uas s etverim vratima parkiran odmah uz restoran (parkiran u dostavnoj zoni, primijeti Bobby, ali ba njih briga) pone kliziti unatrag. Taksi poskoi i zaustavi se, a voza blago opsuje kad je tramvaj projurio preko Puritanskog trga uz zveket tranica. Prizemni je DeSoto sad bio iza njih, ali odsjaji njegova kroma ispunjavali su taksi nepravilnim razigranim ribicama svjetlosti. Iznenada, Bobby u dupljama osjeti silan napad svrbea, a nakon toga mu vidno polje prekriju uvijajue crne niti. Uspio je zadrati Carolinu sliku, ali sad kao daje gledao u nju kroz polje interferencije.
Osjeaju nas... odnosno, osjeaju neto. Molim te, Boe, izvuci nas odavde. Molim te izvuci nas.
Taksist ugleda rupu u prometu i pricne kroz nju. Trenutak potom prilino su se brzo kotrljali niz Asherovu aveniju. Onaj svr-be u Bobbvjevim oima pone slabjeti. Crne niti ispred njegova duhovnog vidokruga se raziu, a kad se to dogodilo, on shvati da ona
gola djevojka uope nije Carol (barem ne vie), pa ni Brigitte Bar-dot, nego samo ona djevojka s kalendara iz Biljarske rupe, kao od majke roena, razodjevena Bobbvjevom matom. Glazba s njezina radija je utihnula. Oni mirisi sapuna i parfema ishlapjeli su. ivot se iscijedio iz nje; ona je bila samo... samo...
"Samo slika naslikana na zidu od cigle", ree Bobby. Uspravi se.
"to si reko, mali?" upita voza i jednini pokretom ugasi radio. Utakmica je zavrila. Mel Allen je prodavao cigarete.
"Nita", ree Bobby.
"Mora da si zadrijemo, ha? Gust promet, pripeklo... uinit e to svaki put, ba ko to kae Hatlo25. A prijatelj ti jo nije pri sebi."
"Nije istina", ree Ted i uspravi se. "Tata je kod kue." Protegne lea i mirne kad su zapucketala. "Premda sam zaista malo zadrije-mao." On pogleda kroz stranji prozor, ali se restoran William Penn Grille vie nije vidio. "Pretpostavljam da su Vankeesi pobijedili?"
"Prokleti Indijanci26, smlavili su ih", ree taksist i nasmije se. "Ne shvaam kako ste mogli zaspat dok Yankeesi igraju."
Skrenu u Broadovu; dvije minute kasnije, taksi se zaustavi ispred broja 149. Bobby pogleda u kuu kao da oekuje da e ugledati drukiju boju ili dograeno novo krilo. inilo mu se kao da ga nije bilo deset godina. Na neki nain je tako i bilo - nije li vidio potpuno odraslu Carol Gerber?
Oenit u se njome, odlui Bobby izlazei iz automobila. U Colo-ny Street, pas gospoe O'Hare uporno je lajao, kao da odrie tu tenju i sve ljudske tenje: rup, rup, rup-rup-rup.
Ted se sagne do vozaeva prozora drei lisnicu u ruci. upne iz njega dvije dolarske novanice, razmisli, pa doda treu. "Zadrite kusur."
"Pravi ste gospodin", ree taksist.
"On je slobodni strijelac", ispravi ga Bobby pa se veselo nasmijei kad taksist krene.
"Uimo", ree Ted. "Nisam siguran ovdje vani."
Popnu se po ulaznim stubama na trijem i Bobby svojim kljuem otvori vrata predvorja. Nije prestajao misliti na onaj neobini svrbe
25 Referenca na novinski strip crtaa Jimmvja Hatloa s naslovom "They'l! do it every time" /Uinit e to svaki put/, s motivom ironinih crtica iz svakodnevnog ivota.
26 Bejzbolska momad Cleveland Indians.
u dupljama i na crne niti. Niti su bile osobito uasne, kao daje bio na rubu sljepila. "Ted, jesu li nas vidjeli? Ili osjetili, ili to god ve ine?"
"Zna da jesu... ali mislim da nisu znali koliko smo blizu bili." Kad su uli u stan Garfieldovih, Ted skine sunane naoale i gurne ih u dep na koulji. "Jamano si se dobro kamuflirao. Uf! Vrue je ovdje!"
"Po emu ste zakljuili da nisu znali da smo blizu?"
Ted je otvarao prozor. Zastane, okrene se i pogleda ozbiljno u Bobbvja. "Da su znali, onaj ljubiasti auto ubacio bi se iza nas im smo tamo stali."
"Nije to bio automobil", ree Bobby pa pone i on otvarati prozore. To nije znatnije pomoglo; zrak koji je ulazio, bezvoljno zadiui zavjese, bio je gotovo vru kao i zrak cijeli dan zatoen u sifonu stana. "Ne znam to je bilo, ali je samo izgledalo kao automobil. A ono to sam osjetio od njih-" unato vruini Bobby zadrhti.
Ted uzme svoj ventilator, ode do prozora pokraj Lizine police s drangulijama i postavi ga na prozorsku dasku. "Kamufliraju se najbolje to mogu, ali ih svejedno osjeamo. I ljudi koji ne znaju to su oni esto ih osjete. Neto malo onoga to se nalazi ispod kamuflae procijedi se, a to to se nalazi ispod je ogavno. Nadam se da nikad nee doznati koliko ogavno."
I Bobby se tome nadao. "Odakle si ti, Ted?" "Iz jednog mranog mjesta."
Ted klekne, gurne utinicu u zid, podigne prekida. Zrak uvuen u sobu bio je malo svjeiji, ali ne kao zrak u Biljarskoj rupi ili kinu Criterion.
"Nalazi li se u nekom drugom svijetu, kao u Prstenu oko Sunca? Nalazi se, zar ne?"
Ted je jo kleao pokraj utinice. Izgledao je kao da se moli. Bob-byju je takoer djelovao iscrpljeno - gotovo iscijeeno. Kako bi on mogao umai prizemnicima? Izgledao je kao da ne bi bez posrtanja mogao stii ni do Spicer's Variety Storea.
"Da", ree on naposljetku. "Oni dolaze s nekog drugog svijeta. S nekog drugog mjesta i iz nekog drugog vremena. To je sve to ti mogu rei. Nije uputno da zna vie."
Ali je Bobby morao postaviti jo jedno pitanje: "Jesi li i ti s nekog drugog svijeta?"
Ted ga pogleda ozbiljno. "Ja sam s Teanecka27."
Bobby na trenutak blene u njega, a onda se pone smijati. Ted, koji je jo kleao pokraj ventilatora, pridrui mu se.
"Bobby, na to si mislio u taksiju?" upita Ted kad su se najzad uspjeli prestati smijati. "Kamo si otiao kad je zagustjelo?" On posuti. "Sto si vidio?"
Bobby pomisli na dvadesetogodinju Carol, ruiasto nalakira-nih noktiju na nogama, Carol koja stoji gola s runikom pod nogama, a oko nje se die para. Samo za odrasle, dokaz je vozaka dozvola. Nema iznimaka.
"Ne znam ba", ree on najzad. "Zato to... pa..."
"Jer su neke stvari osobne. Shvaam." Ted ustane. Bobby prie da mu pomogne, ali mu Ted odmahne rukom. "Moda bi elio malo otii van i igrati se", ree on. "Kasnije - oko est, recimo? - ponovno u nataknuti svoje tanine naoale pa emo proetati po kvar-tu i neto prigristi u Colony Dineru."
"Ali bez graha."
Kutovi Tedovih usta zaigraju u traku smijeka. "Grah ne dolazi u obzir, grah je verboten. U deset sati u nazvati svog prijatelja Lena i vidjeti kako je zavrila borba. Moe?"
"Prizemnici... hoe li oni sad traiti i mene?"
"Ne bih ti dopustio da kroi nogom izvan kue da to mislim", odgovori Ted, iznenaena izraza. "Ti si siguran, a ja u se pobrinuti da tako i ostane. Idi sad. Igraj se lovice, hapsa ili to ve voli. Ja moram neto obaviti. Samo se vrati do est da se ne brinem."
"U redu."
Bobby ode u svoju sobu i ubaci etiri kovanice od etvrt dolara koje je ponio u Bridgeport u staklenku s Biciklistikim fondom. Osvrne se po svojoj sobi, gledajui na sve novim oima: kaubojski pokriva na krevetu, na jednome zidu fotografija njegove majke a na drugome potpisana fotografija (nabavljena skupljanjem poklopaca kutija itnih pahuljica) Claytona Moorea u njegovoj maski, koturalj-ke (jedna potrganog remena) u kutu, njegov radni stol uza zid. Soba
27 Teaneck je gradi u sjeveroistonom dijelu drave New Jersev, s etrdesetak tisua stanovnika.
mu je sad izgledala manja - ne mjesto u koje je lijepo doi nego mjesto iz kojeg valja otii. On shvati da sazrijeva, proces koji pristaje uz njegovu naranastu iskaznicu, i neki ogoreni glas u njemu za-vapi u znak prosvjeda. Zavapi: ne, ne, ne!
VIII. BOBBY SE ISPOVIJEDA. BEBA GERBERICAI BEBA
MALTEXICA28. RIONDA. TEDOV TELEFONSKI POZIV.
POKLI LOVACA.
U parku Commonwealth, klinci su udarali bejzbolsku lopticu na uzici. Igralite B bilo je prazno; na igralitu C, nekoliko je rezervnih igraa u naranastim dresovima kole Sv. Gabrijela igralo ublaenu inaicu bejzbola. Carol Gerber sjedila je na klupi drei ue za pres-kakivanje u krilu i promatrala ih. Ugleda Bobbvja kako joj prilazi pa joj se smijeak pone razlijevati licem, ali joj uskoro zamre.
"Bobby, totije?"
Bobby nije bio svjestan da mu neto jest dok Carol to nije rekla, ali zbog njezina zabrinutog izraza, lica on postane svjestan cijele situacije i to ga slomi: postojanje prizemnika i prepast od bliskog susreta koji im se dogodio na povratku iz Bridgeporta; zabrinutost zbog majke; no uglavnom je to bilo zbog Teda. I predobro je znao zato ga je Ted ispraio iz kue i to Ted sad radi: puni svoje koferie i one papirnate vreice s rukama. Njegov prijatelj odlazi.
Bobby se rasplae. Nije se elio raspekmeziti pred djevojicom, a osobito ne ovom, ali se nije mogao suzdrati.
Carol je na trenutak izgledala zabezeknuto - prestraeno. A onda ustane s klupe, prie mu i zagrli ga. "Nemoj", ree ona. "Nemoj plakati, Bobby, sve je u redu."
Gotovo obnevidio od suza i ridajui - kao da mu u glavi bjesni ljetni prolom oblaka - Bobby joj dopusti da ga povede u mali gaj
28 Maltex je popularna vrsta pahuljica s okusom slada.
gdje e biti skriveni od pogleda s bejzbolskih igralita i glavnih pute-Ijaka. Ona sjedne na travu, jo ga drei zagrljenog, rukom gladei znojne ekinje njegove je frizure. Neko vrijeme ona ne ree nita, a Bobby nije mogao govoriti; mogao je samo jecati sve dok ga grlo nije zaboljele a one jabuice potmulo zakuckale u dupljama.
Naposljetku razmaci izmeu jecaja postanu dui. On se uspravi, rukom obrie lice, uasnut i postien onime to je osjetio: ne samo suze nego i mrkalj i slinu. Jamano ju je zabalavio od glave do pete.
Carol kao da nije hajala. Dodirne njegovo mokro lice. Bobby ustukne od njezinih prstiju, ispustivi jo jedan jecaj, i pogleda u travu. Njegov vid, svjee ispran suzama, inio mu se bezmalo nadnaravno otar; vidio je svaku vlat trave i svaki maslaak.
"Neka", ree ona, ali se Bobby jo previe sramio da bi pogledao u nju.
Sjedili su utei neko vrijeme, a onda Carol ree: "Bobby, bit u tvoja cura, ako eli."
"I jesi mi cura", ree Bobby.
"to onda nije u redu?"
I Bobby se zauje kako joj pria sve, od dana kad se Ted uselio i kako je njegovoj majci od prvoga trenutka bio nesimpatian. Ispriao joj je o prvom Tedovu pomraenju, o prizemnicima, o znakovima prizemnika. Kad je stigao do tog dijela, Carol mu dotakne ruku.
"to je?" upita on. "Ne vjeruje mi?" U grlu je jo imao onaj bolni osjeaj zaguenosti kao nakon svakog napada plaa, ali je dolazio k sebi. Ako mu ne vjeruje, nee se ljutiti na nju. Zapravo, ne bi joj nimalo zamjerio. Ali mu je pao golem kamen sa srca kad joj se povjerio. "Nema veze. Znam kako to sigurno blesavo-"
"Vidjela sam te smijene kolice po itavom gradu", ree ona. "Vvonne i Angie takoer. Razgovarale smo o njima. Pokraj njih su nacrtane zvjezdice i mjeseci. A ponekad i kometi."
On blene u nju. "Zeza se?"
"Ne. Curice uvijek gledaju u kolice. Ne znam zato. Zatvori usta dok ti nije muha uletjela."
On zatvori usta.
Carol kimne glavom, zadovoljno, uhvati njegovu ruku u svoje i is-preplete prste s njegovima. Bobby se zapanjio time kako su se toliki prsti tako glatko uklopili. "A sad mi ispriaj ostatak."
I on joj ispria, zavrivi sa udesnim danom koji je upravo odradio: film, izlet u Biljarsku rupu, pa to kako je Alanna prepoznala njegova oca u njemu, bliski susret na povratku kui. Pokuao joj je objasniti kako onaj ljubiasti DeSoto nije uope sliio automobilu, da je samo izgledao kao automobil. No najblie to je uspio opisati taj svoj dojam bilo je kad je rekao daje DeSoto djelovao nekako ivo, kao zla inaica noja na kojem je doktor Dolittle katkad jahao u onoj seriji knjiga o personificiranim ivotinjama za kojom su svi poludjeli u drugom razredu. Jedino to Bobby nije ispovjedio bilo je to gdje je sakrio svoje misli kad je taksi prolazio pokraj William Penn Grillea i kad su ga zasvrbjele duplje.
Pokuavao se othrvati, no naposljetku je izbrbljao ono najgore kao kodu: boji se da je to to mu je majka otila u Providence s gospodinom Bidermanom i onim drugim mukarcima bila greka. Velika greka.
"Misli da joj gospodin Biderman fulira?" upita Carol. Tad su se vraali do klupe gdje je ostavila svoje ue za preskakivanje. Bobby ga podigne i prui joj ga. Krenu iz parka prema Broadovoj.
"Aha, moe biti", turobno e Bobby. "Odnosno barem..." To je bilo ono od ega je strepio, premda je bilo bezimeno i bezoblino, poput neega zlokobnog prekrivenog ceradom. "Barem ona tako misli."
"Hoe lije zaprositi? Uini li to, bit e ti ouh."
"Boe!" Bobby nikad nije pomislio na mogunost da bi mu Don Biderman postao ouh, i svim je srcem alio to je Carol spomenula takvo to. Bila je to uasna pomisao.
"Ako ga voli, pomiri se s tom pomilju." Carol je to izrekla na starmali nain osobe bogatog ivotnog iskustva koji Bobbvju nije bio drag; vjerojatno je ljetos provela previe vremena s mamom gledajui na televiziji sapunice tipa "O John, o Marsha". A na neki udan nain bilo bi mu svejedno da njegova mama voli gospodina Bider-mana kad bi to bilo sve. Bilo bi to jadno, dakako, jer je gospodin Biderman ljigavac, ali bi bilo razumljivo. No ima tu jo neega. Majina krtost - njezino cicijaenje - bilo je dio toga, kao i ono zbog ega je ponovno propuila i to ju je povremeno nou tjeralo na pla. Razlika izmeu majina Randalla Garfielda, neodgovornog mukarca koji je ostavio hrpu neplaenih rauna, i Alannina Randyja Garfielda, simpatinog tipa koji je volio glasnu glazbu s duboksa...
i to bi moglo biti dio toga. (Je li zaista bilo neplaenih rauna? Je li polici ivotnog osiguranja zaista istekao rok? Zato bi njegova majka lagala o tome?) To su bile stvari o kojima nije mogao razgovarati s Carol, ne iz elje za preuivanjem; jednostavno nije znao kako.
Krenu uzbrdicom. Bobby uhvati jedan kraj njezina ueta pa su tako hodali jedno pokraj drugoga, vukui ga izmeu sebe po ploniku. Odjednom Bobby zastane i pokae prstom. "Pogledaj."
S jedne od elektrinih ica razapetih preko ceste malo vie njih, visio je dug uti rep papirnatog zmaja. Klatio se u obliku vijuge koja je nalikovala na upitnik.
"Aha, vidim", ree Carol, priguenim glasom. Krenu dalje. "Ted bi trebao otii jo danas, Bobbv."
"Ne moe. Me je veeras. Pobijedi li Albini, Ted mora sutra podii novce u onom biljarskom salonu. Mislim daje prilino kratak s lovom."
"Naravno", ree Carol. "Dovoljno je da pogleda njegovu odjeu pa da ti je jasno daje skoro vorc. Vjerojatno se okladio u posljednji novi."
Njegova odjea - to je neto to samo curica moe primijetiti, pomisli Bobby, i zausti da e joj to rei, ali prije no to je uspio, netko iza njih ree: "Ma vidi ti ovo. Beba Gerberica i beba Maltexica. Kak ste, bebice?"
Oni se okrenu. Uzbrdicom su im na biciklima polako prilazila tri djeaka iz Sv. Gabrijela u naranastim dresovima. U koare na biciklima poslagali su hrpe raznovrsnih bejzbolskih rekvizita. Jedan od djeaka, bubuljiavi klipan oko ijeg je vrata na lancu visio srebrni kri, nosio je na leima bejzbolsku palicu u tobolcu, proizvod kune radinosti. Misli daje Robin Hood, pomisli Bobby, ali se bojao. To su bili veliki deki, srednjokolci, deki iz vjerske kole; zakljue li oni da ga ele smjestiti u bolnicu, onda e on dospjeti u bolnicu. Prizemni djeaci u naranastim dresovima, pomisli on.
"Bok, Willie", ree Carol jednome od njih - ne onome kretenu s palicom prebaenom preko lea. Zazvuala je smireno, pa i veselo, ali Bobby zauje lepet straha ispod njezinih rijei, poput ptijeg krila. "Gledala sam te dok si igrao. Jako si dobro hvatao lopticu."
Taj kojem se ona obratila imao je runo, napola formirano lice ispod grive zalizane crvenkaste kose iznad tijela odraslog mukarca.
Bicikl marke Huffy pod njim bio je komino malen. Bobbyja podsjeti na nakaznog trola iz bajke. "A to se to tebe tie, beba Gerberica?" upita on.
Trojica djeaka iz Sv. Gabrijela ih sustignu. Potom dvojica - onaj s klateim kriem i onaj kojeg je Carol oslovila s Willie - prou malo dalje. Sad su stajali iznad ravita svojih bicikala i gurali ih. S rastuom zabrinutou Bobby shvati da su on i Carol opkoljeni. Osjeti mjeavinu znoja i Vitalisa29 kako izbija iz djeaka u naranastim dresovima.
"Koji si ti, beba Maltexica?" trei Gabrijelovac upita Bobbvja. Nagne se preko guvernala svoga bicikla da ga bolje pogleda. "Ti si Garfield? Jesi, ha? Billy Donahue te trai jo od zimus da ti razbije zube. Moda bih ti ja sad odmah trebao izbiti zub-dva, da mu olakam posao."
Bobby u elucu osjeti nekakvu bijednu puzavost, neto slino zmijama u koari. Neu ponovno plakati, ree si on. to god se dogodilo, neu ponovno plakati makar me poslali u bolnicu. I pokuat u je zatititi.
Zatititi je od ovako velikih djeaka? Dobar vic.
"Zato si tako zao, Willie?" upita Carol. Obraala se samo djeaku crvenkaste kose. "Nisi zao kad si sam. Zato mora sad biti zao?"
Willie se zacrveni. Zbog te rumeni, u spoju s njegovom tamnocrvenom kosom - osjetno tamnijom od Bobbvjeve - izgledao je kao da gori od vrata navie. Bobby je pretpostavio da mu nije drago da njegovi prijatelji znaju da se on moe ponaati kao ljudsko bie kad njih nema u blizini.
"Zaepi, beba Gerberica!" zarei on. "A da bude ku i poljubi si deka dok su mu jo svi zubi na broju?"
Trei je djeak imao motoristiki pojas zakopan na boku i prastare dvobojne cipele pokrivene prainom s bejzbolskog igralita. Stajao je iza Carol. On se primakne, i dalje gurajui bicikl, objema je rukama uhvati za konjski rep i svojski povue.
"Au!" Carol zamalo vrisne, od iznenaenja koliko i boli. Istrgne se tako snano da je skoro pala. Bobby je uhvati, a Willie - koji je
29 Vrsta vrstog laka za muku kosu.
prema Carolinim rijeima mogao biti simpatian kad nije bio sa svojim kompiima - se nasmije.
"Zato si to uinio?" Bobby drekne na onoga s motoristikim pojasom, a kad su te rijei izale iz njegovih usta, kao da ih je ve uo tisuu puta prije toga. Sve je ovo bilo poput nekog obreda, stvari koje se govore prije no to pone pravo natezanje i guranje i prorade ake. On se ponovno sjeti Gospodara muha - kako Ralph bjei od Jacka i ostalih. Na Goldingovu otoku barem postoji dungla. On i Carol nemaju kamo pobjei.
On kae: "Jer mi se prohtjelo." To sad slijedi.
Ali prije no to je djeak s pojasom zakopanim sa strane uspio to izrei, uini to umjesto njega Robin Hood s onim tobolcem za palicu kune radinosti. "Jer mu se prohtjelo. A to e sad, beba Mal-texica?" Nenadano sune jednom rukom, hitro poput zmije, i oama-ri Bobbvja preko lica. Willie se ponovno nasmije.
Carol naini korak prema njemu. "Willie, molim te nemoj-"
Robin Hood prui ruku, zgrabi prednjicu Caroline majice i stisne. "Ima ve cikice? Ma, nema puno. Ti si samo beba Gerberica." On je odgurne. Bobby, kojemu je u glavi jo zvonilo od one uke, uhvati je i drugi put sprijei da ne padne.
"Namlatimo tog pedera", ree djeak s motoristikim pojasom. "Ne mogu mu smisliti facu."
Oni ponu stezati obru. Kotai njihovih bicikala sveano su cvi-Ijeli. A onda Willie poloi svoj bicikl na bok poput mrtvog ponija i posegne za Bobbvjem. Bobby podigne ake u blijedoj imitaciji Floyda Pattersona.
"Hej, deki, to se to dogaa?" netko upita iza njih.
Willie je bio zamahnuo akom. Drei je i dalje zapetu, on pogleda preko ramena. A to uine i Robin Hood i onaj s motoristikim pojasom. Uz rub plonika zaustavio se stari plavi Studebaker zahra-lih bonih vratnih dasaka i s magnetskim Isusom na oferskoj ploi. Ispred njega, silno bujnih prsa i silno iroka boka, stajala je Rionda, prijateljica Anite Gerber. S ljetnom odjeom nikad nee biti na ti (Bobbyju je to bilo jasno i s jedanaest godina), ali je u tom trenutku izgledala kao boginja u trietvrt hlaama.
"Rionda!" zavapi Carol, na rubu plaa. Progura se pokraj Willieja i deka s motoristikim pojasom. Nijedan je i ne pokua zaustaviti. Sva trojica djeaka iz Sv. Gabrijela zurili su u Riondu. Bobby se uh-
vati kako pilji u Williejevu zapetu aku. Kadto bi se Bobby ujutro probudio pimpeka tvrdog kao kamen, koji bi mu stajao uspravno kao raketa za putovanje na Mjesec ili neto slino. Na putu do zahoda, omekao bi i svenuo. Sad je Williejeva ruka tako venula, aka na njezinu kraju ponovno olabavjela u prste, i ta usporedba potakne Bobbvja na smijeak. On se svlada. Kad bi ga vidjeli da se smjeka, danas nita ne bi mogli uiniti. No kasnije... nekog drugog dana...
Rionda zagrli Carol i privine je na svoja iroka prsa. Motrila je djeake u naranastim dresovima. Ona se jest smijeila. Smijeila i nije to pokuavala sakriti.
"Willie Shearman, zar ne?"
Nekad zapeta ruka klone niz Williejev bok. Mrmljajui neto, prigne se da podigne bicikl.
"Richie O'Meara?"
Djeak s motoristikim pojasom pogleda u vrhove svojih pranjavih cipela i takoer neto promumlja. Obrazi su mu gorjeli od rumeni.
"U svakom sluaju jedan od O'Mearovih, ima vas toliko da ne znam koji je koji." Svrne pogled na Robina Hooda. "A iji si ti, veliki? Dedhamov? Slii malo Dedhamovcu."
Robin Hood pogleda u svoje ruke. Na jednom je prstu nosio razredni prsten i sad ga pone okretati.
Rionda je jo drala ruku prebaenu oko Carolinih ramena, a Carol je jednom rukom uhvatila Riondu oko struka koliko je mogla dosegnuti. Ona krene s Riondom, ne gledajui u djeake, kad je Rionda zakoraila s ulice na mali pojas trave izmeu rinzola i plonika. Jo je gledala u Robina Hooda. "Odgovori mi kad te neto pitam, sinko. Nee mi biti teko nai tvoju mamu ako se potrudim. Moram samo upitati oca Fitzgeralda."
"Zovem se Harry Doolin", ree djeak naposljetku. Sad je jo bre vrtio svoj razredni prsten.
"Bila sam blizu, zar ne?" prijazno upita Rionda i naini jo dva-tri koraka koji je dovedu na plonik. Carol, koja se bojala biti tako blizu tih djeaka, pokuaje zadrati, ali Rionda ni da uje. "Dedhamovi i Doolinovi, poenjeni meusobno. Jo dok su ivjeli u okrugu Cork, tra-la-li."
Nije to bio nikakav Robin Hood, nego klinac po imenu Harry Doolin s palicom u glupom tobolcu kune radinosti na leima. Nije to bio Marlon Brando iz Divljaka nego klinac po imenu Richie
O'Meara, koji nee imati Harleya koji bi iao uz njegov motoristiki pojas jo pet godina... ako ikad. I Willie Shearman, koji se nije usudio biti pristojan prema djevojici kad je s prijateljima. Sve to je bilo potrebno da bi ih se svelo na pravu veliinu bila je jedna pretila ena u trietvrt hlaama i topu, koja je Carol i Bobbvju pritekla u pomo ne na bijelom konju nego u Studebakeru iz 1954. Taje misao trebala utjeiti Bobbvja, ali nije. Sjeti se onoga to je rekao William Golding, da je djeake na otoku spasila posada bojnog broda, ba dobro za njih... ali tko e spasiti posadu?
To je bila besmislica, Rionda Hewson nije nimalo djelovala kao netko kome bi bila potrebna pomo, ali su te rijei svejedno progonile Bobbvja. to ako ne postoje odrasli? Recimo daje cijela koncepcija odraslih ljudi tek tlapnja? to ako su njihov novac zapravo samo pikule, njihovi poslovni dogovori tek oranje bejzbolskih sliica, njihovi ratovi samo igra kauboja i Indijanaca u parku? to ako su oni u svojim odijelima i haljinama zapravo musavi i balavi klinci? Isuse, to ne moe biti, zar ne? To je prestrana pomisao.
Rionda je jo gledala u deke iz Sv. Gabrijela sveudilj se hladno i prilino opasno smijeei. "Vas trojica ne bi maltretirali klince mlae i manje od sebe, zar ne? Od kojih je jedna curica ba kao vae sestrice?"
Oni su sad utjeli, nisu ni mumljali. Samo su se premjetali s noge na nogu.
"Sigurna sam da ne bi, jer bi to bilo kukaviki, to kaete?"
Ponovno im ona prui priliku da odgovore i dovoljno vremena da odsluaju svoju utnju.
"Willie? Richie? Harry? Niste ih uzeli na pik, je li?"
"Naravno da nismo", ree Harry. Zavrti li taj svoj prsten jo jae, pomisli Bobby, prst e mu vjerojatno planuti.
"Jer kad bih ja pomislila tako neto", ree Rionda, jo se opasno smijeei, "morala bih porazgovarati s ocem Fitzgeraldom, nije li tako? A on bi vjerojatno zakljuio da mora porazgovarati s vaim roditeljima, a vai bi oevi, pak, vjerojatno zakljuili da im je dunost zagrijati vae stranjice... to biste i zasluili, zar ne deki? Jer ste uzeli na pik male i slabe."
I dalje je trajala utnja trojice djeaka koji su ponovno zajahali svoje komino male bicikle.
"Bobby, jesu li te maltretirali?" upita Rionda.
"Nisu", kao iz topa e Bobby.
Rionda stavi prst ispod Caroline bradice i podigne joj lice. "A tebe, ljepotice?"
"Ne, Rionda."
Rionda joj se nasmijei, pa premda je Carol u oima imala suze, ona uzvrati osmijeh.
"Pa, deki, moete ii", ree Rionda. "Oni kau da niste uinili nita zbog ega bi vam trebalo biti posebno neugodno u ispovjedao-nici. Rekla bih da im dugujete malo zahvalnosti, to kaete?"
Od deki iz Sv. Gabrijela zauje se mrmlj-mrmlj-mrmlj. Neka ostane na tome, preklinjao je Bobby u sebi. Nemoj ih prisiljavati da nam zahvaljuju. Nemoj im to nabijati na nos.
Vjerojatno je Rionda ula njegove misli (Bobby je sad imao dobar razlog vjerovati da je takvo to mogue) jer ree: "Pa, moda moemo preskoiti taj dio. Idite kui, deki. A ti Harry, kad vidi Moiru Dedham, reci da joj je Rionda poruila da jo svakog tjedna odlazi na tombolu u Bridgeport, bude li joj trebao prijevoz."
"Hou, naravno", ree Harry. Zajae svoj bicikl i potjera ga uzbrdo, pogleda jo uprtog u plonik. Da su iz suprotnog pravca naili pjeaci, on bi ih vjerojatno pregazio. Njegova dva prijatelja pou za njim, podigavi se na pedale da bi ga sustigli.
Rionda je gledala za njima, a smijeak joj je polako blijedio. "Irska fukara", ree ona najzad, "vragu iz torbe pobjegli. Ma, daleka im kua. Carol, zaista si dobro?"
Carol ree da jest.
"Bobby?"
"Naravno, dobro sam." Bila mu je potrebna sva njegova disciplina da ne pone drhtati pred njom poput zdjelice dema od brusnica, ali ako je Carol uspjela ne slomiti se, onda valjda moe i on.
"Ulazi u auto", Rionda ree Carol. "Odvest u te kui. A i ti, Bobby, trk preko ceste u kuu. Oni e deki do sutra zaboraviti na tebe i moju malu Carol, ali bi veeras bilo pametno da oboje ostanete u kui."
"U redu", ree Bobby znajui da oni nee zaboraviti do sutra, ni do kraja tjedna, ni do svretka ljeta. On i Carol dugo e se morati paziti Harrvja i njegovih prijatelja. "Bok, Carol."
"Bok."
Bobby otkasa preko Broadove. Stao je na drugoj strani ulice i gledao kako Riondin stari automobil odlazi prema stambenoj zgradi u kojoj su ivjeli Gerberovi. Kad je Carol izala iz njega, okrenula se, pogledala nizbrdo i mahnula. Bobby je mahnuo njoj, pa se popeo po ulaznim stubama broja 149 i uao u kuu.
Ted je sjedio u dnevnom boravku, puio i itao Life. Anita Ekberg je bila na naslovnici. Bobby je znao da su Tedovi kovezi i vreice spakirani, ali im nije bilo ni traga; jamano ih je ostavio gore u svojoj sobi. Bobbvju je to bilo drago. Nije elio gledati u njih. Bilo mu je dovoljno teko to to zna da su tamo.
"to si radio?" upita Ted.
"Nita naroito", ree Bobby. "Mislim da u malo prilei i itati do veere."
On ode u svoju sobu. Naslagane jedna na drugu na podu pokraj njegova kreveta stajale su tri knjige iz odjela za odrasle gradske knjinice Hanvich - Cosmic Engieneers Clifforda D. Simaka, The Roman Hat Mystery Ellervja Queena, te Nasljednici Williama Gol-dinga. Bobby odabere Nasljednike i legne na krevet s glavom u podnoju, s nogama u arapama na jastuku. Na naslovnici knjige bili su naslikani peinski ljudi, ali na gotovo apstraktan nain - takve se peinske ljude nikad ne bi moglo vidjeti na naslovnici neke djeje knjige. Imati iskaznicu za odjel za odrasle bilo je guba... ali ne toliko koliko mu se isprva inilo.
U devet je sati na rasporedu bila serija Hawaiian Eye i Bobby bi inae gledao kao hipnotiziran (njegova je majka tvrdila da su emisije poput Hawauan Eye i Nedodirljivih prenasilne za djecu i najee mu ih nije doputala gledati), ali veeras su mu misli bludjele i nije se mogao koncentrirati na zaplet. Ni devedeset kilometara od njih, Eddie Albini i Uragan Haywood ukrstit e rukavice; djevojka odjevena u plavi kupai kostim i plave cipele visokih potpetica, u boji britvica Gilette Blue, paradirat e oko ringa prije poetka svake runde nosei visoko podignutu tablu s plavim brojem. 1... 2... 3... 4...
U pola deset Bobby nije znao ni tko je privatni detektiv na ekranu, a kamoli tko je ubio plavokosu detsetericu. Uragan Haywood pada u osmoj rundi, rekao mu je Ted; stari Gee je to znao. Ali to ako neto krene naopako? Nije elio da Ted ode, ali ukoliko mora, Bobby ne bi mogao podnijeti pomisao da odlazi praznog depa. No
to se nee dogoditi... ili moda hoe? Bobby je jednom gledao neku seriju na televiziji u kojoj se boksa trebao dati nokautirati, ali se predomislio. to ako se to dogodi veeras? Namjeteni nokaut nije mala stvar, to je muljaa (ma nije mogue, Sherlock, po emu si to zakljuio?), ali ne bude li Uragan Haywood muljao, Ted e se nai u udu, odnosno "u nebranom grou" kako bi rekao Sully-John.
Pola deset prema satu u obliku eksplodiranog Sunca na zidu dnevne sobe. Ako je Bobby tono izraunao, upravo traje prijelomna osma runda.
"Kako ti se sviaju Nasljednici?"
Bobby je bio tako duboko zadubljen u svoje misli da se od Tedo-va glasa lecnuo. Na ekranu, Keenan Wynn stajao je ispred buldoera i govorio da bi propjeaio kilometar za jednu Camelicu.
"Puno su tei od Gospodara muha", ree on. "Dvije male obitelji peinskih ljudi lunjaju po svijetu. Jedna je obitelj pametnija. Ali druga obitelj, ona glupa, oni su glavni junaci. Zamalo sam odustao, ali sad knjiga postaje sve zanimljivija. Mislim da u je proitati do kraja."
"Obitelj koju si prvu upoznao, ona s curicom, to su neandertalci. Druga obitelj - zapravo je to pleme, Golding uvijek ima neko pleme - su kromanjonci. Kromanjonci su nasljednici. Ono to se dogaa izmeu te dvije grupe uklapa se u odreenje tragedije: dogaaji koji vode neizbjeivom nesretnom zavretku."
Ted nastavi s priom. Dotakao se Shakespeareovih drama, Poeo-vih pjesama i romana ovjeka po imenu Theodore Dreiser. Bobbvja bi to inae zanimalo, ali su mu veeras misli uporno lutale u Madi-son Square Garden. Vidio je ring, nemilosrdno osvijetljen poput onomad ponekog zauzetog biljarskog stola u Biljarskoj rupi. uo je mnotvo kako vriti dok Haywood navaljuje, ljevicom i desnicom kree po iznenaenom Eddieju Albiniju. Haywood nee lairati me; umjesto toga, poput boksaa iz one televizijske serije upoznat e svog suparnika sa svijetom ozbiljnog bola. Bobby osjeti miris znoja i zauje nesnosan puf i paf rukavica po ljudskom mesu. Oi Eddieja Albinija pretvore se u dvije nitice... koljena mu klecnu... publika je na nogama, vriti...
"-postavka o sudbini kao neizbjeivoj sili ini se daje potekla od starih Grka. U to je doba ivio dramatiar po imenu Euripid koji je-"
"Nazovi", ree Bobby, pa iako u ivotu nije popuio nijednu cigaretu (1964. puit e vie od teke tjedno), glas mu je zazvuao promuklo poput Tedova kasno naveer, nakon dnevne doze Chester-fieldica.
"to si rekao, Bobby?"
"Nazovi gospodina Filesa da vidi kako je proao me." Bobby pogleda u sat u obliku eksplodiranog Sunca. Devet etrdeset devet. "Ako je borba trajala samo osam rundi, ve je zavrila."
"Slaem se da je me gotov, ali nazovem li Filesa tako brzo, mogao bi posumnjati da sam neto znao", ree Ted. "A ne mogu doznati ni sa radija, jer kao to obojica znamo, radio ne prenosi taj me. Bolje je priekati. Sigurnije. Neka povjeruje da sam ovjek na-dahnutih purijusa. Nazvat u u deset, kao da sam oekivao da e rezultat biti odluen na bodove a ne nokautom. A u meuvremenu, Bobby, prestani se brinuti. Kaem ti da je to lako kao etnja uz more."
Bobby sasvim odustane od pokuaja da prati to se dogaa u Hawaiian Eye; samo je sjedio na kauu i sluao kako glumci kvau. Neki se ovjek izderao na debelog havajskog policajca. Neka ena u bijelom kupaem kostimu utrala je u veliki oceanski val. Jedan je automobil jurio za drugim dok su bubnjevi ekiali u pozadini. Kazaljke na eksplodiranoj uri puzale su, s mukom se primicale brojkama deset i dvanaest poput planinara koji prelaze posljednjih stotinjak metara Mount Everesta. ovjek koji je ubio onu minkericu i sam je ubijen dok je bjeao kroz plantau ananasa i Hawaiian Eye najzad zavri.
Bobby nije odgledao najavu za epizodu idueg tjedna; ugasi televizor i ree: "Nazovi, moe? Molim te, nazovi."
"Sad u", ree Ted. "Mislim da sam popio jedno biljno pivo previe. ini se da su se moje cisterne stisnule s godinama."
On se odvue u kupaonicu. Uslijedi beskrajna stanka, a onda se zauje zvuk mokrae u koljci. "Aaaaah!" ree Ted. U glasu mu se osjealo prilino zadovoljstvo.
Bobby vie nije mogao sjediti. Ustane i ushoda se po dnevnoj sobi. Bio je uvjeren da Tommyja "Uragana" Haywooda u ovom trenutku fotografiraju u njegovu kutu ringa u Gardenu, natuenog ali ozarenog lica, a bljeskalice mu polijevaju lice bijelim svjetlom. S njim je i Gilletteova plava djevojka; rukom gaje obgrlila oko rame-
na, a on nju svojom obujmio oko struka. Za to vrijeme, Eddie Albini klonulo sjedi u svom kutu, oamuenih oiju gotovo zatvorenih od otoka, jo ne posve pribran od primljenih udaraca.
Kad se Ted vratio, Bobby je bio na rubu oaja. Znao je daje Albini izgubio me a njegov prijatelj svojih pet stotina dolara. Hoe li Ted ostati kad dozna daje vorc? Mogao bi... ali ostane li a prizemnici stignu...
Stiui i otputajui ake, Bobby je gledao kako Ted podie slualicu i naziva.
"Opusti se, Bobby", ree mu Ted. "Sve e biti u redu."
Ali se Bobby nije mogao opustiti. Utroba kao da mu je bila puna ica. Ted prisloni slualicu na uho i ostane u tom poloaju bez rijei, inilo se, cijelu vjenost.
"Zato se ne jave?" sikne Bobby.
"Tek je dvaput zazvonio, Bobby. A da se- halo? Ovdje gospodin Brautigan. Ted Brautigan? Da, gospodo, danas popodne." Nevjerojatno, ali Ted namigne Bobbvju. Kako moe biti tako hladnokrvan? Da je na Tedovu mjestu, Bobby ne bi mogao ni drati slualicu na uhu, a kamoli namigivati. "Da, gospoo, tu je." Ted se okrene Bobbvju i ree, ne poklopivi rukom slualicu: "Alanna eli znati kako ti je cura."
Bobby pokua neto rei, ali je samo zapitao.
"Bobby kae da je dobro", Ted ree Alanni, "i lijepa kao slika. Mogu li dobiti Lena? Da, mogu priekati. Ali mi molim vas recite kako je proao me." Nastane stanka koja kao da je potrajala cijelu vjenost. Tedovo je lice sad bilo bezizraajno. A kad se ovaj put okrenuo prema Bobbvju, poklopio je slualicu rukom. "Kae da se Albini u prvih pet rundi nadobivao batina, da se nekako provukao kroz estu i sedmu, a onda u osmoj niotkuda zamahnuo desnicom i Haywood se opruio po podu. Uraganu je odzvonilo. Kojeg li iznenaenja, ha?"
"Da", ree Bobby. Usne su mu odrvenjele. Istina je, sve to. U ovo vrijeme u petak naveer, Teda nee biti. S dvije tisue zelembaa u depu moe se dugo bjeati od velikog broja prizemnika; s dvije tisue zelembaa u depu moe se vozikati Turbo vujakom od jednog Ijeskajueg oceana do drugog.
Bobby ode u kupaonicu i istisne malo Ipane na etkicu za zube. Njegove zebnje da se Ted okladio na pogrenog boksaa je nestalo,
ali je tuga zbog predstojeeg gubitka ostala i jaala. Nikad ne bi pomislio da neto to se ak nije ni dogodilo moe toliko boljeti. Danas tjedan dana neu se ni sjeati zato je on bio takva fora. A za godinu dana jedva da u ga se uope sjeati.
Je li to istina? Boe, je li to istina?
Ne, pomisli Bobby. Nema anse. Ja to neu dopustiti.
U drugoj sobi Ted je razgovarao s Lenom Filesom. Zvualo je to prilino srdano askanje koje se odvijalo ba kao to je Ted i predvidio. .. i zaista, evo, Ted govori kako se okladio na temelju puriju-sa, onako svojskog, na kakvog se mora kladiti eli li sebe smatrati kockarom. Naravno, pola deset sutra naveer odgovara mu za isplatu, pod pretpostavkom da se prijateljeva majka vrati do osam; zakasni li malo, Len e ga primiti izmeu deset i pola jedanaest. Odgovara li mu to? Jo Tedova smijeha, pa se inilo da to gojaznom Lennieju Filesu odgovara do daske.
Bobby vrati svoju etkicu u au na polici ispod zrcala, pa zavue ruku u dep hlaa. U njemu se nalazilo neto to njegovi prsti nisu prepoznali, neto to nije bilo dio njegova uobiajenog depnog otpada. Izvadi onaj zeleni privjesak za klju, svoj specijalni suvenir iz dijela Bridgeporta za koji njegova majka nije ni znala da postoji. Dijela koji se nalazi tamo dolje. BILJARSKA RUPA, BILJAR, AUTOMATI, IGRICE. KENMORE 8-2127.
Vjerojatno gaje ve trebao sakriti (ili ga se rijeiti), no odjedanput se neega sjeti. Te veeri nita nije moglo oraspoloiti Bobbvja Garfielda, ali je ovo bilo blizu: dat e privjesak Carol Gerber, i upozoriti je da nikad ne kae njegovoj mami gdje gaje nabavila. Znao je da Carol ima najmanje dva kljua koja moe objesiti na nj: klju od stana te klju od dnevnika koji joj je Rionda poklonila za roendan. (Carol je bila tri mjeseca starija od Bobbvja, ali nikad zbog toga nije postupala s njim kao s pikavcem.) Kad bi joj poklonio privjesak, bilo bi to kao da ju je zamolio da mu bude stalna cura. A ne bi se morao raznjeiti i crvenjeti jer ne bi morao nita rei; Carol bi znala. To je bila jedna od stvari zbog kojih je bilaskulirana.
Bobby odloi privjesak na policu, pokraj ae za etkicu, pa ode u svoju sobu odjenuti pidamu. Kad je izaao, Ted je sjedio na kauu, puio i gledao u njega.
"Bobby, dobro si?"
"Vjerojatno jesam. Moram biti, zar ne?"
Ted kimne glavom. "Vjerojatno obojica moramo biti."
"Hou li te ikad ponovno vidjeti?" upita Bobby, molei se u sebi da Ted ne zazvui kao Lone Ranger, da ne pone prodavati one sladunjave fore srest emo se opet, drakane... jer ovo nisu fore, ta je rije preblaga. Ovo je sranje. inilo mu se da mu Ted nikad nije lagao, i nije elio da pone sad kad su pred razlazom.
"Ne znam." Ted se zagleda u ar svoje cigarete, a kad je podigao pogled, Bobby primijeti da su mu oi pune suza. "Mislim da ne."
Te suze slome Bobbvja. On potri preko sobe u elji da zagrli Teda, osjetivi potrebu da ga zagrli. No zaustavi se kad je Ted podig-nuo ruke i prekriio ih na prednjici svoje vreaste starake majice, s izrazom uasnute iznenaenosti.
Bobby ostane stajati na mjestu, ruku jo pruenih u zagrljaju. Polako ih spusti. Nema zagrljaja, nema dodira. To je bilo pravilo, ali svirepo. Pogreno.
"Hoe li pisati?" upita on.
"Slat u ti dopisnice", odgovori Ted nakon to je razmislio trenutak. "Ali ne na tvoje ime - to bi moglo biti opasno za obojicu. Kome da ih aljem? Ima li prijedlog?"
"Poalji ih Carol", ree Bobby, ne razmiljajui ni trenutka.
"Bobby, kad si joj rekao za prizemnike?" U Tedovu glasu nije bilo prijekora. A i zato? Ta on odlazi, zar ne? Tip koji je napisao lanak o onom kradljivcu kolica mogao bi napisati novi lanak: POLUDJELI STARAC BJEI OD INVAZIJE IZVANZEMALJACA, i to nita ne bi promijenilo. Ljudi bijedni drugima itali lanak dok ujutro piju kavu i jedu pahuljice, i smijali se. Kako se Ted izrazio onoga dana? Trapavi provincijski humor, nije li tako rekao? Ali ukoliko je to tako smijeno, zato boli? Zato toliko boli?
"Danas", ree on utanjenim glasom. "Vidio sam je u parku i sve je nekako... izletjelo."
"To se dogaa", ozbiljno e Ted. "Ja to dobro znam; katkad brana jednostavno popusti. A moda je tako i najbolje. Rei e joj da u moda htjeti stupiti s tobom u vezu preko nje?"
"Aha."
Ted lupne prstom po usnama, razmiljajui. Onda kimne glavom. "Na vrhu dopisnica koje u slati pisat e Draga C. umjesto
Draga Carol. U dnu u se potpisati s Prijatelj. Tako ete oboje znati tko pie. U redu?"
"Aha", ree Bobby. "Super." Nije bilo super, nita od toga nije bilo super, ali bolje ita nego nita.
On iznenada podigne ruku, poljubi jagodice svojih prstiju i puhne preko njih. Ted, koji je sjedio na kauu, nasmijei se, uhvati poljubac i poloi ga na svoj naborani obraz. "A da sad ode u krevet, Bobby? Danje bio naporan i kasno je."
Bobby ode na poinak.
Isprva je pomislio daje san isti kao i onomad - Biderman, Cus-hman i Dean ganjaju njegovu mamu kroz praumu otoka Williama Goldinga. A onda Bobby shvati da su stabla i lijane dio tapeta, a staza ispod maminih leteih stopala smei sag. Nije to bila prauma ve hotelski hodnik. Njegova fiktivna inaica hotela Warwick.
No gospodin Biderman i druga dva hajkaa svejednako su je progonili. A i deki iz Sv. Gabrijela - Willie, Richie i Harry Doolin. Svi su po licu imali one crvene i bijele pruge. I svi su na sebi imali kria-voute haljetke na kojima je bilo nacrtano blijetee crveno oko:
Osim tih haljetaka bili su goli. Genitalije su im se klatile i poskakivale u gustim gnijezdima stidnih dlaica. Svi osim Harryja Doolina vitlali su kopljima; on je imao svoju bejzbolsku palicu. Zailjenu na oba kraja.
"Ubij gaduru!" drekne Cushman.
"Popij joj krv!" vikne Don Biderman i baci svoje koplje za Liz Gar-field ba kad je ona umakla za ugao. Koplje se zabode, zadrhtavi, u jedan od zidova s praumskim uzorkom.
"Gurni joj ga u piketinu!" zateke Willie - Willie koji je mogao biti simpatian kad nije bio s prijateljima. Ono crveno oko na njegovim grudima zurilo je. Ispod njega, i njegov penis kao daje zjakao.
Tri, mama! Bobby pokua vrisnuti, ali nikakve rijei ne izau iz njegovih usta. Nije imao usta, ni tijelo. Bio je tamo, a opet i nije bio. Letio je pokraj majke poput njezine sjene. Zauje kako ona sope,
ugleda njezina uzdrhtala, prestravljena usta i njezine poderane arape. I njezina elegantna haljina bila je poderana. Na jednoj je dojci imala ogrebotinu iz koje je krvarilo. Jedno joj je oko bilo gotovo zatvoreno. Izgledala je kao daje odboksala nekoliko rundi s Eddiejem Albinijem ili Uraganom Haywoodom... a moda s obojicom istodobno.
"Rasporit emo te!" zaurla Richie.
"Pojesti te ivu!" potvrdi Curtis Dean (iz sveg glasa). "Popiti ti krv, iupati crijeva!"
Mama se okrene da pogleda u njih, i uto joj stopala (negdje je izgubila cipele) zapnu jedno o drugo. Mama, ne ini to, jaukne Bobby. Za ime Isusovo ne ini to.
Kao da gaje ula, Liz se ponovno okrene prema naprijed i pokua bre potrati. Proe pokraj oglasa na zidu:
A DA NAM POMOGNETE NAI NAU KUNU SVINJU?
LIZ je naa MASKOTA!
LIZ IMA 34 GODINE!
Ona je NADRKANA KRMAA ali je MI VOLIMO! Uinit e to elite kaete li joj "OBEAVAM"
(ili)
"S TIME SE MOE ZARADITI"! NAZOVITE HOusitonic 5-8337
(ili)
DONESITE U WILLIAM PENN GRILLE!
Potraite PRIZEMNIKE U UTIM KAPUTIMA!
Lozinka: "MI VOLIMO SLABO PEENO!"
I njegova je mama opazila taj oglas, no ovaj put kad su joj se gle-njevi sudarili, ona padne.
Ustani, mama! Bobby vrisne, ali ona ne ustane. Vjerojatno nije mogla. Umjesto toga, pone puzati po smeem sagu, pogledavajui pritom preko ramena. Kosa joj je visjela preko obraza i ela u znojnim upercima. Lea njezine haljine bila su potrgana i Bobby ugleda njezinu golu guzu - nije imala ni gaice. Jo i gore, stranji dio
njezinih hulahupki bio je poprskan krvlju. to su joj uinili? Dobri Boe, to su to uinili njegovoj majci?
Don Biderman bane iza ugla ispred nje - pronaao je preicu i presjekao joj put. Ostali su bili iza njega. Sad je pimpek gospodina Bidermana stajao uspravno, ba kao ponekad Bobbvjev ujutro prije no to ustane iz kreveta i ode na zahod. Samo to je pimpek gospodina Bidermana bio golem, izgledao je kao kraken30, triceratops troprsti, zmaj, i Bobbvju se uini da je shvatio odakle krv na majinim nogama. Nije elio znati, ali mu se inilo da zna.
Ostavite je na miru! pokua on vrisnuti na gospodina Bidermana. Pustite je na miru, zar niste ve dovoljno uinili?
Ono se skrletno oko na utom haljetku gospodina Bidermana odjednom rairi... i spuzne u kut. Bobbv je bio nevidljiv, njegovo tijelo jedan svijet nie na rotirajuem zvrku... ali gaje ono crveno oko vidjelo. Crveno je oko sve vidjelo.
"Ubij svinju, popij joj krv", ree gospodin Biderman muklim, gotovo neprepoznatljivim glasom i krene.
"Ubij svinju, popij joj krv", pridrue se Bili Cushman i Curtis Dean.
"Ubij svinju, iupaj joj crijeva, pojedi je", zapoju Willie i Richie, poslagavi se iza haj kaca. Kao i penisi trojice odraslih mukaraca, i njihovi su se prometnuli u koplja.
"Raerei je, posii je, pojedi \e,pojebi je", ubaci Harry. Ustaj, mama! Bjei! Nemoj im dopustiti!
Ona pokua. No dok se tekom mukom podizala s koljena na noge, Biderman je zaskoi. Ostali se povedu za njim, opkole je, i kad su njihove ruke poele trgati dronjke odjee s njezina tijela, Bobby pomisli: elim se maknuti odavde, elim sii niz zvrk u svoj svijet, zaustaviti ga i zavrtjeti na drugu stranu kako bih se vratio u svoju sobu u svome svijetu...
Samo to to nije bio zvrk, i ak kad su se slike iz sna poele razilaziti i tamnjeti, Bobbv je to znao. To nije bio zvrk, nego kula, nepomino vreteno oko kojeg se sve postojee kree i isplee. A onda ga nestane i na trenutak zavlada blaeno nitavilo. Kad je otvorio oi,
30 Legendarno morsko udovite koje proizvodi silne vrtloge uz obalu Norveke.
njegova je soba bila puna sunane svjetlosti - ljetne sunane svjetlosti, jednog etvrtka ujutro posljednjeg lipnja Eisenhowerova predsjednikog mandata.
IX. OGAVNI ETVRTAK.
Tedu Brautiganu moralo se priznati: znao je kuhati. Doruak koji je nabacio Bobbvju - lagana kajgana, prepeenac, hruskava slanina - bio je kudikamo bolji nego to mu je majka ikad pripremila za zajutrak (njezin su specijalitet bile goleme, bljutave palainke koje bi njih dvoje utopili u prel]evuAuntJemima31), a jednako dobar kao ono to se moglo dobiti u Colony Dineru ili kinu Hanvich. Jedini je problem bio u tome da Bobbvju nije bilo do jela. Nije se mogao sjetiti pojedinosti svoga sna, ali je znao da je bio ruan, i da je jamano u nekom trenutku zaplakao dok je sanjao, jer kad se probudio, jastuk mu je bio vlaan. No san nije bio jedini razlog zbog kojeg se jutros osjeao potiteno i bezvoljno; ta snovi ionako nisu stvarni. No Tedov je odlazak stvaran. I to odavde do vjenosti.
"Odlazi ravno iz Biljarske rupe?" upita Bobby kad je Ted sjeo preko puta njega za svoj tanjur jaja i slanine. "U pravu sam, zar ne?"
"Da, to e biti najsigurnije." Pone jesti, ali polako i bez vidljiva uitka. Znai, i on je neraspoloen. Bobbvju bude drago. "Rei u tvojoj majci da mi se razbolio brat u Illinoisu. To je sve to treba znati."
"Ii e Turbo vujakom?"
Ted se nakratko nasmijei. "Vjerojatno vlakom. Ne zaboravi, sad sam prilino imuan ovjek."
"Kojim vlakom?"
31
Aunt Jemima je lik na mjeavini za palainke koja se poela proizvoditi devedesetih godina 19. stoljea. Model je bila Nancy Green, kuharica koja je taj proizvod reklamirala na svjetskoj izlobi u Chicagu 1893. godine.
"Bolje da ne zna detalje, Bobby. Ono to ne zna ne moe rei. Ili ne moe biti prisiljen rei."
Bobby nakratko razmisli o ovome, pa upita: "Nee zaboraviti dopisnice?"
Ted podigne komadi slanine pa ga spusti. "Dopisnice, hrpe dopisnica. Obeavam. A sad nemojmo vie o tome."
"Pa o emu onda da razgovaramo?"
Ted razmisli pa se nasmijei, milo i iroko; kad bi se nasmijeio, Bobby je mogao zamisliti kako je on izgledao kad je imao dvadeset godina, i bio u snazi.
"O knjigama, naravno", ree Ted. "Razgovarat emo o knjigama."
U devet sati bilo je jasno da e zavladati pasja ega. Bobby je pomogao oko posua, obrisao gaje i pospremio, a onda su sjeli u dnevni boravak, gdje je Tedov ventilator davao sve od sebe da pospjei cirkulaciju ve umornog zraka, i gdje su razgovarali o knjigama... odnosno Ted je govorio o knjigama. A jutros, neometan razmiljanjem o meu Albini-Haywood, Bobby je halapljivo sluao. Nije razumio sve to je Ted govorio, ali je razumio dovoljno da shvati kako knjige ine zaseban svijet, a da gradska knjinica Harvvich to nije. Ona predstavlja samo vrata u taj svijet.
Ted je govorio o Williamu Goldingu i onome to je nazvao "dis-topijskom fantazijom", pa je preao na H. G. Wellsov Vremenski stroj, ukazujui na vezu izmeu Morloka i Eloija te Jacka i Ralpha na Goldingovu otoku; govorio je o neemu to je nazvao "jedinim opravdanjem knjievnosti" a to je da istrauje odnos prostoduja i iskvarenosti, dobra i zla. Potkraj tog improptu predavanja, on spomene roman Egzorcist, koji se bavi s oba ta problema ("u popularnom kontekstu"), a onda iznebuha zauti. Zatrese glavom kao da si eli razbistriti misli.
"to je?" Bobby otpije gutljaj svog biljnog piva. Jo mu se nije svialo, ali je to bio jedini bezalkoholni napitak u hladnjaku. Osim toga, bilo je hladno.
"Gdje mije pamet?" Ted prijee rukom preko ela, kao da gaje iznenada zaboljela glava. "Ta knjiga jo nije ni napisana."
"Kako to misli?"
"Nikako. Trabunjam. A da ode malo van? Protegne noge? Ja bih mogao malo prilei. Noas nisam najbolje spavao."
"U redu." Bobby zakljui da bi mu malo svjeeg zraka - ak i vrueg svjeeg zraka - dobro dolo. Pa premda je bilo zanimljivo sluati Teda, poeo se osjeati kao da se stan smanjuje. Zato to zna da Ted odlazi za dan-dva, pretpostavi Bobby. Eto tune male rime: on zna da Ted odlazi za dan-dva.
Na trenutak, dok se vraao u svoju sobu po bejzbolsku rukavicu, sjeti se onog privjeska iz Biljarske rupe - dat e ga Carol kako bi znala da su cura i deko. A onda se sjeti Harrvja Doolina, Richieja O'Meare i Willieja Shearmana. Oni su negdje vani, naravno, i uhvate li ga samog vjerojatno e ga prebiti kao maku. Prvi put u dva ili tri dana, Bobby poeli daje Sully tu. Sully je bio pikavac kao i on, ali goropadan. Doolin i njegovi prijatelji moda bi ga prebili, ali bi se Sully-John pobrinuo da to skupo plate. Ali je S-J bio u kampu i tu nema pomoi.
Bobby nije razmiljao o mogunosti da ostane u etiri zida - ta ne moe se cijelo ljeto skrivati od Willieja Shearmana i njemu slinih, to bi bilo ubij Boe - ali dok je izlazio on se podsjeti da mora biti oprezan, da mora pripaziti na njih. Nee biti problema opazi li ih na vrijeme.
Pritisnut milju na deke iz Sv. Gabrijela, Bobby izae iz stana na broju 149 ne sjetivi se privjeska, njegova specijalnog suvenira iz "tamo dolje". Ostao je leati na kupaonikoj polici pokraj ae za etkicu, na istome mjestu gdje gaje ostavio prethodne veeri.
Proklipsao je naizgled cijeli Harvvich - od Broadove do parka Commonvvealth (danas na igralitu C nije bilo deki iz Sv. Gabrijela; tamo se sad nalazila momad American Legiona32, na pripeci su uvjebavali udaranje palicom i visoke lopte), od parka do gradskog trga, od gradskog trga do eljeznikog kolodvora. Dok je stajao u malom novinskom kiosku ispod eljeznikog nadvonjaka i razgledavao depna izdanja (gospodin Burton, vlasnik kioska, doputao bi ti da gleda ukoliko ne bi poeo dirati ono to je on izgovarao kao "aj-tikle"), oglasi se gradska sirena od koje obojica poskoe.
32 To je najbrojnija amerika udruga ratnih veterana. Utemeljena je 1919. Promie interese veterana i graansku svijest, a simbol je vojne spremnosti i nacionalnog ponosa.
"Isukrsta mu, koji je to vrag?" ogoreno upita gospodin Burton. Prosipao je paketie kauguma po podu pa se sad prignuo da ih pokupi. Njegova se siva radna pregaa objesi. "Tek je jedanajst i petnajst!"
"Zaista je prerano", sloi se Bobby i ubrzo potom ode iz kioska. Razgledavanje naslova upravo je izgubilo svu ar. Ode do River avenije i svrati u pekarnicu Tip-Top kupiti pola truce jueranjeg kruha (dva centa) i upitati Georgieja Sullivana kako je S-J.
"Dobro", ree najstariji brat S-J-ja. "U utorak smo primili dopisnicu u kojoj pie da mu fali obitelj i da hoe kui. U srijedu smo dobili jo jednu u kojoj pie da ui skakati na glavu. A u dopisnici koju smo primili jutros pie da se ludo zabavlja i da eli ostati zauvijek." On se nasmije, krupan dvadesetogodinji Irac, snanih irskih ruku i ramena. "Moda on hoe ostati zastalno, al bi mami vraki nedostajao kad bi tamo ostao. Nahranit e patke s tim?"
"Aha, kao uvijek."
"Samo ne daj da ti grickaju prste. Te proklete rijene patke prenose bolesti. One-"
Na gradskom trgu ura na zgradi opine pone otkucavati podne, premda je do podneva jo bilo petnaest minuta.
"to je to danas?" upita Georgie. "Najprije se sirena oglasi prerano, a sad i prokleta ura ide naprijed."
"Moda zbog vruine", ree Bobby.
Georgie sumnjiavo pogleda u Bobbvja. "Pa... ima neeg u tom objanjenju."
Aha, pomisli Bobby, izlazei. A i puno je sigurnije od nekih drugih.
Bobby ode do River avenije, usput vaui kruh. Dok je naao klupu pokraj rijeke Housatonic, vei dio one polovice kruha iez-nuo je u njegovu grlu. Patke se pune nade dogegaju iz trsja i Bobby im pone dobacivati ostatak kruha, kao i uvijek zabavljen prodrlji-vou kojom su trale po komadie kruha te nainom na koji su zabacivale glave da bi ih progutale.
Nakon nekog vremena prispava mu se. Pogleda preko rijeke u mree odbljesaka svjetlosti koja je svjetlucala na njezinoj povrini, pa mu se jo jae prispava. Noas je spavao, ali ne mirnim snom. Sad zadrijema ruku punih mrvica. Patke su smazale ono to se nalo na travi a onda prile blie, kvaui tiho, zamiljeno. Ura na gradskom trgu otkuca dva sata u dvanaest sati i dvadeset minuta, zbog ega
ljudi koji su se nali u gradu zavrte glavama i upitaju se emu sve to vodi. Bobbvjev se drijeme postupno produbljivao, pa kad se sjena spustila na njega, on je nije vidio ni osjetio.
"Hej. Klinjo."
Glas je bio tih i intenzivan. Bobby se uspravi glasno udahnuvi i lecnuvi se. Ruke mu se otvore i raspu preostali kruh. One zmije ponovno mu propuu po trbuhu. Nisu to bili ni Willie Shearman, ni Richie O'Meara ni Harry Doolin - znao je to im se prenuo iza sna - ali Bobby gotovo poeli da je netko od njih. Ili sva trojica. Nisu batine najgore to ti se moe dogoditi. Ne, nije to najgore. Ti bokca, zato je morao zaspati?
"Klinjo."
Patke su gacale po Bobbvjevim nogama, jagmile se za neoekivanu gozbu s neba. Njihova su mu krila lepetala po glenjevima i golje-nicama, ali je taj osjeaj bio negdje jako, jako daleko. Ugleda sjenu muke glave na travi ispred sebe. ovjek je stajao iza njega.
"Klinjo."
Polako i kripavo, Bobby se okrene. ovjek e imati uti kaput, a negdje na njemu e se nalaziti oko, zuree crveno oko.
Alije ovjek koji je tamo stajao bio odjeven u svijetlosmee ljetno odijelo iji se sako lagano zatobolio od trbuia na prijelazu u trbuinu, i Bobby je istog trenutka znao da to ipak nije jedan od njih. Nije bilo svrbea u dupljama, crnih niti koje bi mu zakrilile vidno polje... a najvanije je bilo to to ovo nije bio neki stvor koji se samo pretvarao daje ljudsko bie; to i jest bilo ljudsko bie.
"Molim?" upita Bobby, tiho i smueno. Jo nije mogao povjerovati daje samo tako zaspao, kao top. "to hoete?"
"Dat u ti dva dolara ako mi da da ti ga popuim", ree ovjek u svijetlosmedem odijelu. Zavue ruku u dep sakoa i izvadi lisnicu. "Moemo otii tamo iza onog stabla. Nitko nas nee vidjeti. A i svidjet e ti se."
"Ne", ree Bobby ustajui. Nije bio sasvim siguran o emu to ovjek u svijetlosmedem odijelu govori, ali je prilino dobro mogao zamisliti. Patke ustuknu i ratrkaju se, ali je kruh bio preveliko iskuenje i one se vrate, kljucajui i poigravajui oko Bobbvjevih tenisica. "Moram kui. Moja majka-"
Mukarac se primakne, jo drei ispruenu lisnicu. Kao da ju je odluio cijelu dati Bobbvju, a ne samo ona dva piljiva dolara. "Ne
mora ti to raditi meni, ja u to uiniti tebi. No, to kae? Neka bude tri dolara." Mukarev je glas sad drhtao, po lojtrici gor i dol, as na rubu smijeha a as na rubu plaa. "S tri dolara moe mjesec dana u kino."
"Ne, zaista, ja-"
"Svidjet e ti se, svim se mojim djeacima svia." On posegne za Bobbvjem i Bobby se odjednom sjeti kako ga je Ted zgrabio za ramena, kako mu je stavio ruke na zatiljak, kako ga je privukao k sebi sve dok nisu bili blizu gotovo kao za poljubac. Ovo nije bilo tako... a opet je i bilo. Na neki nain.
Bobby se makinalno sagne i dohvati jednu patku. Podigne je u iznenaenom gauem kovitlacu kljuna, krila i veslajuih nogu, letimino ugleda jednu crnu kuglicu oka, a onda je baci u ovjeka u svi-jetlosmeem odijelu. Mukarac zavapi i podigne ruke da zatiti lice, pa ispusti lisnicu.
Bobby potri.
Prolazio je preko glavnog trga, na putu kui, kad na telefonskom stupu ispred trgovine slatkiima ugleda oglas. Prie i proita ga s nijemim uasom. Nije se mogao sjetiti svog noanjeg sna, ali je u njemu bilo neeg slinog tome. Bio je uvjeren u to.
JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA!
On je STARI MJEANAC ali ga MI VOLIMO!
BRAUTIGAN ima BIJELO KRZNO i PLAVE OI!
DOBROUDAN JE!
JEST E VAM IZ RUKE!
Dajemo BOGATU NAGRADU
($$$$)
AKO STE VIDJELI BRAUTIGANA! NAZOVITE HOusitonic 5-8337!
(ILI)
DONESITE BRAUTIGANA u Highgate aveniju 745! Dom OBITELJI SAGAMORE!
Danas mi nije dobar dan, pomisli Bobby, promatrajui kako je njegova ruka posegnula i skinula oglas s telefonskog stupa. Iza njega, na jednoj od aruljica nadstrenice kina Hanvich visio je plavi rep papirnatog zmaja. Danas nikako nije moj dan. Nisam trebao izlaziti iz stana. Zapravo, trebao sam ostati u krevetu.
HOusitonic 5-8337, ba kao na oglasu za Phila, velkog corgija... samo to... ukoliko u Hanvichu i postoji centrala HOusitonic, Bobby nikad za nju nije uo. Neki su brojevi bili spojeni na centralu HArvvich, drugi na COmmomvealth. Ali HOusitonic? Ne. Ni ovdje, a ni u Bridgeportu.
On zguva oglas i ubaci ga u koaru na uglu s natpisom NEKA NA GRAD BUDE BIJEL I ZELEN, ali na drugoj strani ulice on nae jo jedan gotovo istovjetan. Malo nie nae i trei zalijepljen za potanski sandui na uglu. Potrga i njih. Prizemnici ili steu obru ili su na rubu oaja. Moda i jedno i drugo. Ted danas ne moe nikamo - Bobby e mu to morati rei. A i morat e biti pripravan na bijeg. I to e mu morati rei.
Bobby presijee kroz park, gotovo trkom, urei se da stigne kui, i jedva je zauo tihi soptaj njemu slijeva dok je prolazio pokraj bejzbolskih igralita: "Bobby..."
On stane i pogleda prema onom umarku u koji gaje Carol juer odvela prije no to se rascmoljio. A kad je ponovno zauo onaj soptaj, on shvati daje to ona.
"Bobby ako si to ti, molim te, pomozi mi..."
On skrene s cementirane staze i prignuvi se ue u onaj umarak. Od prizora koji je tamo ugledao bejzbolska mu rukavica padne s ruke. Ta je rukavica bila model Alvina Darka33, i kasnije je nestala. Netko je naiao i popalio je, pretpostavio je on. Pa to? Kako je dan odmicao, njegova piljiva bejzbolska rukavica bila mu je najmanja briga.
Carol je sjedila ispod istog onog brijesta gdje gaje bila tjeila. Koljena je privukla na prsa. U licu je bila pepeljastosiva. Oko oiju je imala kolutove podonjaka prepasti, to joj je davalo rakunski izgled. Nit krvi cijedila joj se iz jedne nosnice. Lijevu je ruku prebacila preko trbuha i njome vrsto navukla majicu preko pupoljaka onoga
33 Nekadanji poznati shortstopbejzbolske momadi Giants.
to e za godinu-dvije biti grudi. Lakat te ruke pridravala je desnom rukom.
Bila je odjevena u kratke hlaice i bluzu-tuniku dugih rukava - od onih koje se samo navuku preko glave. Poslije e Bobby znatni dio krivnje za to to se dogodilo svaliti na tu njezinu glupu tuniku. Jamano ju je odjenula da bi se zatitila od sunca; bio je to jedini razlog kojeg se mogao sjetiti zbog kojeg bi netko obukao duge rukave po tako ubojitoj ezi. Je liju sama odabrala ili ju je natjerala gospoa Gerber? I je li to bilo vano? Da, Bobby e pomisliti kad bude imao vremena za razmiljanje. Bilo je vano, i te kako je bilo vano.
No zasad je ta majica dugih rukava bila na periferiji njegova vidnog polja. Jedino to je primijetio u tom prvom trenutku bila je Ca-rolina lijeva nadlaktica. Kao da nije imala jedno ve dva ramena.
"Bobby", ree ona, gledajui u njega sjajnim oamuenim oima. "Ozlijedili su me."
Bila je u oku, naravno. I on je tad ve bio u oku, pokretao gaje instinkt. Pokuao ju je podii, ali ona vrisne od bola - mili Boe, kakav zvuk.
"Otrat u po pomo", ree on, sputajui je. "Ti samo ostani sjediti ovdje i pokuaj se ne micati."
Ona je odmahivala glavom - oprezno, kako ne bi rasklimala ruku. Njezine su plave oi bile gotovo crne od bola i uasa. "Ne, Bobby, ne ostavljaj me ovdje, to ako se vrate? to ako se vrate i ozlijede me jo gore?" Dijelovi toga to se dogodilo tog dugog vrueg etvrtka isparili su mu iz glave, otplavljeni valom oka, ali se tog dijela uvijek jasno sjeao: kako gaje Carol pogledala i rekla to ako se vrate i ozlijede me jo gore?
"Ali... Carol..."
"Mogu hodati. Ako mi ti pomogne, moi u hodati."
Bobby je oprezno obujmi rukom oko struka, nadajui se da nee ponovno vrisnuti. To bi bio uas.
Carol polako ustane na noge, posluivi se deblom stabla kao uporitem za lea. Lijeva joj se ruka malo pomakne dok se podizala. Ono nakazno dvostruko rame izboi se i napne. Ona jekne, ali nije vrisnula, hvala Bogu.
"Stani", ree Bobby.
"Ne, elim se maknuti odavde. Pomozi mi. O Boe kako boli."
Nakon to se sasvim osovila na noge, kao da joj je bilo malo lake. Izali su iz umarka poput para koji se upravo vjenava, polako i ozbiljno koraajui drei se ispod ruke. Izvan hlada drvea danje djelovao jo uareniji no prije i zasljepljujue vedar. Bobby se osvrne ali ne ugleda nikog. Negdje, dublje u parku, grupa klinaca (vjerojatno Vrapci ili Crvendai iz Sterling Housea) pjevala je neku pjesmu, ali je podruje oko bejzbolskih igralita bilo potpuno pusto: nije bilo djece, ni majki koje voze djecu u kolicima, ni traga od redarstvenika Ravmera, mjesnog policajca koji bi ti ponekad kupio sladoled ili mjericu kikirikija ukoliko bi bio dobre volje. Svi su bili u kuama, skrivali se od jare.
I dalje su hodali polako, Bobby ruke oko Carolina struka, du pu-teljka koji je izlazio na ugao Commonwealthove i Broadove. Broad Street Hill bila je opustjela ba kao i park; plonik je titrao poput zraka iznad pei za paljenje smea. Nigdje ni pjeaka ni automobila u pokretu.
Zakorae na plonik i Bobby je upravo namjeravao upitati Carol hoe li moi prijei preko ulice, kad ona ree piskutavim aptom: "O Bobby, onesvijestit u se."
On je usplahireno pogleda i ugleda kako je prevrnula oima tako da joj se vide samo Ijeskave bjeloonice. Njihala se amo-tamo poput gotovo prepiljenog stabla. Bobby se prigne, kretnjom gotovo nesvjesnom, i uhvati je oko bedara i lea kad su joj se koljena razglavi-la. On joj je stajao s desne strane pa mu je to uspjelo a da joj nije dodatno prignjeio lijevu ruku; osim toga, i u nesvjestici je Carol lijevi lakat pridravala alicom desnog dlana, ne doputajui ruci da se mie.
Carol Gerber bila je Bobbvjeve visine, moda malo via, i otprilike njegove teine. Po logici ne bi s njom na rukama mogao ni posr-ui prijei Broadovu, ali ljudi u stanju oka sposobni su za zapanjujue podvige. Bobby ju je nosio a da nije glavinjao; pod tim ueglim lipanjskim suncem on je trao. Nitko ga nije zaustavio, nitko ga nije upitao to je toj curici, nitko se nije ponudio pomoi. uo je automobile na Asherovoj aveniji, ali ga je ovaj dio svijeta sablasno podsjetio na Midwich, gdje su svi iznenada zaspali.
Nije mu uope palo na pamet da Carol odnese njezinoj majci. Stan Gerberovih nalazio se malo vie uzbrdo, ali to nije bio razlog.
Jedino koga se Bobby mogao sjetiti bio je Ted. Mora je odnijeti Tedu. Ted e znati to treba uiniti.
Njegova ga nadnaravna snaga pone naputati dok se penjao po stubama ulaznog trijema svoje zgrade. On zatetura i Carolino nakazno dvostruko rame udari o eljeznu ogradu. Ona mu se ukoi na rukama i zavapi, a napola sklopljene vjede irom se otvore.
"Skoro smo stigli", ree joj on sopuim aptom koji nije sliio njegovu glasu. "Jo malo. Oprosti to sam te udario ali skoro smo-"
Vrata se otvore i izae Ted. Imao je na sebi sive hlae od odijela i potkoulju tankih naramenica. Njiue petlje hozntregera visjele su mu do koljena. Izgledao je iznenaeno i zabrinuto, ali ne i prestraeno.
Bobby uspije dohvatiti posljednju stubu, no tad se zanjie prema natrag. Jedan je uasan trenutak pomislio da e se stropotati niza stube, moda si razbiti glavu na cementnom puteljku. A onda ga Ted vrsto uhvati i povrati mu ravnoteu.
"Daj mi je", ree on.
"Najprije joj prijei na drugu stranu", propenta Bobby. Ruke su mu se istezale poput ica na gitari a ramena kao da mu je lizao plamen. "To je strana koja boli."
Ted je zaobie i stane pokraj Bobbvja. Carol je gledala u njih. Plava kosa boje pijeska visjela je preko Bobbvjevih zapea. "Ozlijedili su me", apne ona Tedu. "Willie... zamolila sam ga da im kae da prestanu ali on to nije uinio."
"Nemoj govoriti", ree Ted. "Bit e ti dobro."
On je preuzme od Bobbvja najobazrivije to je mogao, ali su svejedno malo rasklimali lijevu ruku. Dvostruko se rame pomakne ispod bijele tunike. Carol zastenje, pa pone plakati. Svjea joj krv procuri iz desne nosnice, blistava crvena kap na koi. Bobbvju proleti kroz glavu prizor iz sinonjeg sna: oko. Crveno oko.
"Bobby, pridri mi vrata."
Bobby ih irom otvori. Ted odnese Carol kroz ulazno predvorje u stan Garfieldovih. U tom je trenutku Liz Garfield silazila niza eljezne stube koje su vodile od harvike postaje eljeznike linije New York, New Haven & Hartford u Main Street, gdje se nalazilo taksi-stajalite. Kretala se polaganim oprezom kroninog invalida. U svakoj joj se ruci klatio po jedan koveg. Gospodin Burton, vlasnik novinskog kioska, sluajno je stajao na svojim vratima i puio.
Gledao je kako je Liz sila niza stube, podigla veo svog eiria, i pip-kavim pokretima komadiem rupia obrisala lice. Pri svakom bi dodiru mirnula. Bila je naminkana, jako, ali minka nije pomogla. minka je samo privlaila pozornost na ono to joj se dogodilo. Veo je bio bolje rjeenje, premda je samo pokrivao gornji dio njezina lica i ona ga sad ponovno spusti. Prie prvome od tri besposlena taksija, i voza izae da joj pomogne oko prtljage.
Burton se pitao tko ju je tako sredio. Nadao se da poiniteljevu glavu dva krupna policajca masiraju tvrdim orasima. Netko tko bi takvo to uinio nekoj eni i ne zasluuje nita bolje. Takav netko ne smije biti na slobodi. To je bilo Burtonovo miljenje.
Bobby je mislio da e Ted poloiti Carol na kau, ali on to nije uinio. U dnevnom se boravku nalazila jedna stolica ravnog naslona i on sjedne u nju, drei je u naruju. Drao ju je onako kako Djed Boinjak u robnoj kui Grant's dri djeicu kad mu priu na njegovu prijestolju.
"Gdje te jo boli? Osim ramena?"
"Udarili su me u trbuh. I sa strane."
"Koje strane?"
"Desne."
Ted obzirno podigne njezinu tuniku na toj strani. Bobby usisa zrak preko donje usne kad je ugledao masnicu koja se pruala popreno preko njezinih rebara. On odmah prepozna oblik bejzbolske palice. Znao je ija je to palica bila: Harrvja Doolina, onog bubulji-avog debila koji si u pustopoljini svoje mate umilja da je Robin Hood. On, Richie O'Meara i Willie Shearman spopali su je u parku i Harry ju je obradio svojom palicom dok su je Richie i Willie drali. Sva trojica pritom su se smijali i zvali je Beba Gerberica. Moda je sve to poelo iz vica pa se izmaklo kontroli. Ta nije li se to zapravo dogodilo i u Gospodaru muha? Situacija se malko izmakla kontroli?
Ted dotakne Carolin struk; njegovi kvrgavi prsti raire se a onda polako kliznu niz njezinu slabinu. Uinio je to glave nagnute u stranu, kao da ne dodiruje nego slua. Moda i jest sluao. Carol naglo udahne zrak kad je stigao do masnice.
"Zaboljele?" upita Ted.
"Malo. Ali ne tako jako kao r-rame. Slomili su mi ruku, zar ne?"
"Mislim da nisu", odgovori Ted.
"ula sam kad je kvrcnulo. A i oni. Tad su pobjegli."
"Uvjeren sam da si ula. I te kako."
Suze su joj curile niz obraze i lice joj je jo bilo pepeljastosivo, ali je Carol sad izgledala smirenije. Ted joj skupi tuniku ispod pazuha i zagleda se u masnicu. On zna kakav je to oblik ba kao i ja, pomisli Bobby.
"Koliko ih je bilo, Carol?"
Trojica, pomisli Bobby.
"T-trojica."
"Tri djeaka?"
Ona kimne glavom.
"Tri djeaka protiv jedne djevojice. Jamano su te se bojali. Sigurno su mislili da si lavica. Jesi li lavica, Carol?"
"Da barem jesam", ree Carol. Pokua se nasmijeiti. "Da sam barem mogla riknuti i otjerati ih. O-o-ozlijedili su me."
"Znam da jesu. Znam." Ruka mu klizne niz njezinu slabinu pa obuhvati onu masnicu u obliku palice na njezinim rebrima. "Udahni."
Masnica se izboi u Tedovoj ruci; Bobby ugleda njezin skrletni obris izmeu Tedovih nikotinom umrljanih prstiju. "Boli li to?"
Ona odmahne glavom.
"Nikaddie?"
"Ne."
"Ni kad ti se rebra pritisnu o moju ruku?"
"Ne. Samo mije to mjesto osjetljivo. Boli me..." Ona baci pogled na uasan oblik njezina dvostrukog ramena, pa skrene pogled.
"Znam. Jadna Carol. Jadna moja. Doi emo do toga. Gdje su te jo udarili? U trbuh, tako si rekla?"
"Da."
Ted podigne prednjicu njezine tunike. Tamo se nalazila jo jedna masnica, ali ova nije izgledala ni tako duboka ni srdita. Ted njeno pritisne prstima, najprije iznad pa ispod Carolina pupka. Ona ree da ne osjea bol kao u ramenu, da joj je trbuh samo osjetljiv na dodir kao i rebra.
"Nisu te udarili po leima?"
"N-ne."
"Po glavi ili po vratu?"
"A-a, samo sa strane i u trbuh, a onda su me udarili po ramenu i tad se zaulo ono kvrc, oni su to uli pa su pobjegli. A mislila sam da je Willie Shearman simpatian." Ona sva nesretna pogleda u Teda.
"Carol, okreni glavu... dobro... a sad na drugu stranu. Ne boli kad je okree?"
"Ne."
"I sigurna si da te nisu udarili po glavi?"
"Ne. Odnosno, hou rei da, sigurna sam."
"Sretnica."
Bobby se upita koji je vrag Tedu da misli da je Carol srekovika. Njemu se inilo da joj lijeva ruka nije samo slomljena nego i napola otrgnuta. Odjednom pomisli na pileu peenku za nedjeljni objed i zvuk koji proizvede batak kad ga otkine. eludac mu se zgri. Na trenutak mu se uini da e povratiti doruak i onaj stari kruh, sve to je objedovao.
Ne, ree samome sebi. Ne smije, ne sad. Ted ima dovoljno problema i bez tebe.
"Bobby?" Tedov je glas bio razgovijetan i otar. Zazvuao je kao ovjek koji ima vie rjeenja no problema; kakvo je to bilo olakanje. "Dobro si?"
"Aha." I inilo mu se daje to istina. eludac mu se poeo smirivati.
"Dobro. Pametno si uinio to si doao ovdje. Moe li jo malo biti koristan?"
"Aha."
"Trebam kare. Moe li ih nai?"
Bobby ode u majinu spavau sobu, otvori gornju ladicu njezine komode i izvadi njezinu koaricu sa ivaim priborom. Unutra su se nalazile srednje velike kare. On se pouri natrag u dnevnu sobu i pokae ih Tedu. "Jesu li ove dobre?"
"U redu su", ree on uzimajui ih. A onda ree Carol: "Unitit u ti bluzu, Carol. ao mi je, ali sad ti moram pogledati rame, a elim da te to manje boli."
"Nema veze", ree ona i ponovno se pokua nasmijati. Bobby osjeti lagano strahopotovanje prema njezinoj hrabrosti; da njegovo
rame izgleda tako, on bi vjerojatno blejao kao ovca koja se zaplela u ogradu od bodljikave ice.
"Do kue moe otii u nekoj Bobbvjevoj koulji. Zar ne, Bobby?"
"Naravno, ne smeta me koja u."
"Duhovi-to" reeCarol.
Paljivo, Ted razreze Carolinu tuniku na leima pa sprijeda. Kad je to obavio, odmakne te dvije polovice u stranu poput ljuske jajeta. Jako je bio paljiv s lijevom stranom, ali Carol promuklo vrisne kad su joj se Tedovi prsti oeali o rame. Bobby poskoi a njegovo srce, koje je poelo usporavati, ponovno ubrza.
"Oprosti", promrmlja Ted. "O Boe moj. Ma vidi ti ovo."
Carolino je rame uasno izgledalo, ali ne toliko koliko je Bobby strahovao - vjerojatno je tako s veinom stvari kad se suoi s njima. Drugo je rame bilo vie od normalnog, a koa na njemu tako zategnuta da Bobbvju nije bilo jasno zato se nije raspuknula. A poprimila je i neobinu svijetloljubiastu boju.
"Jako je loe?" upita Carol. Gledala je u suprotnom smjeru, na drugu stranu sobe. Njezino je lie imalo upali, izgladnjeli izraz UNICEF-ova djeteta. Koliko je Bobby znao, nakon onog jednog letiminog pogleda vie nije pogledala u svoje povrijeeno rame. "Cijelo u ljeto biti u gipsu, zar ne?"
"Mislim da uope nee nositi gips."
Carol upitno pogleda u Tedovo lice.
"Nije slomljeno, dijete, samo iaeno. Netko te udario po ramenu-"
"HarryDoolin-"
"-dovoljno jako da ti izbije vrh kosti lijeve nadlaktice iz zglobne aice. Mislim da ti je mogu vratiti na mjesto. Moe li podnijeti tre-nutak-dva prilino jakog bola ako zna da e poslije moda sve biti u redu?"
"Da", ree ona ne asei. "Namjestite je, gospodine Brautigan. Molim vas, namjestite je."
Bobby ga pogleda pomalo sumnjiavo. "Zaista to moe?"
"Da. Daj mi svoj remen."
"Molim?"
"Remen. Daj mi ga."
Bobby izvue svoj remen - prilino nov, poklon za Boi - iz pasica i prui ga Tedu, koji ga uzme ne skidajui pogleda s Carol. "Kako ti glasi prezime, duo?"
"Gerber. Nazvali su me Beba Gerberica, ali ja nisam beba."
"Siguran sam da nisi. A ovime e to i dokazati." On ustane, namjesti je u stolcu, pa klekne pred nju poput nekog ovca iz starih filmova koji se sprema zaprositi. Dvaput presavine Bobbvjev remen u svojim krupnim rukama. Gurkao je njime njezinu zdravu ruku sve dok nije pustila lakat i sklopila prste oko petlji. "Dobro. A sad ga stavi u usta."
"Da stavim Bobbvjev remen u svoja usta?"
Ted nije skidao pogleda s nje. Pone milovati njezinu nepovrije-enu ruku od lakta do zapea. Prsti su mu prelazili niz njezinu podlakticu. .. zaustavili se... pa se vratili do lakta... pa ponovno niz njezinu podlakticu. Kao da je hipnotizira, pomisli Bobby, ali zapravo u tome nije bilo niega "kao": Ted ju jest hipnotizirao. Zjenice su mu poele ponovno izvoditi onu foru, iriti se i uziti... iriti i uziti... iriti i uziti. Njihov ritam i pokreti njegovih prstiju bili su potpuno usklaeni. Carol je netremice gledala u njega, otvorenih usta.
"Ted... vaeoa..."
"Da, da." Zazvuao je nestrpljivo, nezainteresiran za to to njegove oi rade. "Bol se die, Carol, jesi li to znala?"
"Ne..."
Gledajui ga u oi. Njegovi prsti na njezinoj ruci, penju se i sputaju. Penju... i sputaju. Njegove zjenice poput usporenog bila. Bobby je vidio kako se Carol oputa u stolici. Jo je drala onaj remen, a kad je Ted prekinuo svoje pipkanje dovoljno dugo da bi joj dotaknuo nad-lanicu, ona podigne remen prema licu bez negodovanja.
"O da", ree on, "bol se die iz svog izvora do mozga. Kad ti ja vratim rame na mjesto, bit e puno bola - ali e najvei dio tog bola uhvatiti u ustima dok se penje prema tvom mozgu. Zagrist e ga zubima i zadrati ga u Bobbvjevu remenu kako bi samo mali dio stigao do tvoje glave, gdje najvie boli. Razumije li me, Carol?"
"Da..." Glas kao da joj je dopirao iz daljine. Izgledala je sitna u toj stolici visokog naslona, odjevena samo u kratke hlaice i tenisice. Zjenice Tedovih oiju, primijeti Bobby, ponovno su se smirile.
"Stavi remen u usta."
Ona ga stavi izmeu usana.
"Zagrizi kad zaboli."
"Kad zaboli."
"Uhvati bol."
"Uhvatit u je."
Ted je posljednji put svojim krupnim kaiprstom pomiluje od lakta do zapea, pa pogleda u Bobbvja. "Poeli mi sreu", ree on.
"Sretno", Bobby odgovori usrdno.
Negdje iz daljine, sanjivo, Carol Gerber ree: "Bobby je bacio patku na nekog ovjeka."
"Zaista?" upita Ted. Silno njeno on sklopi lijevu ruku oko Carolina lijevog zapea.
"Bobby je pomislio daje to jedan od prizemnika."
Ted pogleda u Bobbvja.
"Ne od tih prizemnika", ree Bobby. "Nego... ma, nema veze."
"Svejedno", ree Ted, "oni su vrlo blizu. Gradska ura, sirena-"
"uo sam", smrknuto e Bobby.
"Neu ekati da ti se majka vrati veeras - ne usudim se. Provest u dan u kinu ili u parku ili negdje drugdje. Ne preostane li mi nita drugo, postoje jeftina prenoita u Bridgeportu. Carol, jesi li spremna?"
"Spremna."
"Kad se bol popne, to e uiniti?"
"Uhvatiti ga. Zagristi u Bobbvjev remen."
"Dobra curica. Deset sekundi i osjeat e se osjetno bolje."
Ted duboko udahne. Onda isprui desnu ruku dok se nije zaustavila tik iznad one nabrekline svijetloljubiaste boje na Carolinu ramenu. "Duo, stie bol. Budi hrabra."
Nije potrajalo deset sekundi, ak ni pet. Bobbyju se uinilo daje trajalo asak. Donji dio zapea Tedove desne ruke pritisne tono na onu okruglu kvrgu koja se dizala iz Caroline nategnute koe. Istovremeno ju je snano potegnuo za zapee. Carolina se eljust napne kad je svojski zagrizla u Bobbvjev remen. Bobby zauje kratak kripav zvuk, poput onoga koji katkad proizvede njegov vrat kad je ukoen a on okrene glavu. A onda ona kvrga s Caroline ruke iezne.
"Bingo!" vikne Ted. "Izgleda dobro! Carol?"
Ona otvori usta. Bobbvjev remen ispadne iz njih u njezino krilo. Bobby ugleda niz siunih vraka utisnutih u kou: gotovo ga je progrizla.
"Vie me ne boli", ree ona udei se. Proe rukom do mjesta gdje je koa sad poprimala tamniju ljubiastu nijansu, dotakne masnicu i mirne.
"To e mjesto biti osjetljivo na dodir tjedan-dva", upozori je Ted. "A najmanje dva tjedna ne smije tom rukom nita bacati ni podizati. Uini li to, zglobna bi aica mogla ponovno iskoiti."
"Pazit u." Carol sad pogleda svoju ruku. Opipavala je masnicu laganim, ispitujuim prstima.
"Koliko si bola uhvatila?" upita je Ted i premda mu je lice jo bilo ozbiljno, Bobbvju se uini daje u njegovu glasu zauo lagan smijeak.
"Veinu", ree ona. "Jedva daje zaboljelo." No im je to izgovorila, ona klone u stolcu. Oi su joj bile otvorene, ali neprisebne. Carol se onesvijestila po drugi put.
Ted ree Bobbvju da namoi krpu i donese mu je. "U hladnu vodu", ree on. "Imikni je, ali ne previe."
Bobby otri u kupaonicu, uzme runik za lice s police pokraj kade i namoi ga u hladnu vodu. Donja polovica kupaonikog prozora bila je od mlijenog stakla, ali da je pogledao kroz prozor vidio bi kako se majin taksi zaustavlja ispred kue. No Bobby nije pogledao; koncentrirao se na svoj zadatak. Nije se ni sjetio zelenog privjeska za kljueve, premda mu je leao pred nosom na polici.
Kad se Bobby vratio u dnevnu sobu, Ted je ponovno sjedio u onoj stolici visokog naslona s Carol u krilu. Bobby primijeti kako su joj ruke potamnjele od sunca u usporedbi s ostatkom koe, neokaljane, glatko bijele (osim na mjestima na kojima su izbile modrice). Izgleda kao da na rukama ima najlonke, pomisli on, s trunkom veselja. Pogled joj se poeo bistriti i pratiti Bobbyja kad je krenuo prema njoj, ali Carol jo nije izgledala sjajno - kosa joj je bila smrena, lice znojno, a izmeu nosnice i kuta usta vidjela se ona skorena pruga krvi.
Ted uzme krpu i pone joj njome brisati obraze i elo. Bobby klekne pokraj naslona za ruke. Carol se malo uspravi, zahvalno podigavi lice prema osvjeenju i vlazi. Ted joj obrie krv ispod nosa, a
onda odloi krpu na stoli. Makne Carolinu znojnu kosu s ela. Kad je nekoliko uvojaka palo natrag, on podigne ruku da ih ponovno odmakne.
Prije no to je to uspio, vrata koja su vodila na trijem otvore se s treskom. Koraci prijeu preko ulaznog predvorja. Ruka na Carolinu vlanom elu se skameni. Bobby i Ted se pogledaju i jedna jedina misao prostruji izmeu njih, snana telepatija koja se sastojala od jedne jedine rijei: oni.
"Ne", ree Carol, "nisu to oni, Bobby, to je tvoja m-" Vrata stana se otvore i Liz zastane na vratima s kljuem u jednoj i eirom - onime s velom - u drugoj ruci. Iza nje i na drugom kraju ulaznog predvorja vrata su stajala otvorena u uareni vanjski svijet. Na otirau za cipele na trijemu stajala su njezina dva kovega, jedan pokraj drugoga, kako ih je taksist ostavio.
"Bobby, koliko sam ti puta rekla da zakljua ta prokleta-" Toliko je uspjela rei a onda zauti. Kasnije u ivotu Bobby e opetovano vrtjeti film toga trenutka, vidjeti sve vei dio onoga to je njegova majka ugledala kad se vratila sa svog katastrofalnog puta u Providence: njezin sin klei pokraj stolca na kojemu starac koji joj nikad nije bio simpatian niti joj ulijevao povjerenje sjedi s curicom u krilu. Djevojica djeluje oamueno. Kosa joj je zamrena od znoja. Bluza joj je razderana - lei u komadima na podu - a premda su njezine oi uglavnom poluzatvorene od otoka, Liz je svejedno primijetila Caroline masnice: jednu na ramenu, drugu na rebrima, treu na trbuhu.
A Carol, Bobby i Ted Brautigan ugledaju nju s tom istom zapanjenom jasnoom zaustavljenog vremena: ljive na oba oka (Lizino desno oko bilo je zapravo samo bljesak negdje duboko u gljivi po-tamnjela mesa); donja usna nateena i rasjeena na dva mjesta, jo s mrljama skorene krvi poput nekog starog, gadnog rua; nahereni nos pretvorio se u nakaznu kljuku, bezmalo u karikaturu nosa vjetice Hazel.
Tajac, trenutak pribirue utnje u vrue ljetno popodne. Negdje prasne ispuh automobila. Negdje neko dijete vikne: "Dajte, narode!" A iza njih, iz Colony Street, dopre zvuk koji e Bobby najvre poistovjeivati sa svojim djetinjstvom openito, a s tim etvrtkom osobito: Bovvser gospoe O'Hare laje sve dublje u 20. stoljee: rup-rup, rup-rup-rup.

Jackjuje dohvatio, pomisli Bobby. Jack Merridew i njegovi hajkaki prijatelji.
"Isuse, to se dogodilo?" upita je on i razbije tiinu. Nije elio znati; a i morao je znati. Potri k njoj i rasplae se od straha, ali i od alosti: njezino lice, njezino jadno lice. Uope nije nalikovala na njegovu majku. Izgledala je kao neka starica kojoj nije bilo mjesto u hladovitoj Broad Street nego tamo dolje, gdje ljudi piju vino iz boca u karniclima i nemaju prezimena. "to je uinio? to ti je taj gad uinio?"
Ona se oglui na to, kao da ga uope nije ula. Ali ga je epala; dohvatila ga za ramena tako snano daje osjetio kako mu se njezini prsti zarivaju u meso, toliko snano da ga je zaboljelo. Dohvatila ga je, a onda maknula u stranu i ne pogledavi ga. "Pusti je, manijae jedan", ree ona dubokim i zahralim glasom. "Odmah da si je pustio."
"Gospoo Garfield, molim vas nemojte donositi pogrene zakljuke." Ted podigne Carol iz krila - pazio je ak i sad da dri ruku na sigurnoj udaljenosti od njezina povrijeenog ramena - a onda ustane i on. Strese nogavice hlaa da se izravnaju, pedantna mala gesta tako tipina za Teda. "Bila je ozlijeena, shvatite, Bobby ju je naao-"
"Bitango!" vrisne Liz. S desne joj je strane stajao stol s vazom. Ona je zgrabi i baci u njega. Ted se sagne, ali odve sporo da bi je sasvim izbjegao; dno vaze pogodi ga u tjeme, sklizne poput kamenia po povrini jezera, udari o zid i razbije se.
Carol vrisne.
"Mama, nemoj!" vikne Bobby. "Nije uinio nita loe! Nije uinio nita loe!"
Liz ne obrati pozornost. "Kako ju se usuuje pipati? Jesi li i mog sina pipao na isti nain? Jesi, zar ne? Svejedno ti je koje su fele, glavno da su mladi!"
Ted naini korak prema njoj. Prazne petlje njegovih hozntregera klatile su mu se amo-tamo pokraj nogu. Bobby ugleda krvave cvjetove u rijetkoj kosi na njegovu tjemenu gdje ga je kvrcnula vaza.
"Gospoo Garfield, uvjeravam vas-"
"Uvjeri se u ovo, manijae jedan!" Nakon to je odletjela vaza, na stolu vie nije bilo niega, pa ona podigne stol i baci ga. Stol pogodi Teda u prsa i odbaci ga natrag; opruio bi se po podu da nije bilo one
stolice visokog naslona. Ted se skljoka u nju, gledajui je s nevjeri-com, razrogaenih oiju.
"Je li ti pomagao?" upita Liz. Lice joj je bilo mrtvaki blijedo. Masnice su se na njemu isticale poput madea. "Jesi li nauio mog sina da ti pomae?"
"Mama, on joj nije nita uinio!" vikne Bobby. Zgrabi je oko struka. "Nije joj nita uinio, on-"
Ona ga podigne kao vazu, kao stol, i kasnije je pomislio kako je bila jaka kao i on dok je nosio Carol uzbrdo iz parka. Odbaci ga na drugi kraj sobe. Bobby udari o zid. Glava mu se trne prema natrag, kresne u onaj sat u obliku eksplodiranog Sunca, srui ga na pod i zaustavi zauvijek. Crne mu se tokice zaroje u vidnom polju, zbog ega on nakratko i smueno pomisli na
(dolaze steu obru na oglasima se sad nalazi i njegovo ime)
prizemnike. A onda sklizne na pod. Pokuao se odrati na nogama, ali su mu se koljena odbila uglaviti.
Liz ga pogleda, naizgled ne naroito zainteresirano, pa ponovno u Teda, koji je sjedio u stolici visokog naslona sa stolom ije su ga noge bole u lice u krilu. Krv mu je sad kapala niz jedan obraz, a kosa mu je bila vie crvena nego sijeda. Pokuao je neto rei, no umjesto rijei iz usta mu izae suh i razuen staraki nikotinski kaalj.
"Perverznjak jedan. Perverzni perverznjak. Najradije bih ti skinula hlae i iupala tu gadost." Ona se okrene i ponovno pogleda u svog uurenog sina. Zbog izraza koji Bobby ugleda u njezinu jedinom oku koje je mogao vidjeti - prezriv, optuujui - on zaplae jo jae. Nije rekla I tebi, ali je on to vidio u njezinu oku. Onda se ponovno okrene prema Tedu.
"Zna to? Ide u zatvor." Upre prst u nj; i kroz suze Bobby opazi da nokta koji je bio na tom prstu kad se odvezla Mercedesom gospodina Bidermana vie nema i da se na njegovu mjestu nalazi tek krvavo reckavi oiljak udarca. Glas joj je bio rasut, kao da se nekako ras-privao nakon prelaska preko njezine nabujale donje usne. "Pozvat u policiju. Ukoliko ima tri iste, ostat e mirno sjediti dok ja to inim. Samo budi ku i mirno sjedi." Podizala je glas. Njezine ruke, ogrebene i oteene na zglobovima i slomljenih nokata, smotale su se u ake kojima mu priprijeti. "Pobjegne li, ja u te uloviti i sasjei svojim najduim kuhinjskim noem. Nemoj misliti da neu. Uinit u to na ulici, svima pred nosom, a poet u s onim tvojim dijelom
koji tebi... vama dekima... ini se stvara toliko nevolja. Pa zato ni makac, Brattigan. eli li doivjeti zatvor, da se nisi ni maknuo."
Telefon se nalazio na stolu pokraj kaua. Ona ode do njega. Ted je sjedio sa stolom u krilu. Krv mu je curila niz obraz. Bobby se skutrio pokraj sruenog zidnog sata, onoga kojega je njegova majka dobila na nagradne markice. Noen povjetarcem Tedova ventilatora doplovi Bowserov pokli: rup-rup-rup.
"Ne znate to se ovdje dogodilo, gospoo Garfield. Ono to se dogodilo vama uasno je i potpuno suosjeam s vama... ali to to se dogodilo vama nije se dogodilo Carol."
"Ku." Nije sluala, nije ak ni pogledala prema njemu.
Carol potri k Liz, prui zdravu ruku prema njoj, pa stane. Oi joj se raire na blijedom licu. Zine. "Potrgali su haljinu s vas?" Bio je to napola apat, a napola jauk. Liz prestane birati broj, polako se okrene i pogleda u nju. "Zato su potrgali haljinu s vas?"
Liz kao daje razmiljala kako da odgovori. Razbijala glavu time. "Umukni", ree naposljetku. "Jezik za zube, u redu?"
"Zato su vas ganjali? Tko udara?" Carolin je glas postao hrapav. "Tko udara?"
"Zaepi!" Liz pusti telefon i rukama poklopi ui. Bobby je gledao u nju s rastuim uasom.
Carol se okrene prema njemu. Svjee suze kotrljale su joj se niz obraze. Po oima joj se vidjelo da je shvatila - da zna. Onako, pomisli Bobby, kako je on osjetio dok gaje gospodin McQuown pokuavao nasamariti.
"Progonili su je", ree Carol. "Kad je pokuala otii, krenuli su u hajku i prisilili je da se vrati."
Bobby je znao. Lovili su je po hotelskom hodniku. On je to vidio. Nije se mogao sjetiti gdje, ali je vidio.
"Neka prestanu s time! Uinite da vie to ne vidim!" vrisne Carol. "Ona ih udara, ali ne moe pobjei! Ona ih udara ali ne moe pobjei!"
Ted prevrne stol iz svog krila i tekom se mukom osovi. Oi su mu plamtjele. "Zagrli je, Carol! vrsto je zagrli! Tako e prestati!"
Carol zdravom rukom obgrli Bobbvjevu majku. Liz zaglavinja korak unatrag i gotovo padne kad joj jedna cipela zapne za nogu trosjeda. Odrala se na nogama, ali se telefon strmoglavio na sag pokraj jedne Bobbvjeve ispruene tenisice i poeo kretavo presti.
Na trenutak je sve ostalo tako - kao da su se igrali igre haps! i netko je upravo rekao Stoj! Carol se prva pomaknula, pustila struk Liz Garfield i odmaknula se korak. Znojna joj je kosa pala na oi. Ted prie i poloi joj ruku na rame.
"Ne diraj je", ree Liz, ali je to rekla mehaniki, bez uvjerenja. to god da joj je prostrujalo kroz glavu kad je ugledala Carol u krilu Teda Brautigana malo je izblijedjelo, barem privremeno. Izgledala je izmodeno.
No Ted svejedno makne ruku. "Imate pravo", ree on.
Liz duboko udahne, zadri dah pa ga ispusti. Pogleda u Bobbvja, pa svrne pogled. Bobby je svim srcem udio za tim da mu ona prui ruku, pomogne mu malo, pomogne mu ustati, samo to, ali se ona umjesto toga okrene prema Carol. Bobby ustane sam.
"to se ovdje dogodilo?" Liz upita Carol.
Premda je jo plakala a rijei joj tucale dok se borila za dah, Carol ispria Bobbvjevoj majci kako su je ona tri djeaka nala u parku, i kako je isprva sve izgledalo kao jo jedna njihova zafrkancija, poneto opakija od drugih, ali svejedno zezancija. A onda ju je Harry poeo udarati za ozbiljno dok su je druga dvojica drali. Kad je neto kvrcnulo u njezinu ramenu, prestraili su se i pobjegli. Ispriala je Liz kako ju je Bobby naao poslije pet ili deset minuta - nije znala koliko je vremena prolo jer je bol bio silan - i donio je ovdje. I kako joj je Ted namjestio ruku, nakon to joj je dao Bobbvjev remen da njime uhvati bol. Ona se sagne, podigne remen i s mjeavinom ponosa i nelagode pokae Liz siune tragove zuba na njemu. "Nisam ga uhvatila cijelog, ali sam ga uhvatila prilino."
Liz samo pogledom okrzne remen prije no to se okrenula Tedu. "Zato si strgnuo tuniku s nje, efe?"
"Nije potrgana!" vikne Bobby. Odjednom se razbjesnio na nju. "Razrezao ju je da bi joj mogao pogledati rame i namjestiti ga a da je ne boli! Ja sam mu donio kare, zaboga! Zato si tako glupa, mama? Zato ne shvaa-"
Ona zamahne ne okrenuvi se i potpuno zatekne Bobbvja. Nad-lanica njezine ispruene ake dohvati ga postrance po glavi; kaiprstom ga je zapravo ubola u oko i munja bola sijevne mu duboko u mozak. Suze mu presue kao da se na pumpi koja ih kontrolira dogodio kratki spoj.
"Da me nisi zvao glupaom, Bobuljica", ree ona. "Ni u ludilu."
Carol je u strahu gledala u vjeticu kukastog nosa koja se vratila taksijem u odjei gospoe Garfield. Gospoe Garfield koja je bjeala i koja se borila kad vie nije mogla bjeati. Ali su na kraju uzeli ono to su htjeli od nje.
"Ne biste smjeli amarati Bobbvja", ree Carol. "On nije kao oni ljudi."
"On ti je deko?" Liz se nasmije. "Je? Neka ti je sa sreom! Ali dopusti da ti odam malu tajnu, duo: on je isti kao njegov tata i tvoj tata i svi ostali. Idi u kupaonicu. Oprat u te i nai ti neto da obue. Isuse kojeg li svinjca!"
Carol se zagleda u nju jo trenutak, a onda se okrene i ode u kupaonicu. Njezina gola lea izgledala su mala i krhka. I bijela. Tako bijela u odnosu na njezine smee ruke.
"Carol!" Ted je zazove. "Je li ti sad bolje?" Bobbvju se nije inilo da on misli na njezinu ruku. Ne ovaj put.
"Da", ree ona ne okrenuvi se. "Ali je jo ujem, u daljini. Vriti."
"Tko vriti?" upita Liz. Carol joj ne odgovori. Ue u kupaonicu i zatvori vrata. Liz se na trenutak zagleda u njih kao da se eli uvjeriti da Carol nee ponovno proviriti, pa se okrene Tedu. "Tko vriti?"
Ted je samo pogleda oprezno, kao da svakog trenutka oekuje jo jedan napad vieraketnim bacaima.
Liz se pone smijeiti, smijekom koji je Bobby poznavao, smijeak koji poruuje: gubim ivce. Je li mogue da jo ima to izgubiti? S crnim modricama na oima, slomljenim nosom i nateenom usnom, od tog je smijeka izgledala jezivo: ne kao njegova majka, ve kao neka luakinja.
"Ba si dobar samarianin. Koliko sije puta uspio neopazice po-latati dok si joj namjetao ruku? Nema puno, ali se kladim da si pre-pipao to se dalo, je li? Ne proputa nijednu priliku, ha? Hajde, priznaj mamici."
Bobby ju je gledao sve oajniji. Carol joj je sve ispriala - svu istinu - a to svejedno nije nita promijenilo. Nita! O Boe!
"U ovoj se sobi zaista nalazi opasna odrasla osoba", ree Ted, "ali to nisam ja."
Ona ga najprije pogleda zbunjeno, pa zaprepateno, a potom gnjevno. "Kako se usuuje? Kako se usuuje?"
"On nije nita uinio!" vrisne Bobby. "Zar nisi ula to je Carol rekla ? Zar nisi- "
"Jezik za zube", ree ona ne gledajui ga. Gledala je samo u Teda. "Mislim da e policiji biti vrlo zanimljiv. Don je nazvao Hartford u petak, prije... prije. Ja sam ga zamolila. Ima tamo prijatelje. Nikad nisi radio za dravu Connecticut, ni u dravnoj reviziji, nigdje. Bio si u zatvoru, je li?"
"Na neki nain vjerojatno i jesam", ree Ted. Sad je djelovao smirenije usprkos krvi koja mu je tekla niz lice. Izvadi cigarete iz depa na koulji, pogleda ih, pa ih vrati u dep. "Ali ne u onakvom na kakav vi mislite."
/ ne na ovome svijetu, pomisli Bobby.
"A emu je sluio?" upita ona. "Za iscjelitelje curica prvoga stupnja?"
"Posjedujem neto vrijedno", ree Ted. Podigne ruku i kucne se po sljepoonici. Kad je odmaknuo prst kojim se kucnuo, ovaj je bio istokan krvlju. "Ima jo ljudi poput mene. A ima i ljudi iji je posao da nas love, zatoe, i koriste za... pa, da nas koriste, neka ostane na tome. Ja i jo dvojica smo pobjegli. Jednog su uhvatili, drugoga ubili. Samo sam ja jo na slobodi. Ako se ovo..." on se osvrne oko sebe, "... moe nazvati slobodom."
"Ti si lud. Ludi stari Brattigan, aknutiji od februarskog maka. Pozivam policiju. Neka oni odlue hoe li te vratiti u zatvor iz kojeg si pobjegao ili u ludnicu Danburv." Ona se sagne i posegne za slualicom izbaenom iz sedla kuita.
"Mama, nemoj!" ree Bobby i posegne za njom. "Nemoj-"
"Bobby, nemoj!" strogo e Ted.
Bobby povue ruku, pogledavi najprije u mamu koja je zagrabila i podigla telefon, a potom u Teda.
"Ne u stanju u kakvom je sada", ree mu Ted. "Kakva je sada, ne moe prestati gristi."
Liz Garfield uputi Tedu blistav, gotovo neopisiv osmijeh - Dobar pokuaj, gade jedan - i podigne slualicu.
"to se dogaa?" vikne Carol iz kupaonice. "Mogu li sad izai?"
"Ne jo, duo", odvrati joj Ted. "Jo malo."
Liz je pritiskala i otputala tipke za prekid veze. Zastane, osluhne, bude zadovoljna, pa pone birati brojke. "Doznat emo tko si", ree
ona. Govorila je neobinim, povjerljivim tonom. "To bi trebalo biti prilino zanimljivo. I to si uinio. To bi moglo biti jo zanimljivije."
"Nazovete li policiju, onda e izai na vidjelo i tko ste vi, to ste vi uinili", ree Ted.
Ona prestane birati broj i pogleda ga. Bio je to prepredeni pogled kutom oka koji Bobby dotad nije vidio. "O emu ti to zaboga govori?"
"O budalastoj eni koja je trebala odabrati bolje. O nepromiljenoj eni koja je dovoljno tog znala o svom efu da joj moe biti jasno to je posrijedi - koja je dovoljno esto naula razgovore izmeu njega i njegovih pajdaa da bi znala o emu je rije, da bi znala da svaki "seminar" kojem oni prisustvuju najee podrazumijeva cugu i orgije. A moda i pokoji doint. O budalastoj eni koja je dopustila da joj pohlepa nadvlada zdrav razum-"
"to ti zna o tome to znai biti sam?" odree ona. "Ja moram postaviti sina na noge!" Ona pogleda u Bobbvja, kao da se prvi put nakon prilino vremena sjetila da ima sina kojeg valja postaviti na noge.
"Koliko od toga elite da on uje?" upita Ted. "Nita ti ne zna. Ne moe znati."
"Ja sve znam. Pitanje je koliko vi elite da Bobby zna? Koliko elite da vai susjedi znaju? Doe li policija po mene, oni e doznati to ja znam, to vam obeavam." On posuti. Zjenice su mu ostale nepomine, ali oi kao da su mu se poveale. "Znam sve. Vjerujte mi - nemojte provjeravati."
"Zato bi mi nanio zlo?"
"Neu ne budem li morao. Dovoljno vam je zla uinjeno, djelomice vaom a djelomice tuom krivnjom. Dopustite mi da odem, samo vas to molim. Ionako sam namjeravao otii. Dopustite da odem. Samo sam pokuao pomoi."
"O da", ree ona i nasmije se. "Pomoi. Tako to ti je sjedila u krilu praktiki gola. Pomoi."
"Pomogao bih i vama da sam-"
"O da, a znam i kako." Ona se ponovno nasmije.
Bobby zausti da e neto rei, ali ugleda Tedove oi kako ga upozoravaju da to ne ini. Iza kupaonikih vrata, voda je sad tekla u
umivaonik. Liz pogne glavu razmiljajui. Naposljetku je ponovno podigne.
"U redu", ree ona, "evo to u uiniti. Pomoi u Bobbvjevoj curi da se dovede u red. Dat u joj aspirin i nai neto u emu da ode kui. Usput u joj postaviti nekoliko pitanja. Budu li odgovori u redu, moe ii. Daleka ti kua, smee ljudsko."
"Mama-"
Liz podigne ruku poput prometnika i uutka ga. Piljila je u Teda, koji je gledao u nju.
"Otpratit u je kui. Gledat u za njom sve dok ne proe kroz ulazna vrata. to e ona odluiti rei svojoj majci njezina je stvar. Moj je posao daje dovedem kui ivu i zdravu. A kad to obavim, od-etat u do parka i malo sjediti u hladu. Prola je no bila naporna." Ona uvue zrak i ispusti ga u obliku suha i alobna uzdaha. "Vrlo naporna. Pa u zato otii u park, sjesti u hlad i razmiljati o tome to u sad. Kako da on i ja ne zavrimo u ubonici.
Zateknem li te ovdje kad se vratim iz parka, mili moj, nazvat u policiju... i nemoj to provjeravati. Moe rei to hoe. Nita od toga nikome nee puno znaiti kaem li da sam ula u svoj stan nekoliko sati ranije no to si oekivao i zatekla te s rukom zavuenom u kratke hlaice jedne jedanaestogodinjakinje."
Bobby je zurio u majku u stanju nijemog oka. Ona nije vidjela taj netremini pogled jer je jo gledala u Teda, piljei u nj svojim nateenim oima.
"No vratim li se a nema ni tebe ni tvoje prtljage, neu morati nikoga nazivati ni ita rei. Toutfini."
Poi u s tobom! Bobby uputi misao Tedu. Briga me za prizemni-ke. Radije bih da mije na tragu tisuu prizemnika u utim kaputima - milijun - nego da i dalje moram ivjeti s njom. Mrzim je!
"Dakle?" upita Liz.
"Dogovoreno. Nee me biti za sat vremena. Moda i manje."
"Ne!" zavapi Bobby. Kad se jutros probudio, bio se pomirio s po-milju da Ted odlazi. Bio je tuan, ali se pomirio. Sad gaje to iznova zaboljele. ak i gore no prije. "Ne!"
"Budi tiho", ree njegova majka i dalje ne gledajui u njega.
"To je jedini nain, Bobby. Ti to zna." Ted pogleda u Liz. "Pobrinite se za Carol. Ja u porazgovarati s Bobbvjem."
"Nisi u poloaju da nareuje", ree Liz, ali svejedno ode. Dok je prelazila preko sobe do kupaonice, Bobby primijeti da ona epa. Peta joj se odlomila na jednoj cipeli, ali mu se uinilo da to nije jedini razlog zbog kojega nije mogla hodati ravno. Kratko pokuca na vrata kupaonice a onda se, ne ekajui odgovor, uvue unutra.
Bobby potri preko sobe, ali kad je pokuao zagrliti Teda, starac ga uhvati za ruke, nakratko ih stisne pa ih poloi na Bobbvjeva prsa i pusti.
"Povedi me sa sobom", usrdno e Bobby. "Pomoi u ti u potrazi za njima. Dva para oiju bolja su od jednog. Povedi me sa sobom!"
"Ne mogu to uiniti, ali moe poi sa mnom do kuhinje, Bobby. Carol nije jedina koju treba dovesti u red."
Ted ustane iz stolca i na trenutak se zanjie. Bobby prui ruku da ga pridri, no Ted ponovno odgurne njegovu ruku, blago ali odluno. To ga zaboli. Ne toliko kao kad mu majka nije pomogla ustati (ili ga makar pogledati) nakon to gaje bacila u zid, ali dovoljno.
On ode s Tedom do kuhinje, ne dodirujui ga, ali dovoljno blizu da ga uhvati ukoliko padne. Ted nije pao. Pogleda u svoj mutni odraz u prozoru iznad sudopera, uzdahne, pa odvrne slavinu. Namoi krpu za sue i pone brisati krv s obraza, svako malo provjeravajui svoj odraz u prozoru da vidi to jo treba oprati.
"Tvoja te majka sad treba vie no ikad", ree on. "Potreban joj je netko kome moe vjerovati."
"Ona mi ne vjeruje. Mislim da joj nisam ni drag."
Tedova se usta zategnu i Bobby shvati daje pogodio neku istinu koju je Ted vidio u majinoj glavi. Bobby je znao da joj nije drag, znao je to, pa zato onda suze ponovno prijete?
Ted prui ruku prema njemu, sjeti se da to nije preporuljivo, pa se ponovno prihvati kuhinjske krpe. "No dobro", ree on. "Moda joj i nisi drag. Ako je to istina, to nema veze s neime to si ti uinio. To je zbog toga to li jesi."
"Djeak", ree on ogoreno. "Usrani deko."
"A i sin svoga oca, ne zaboravi to. Ali Bobby... bio ti njoj drag ili ne, ona te voli. Znam da to zvui kao tekst iz neke estitke, ali je istina. Ona te voli i treba. Ti si sve to ima. Sad jako pati-"
"Sama si je kriva za to!" prasne Bobby. "Znala je da neto nije u redu! I ti si to rekao! Znala je tjednima! Mjesecima! Ali nije dala
otkaz! Znala je, a ipak je otila s njima u Providence! Svejedno je otila s njima!"
"I krotitelj lavova zna, a svejedno ulazi u kavez. Ulazi u nj jer od toga ivi."
"Ona ima novaca", Bobby zamalo sikne. "Oito ne dovoljno."
"Nikad nee imati dovoljno", ree Bobby i znao je daje to istina im je to prevalio preko usana.
"Ona te voli."
"Briga me! Ja nju ne volim!"
"Voli je. Voljet e je. Mora. To je ka."
"ATa?tojeto?"
"Sudbina." Ted je uklonio velik dio krvi iz kose. Zatvori vodu i posljednji put provjeri svoj magloviti odraz u prozoru. Iza prozora prualo se vrue ljeto, mlae no to e Ted Brautigan ikad vie biti. Mlae no to e i Bobby ikad biti. "Ka je sudbina. Je li ti stalo do mene, Bobby?"
"Zna da je", ree Bobby i ponovno zaplae. U posljednje vrijeme kao da samo plae. Ve su ga od toga boljele oi. "Jako."
"Onda pokuaj biti majin prijatelj. Zbog mene ako ne zbog sebe. Ostani s njom i pomozi joj da rana zacijeli. A ja u ti svako malo poslati dopisnicu."
Sad su se vraali u dnevni boravak. Bobby se poeo osjeati malo bolje, ali mu je bilo ao to ga Ted ne moe zagrliti. elio je to vie od svega.
Vrata kupaonice se otvore. Carol izae prva, netipino stidljivo gledajui u svoja stopala. Kosa joj je bila mokra, zaeljana i gumicom povezana u konjski rep. Imala je na sebi jednu od starih bluza Bobbvjeve majke, tako veliku da joj je sezala gotovo do koljena, poput haljine. Nisu se uope vidjele njezine kratke crvene hlaice.
"Idi na trijem i priekaj", ree Liz.
"Uredu."
"Nee sama krenuti kui, je li?"
"Neu!" ree Carol a njezino se pognuto lice ispuni prepau.
"Dobro. Stani pokraj mojih kovega."
Carol krene prema ulaznom predvorju, pa se okrene. "Ted, hvala vam to ste mi namjestili ruku. Nadam se da neete imati problema zbog toga. Nisam htjela-"
"Izlazi na taj vraji trijem", prasne Liz.
"-da netko ima problema zbog toga", dovri Carol utanjenim glasiem, gotovo cijukom mia iz crtanog filma. Onda izae. Lizina je bluza le-petala oko nje na nain koji bi u nekim drugim okolnostima bio komian. Liz se okrene Bobbvju i kad ju je on bolje pogledao, srce mu padne u pete. Njezin se gnjev ponovno raspirio. Njezino natueno lice i vrat oblila je arkocrvena rumen.
Ti bokca, to je sad? pomisli Bobby. A onda ona podigne zeleni privjesak, i on je znao.
"Gdje si to dobio, Bobuljica?"
"Ja... to..." Ali se nije mogao sjetiti niega to bi rekao: nikakve neistine, nikakve oite lai, pa ni istine. Bobby odjednom osjeti silnu iznemoglost. Jedino to je elio bilo je zavui se u svoju sobu, sakriti ispod pokrivaa i zaspati.
"Ja sam mu to dao", blago e Ted. "Juer."
"Odveo si moga sina u kladionicu u Bridgeportu? Pokeranicu u Bridgeportu?"
Na privjesku ne pie kladionica, pomisli Bobby.A ne pie nipokera-nica... jer je to ilegalno. Ona zna to se tamo dogaa jer je moj otac tamo zalazio. Kakav otac, takav sin. Tako se kae, kakav otac, takav sin.
"Odveo sam ga u kino", ree Ted. "Selo prokletih, u Criterionu. Dok je on gledao film, ja sam otiao u Biljarsku rupu obaviti jedan posli."
"Kakav posli?"
"Kladio sam se na boks-me." Na trenutak Bobbvjevo srce padne jo nie i on pomisli: Koji ti je vrag? Zato nisi lagao? Kad bi ti znao to ona misli o takvim stvarima-
Alije on znao. Naravno da jest.
"Klaenje na boks-me." Ona kimne glavom. "Aha. Ostavio si mog sina samog u kinu da bi ti mogao otii uloiti okladu na boks--me." Ona se luaki nasmije. "Vjerojatno bih trebala biti zahvalna, zar ne? Donio si mu tako lijep suvenir. Odlui li se jednog dana on kladiti ili izgubiti novac kartajui poker kao njegov otac, znat e kamo otii."
"Ostavio sam ga dva sata u kinu", ree Ted. "Vi ste ga ostavili sa mnom. ini se daje preivio oboje, nije li?"
Liz je na trenutak izgledala kao da ju je netko oamario, a zatim kao da e zaplakati. A onda joj se lice smiri i postane bezizraajno. Omota aku oko zelenog privjeska i ubaci ga u dep na haljini. Bobby je znao da ga vie nikad nee vidjeti. Bilo mu je svejedno. Nije ga ni elio ponovno vidjeti.
"Bobbv, idi u svoju sobu", ree ona.
"Ne."
"Bobby, odlazi u svoju sobu!"
"Ne! Neu!"
Stojei na sipki sunane svjetlosti na otirau koji je svojim natpisom elio dobrodolicu, pokraj kovega Liz Garfield, lelujajui u staroj bluzi Liz Garfield, Carol zaplae kad je zaula njihove poviene glasove.
"Idi u svoju sobu, Bobbv", tiho e Ted. "Bio mi je uitak upoznati te i poznavati te."
"Poznavati te", ree Bobbvjeva mama srditim, insinuirajuim glasom, ali je Bobbv nije razumio, a Ted se nije obazirao.
"Idi u sobu", ponovi on.
"S tobom e sve biti u redu? Zna na to mislim."
"Da." Ted se nasmijei, poljubi prste i puhne poljubac prema Bobbvju. Bobbv ga uhvati i vrsto stisne u aku. "Sve e biti u redu."
Bobbv polako krene prema svojoj sobi, pognute glave, pogleda uprtog u vrhove tenisica. Bio je nadomak sobe kad pomisli Ne mogu ja to, ne mogu ga pustiti da ode ovako.
Potri k Tedu, baci mu se oko vrata i obaspe mu lice poljupcima - elo, obraze, bradu, usta, tanke i svilenkaste vjee njegovih oiju. "Ted, volim te!"
Ted popusti i vrsto ga zagrli. Bobbv osjeti daak pjene s kojom se brijao te jo jai miris njegovih Chesterfieldica. Bili su to mirisi koje e dugo nositi sa sobom, kao i spomen na Tedove krupne ruke kako ga dodiruju, miluju mu lea, pridravaju glavu. "Bobbv, i ja tebe volim", ree on.
"O za Boga miloga!" Liz zamalo vrisne. Bobbv se okrene prema njoj no ugleda drugi prizor: kako ju je Don Biderman stjerao u kut. Negdje je orkestar Bennvja Goodmana svirao "One O'Clock Jump"
na stereu pojaanom do daske. Gospodin Biderman je podigao ruku na amar. Gospodin Biderman ju je pitao hoe li jo malo, hoe li to, moe dobiti jo ako joj se tako vie svia. Bobby je gotovo osjeao okus njezine uasnute spoznaje.
"Zaista nisi znala, zar ne?" ree on. "Barem ne sve, sve to su htjeli. Oni su mislili da zna, ali nisi."
"Smjesta da si otiao u svoju sobu ili zovem policiju i traim da poalju patrolu", ree njegova majka. "Ne alim se, Bobuljico."
"Znam daje tako", ree Bobby. Ode u svoju sobu i zatvori vrata. Isprva je pomislio da mu nee biti nita, a onda da e povratiti, ili pasti u nesvijest, ili oboje. Prie krevetu na klimavim, nesigurnim nogama. Namjeravao je samo sjesti na njega, ali umjesto toga popreno legne na nj poleuke, kao da nema nijednog miia u trbuhu i leima. Pokua podii noge, ali su one ostale leati, kao da ni u njima nema miia. Odjednom mu se ukae prizor Sully-Johna u njegovim kupaim gaicama, kako se penje po Ijestvama na splav, tri do kraja daske i skae na glavu. Daje barem sad sa S-J-om. Bilo gdje samo ne ovdje. Samo ne ovdje. Bilo bilo gdje samo ne ovdje.
Kad se Bobby probudio, svjetlost u njegovoj sobi je potamnjela. Kad je pogledao u pod, jedva je vidio sjenu stabla ispred svog prozora. Bio je izvan igre - zaspao ili u nesvijesti - tri sata, moda i etiri. Bio je obliven znojem, a noge su mu utrnule; nije ih ni podigao na krevet.
Pokua to uiniti sad, no od vatrometa maraca i trnaca zamalo vrisne. Umjesto toga spuzne na pod i marci i trnci jurnu mu uz bedra do prepona. Sjedio je koljenima poklopivi ui. U leima mu je potmulo kuckalo, u nogama zujalo, a imao je osjeaj da mu je glava puna vate. Neto se uasno dogodilo, ali se isprva nije mogao sjetiti to. Dok je sjedio tamo podboen o krevet, zagledan u Clavtona Moo-rea u njegovoj maski Lone Rangera, pone se prisjeati. Carolina ruka iaena, njegova majka pretuena i usto na rubu pameti, mae mu zelenim privjeskom pred nosom, bijesna na njega. A Ted...
Ted je vjerojatno dosad ve otiao, i tako je vjerojatno najbolje, ali kako boli kad misli na to.
On se osovi na noge i dvaput obie oko sobe. Drugi put stane kod prozora i pogleda van, trljajui se objema rukama po zatiljku, uko-
enom i znojnom. Malo nie njihove kue, blizanke Sigbvjevih, Dina i Dianne, preskakivale su preko ueta, ali su ostala djeca ula u kuu, na veeru ili na spavanje. Proe automobil upaljenih stranjih svjetala. Bilo je kasnije no to je isprva pomislio; sputaju se nebeske none sjene.
On naini jo jedan krug po sobi, rjeavajui se trnaca iz nogu. Osjeao se kao zatvorenik koji hoda po svojoj eliji. Na njegovim vratima nije bilo brave - kao ni na maminim - ali se svejedno osjeao kao zatvorska ptiica. Bojao se izai. Nije ga pozvala na veeru, pa premda je bio gladan - malo - bojao se izai. Bojao se toga u kakvom bi je stanju mogao zatei... ili je uope ne zatei. A to ako je zakljuila da joj je navrh glave Bobbvja, glupog laljivog malog Bobbvja, sina svog oca? Premda je ovdje i naizgled ponovno normalna... postoji li uope normalno stanje? Ljudi katkad iza svojih lica skrivaju uasne stvari. On je to sad znao.
Kad je stigao do zatvorenih vrata svoje sobe, zastane. Na podu je leao komadi papira. Sagne se i podigne ga. Jo je bilo dovoljno svjetla i on ga lako proita.
Dragi Bobby-
Kad ovo bude itao, ja u ve otii... ali u te povesti sa sobom u mislima. Molim te voli svoju majku i upamti da i ona voli tebe. Danas popodne ona je bila prestraena, povrijeena i posramljena, a kad ljude vidimo u takvom stanju, vidimo ih u najgorem svjetlu. Ostavio sam ti neto u svojoj sobi. Zapamtit u svoje obeanje.
Voli te,
Dopisnice, to je obeao. Da e mi slati dopisnice.
Bolje volje, Bobby preklopi poruku koju mu je Ted gurnuo u sobu prije odlaska i otvori vrata svoje sobe.
Dnevni je boravak bio prazan, ali doveden u red. Izgledao je gotovo kao prije ukoliko niste znali da na zidu pokraj televizora treba visjeti sat u obliku eksplodiranog Sunca; sad se tamo nalazio samo mali vijak na kojem je nekad sat visio i koji je sad strio nita ne drei.
Bobby shvati da uje kako majka hre u svojoj sobi. Uvijek je hrkala, ali je ovo bilo teko hrkanje, kao neka stara osoba ili pijanac koji hre na filmu. To je zato to su joj naudili, pomisli Bobby, i na trenutak on pomisli na
(Ko je faca lafe)
gospodina Bidermana i ona dva hajkaa koji se cere i gurkaju lak-tovima na stranjem sjeditu. Ubij svinju, zakolji je, pomisli Bobby. Nije elio o tome misliti, ali jest.
On na prstima prijee preko dnevne sobe tiho kao Jack34 u dvorcu diva, otvori vrata ulaznog predvorja i izae. Na prstima se popne po prvom nizu stuba (hodajui uz rukohvat, jer je proitao u jednom krimiu s Hardvjevcima da stepenice nee jako kripati ukoliko hoda po toj strani), a pretri drugi.
Tedova su vrata bila otvorena; soba iza njih bila je gotovo prazna. Onih nekoliko njegovih stvari koje je povjeao - slika ovjeka koji peca na zalazu sunca, slika Marije Magdalene kako pere Isusove noge, kalendar - nestalo je. Pepeljara na stolu bila je prazna, ali je pokraj nje stajala jedna od Tedovih papirnatih vreica. U njoj su bila depna izdanja etiriju knjiga: ivotinjska farma, No lovca, Otok s blagom i O mievima i ljudima. Na vreici je sa strane Tedovim drhtavim ali potpuno itkim rukopisom pisalo: Najprije proitaj Stein-becka. "Ljudipoput nas", kae George dok Lennieju pria priu koju je Lennie oduvijek elio uti. Tko su ljudi poput nas? Tko su oni Stein-becku? Tko su oni tebi? Upitaj se to.
Bobby uzme knjige, ali ostavi vreicu - bojao se da e njegova mama, ugleda li jednu od Tedovih vreica ponovno iznuti. Pogleda u hladnjak ali ugleda samo boicu francuske gorice i kutijicu praka za pecivo. Zatvori hladnjak i osvrne se. Kao da nitko ovdje nikad nije ivio. Osim-
On ode do pepeljare, prinese je nosu i duboko udahne. Miris Chesterfieldica bio je jak i potpuno vrati Teda, Teda koji sjedi ovdje za ovim stolom i govori o Gospodaru muha, Teda koji stoji ispred svog kupaonikog zrcala, brije se tom svojom jezivom britvom i slua
34 Referenca na poznatu djeju priu o Jacku koji se zbog svog neposluha naao u dvorcu diva te mu je zaprijetila opasnost da ga div pojede. Jack je, naravno, uspio pobjei.
kroz otvorena vrata kako mu Bobby ita uvodnike koje Bobby ne razumije.
Teda koji je ostavio posljednje pitanje na hrptu papirnate vreice: Ljudi poput nas. Tko su ljudi poput nas?
Bobby ponovno udahne i usisa siune mrvice pepela. Borio se protiv elje da kihne, zadravao miris, urezivao ga u pamenje najdublje to je mogao, zatvorenih oiju, dok je kroz prozor dopirao vjeit i neumitan Bowserov pokli, zazivajui sad u tami poput sna: rup-rup-rup, rup-rup-rup.
On spusti pepeljaru. Ona elja za kihanjem gaje minula. Puit u Chesterfieldice, odlui on. Puit u ih cijeli ivot.
On se vrati u prizemlje drei knjige pred sobom, ponovno hodajui po vanjskom rubu stubita dok je silazio s prvog kata u ulazno predvorje. mugne u stan, na prstima prijee preko dnevne sobe (njegova je majka jo hrkala, glasnije no ikad) i ue u svoju sobu. Gurne knjige ispod kreveta - duboko ispod. Nae li ih njegova mama, rei e da mu ih je dao gospodin Burton. To je bila la, no bude li rekao istinu, ona e mu ih oduzeti. Osim toga, laganje mu se vie ne ini tako loa stvar. Laganje bi moglo postati nuda. S vremenom moda i uitak.
to sad? Kruljenje u njegovu elucu odlui umjesto njega. Sad je red na dva sendvia s maslacem od kikirikija i pekmezom.
Krene u kuhinju, nesvjesno na prstima proe pokraj odkrinutih vrata majine sobe, no tad zastane. Ona se vrpoljila po krevetu. Hrkanje joj je postalo nepravilno i govorila je u snu. Bio je to tih, ste-njui govor koji Bobby nije mogao razabrati, ali shvati da i ne mora. Svejedno ju je uo. A i vidio je neto. Njezine misli? Snove? to god bilo, bilo je uasno.
On uspije nainiti jo tri koraka prema kuhinji, a onda mu pogled zapne za neto tako strano da mu se dah sledio u grlu: JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEANAC ali ga MI VOLIMO!
"Ne", apne on. "O mama, ne!"
Nije elio ulaziti gdje je ona, ali mu stopala sama od sebe krenu u tom smjeru. On ue zajedno s njima poput taoca. Gledao je kako mu se ruka ispruila, rairenih prstiju, i gurnula vrata njezine sobe irom.
Krevet joj je jo bio neraspremljen. Leala je na pokrivau u svojoj haljini, jedne noge podvuene tako da joj je koljeno gotovo dodirivalo prsa. Ugleda rub njezine arape i podvezicu, i to ga podsjeti na onu enu s kalendara u Biljarskoj rupi, onu koja izlazi iz automobila suknje uglavnom skupljene u krilu... samo to ena koja je izlazila iz onog Packarda nije imala crne masnice iznad ruba arape.
Lizino je lice bilo zaareno na mjestima gdje nije bilo natueno; kosa joj je bila smrena od znoja; obrazi umrljani suzama i ljepljivi od minke. Kad je Bobby zakoraio u sobu, daska zakripi ispod njegove noge. Ona jaukne i on obamre, uvjeren da e joj se oi otvoriti.
Umjesto da se probudi, ona se otkotrlja od njega prema zidu. Ovdje, u njezinoj sobi, mete misli i slika koje su izvirale iz nje nije bio jasniji ve zasitniji i jetkiji, poput znoja koji izbija iz bolesnika. A kroz sve to provlaio se zvuk Bennvja Goodmana koji svira "One O'Clock Jump" te okus krvi koji joj se slijeva niz grlo.
Jeste li vidjeli Brautigana, pomisli Bobby. On je stari mjeanac ali ga mi volimo. Jeste li vidjeli...
Spustila je rolete prije no to je prilegla i u sobi je bilo jako tamno. Bobby naini jo jedan korak, pa se ponovno zaustavi pokraj stola sa zrcalom za koji bi ponekad sjela da se naminka. Tamo se nalazila njezina torbica. Bobby se sjeti Tedova zagrljaja - zagrljaja koji je Bobby elio, trebao, za kojim je silno udio. Ted mu miluje lea, dri mu rukama glavu. Svojim dodirom prenosim neku vrstu prozora, rekao mu je Ted dok su se taksijem vraali iz Bridgeporta. A sad, stojei pokraj majina toaletnog stolia stisnutih aka, Bobby oprezno zaviri kroz taj prozor u majin um.
Ugleda kako se ona vraa kui vlakom, skutrena u kutu, gleda u tisue stranjih dvorita izmeu Providencea i Hanvicha kako bi to manje ljudi vidjelo njezino lice; ugleda kako je spazila kriavozeleni privjesak za kljueve na polici pokraj ae za etkicu za zube dok je Carol navlaila njezinu staru bluzu; ugleda je kako prati Carol kui i cijelim joj putem postavlja pitanja, jedno za drugim, ispaljuje ih poput metaka iz strojnice. Carol, odve uzdrmana i izmuena da bi to tajila, odgovorila je na sva. Bobby ugleda kako njegova majka hoda - epa - do parka Commomvealth, zauje kako misli Samo kad bi se neto dobro izrodilo iz ove none more, samo kad bi se neto dobro, bilo to dobro-
Ugleda je kako sjedi na klupi u hladu a onda nakon nekog vremena ustaje i kree prema Spicer'su po praak protiv glavobolje i Nehi kojim e ga sprati prije no to krene natrag kui. A onda, ba prije no to e izai iz parka, Bobby ugleda kako je spazila neto pribijeno na stablo. Takvi papirii bili su izvjeeni po cijelom gradu; moda je prola pokraj nekoliko na putu do parka, tako zamiljena da nije ni primijetila.
Ponovno se Bobby osjeti poput putnika u vlastitu tijelu, i niim vie. Gledao je kako se njegova ruka prua, ugleda dva prsta (ona koji e za nekoliko godina nositi ute mrlje tekog puaa) kako su nainila kariast pokret i uhvatila ono to je virilo iz otvora njezine torbice. Bobby izvue papir, rastvori ga i proita prva dva reda na blijedoj svjetlosti koja je dopirala kroz vrata sobe:
JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEANAC ali ga MI VOLIMO!
Pogled mu sklizne do srednjih redaka koji su bez sumnje prikova-li majinu panju i odagnali joj ostale misli iz glave:
Dajemo VRLO VISOKU NAGRADU
($$$$)
To je bilo ono neto dobroga to je prieljkivala, emu se nadala i molila: VRLO VISOKA NAGRADA.
I je li oklijevala? Je li joj pomisao "Trenutak samo, moje dijete voli toga staroga dripca!" makar pala na um?
Ma kakvi.
Ne moe se oklijevati. Jer je ivot pun Bidermana i ivot nije pravedan.
Bobby na prstima ode iz sobe drei onaj oglas u ruci, odmigoljivi od nje velikim, mekanim koracima, skamenivi se kad mu je daska zakripala pod nogama, a onda krene dalje. Iza njegovih lea, mumljanje njegove mame ponovno se smirilo u duboko hrkanje. Bobby se dokopa dnevnog boravka i zatvori vrata za sobom, drei okruglu kvaku okrenutu sve dok vrata nisu bila posve zatvorena, ne elei da brava kljocne. Onda pouri do telefona, tek sad kad se udaljio od
nje svjestan da mu srce tue kao ludo, te da mu je grlo obloeno okusom starih novia. Svaki trag gladi je nestao.
On podigne telefonsku slualicu, osvrne se hitro i pomnjivo da se uvjeri da su mamina vrata jo zatvorena, a onda nazove broj i ne pogledavi u oglas. Broj je bio urezan u njegovo pamenje: HOusi-tonic 5-8337.
Nakon to je nazvao broj, zauje se samo muk. Ni to ga nije iznenadilo, jer u Hanvichu nije bilo centrale HOusitonic. A to to je osjeao studen po cijelome tijelu (osim u testisima i tabanima, koji su bili neobino vrui), bilo je samo zato to se bojao za Teda. I nita vie. Samo-
Upravo kad se Bobby spremao spustiti slualicu zauje se kameni kvrc. A onda neki glas ree: "Da?"
To je Biderman! Mahnito pomisli Bobby. Ti bokca, to je Biderman!
"Da?" ponovno e onaj glas. Ne, nije Bidermanov. Predubok za Bidermanov. Ali je to bio hajkaki glas, u to nije bilo sumnje, i dok mu se temperatura koe nastavljala obruavati prema apsolutnoj nuli, Bobby je znao da ovjek na drugoj strani ice ima u garderobi nekakav uti kaput.
Odjednom mu se oi zaare i duplje ga zasvrbe. Namjeravao je upitati Je li to obitelj Sagamore?, i odgovori li taj koji je podigao slualicu potvrdno, namjeravao ih je preklinjali da ostave Teda na miru. Rei im da e on, Bobby Garfield, uiniti neto za njih ostave li Teda na miru - uinit e sve to zatrae. Ali sad kad mu se ukazala prilika, nije mogao nita rei. Sve do ovog trenutka on nije potpuno vjerovao u prizemnike. A sad je na drugom kraju ice bilo neto, neto to nije imalo nikakve veze sa ivotom onako kako gaje Bobby Garfield shvaao.
"Bobby?" ree glas u kojem je bilo nekakve zlobne naslade, putenog prepoznavanja. "Bobby", ponovi glas, ovaj puta bez upitnika. One tokice ponu strujiti preko Bobbvjeva vidnog polja; dnevna se soba njegova stana odjednom ispuni crnim snijegom.
"Molim vas..." apne Bobby. Skupi svu volju i prisili se dovriti reenicu. "Molim vas, pustite ga."
"Nee ii", ree mu glas iz praznine. "On pripada Kralju. Kloni nas se, Bobby. Ne mijeaj se. Ted je na pas. Ukoliko i ti ne eli biti na pas, kloni nas se."
kljoc.
Bobby jo trenutak zadri slualicu na uhu. Osjeao je potrebu za drhtanjem, ali mu je bilo prehladno za to. No onaj svrbe u dupljama pone jenjavati, a niti koje su mu zakrivale vidno polje ponu se stapati u sivilo. Najzad odmakne slualicu od glave, pone je sputati, pa zastane. Na rupiastoj slualici bilo je na desetke crvenih kruia, kao daje telefon prokrvario od glasa onoga stvora na drugome kraju.
Sopui tihim i ubrzanim cvileom, Bobby vrati slualicu na leite i ode u svoju sobu. Ne mijeaj se, rekao mu je ovjek na broju obitelji Sagamore. Tedje na pas. Ali Ted nije pas. On je ovjek, i Bob-byjev prijatelj.
Mogla im je rei gdje e on veeras biti, pomisli Bobby. Mislim daje Carol znala. Ako jest, i ako je rekla mami-
Bobby zgrabi staklenku s Biciklistikim fondom. Izvadi sav novac i ode iz stana. Razmiljao je da bi mogao majci ostaviti poruku, ali to ne uini jer bi ona u tom sluaju mogla ponovno nazvati HOusitonic 5-8337 i rei hajkau duboka glasa to njezin Bobuljica radi. To je bio jedan od razloga zbog kojeg nije ostavio poruku. Drugi je bio taj da e otii s Tedom uspije li ga upozoriti na vrijeme. Ted e mu u tom sluaju morati dopustiti da pode s njim. A ako ga prizemnici ubiju ili otmu? E pa takvo to je gotovo isto to i bijeg, nije li?
Bobby se posljednji put osvrne po stanu i sluajui majino hrkanje on i protiv volje osjeti enju u srcu i mislima. Tedje imao pravo: unato svemu, on je jo voli. Ako postoji ka, onda je ljubav za nju dio njegove.
Svejedno se nadao daje vie nikad nee vidjeti.
"Zbogom, mama", apne Bobby. Minutu potom trao je niz Broad Street Hill u tamnei suton, jedne ruke omotane oko smotuljka novca u njegovu depu kako nita ne bi ispalo.
X. PONOVNO TAMO DOLJE. DEKI S UGLA. PRIZEMNICI U UTIM KAPUTIMA. ISPLATA.
Pozove taksi iz govornice u Spicer'su, a dok je ekao da taksi stigne, s vanjske oglasne ploe skine oglas kojim se trai izgubljeni ljubi-
ma BRAUTIGAN. Takoer skine i naopako okrenut kartoni na kojem je vlasnik Ramblera iz 1957. nudio automobil na prodaju. Zguva oba papiria i baci ih u bavastu limenu kantu za otpatke pokraj vrata, i ne potrudivi se okrenuti da vidi je li ga stari Spicer, ija je opaka narav bila legendarna meu klincima sa zapadne strane Hanvicha, uhvatio na djelu.
I blizanke Sigsbvjevih sad su bile ovdje. Odloile su konopce za preskakivanje kako bi mogle igrati kole. Bobby im prie i spazi likove-
-nacrtane pokraj polja. Klekne, a Dina Sigsbv, koja se upravo spremala baciti svoj kamen na polje broj 7, zastane i zagleda se u nj. Dianne prljavim prstima poklopi usta i zahihoe. Ne obazirui se na njih, Bobby se poslui objema rukama da likove pomete u kredne mrlje. Kad je zavrio s poslom, ustane i otare prah s ruku. Na Spi-cer'sovu majunom parkiralitu sa samo tri parkiralina mjesta upali se svjetiljka javne rasvjete; Bobbvju i djevojicama naglo izrastu sjene daleko due od njih.
"Zato si to uinio, ti jedan glupi velki Bobby Garfield?" upita Dina. "Ba su bili lijepi."
"Nose peh", ree Bobby. "A zato vi niste kod kue?" to ne znai da nije znao odgovor; palio se i gasio u njihovim glavama poput reklama za pivo u Spicer'sovu izlogu.
"Muma-tata se svaaju", ree Dianne. "Ona kae da on ima curu." Nasmije se i njezina joj se sestra pridrui, ali su im oi bile prestraene. Podsjete Bobbvja na malce u Gospodaru muha.
"Idite kui prije no to se sasvim smrai", ree on.
"Muma je rekla da budemo vani", ree mu Dina.
"Onda je ona glupa, a glup vam je i otac. Idite!"
One se pogledaju i Bobby shvati da ih je on prestraio jo i vie. Nije mario. Gledao je kako su pograbile svoje konopce i otrale uzbrdo. Nakon pet minuta narueni se taksi zaustavi na parkiralitu pokraj trgovine i lepezom prednjih svjetala pomete ljunak.
"Hm", ree taksist. "Nisam ba siguran smijem li voziti dijete u Bridgeport poslije mraka, ak i da moe platiti."
"Sve je u redu", ree Bobby i sjedne otraga. Odlui li ga taksist sad izbaciti, to e mu uspjeti jedino ukoliko u prtljaniku ima pajser. "Doekat e me djed." Ali ne ispred Biljarske rupe, Bobby je ve odluio; nee se dovesti tamo u taksiju. Netko ga moda tamo vreba. "Ispred Wo Fat Noodle Company. To vam je u Narragansettovoj aveniji." I Biljarska rupa nalazi se u Narragansettovoj. Nije upamtio ime ulice, ali ju je lako naao u utim stranicama nakon to je pozvao taksi.
Taksist je ve krenuo u rikverc, no sad se ponovno zaustavi. "U Zloglasnettovoj? Isuse, to nije etvrt za dijete. Ni u pol bijela dana."
"Doekat e me djed", ponovi Bobby. "Rekao je da vam dam pola zelembaa napojnice. Hou rei, pedeset centi."
Na trenutak se taksist kolebao. Bobby pokua smisliti jo neto ime bi ga nagovorio, ali mu nita nije padalo na um. A onda taksist uzdahne, spusti svoju zastavicu i pokrene se. Dok su prolazili pokraj njegove zgrade, Bobby pogleda da vidi gori li svjetlo u njihovu stanu. Nije gorjelo, ne jo. On se zavali u sjeditu i prieka da se Hanvich izgubi iz vida iza njihovih lea.
Taksist se zvao Roy DeLois, tako je pisalo na njegovu taksimetru. Nije rekao ni rijei tijekom vonje do Bridgeporta. Bio je tuan jer je morao Petea odvesti veterinaru i dati ga uspavati. Pete je imao etrnaest godina. To je bila duboka starost za kotskog ovara. On je bio jedini pravi prijatelj Roya DeLoisa. Kad bi hranio Petea, Roy DeLois bi mu rekao Hajde, veliki, pojedi sve, ja astim. Rekao bi istu stvar svake veeri. Roy DeLois bio je rastavljen. Katkad bi otiao u striptiz-bar u Hartfordu. Bobby je vidio obrise plesaica, veinom odjevenih u perje i duge bijele rukavice. Peteova je slika bila jasnija. Roy DeLois se sasvim dobro osjeao dok se vraao od veterinara, ali kad je kod kue u ostavi ugledao Peteovu praznu zdjelicu, slomio se i zaplakao.
Prou pokraj restorana William Penn Grille. Jarka se svjetlost slijevala kroz sve prozore i ulica je s obje strane bila naikana automobilima do treeg krianja, ali Bobby ne ugleda nikakav otkaeni De-Soto ili neki drugi automobil koji bi djelovao kao slabo maskirano ivo bie. U dupljama ga nije zasvrbjelo i nisu se pojavile one crne niti.
Taksi prijee preko kanalskog mosta i oni osvanu tamo dolje. Glasna latino glazba ula se iz stambenih zgrada s poarnim stubama koje su se uspinjale cik-cak uz bone zidove poput eljeznih munja. Grozdovi mladia sjajne, zalizane kose stajali su na uglovima, a grozdovi nasmijanih djevojaka na drugima. Kad se taksi zaustavio najednom semaforu, neki se smedokoac doklati do njih. Bokovi su mu se valjali poput ulja u hlaama od gabardena koje su visjele ispod lastike njegovih bljetavo bijelih gaica. On se ponudi taksistu da e mu prljavom krpom koju je drao u ruci oprati vjet-robransko staklo. Roy DeLois otresito odmahne glavom i kao iz topa jurne im se upalilo zeleno svjetlo.
"Prokleti latinosi", ree on. "Trebalo bi im zabraniti ulaz u zemlju. Nemamo ve dosta vlastitih crnja?"
Narragansettova je nou djelovala drukije - malo jezivije, ali i malo glamuroznije. Bravarije... unovavanje ekova... nekoliko barova iz kojih se izlijevaju smijeh, glazba iz duboksa i mukarci s bocama piva u rukama... RODOVO ORUJE... i eno je, malo iza Rodove trgovine a odmah pokraj one koja prodaje SPECIJALNE SUVENIRE, WO FAT NOODLE COMPANY. Odavde ne moe biti vie od etiri ulice do Biljarske rupe. A tek je osam sati. Bobby ima puno vremena.
Kad se Roy DeLois zaustavio uz rub plonika, taksimetar je pokazivao osamdeset centi. Doda li se tome pedeset centi napojnice dobije se velika rupa u Biciklistikom fondu, ali Bobbvju je bilo svejedno. Nikad nee dizati toliku graju zbog novca kao ona. Uspije li upozoriti Teda prije no to ga prizemnici epaju, Bobby e sav sretan zauvijek pjeaiti.
"Nije mi drago to te ostavljam ovdje", ree DeLois. "Gdje ti je djed?"
"Ma, stii e on svakog asa", ree Bobby, svim silama pokuavajui postii bezbrian ton, u emu je gotovo uspio. Zapanjujue to se sve moe kad si stjeran u kut.
On prui novac. Umjesto da uzme lovu, Roy DeLois je trenutak oklijevao. Razmiljao je da ga odveze natrag do Spicer'sa, ali ako hitnjo ne govori istinu o svom djedu, to onda radi ovdje dolje? pomisli Roy DeLois. Premlad je da trai evu.
Nita mi nee biti, otpovrne mu Bobby u mislima... da, inilo mu se da on to moe, barem malo. No, prestani se brinuti, nita mi nije.
Roy DeLois najzad uzme zguvani dolar i trio kovanica od deset centi. "To je zaista previe", ree on.
"Djed mi je rekao da ne budem krt kao neki ljudi", ree Bobby izlazei iz taksija. "Moda biste si trebali nabaviti novog psa. Hou rei, tene."
Roy DeLois je imao moda pedesetak godina, ali je od iznenaenja izgledao osjetno mlae. "Kako..."
A onda Bobby zauje kako je zakljuio da mu je svejedno kako. Roy DeLois ubaci mjenja u prvu i odveze se, a Bobbyja ostavi ispred Wo Fat Noodle Company.
Stajao je tamo sve dok stranja svjetla taksija nisu iezla, a onda polako krene prema Biljarskoj rupi, zastavi dovoljno dugo da zaviri kroz pranjavi izlog SPECIJALNIH SUVENIRA. Roleta od bambusa bila je podignuta, ali jedini izloeni specijalni suvenir bila je keramika pepeljara u obliku zahodske koljke. Na dasci se nalazio utor za cigaretu. Na kotliu je pisalo PARKIRAJTE TUR. Bobbvju se to uinilo prilino duhovitim, ali ne i naroito posebnim izlokom za izlog; bio se nadao predmetima seksualne naravi. Osobito sad kad je zalo sunce.
On krene dalje, pokraj tiskare B'PORT PRINTING i postolar-ske radnje SHOES REPAIRED WHILE U WAIT te prodavaonice igraih karata SNAPPY KARDS FOR ALL OKASIONS. Malo podalje nalazio se jo jedan bar, pa jo jedna grupica mladia na uglu, i uo se zvuk grupe The Cadillacs: Brrrr, black slacks, make ya cool, Daddy-O, whenyaputemonyou'reararintogo. Bobby prijee preko ulice, kaskajui zgurenih ramena, pognute glave, ruku u depovima.
Preko puta bara nalazio se zatvoreni restoran nad ijim se sapunom namazanim izlozima jo nadvijala dronjava nadstrenica. Bobby se zavue u njezinu sjenu i krene dalje, skutrivi se jednom kad je netko viknuo i boca se razbila. Kad je stigao do sljedeeg ugla, ponovno prijee popreno preko Zloglasnettove, i vrati se na stranu na kojoj se nalazila Biljarska rupa.
U hodu je pokuavao svoje misli usmjeriti prema van i uhvatiti neki Tedov signal, ali nije bilo niega. Bobbyja to nije jako zaudilo. Daje on Ted, bio bi otiao recimo u bridportsku Gradsku knjinicu gdje bi se mogao zadrati a da ne izazove sumnju. A nakon to bi se knjinica zatvorila, neto bi alabrcnuo i na taj nain ubio jo malo vremena. Naposljetku bi pozvao jo jedan taksi i doao po svoj novac.
Bobby nije smatrao daje Ted blizu, ali je nastavio oslukivati. Toliko je napeto sluao da se zabubao u nekog tipa i ne primijetivi ga.
"Hej, cabron!" ree ovjek smijui se, ali ne prijazno. Ruke zgrabe Bobbvjeva ramena i zadre ga na mjestu. "Kamo bi ti,putino?"
Bobby podigne pogled i ugleda etiri mladia, od onih koje bi njegova majka nazvala deki s ugla, kako stoje ispred lokala s imenom BODEGA. Bili su to Portorikanci, zakljui on, svi u besprijekorno izglaanim hlaama. Crne izme usiljenih vrhova virile su ispod posuvrataka njihovih hlaa. A imali su na sebi i plave svilene jakne na ijim je leima pisala rije DIABLOS. Slovo I bilo je u obliku avoljeg trozuba. Taj mu je trozub bio odnekud poznat, ali Bobby nije imao vremena razmiljati o tome. Srce mu padne u pete kad je shvatio daje zabasao meu etiri lana neke uline bande.
"Oprostite", ree on suhim glasom. "Zaista, ja... 'prostite."
Odmakne se od ruku koje su ga drale za ramena i krene da e zaobii onog mladia. No uspio je nainiti samo jedan korak prije no to gaje drugi dohvatio. "Kamo e, tio mio?" upita ga taj. "Kamo bi ti, tio mio?"
Bobby se istrgne, ali ga etvrti gurne natrag drugome, koji ga ponovno epa, samo ovaj put ne tako njeno. Kao da su ga okruili Harry i njegovi prijatelji, samo jo i gore.
"Ima love, tio?" upita trei. "Jer se ovdje naplauje cestarina, zna."
Oni se nasmiju i stegnu obru. Bobby osjeti miris njihovih trpkih losiona poslije brijanja, pomada za kosu, vlastitog straha. Nije mogao uti njihove misli, no je li morao? Vjerojatno e ga prebiti kao maku i ukrasti mu novac. Bude li imao sree to je sve to e uiniti. .. ali moda nee imati sree.
"Klinjo", etvrti gotovo zapoje. Isprui ruku, vrsto uhvati ekinje Bobbvjeve je frizure, i povue dovoljno snano da su Bobbyju zasuzile oi. "Mali muchacho, kolko love ima? Kolko dobrih starih dinera? Ima neto i mi te putamo. Nema nita i mi te prebijemo."
"Pusti ga, Juan."
Oni se okrenu - kao i Bobby - i ugledaju petog mladia, i on u jakni Diablosa i u hlaama s otrim bugom; umjesto izama-pioka, imao je na sebi tenisice i Bobby ga odmah prepozna. Bio je to onaj mladi koji je igrao igricu Granina patrola na fliperu u Biljarskoj rupi kad se Ted kladio. Nije ni udo da mu se onaj trozub uinio poz-
nat - bio je istetoviran na mladievoj ruci. Jaknu je tad bio okrenuo naopako i zavezao oko struka (ovdje su zabranjene klupske jakne, rekao je Bobbvju), ali je svejedno imao na sebi znak Diablosa.
Bobby pokua zaviriti u pridoliine misli no ugleda samo maglovite obrise. Njegova je mo ponovno blijedjela, kao i onoga dana kad ih je gospoa Gerber odvela u Savin Rock. Ubrzo nakon to su se odmakli od McQuownova tanda na kraju prolaza u lunaparku, nestalo je njegove moi. Ovaj put je purijus potrajao due, ali sad bez sumnje slabi.
"Hej Dee", ree mladi koji je povukao Bobbvja za kosu. "Malo emo prodrmati klinju, neka plati prijelaz preko teritorija Diablosa."
"Ne ovoga", ree Dee. "Poznam ga. On je moj compadre."
"Meni izgleda kao gradski pederi", ree onaj koji je Bobbvja nazvao cabron iputino. "Nauit u ga malo pristojnosti."
"Ne treba mu lekcija od tebe", ree Dee. "Hoe da ja tebe pouim, Moso?"
Moso se odmakne, mrtei se, i izvadi cigaretu iz depa. Jedan od ostalih kresne mu upaljaem, a Dee odvede Bobbvja u stranu.
"Sto radi ovdje, amlgo?" upita on i uhvati Bobbvjevo rame teto-viranom rukom. "Kakva glupost doi tu dolje sam, a doi tu sam nou znai da si skroz loco."
"Nemam izbora", ree Bobby. "Moram nai ovjeka s kojim sam bio juer. Zove se Ted. Star je, mrav i prilino visok. Hoda malo pogureno, kao Boris Karloff, zna onaj iz filmova strave?"
"Znam Borisa Karloffa, al ne znam nikakvog Teda, jebote", ree Dee. "Nikad vidio. ovjee, mora odavde."
"Moram u Biljarsku rupu", ree Bobby.
"Upravo dolazim odande", ree Dee. "Nisam vidio nikog slinog Borisu Karloffu."
"Jo je prerano. Mislim da e biti tamo izmeu pola deset i deset. Moram biti tamo kad doe, jer ga trae neki ljudi. Nose ute kapute i bijele cipele... voze velike upadne aute... jedan je ljubiasti DeSo-to i-"
Dee ga zgrabi i strelovito okrene pa ga prignjei na vrata zalagao-nice tako jako da je Bobby na trenutak pomislio da se Dee ipak odluio povesti za primjerom svojih prijatelja, deki s ugla. U zalagao-
nici neki starac naoala gurnutih visoko na elavu glavu pogleda zlovoljno, a onda vrati pogled na novine koje je itao.
"Jefes u dugim utim kaputima", dahne Dee. "Vidio sam ih. I neki drugi su ih vidjeli. S takvima ne valja imati posla, chico. S njima neto nije u redu. Ne izgledaju kako treba. U usporedbi s njima opaki momci koji se motaju ispred Malory's Saloona izgledaju kao bebe."
Neto u Deejevu izrazu podsjeti Bobbvja na Sully-Johna, i sjeti se kako je S-J rekao da je vidio dva udna tipa ispred parka Common-wealth. Kad ga je Bobby upitao to je bilo udno na njima, Sully je rekao da ne zna tono. Alije Bobby znao. Sully je vidio prizemnike. Ve su i onda njukali.
"Kad si ih vidio?" upita Bobby. "Danas?"
"ovjee, stani malo", ree Dee. "Tek sam dva sata na nogama, a uglavnom sam ih proveo u kupaonici, dotjerivao se za izlazak. Vidio sam ih kad su izlazili iz Biljarske rupe, dvojica - mislim prekjuer. A i taj je bar udan u posljednje vrijeme." On razmisli trenutak pa vikne: "Hej, Juan, dovui dupe."
Potega je frizura dokaska do njih. Dee mu se obrati na panjolskom. Juan mu neto odgovori, a Dee kratko otpovrne i pokae u Bobbvja. Juan se nagne nad Bobbvja, ruku podboenih o koljena svojih hlaa s bugom.
"Vidio si te tipove, ha?"
Bobby kimne glavom.
"Jedna grupa u velkom lila DeSotu? Jedna u Cri'sleru? I jedna u Oldsu 98?"
Bobby je znao samo za DeSota, ali kimne glavom.
"Ti auti nisu pravi", ree Juan. Pogleda iskosa u Deeja da vidi smije li se ovaj. Dee se nije smijao; samo je kimnuo glavom Juanu da nastavi. "Oni su neto drugo."
"Ja mislim da su ivi", ree Bobby.
Juanove oi bijesnu. "Jest! Ko ivi! A ti ljudi-"
"Kako su izgledali? Vidio sam jedan njihov automobil, ali ne i njih."
Juan je pokuao, ali nije uspio rei, barem ne na engleskom. Umjesto toga, prebaci se na panjolski. Dee je preveo neto njegovih rijei, ali nekako rastreseno; sve se ee uputao u razgovor s Jua-
nom a zaboravljao na Bobbvja. Ostali deki s ugla - a to su i bili, shvati Bobby, deki - priu blie i daju svoj obol diskusiji. Bobby nije razumio njihov govor, ali mu se inilo da su prestraeni, svi odreda. Bili su to estoki momci - tu dolje mora biti estok samo da bi preivio - ali su ih prizemnici svejedno prestraili. Bobby uhvati posljednju jasnu sliku: visoki lik grabi krupnim koracima u kaputu boje gorice koji see do polovice goljenica, kakve su mukarci kadto nosili u filmovima poput Obraun kod O. K korala i Sedmorica velianstvenih.
"Vidio sam njih etvoricu kad su izlazili iz brijanice koja otraga ima kladionicu za konjske trke", ree onaj ije je ime ini se bilo Filio. "A to oni i rade, ti tipovi, ulaze u lokale i zapitkuju. Uvijek na ulici ostave neki svoj velki auto upaljenog motora. ovjek bi pomislio daje takvo to ludost tu dolje, ostaviti auto upaljen, al tko bi ukro neki od tih uasa?"
Nitko, Bobby je to znao. Kad bi pokuao, volan bi se mogao pretvoriti u zmiju i udaviti te; sjedite bi se moglo prometnuti u ivi pijesak i utopiti te.
"Uvijek hodaju u grupi", nastavi Filio, "svi u tim dugim utim kaputima iako je tako vrue da bi mogao ispei jaje na ploniku, jebote. A svi nose i te lijepe bijele cipele-mrak su, zna da uvijek primijetim to ljudi imaju na nogama, digne mi se na njih, jebote - i mislim da nisu... nisu..." On posuti, pribere se, i ree Deeju neto na panjolskom.
Bobby upita to je rekao.
"Kae da im cipele nisu dodirivale tlo", odgovori Juan, rairenih oiju, u kojima nije bilo ni poruge ni nevjerice. "Kae da su imali velki crveni Cri'sler i kad su se vraali u njega da im cipele nisu doticale zemlju, jebote." Juan od dva prsta naini ralje ispred usta, pljune kroz njih pa se prekrii.
Nakon toga trenutak-dva nitko ne ree nita, a onda se Dee ponovno ozbiljno nagne nad Bobbyja. "To su tipovi koji trae tvog frenda?"
"Tako je", ree Bobby. "Moram ga upozoriti."
Padne mu na um luda pomisao da e se Dee ponuditi da ode s njim u Biljarsku rupu, a onda e mu se pridruiti i ostatak Diablosa; hodat e niz ulicu i kao jedan pucketati prstima poput Jetsa iz Prie
sa zapadne strane. Sad e mu biti prijatelji, lanovi bande koji usto imaju stvarno dobro srce.
Naravno, nita se od toga ne dogodi. Dogodi se to daje Moso od-etao natrag do mjesta gdje se Bobby zaletio u njega. Ostali krenu za njim. Juan se zadrao tek toliko da mu kae: "Naleti li na te cabelle-rose, bit e mrtav putino, tio mio." Ostao je samo Dee i on ree: "Ima pravo. Trebao bi se vratit u svoj dio svijeta, prijatelju. Neka se tvoj amigo brine sam za sebe."
"Ne mogu", ree Bobby. A onda, iskreno znatieljan: "Bi li ti mogao?"
"Moda i ne bih daje rije o obinim tipovima, al ovo nisu obini tipovi. Jesi sluao to sam govorio?"
"Da", ree Bobby. "Ali."
"Lud si, klinac. Poco loco."
"Vjerojatno." Osjeao se lud. Poco loco i jo malo vie od toga. Lud kao februarski maak, rekla bi njegova majka.
Dee krene i Bobby osjeti gr u srcu. Grmalj od djeaka stigne do ugla - kompii su ga ekali na drugoj strani ulice - a onda se strelovito okrene, sloi prst u oblik pitolja i uperi ga u Bobbyja. Bobby se veselo nasmije i uperi svoj prst.
"Vaya con Dios, mi amigo loco", ree Dee, a onda se otklati preko ulice ovratnika jakne podignutog na zatiljku.
Bobby okrene na drugu stranu, zaobilazei lokvice svjetlosti koje su stvarale pjenuave neonske reklame, pokuavajui se drati sjena koliko je to mogue.
Prekoputa Biljarske rupe nalazila se mrtvanica - POGREBNI ZAVOD DESPEGNI, pisalo je na zelenoj nadstrenici. U izlogu je visjela ura obrubljena hladnom krunicom plavog neona. Ispod ure stajao je natpis: VRIJEME I PLIMA NE EKAJU NIKOGA. Prema satu bilo je osam i dvadeset. Jo je imao vremena, puno vremena. Ugleda uliicu iza Rupe gdje bi mogao priekati u relativnoj sigurnosti, ali se Bobby nije mogao samo tako parkirati i ekati, premda je znao da bi to bilo pametno. No daje zaista pametan, ne bi uope ovdje ni dolazio. Nije on mudra stara sova, ve prestraeni klinac kojemu je potrebna pomo. Sumnjao je da e je dobiti u Biljarskoj rupi, ali moda se vara.
Bobby proe ispod nadstrenice na kojoj je pisalo UITE UNUTRA JE HLADOVINA. Nikad u ivotu nije mu manje trebala klima; no je bila vrua, ali je njega tresla zimica.
Boe, ako jesi na nebesima, molim tepomozi mi sad. Pomozi mi da budem hrabar... ipomozimi da mi se posrei.
Bobby otvori vrata i ue.
Miris piva bio je kudikamo jai i osjetno svjeiji, a dvorana s fliperima kvrckala je i zveckala od svjetala i buke. I dok je onomad samo Dee igrao flipere, sad je tamo bilo najmanje dvadesetak ljudi. Svi su puili, svi bili odjeveni u potkoulje bez rukava i eire a la Frank Si-natra - "pozdrav mladim zaljubljenicima" - svi s bocama Buda odloenima na staklene ploe Gottliebovih flipera.
Prostor oko stola Lena Filesa bio je bolje osvijetljen no prije jer je u dvorani za flipere i oko anka bilo upaljeno vie svjetiljki (sve barske stolice kod anka bile su zauzete). Dvorana za biljar, koja je u srijedu uglavnom bila u mraku, sad je bila rasvijetljena poput operacijske dvorane. Za svakim su se stolom grbili ljudi, kruili oko njih i izvodili udarce u plavoj magli dima cigareta; stolci uza zid bili su svi zauzeti. Bobby ugleda starog Geeja nogu podignutih na kalupe za ienje cipela, i-
"to ti radi ovdje, jebote?"
Bobby se okrene, lecnuvi se od glasa i sablanjen time to je ta rije izala iz enskih usta. Bila je to Alanna Files. Vrata dnevnog boravka iza stola upravo su se zatvarala iza nje. Veeras je bila odjevena u bijelu svilenu bluzu koja joj je pokazivala ramena - lijepa ramena, bijela poput vrhnja i okrugla poput dojki - te vrh njezina bujnog poprsja. Ispod te bijele bluze nalazio se par najveih crvenih hlaa koje je Bobby ikad vidio. Juer je Alanna bila susretljiva, nasmijeena... gotovo da mu se smijala, zapravo, iako na nain koji Bobbvju nije smetao. Veeras je izgledala nasmrt prestraena.
"Oprostite... znam da ne bih smio biti ovdje, ali moram nai svog prijatelja Teda pa sam pomislio... mislio sam..." Zauje kako mu se glas stisnuo poput balona iz kojeg je puten zrak pa slobodno leti po sobi.
Neto tu nije bilo u redu, poput sna koji bi katkad usnio da sjedi u klupi i ui pravopis ili biologiju ili samo ita neku pripovijetku, a svi
mu se poinju smijati i on bi shvatio daje zaboravio odjenuti hlae u kolu, da sjedi u klupi a sve mu se vidi i svi to vide, curice i nastavnici i svi.
Cilik zvonaca u dvorani s igricama nije sasvim zamro, ali je usporio. Bujica razgovora i smijeha kod anka gotovo je sasvim presuila. Kuckanje biljarskih kugli prestalo je. Bobby se osvrne. Ponovno osjeti one zmije u trbuhu.
Nisu svi gledali u njega, ali uglavnom jesu. Stari je Gee zjakao oima koje su izgledale poput rupa progorenih u prljavom papiru. Pa premda je onaj prozori u Bobbvjevoj glavi sad bio gotovo neproziran - nasapunan - slutio je da su ga mnogi meu prisutnima na neki nain oekivali. Sumnjao je da oni to znaju, a i da znaju ne bi znali zato. Bili su nekako usnuli, poput ljudi iz Midwicha. Prizemnici su bili ovdje. Prizemnici su-
"Odlazi, Randy", ree Alanna suhim, tihim aptom. U svojem je jadu Bobbvja nazvala oevim imenom. "Odlazi dok jo moe."
Stari Gee spuzne sa svoje stolice za ienje cipela. Njegov zguvani sako od pikea zapne za jedan od kalupa i potrga se kad je on nainio prvi korak, ali on ne obrati pozornost tome to svilena podstava leluja pokraj njegova koljena poput padobrana-igrake. Njegove su oi jo vie sliile progorenim rupama. "Uhvatite ga", ree stari Gee treperavim glasom. "Uhvatite tog malog."
Bobby je vidio dovoljno. Ovdje nee dobiti nikakvu pomo. On srne prema vratima i povue ih svom snagom. Imao je osjeaj da se iza njegovih lea ljudi poinju pokretati, ali polako. Odve polako.
Bobby Garfield istri u no.
Pretrao je gotovo do drugog ugla prije no to ga bodac u slabini prisili da najprije uspori, a onda i stane. Nitko ga nije slijedio i to je bilo dobro, ali ue li Ted u Biljarsku rupu podii svoj novac, s njim je svreno, gotov je, kaput. Vie se nije morao paziti samo prizemnika, nego i Starog Geeja i ostalih, a Ted to ne zna. Pitanje je, to bi Bobby mogao uiniti u vezi s tim?
On se osvrne i shvati da proelja trgovina vie nema; zaao je u podruje skladita. Ona su se nadnosila nad njega poput divovskih
lica s kojih su bile zbrisane sve crte. Osjeao se zadah riba i piljevine te neki nejasni miris gnjilei, vjerojatno starog mesa.
On nita ne moe uiniti. On je samo klinac i to vie nije u njegovim rukama. Bobby je to shvaao, ali je shvaao i da ne moe dopustiti Tedu da se ueta u Biljarsku rupu a da ga on makar ne pokua upozoriti. U tome nije bilo nikakvog hardvjevskog junatva; jednostavno nije mogao otii a da to ne pokua. A u taj gaje poloaj dovela njegova majka. Njegova vlastita majka.
"Mrzim te, mama", apne on. Jo mu je bilo hladno, ali se znoj slijevao iz njegova tijela; svaki centimetar njegove koe bio je mokar. "Ba me briga to su ti Don Biderman i ostali uinili, ti si ga-duraijatemrzim."
Bobby se okrene i otkasa natrag putem kojim je doao, drei se sjena. Dvaput je zauo pribliavanje koraka pa unuo u veu, usu-kao se dok oni ljudi ne bi proli. Bilo je lako nainiti se manjim od makova zrna. Nikad se u ivotu nije osjeao manjim.
Ovaj put skrene u onu sporednu uliicu. Na jednoj su strani stajale kante za smee, a na drugoj hrpa kartonskih kutija punih boca za povrat koje su bazdile po pivu. Taj je kartonski stup bio pola metra vii od Bobbvja, i kad se zavukao iza njega, bio je savreno zakriven od ceste. Dok je stajao u zasjedi, neto vrue i dlakavo oee mu se o gleanj i Bobby otvori usta da e vrisnuti. Prigui vei dio vriska prije no to je uspio izai, spusti pogled i ugleda olinjalu maku skitnicu kako mu uzvraa pogled farovima svojih zelenih oiju.
"I bri", apne Bobby i ritne je nogom. Maka se iskesi iglicama svojih zuba, sikne, a onda se polako i epirei vrati niz uliicu, krivudajui oko ugruaka otpada i prosa razbijenog stakla, repa podignutog u znak prezira. Kroz cigleni zid pokraj sebe Bobby zauje prigueno bilo duboksa iz Biljarske rupe. Mickey i Svlvia pjevali su "Love Is Strange35". I te kako udna. udna zajebancija.
Iz svog skrovita Bobby vie nije mogao vidjeti uru na mrtvanici i sasvim je izgubio osjeaj leti li vrijeme ili se vue. Onkraj pivsko-ot-padnog vonja sporedne uliice trajala je opera s libretom na temu
35 Ljubav je udna.
ljetnog ulinog ivota. Ljudi su se dovikivali, ponekad smijali, katkad ljutili, kadto na engleskom, katkad na desetak drugih jezika. Zauo se zveket eksplozija od kojih se ukoio - prva mu je pomisao bila pucnjava - a onda prepozna u tom zvuku pirotehniku, najvjerojatnije petarde, pa se ponovno malko opusti. Automobili bi prozujali poput metka, mnogi od njih kriavo obojeni dragsteri ili automobili s gibljivim hidraulikim ovjesom, kromiranih cijevi i ispunih cijevi s prigunicama. U jednom se trenutku zaulo neto to je zaz-vualo kao kokanje i okupljeno mnotvo koje je povicima ohrabrivalo one koji su ukrstili ake. U jednom trenutku proe neka gospoa koja je zvuala i nacvrcana i tuna. Pjevala je "Where the Boys Are" predivnim uljavim glasom. U nekom se trenutku zauju policijske sirene koje se priblie pa ponovno utihnu.
Bobby nije zadrijemao, nego je budan usnio san. On i Ted ivjeli su negdje na farmi, moda na Floridi. Radili su od jutra do mraka, ali je Ted mogao prilino potegnuti za starog ovjeka sad kad je prestao puiti pa je imao vie sape. Bobby je pohaao kolu pod drugim imenom - Ralph Sullivan - a naveer su sjedili na trijemu, jeli Tedovu hranu i pili ledeni aj. Bobby mu je itao iz novina, a kad bi legli na poinak, spavali su dubokim, mirnim snom, neprekinutim nonim morama. Kad bi petkom otili u market, Bobby bi pregledao oglasnu plou da vidi nema li na njoj oglasa kojima se trae izgubljeni kuni ljubimci ili naopako prikvaenih kartonia na kojima pie da vlasnici neto prodaju, ali nikad nije nita takvoga naao. Prizemnici su izgubili Tedov miris. Ted vie nije bio niiji pas i oni su bili sigurni na svojoj farmi. Ne kao otac i sin ili djed i unuk, nego samo kao prijatelji.
Ljudi poput nas, dremljivo pomisli Bobby. Sad je stajao naslonjen na cigleni zid, a glava mu se klizei sputala sve dok mu brada gotovo nije dodirnula grudni ko. Ljudi poput nas, zato za ljude poput nas ne bi postojalo neko mjesto?
Svjetla zaliju uliicu. Svaki put kad bi se to dogodilo, Bobby bi zavirio iza hrpe kartonskih kutija. Ovaj put zamalo to nije uinio-elio je sklopiti oi i misliti na farmu - ali se prisili pogledati. Ugleda zatubastu utu metalnu repnu peraju taksija kako se zaustavlja ispred Biljarske rupe.
Adrenalin preplavi Bobbvja i upali u njegovoj glavi lampice za koje nije ni znao da postoje. Zaobie onu hrpu kutija i srui gornje
dvije. Nogom udari u praznu kantu za smee i odbaci je na zid. Zamalo nagazi na neto frktavo i dlakavo - ponovno ona maka. Bobby je nogom utne u stranu i istri iz uliice. Kad je skrenuo prema Biljarskoj rupi, posklizne se na neto ljepljivo i masno i padne na koljeno. Ugleda uru na mrtvanici u njezinu hladnom plavom prstenu: 9:45. Taksi je u praznom hodu stajao uz rub plonika ispred vrata Biljarske rupe. Ted Brautigan stajao je ispod platnene nadstrenice na kojoj je pisalo UITE UNUTRA JE HLADOVINA i plaao taksistu. Prignut tako prema vozaevu sputenom prozoru, Ted je vie no ikad sliio Borisu Karloffu.
Prekoputa taksija, parkiran ispred mrtvanice, stajao je golem Oldsmobile crven poput Alanninih hlaa. Prije ga nije bilo tamo, Bobby je bio siguran u to. Obrisi mu nisu bili ba najkrui. Kad biste gledali u njega, zasuzile bi vam ne samo oi nego i mozak.
Ted! Bobby pokua viknuti, ali se nikakav povik ne zauje - uspio je ispustiti tek slamnati apat. Zato ih ne osjea? pomisli Bobby. Kako to da ne zna ?
Moda zato to su ga prizemnici nekako blokirali. Ili blokadu vre ljudi u Biljarskoj rupi. Stari Gee i ostali. Prizemnici su ih vjerojatno pretvorili u ljudske spuve koje mogu upiti upozoravajue signale koje bi Ted najee osjetio.
Jo svjetala zalije ulicu. Kad se Ted uspravio a taksi krenuo, onaj ljubiasti DeSoto iskoi iza ugla. Taksi je morao naglo skrenuti da bi ga izbjegao. Ispod uline rasvjete DeSoto je izgledao poput golema krvnog ugruka nakienog kromom i staklom. Farovi su mu se micali i svjetlucali poput podvodnih svjetala... a onda trepnu. To nisu uope bili farovi. To su bile oi.
Ted! Ponovno se zauje samo onaj suhi apat. Usto, Bobby kao da se nije mogao osoviti na noge. Vie nije bio siguran da se uope i eli osoviti na noge. Obuzimao ga je uasan strah, oamuujui poput gripe i iscrpljujui poput kataklizminog oblika srake. Prolazak pokraj krvavog ugruka DeSota ispred restorana William Penn Grille bio je uasan; no biti uhvaen u njegovim prilazeim farovima bilo je tisuu puta gore. Ne tisuu - milijun puta.
Bio je svjestan daje razderao hlae i da mu iz ogrebotine na koljenu curi krv. uo je kako Little Richard urla kroz neiji prozor na katu, i jo je vidio plavi prsten oko ure na mrtvanici poput odsjaja bljeskalice istetoviranog na ronici, ali nita od toga nije izgledalo
stvarno. Zloglasnettova avenija iznebuha je djelovala kao loe oslikana kulisa. Iza nje se nalazila neka nenasluena stvarnost, i ta je stvarnost bila crna.
Reetka DeSotova motora se micala. Reala. Ti auti nisu pravi auti, rekao je Juan. Oni su neto drugo.
O da, oni su zaista neto drugo.
"Ted..." Malo glasnije ovaj put... i Ted zauje. Okrene se prema Bobbvju, irei oi, a onda DeSoto poskoi preko rinzola iza njega. Njegova bljetava vrludava prednja svjetla prikuju Teda i njegova sjena pone rasti ba kao to su se Bobbvjeva sjena i sjena malih Sig-bvjevki izduile kad se upalila arulja na stupu na malom Spi-cer'sovu parkiralitu.
Ted se strelovito okrene prema DeSotu, podigavi jednu ruku da zakloni oi od bljeska. Jo svjetala pomete ulicu. Ovaj put je posrijedi bio Cadillac koji je prilazio iz pravca onih skladita, Cadillac zelen poput mrklja, koji je djelovao najmanje kilometar dug, Cadillac s perajama koje su se cerile i bonih strana koje su se bibale poput plunih renjeva. Uz potmuo udarac popne se preko rinzola iza Bobbvja i zaustavi se na manje od pola metra od njegovih lea. Bobby zauje tih sopui zvuk. Cadillacov je motor, shvati on, disao.
Vrata su se otvarala na sva tri automobila. Iz njih su izlazili ljudi - odnosno stvorovi koji su na prvi pogled izgledali kao ljudi. Bobby nabroji est, nabroji osam, pa prestane brojiti. Svi su na sebi imali dugi kaput boje gorice - od vrste koja se naziva kuni ogrta - a na desnom prednjem reveru svakog kaputa nalazilo se ono zuree skrletno oko kojeg se Bobby sjeao iz svog sna. Pretpostavio je da su te crvene oi znake. Stvorenja koja ih nose su... to? Policajci? Ne. Potjera, kao u nekom filmu? To je bilo blie istini. Osvetnici? Jo blie istini, ali svejedno ne ba. Oni su bili-
Oni su stegovnici. Kao u onome filmu koji smo ja i S-Jprole godine gledali u Empireu, onome s Johnom Payneom i Karen Steele.
Tako je - o da. U filmu se ispostavilo da su stegovnici zapravo banda zlikovaca, premda biste isprva pomislili da su duhovi, nemani ili neto slino. Ovi su stegovnici zaista udovita, pomisli Bobby.
Jedan od njih uhvati Bobbyja ispod ruke. Bobby zavapi - taj je kontakt bio najuasnije iskustvo njegova ivota. U usporedbi s njime, ono kad gaje majka bacila u zid inilo se prava sitnica. Dodir prizemnika bio je kao da te epao termofor kojemu su izrasli
prsti... samo to se osjeaj dodira mijenjao. Osjetio bi prste ispod pazuha, a onda kande. Prste... kande. Prste... kande. Od tog neopisivog dodira zazujali bi mu miii, iznad i ispod. TojeJackov tap, pomisli on sluen. Onaj zailjeni s oba kraja.
Bobbvja povuku prema Tedu, kojeg su okruili ostali. Posrtao je na nogama koje su bile prenemone za hodanje. Zar je pomislio da e uspjeti upozoriti Teda? I da e njih dvojica otrati niz Narragan-settovu aveniju, moda i poskakujui, onako kako je to Carol obiavala? Ba smijeno, nije li?
Nevjerojatno, ali Ted nije izgledao uplaeno. Stajao je u polukrugu prizemnika i jedina emocija na njegovu licu bila je zabrinutost za Bobbvja. Stvor koji je vrstim stiskom drao Bobbvja - as rukom, as ogavnim kuckavim gumenim prstima, a as kandama - iznebuha ga pusti. Bobby zaglavinja, zavrti se. Jedan od ostalih ispusti kretav, lajav uzvik i gurne ga posred lea. Bobby poleti prema naprijed i Ted ga uhvati.
Grcajui od prepasti, Bobby pritisne lice na Tedovu koulju. Osjeti utjean miris aroma Tedovih cigareta i brijaeg sapuna, ali nisu bile dovoljno jake da nadvladaju smrad koji je dopirao od prizemnika - vonj mesa i otpada - i jedan trpkiji miris slian goruem viskiju koji je dopirao iz njihovih automobila.
Bobby podigne glavu i pogleda u Teda. "Moja majka", ree on. "Moja im je majka rekla."
"Nije ona za ovo kriva, to god ti mislio", odgovori Ted. "Naprosto sam se zadrao predugo."
"Je li ti godinji godio, Ted?" upita jedan od prizemnika. Glas mu je imao gnusan zujav prizvuk, kao da su mu glasnice obloene kukcima - skakavcima ili moda cvrcima. Moda je on bio onaj s kojim je Bobby razgovarao preko telefona, onaj koji je rekao daje Ted njihov pas... ali moda svi zvue isto. Ako i ti ne eli biti na pas, kloni nas se, rekao je onaj preko telefona, ali je on ipak doao ovdje dolje i sad... i sad...
"Nije bilo loe", odgovori Ted.
"Nadam se da si barem nekog poevio", ree drugi, "jer ti se vjerojatno nee ukazati nova prilika."
Bobby pogleda oko sebe. Prizemnici su stajali jedan do drugog, u kolu oko njih, sabijajui ih u tor njihova mirisa znoja i crvljivog mesa, svojim utim kaputima potpuno zaklonivi pogled na ulicu.
Bili su tamnoputi, dubokih oiju, rumenih usta (kao da su jeli vinje).. . ali nisu bili to to su izgledali da jesu. Uope. Kao prvo, lica su im odbijala ostati na licu: obrazi, brada i kosa pokuavali su se proiriti izvan granica (jedini nain na koji je Bobby mogao protumaiti to to vidi). Ispod njihove tamne koe bile su koe bijele poput njihovih usiljenih cipela. Ali su im usnice svejedno crvene, pomisli Bobby, usne su im uvijek crvene. Kao to su im oi uvijek crne, jer zapravo nisu oi nego pilje. I jako su visoki, shvati on. Tako visoki i tanki. U njihovim mozgovima ne postoje misli poput naih, a u njihovim srcima nema osjeaja poput naih.
S druge strane ceste zauje se mljaskav slinav podrig. Bobby pogleda u tom smjeru i ugleda kako se jedna Oldsmobileova guma prometnula u crnkastosivi pipak koji se ispruio, omotao oko prazne kutije cigareta i privukao je k sebi. Trenutak potom, pipak je ponovno bio automobilska guma, ali je omot virio iz nje poput neeg napola progutanog.
"Spreman za povratak, Hoss36?" jedan od prizemnika upita Teda, prignuvi se prema njemu. Pregibi njegova utog kaputa utir-kano su ukali, ono crveno oko na reveru zurilo. "Spreman na povratak i na ispunjenje dunosti?"
"Poi u", ree Ted, "ali djeak ostaje ovdje."
Jo se nekoliko ruku spusti na Bobbvja, a neto slino ivoj grani pomiluje ga po zatiljku pa ponovno pone ono zujanje, koje je nalikovalo na uzbunjenost i muninu. Popne mu se u glavu i zazuji tamo poput konice. Unutar tog luakog zuja, on zauje najprije jedno zvono koje zacilie brzo, a onda mnoga. Svijet zvona u nekoj uasnoj crnoj noi vruih orkanskih vjetrova. Vjerojatno osjea mjesto s kojeg su prizemnici doli, izvanzemaljske mjesto udaljeno trilijune kilometara od Connecticuta i njegove majke. Sela gore ispod nepoznatih zvijea, ljudi vrite, a onaj dodir na njegovu vratu... taj uasni dodir...
Bobby jaukne i ponovno zarije lice u Tedova prsa.
36 Referenca na lik Hossa Cartvvrighta (tumaio gaje glumac Dan Blacker) iz popularnog vestern--serijala "Bonanza".
"eli biti s tobom", zapoje neopisiv glas. "Ted, mislim da emo ga povesti. Ne posjeduje prirodni talent Razbijaa, ali svejedno... sve slui Kralju." Oni neopisivi prsti ponovno ga pomiluju.
"Sve slui Zraci", ree Ted suhim, pounim glasom. Svojim uiteljskim glasom.
"Ne zadugo", ree onaj prizemnik i nasmije se. Od zvuka tog smijeha Bobbvju popuste crijeva.
"Povedite ga", ree jedan drugi glas autoritativnog prizvuka. Zaista svi zvue slino, ali ovo je onaj koji se javio na telefon; Bobby je bio siguran.
"Ne!" ree Ted. Ruke mu se stegnu na Bobbvjevim leima. "On ostaje ovdje!"
"Tko si ti da nama nareuje?" upita voa prizemnika. "Kako si se uzoholio, Tede, kroz ovo kratko vrijeme na slobodi! Obahatio! No uskoro e ponovno biti u onoj istoj sobi u kojoj si proveo tolike godine, s ostalima, i ako ja kaem da djeak ide s nama, onda djeak ide s nama."
"Povedete li ga, u tom ete sluaju morati od mene uzimati silom ono to vam treba", ree Ted, glasom tihim, ali vrlo silovitim. Bobby ga zagrli najjae to je mogao i zatvori oi. Nije elio ni pogledati pri-zemnike, nikad vie. Najgore kod njih bilo je to to je njihov dodir u neemu bio slian Tedovu: i on je otvarao prozor. Ali tko bi elio pogledati kroz takav prozor? Tko bi elio vidjeti visoke, crvenouste ka-raste likove kakvi su oni zapravo bili? Tko bi elio vidjeti vlasnika onog crvenog Oka?
"Ti si Razbija, Ted. Stvoren si za to, roen si za to. I ako ti mi kaemo da razbija, onda e i razbijati, tako mi Boga!"
"Moete me prisiliti, nisam tako glup da pomislim da ne moete... ali ostavite li ga ovdje, dat u vam ono to imam milom. A imam vam dati vie no to biste mogli... no dobro, vjerojatno moete zamisliti."
"elim djeaka", ree voa prizemnika, ali sad zamiljeno. Moda ak i sumnjiavo. "elim ga kao darak, sitnicu za poklon Kralju."
"Sumnjam da e ti Grimizni Kralj zahvaliti na nekom besmislenom darku ukoliko mu to ometa planove", ree Ted. "Jedan revol-vera-"
"Revolvera, pih!"
"No on i njegovi prijatelji stigli su do graninog podruja Krajos-vijeta", ree Ted i ovaj put on zazvui zamiljeno. "Dam li vam to to elite umjesto da vas primoravam da to iz mene izvlaite, mogao bih ubrzati stvari pedesetak ili vie godina. Kao to kaete, ja sam Razbija, stvoren za to i roen za to. Nema nas puno. Trebamo vam svi do jednoga, a ponajvie sam vam potreban ja. Jer sam ja najbolji."
"Laska si... i precjenjuje svoju vanost za Kralja."
"Zar? Sumnjam. Sve dok se Zraka ne razbije, Crna Kula e ostati stajati-no nije potrebno da vas na to podsjeam. Je li jedan djeak vrijedan tog rizika?"
Bobby nije imao pojma o emu to Ted govori, a nije ni mario. Znao je jedino da se o njegovu ivotu odluuje na ploniku ispred biljarskog salona u Bridgeportu. Zauje suanj kaputa prizemnika, osjeti njihov miris, a sad kad gaje Ted ponovno dodirivao osjeao ih je jo jasnije. Poeo je i onaj uasni svrbe u njegovim dupljama. Na neki udnovat nain svrbe je bio usklaen s onim zujanjem u njegovoj glavi. One crne tokice zaplove mu preko vidnog polja i on je odjednom shvatio to oni ele rei, i emu slue. U knjizi Clifforda Si-maka Prsten oko Sunca, u druge svjetove odnosio vas je zvrk; slijedili ste uzdiue spirale. Zapravo, pretpostavljao je Bobby, to je bilo zbog crnih tokica. Crne tokice. One su bile ive...
I bile su gladne.
"Neka djeak odlui", naposljetku e voa prizemnika. Njegova iva grana od prsta ponovno pomiluje Bobbvjev zatiljak. "Jako te voli, Teddy. Ti si njegova te-ka. Nije li tako? Bobuljico, te-ka znai prijatelj sudbine. Nije li ovaj stari i po dimu miriui Tedo-medo tebi upravo to? Prijatelj tvoje sudbine?"
Bobby ne ree nita, samo ponovno pritisne svoje hladno i bolno uzdrhtalo lice na Tedovu koulju. Iz sveg se srca sad kajao to je doao ovamo - bio bi ostao kod kue skriven ispod kreveta da je znao istinu o prizemnicima - ali da, Ted je vjerojatno njegov te-ka. On ne zna nita o stvarima kao to je sudbina, ta on je samo dijete, ali je Ted njegov prijatelj. Ljudi poput nas, pomisli Bobby sav jadan. Ljudi poput nas.
"Pa kako se osjea sad kad nas vidi?" upita onaj prizemnik. "Bi li elio poi s nama kako bi mogao biti blizu dobrog, starog Teda? Moda ga vidjeti poneki vikend? Diskutirati o knjievnosti sa svojim dragim, starim te-kaom? Nauiti jesti to mi jedemo i piti to mi pije-
mo?" Ponovno ga miluju oni uasni prsti. Ono se zujanje u Bobbvje-voj glavi pojaa. Crne se tokice podebljaju i sad su one izgledale kao prsti - prsti koji ga pozivaju. "Jedemo dok je vrue, Bobby", apne onaj prizemnik. "A i pijemo vrue. Vrue... i slatko. Vrue... i slatko."
"Prestani", obrecne se Ted.
"Ili bi radije ostao sa svojom majkom?" nastavi brundavi glas, og-luivi se na Teda. "Naravno da ne bi. Djeak tvojih naela. Djeak koji je otkrio uitke prijateljstva i knjievnosti. Dakako da e poi s ovim sipljivim starini ka-maijem, zar ne? Ili nee? Odlui, Bobby. I to sada, i znaj daje tvoja odluka nama zakon. Odsada do vjenosti."
Bobbvju se prikae delirina slika igraih karata pozadine boje jastoga kako se vrtoglavo miu ispod McQuownovih dugih, bijelih prstiju: as se tuku as se vuku sad se javi da vidimo jesi l'pravi.
Nisam pravi, pomisli Bobby. Nisam pravi.
"Pustite me, gospodine", ree on kukavno. "Molim vas, nemojte me povesti sa sobom."
"Premda to znai da tvoj te-ka mora otii bez tvog divnog i okrepljujueg drutva?" Glas se smijeio, ali je Bobby gotovo mogao okusiti lukav prezir ispod njegove vesele povrine i on zadrhti. Od olakanja, jer je shvatio da e ga ipak pustiti, i od stida jer je znao to zapravo radi - gmie, kumi, podvija rep. Sve ono to pozitivci u filmovima i knjigama koje voli nikad ne ine. Ali pozitivci u filmovima i knjigama nikad se nisu morali suoiti s neime poput prizemnika u utim kaputima ili s uasom crnih tokica. A ovo to je Bobby vidio ovdje, ispred Biljarske rupe, nije bilo ono najgore. to ako ugleda ostatak? to ako ga crne mrlje povuku u svijet u kojem bi vidio ljude u utim kaputima onakvima kakvi stvarno jesu? to ako ugleda oblija unutar ovih koja nose na ovome svijetu?
"Da", ree on i pone plakati.
"to da?"
"Premda mora ii bez mene."
"A! Iako to znai povratak majci?"
"Da."
"Vjerojatno sad malo bolje shvaa svoju gaduru od majke, je li?"
"Da", ree Bobby trei put, gotovo jaukom. "Mislim da da."
"Bilo bi dosta", ree Ted. "Prestani."
Ali glas ne prestane. Ne jo. "Nauio si kako biti kukavica, Bobby...zarne?"
"Da!" vikne on, lica jo pritisnutog o Tedovu koulju. "Beba, beba koja se usrala u gae, da da da! Briga me! Samo me pustite kui!" On punim pluima uvue dug, nesiguran dah i ispusti ga u obliku vriska. "Hou svoju mamu!" Bio je to urlik prestraenog malca koji je naposljetku ugledao zvijer iz vode, zvijer iz zraka.
"U redu", ree onaj prizemnik. "Kad ti tako kae. Pod pretpostavkom da tvoj Tedo-medo potvrdi da e dobrovoljno raditi i da ga se nee morati vezati za veslo kao prije."
"Obeavam." Ted pusti Bobbvja. Bobby ostane stajati u istom poloaju, uspanieno i grevito steui Teda i gurajui lice u njegova prsa, sve dok ga Ted blago ne odgurne.
"Ulazi u biljarski salon, Bobby. Reci Filesu da te odveze kui. Uini li to, reci mu da e moji prijatelji njega ostaviti na miru."
"Oprosti mi, Ted. elio sam poi s tobom. Namjeravao sam poi s tobom. Ali ne mogu. Oprosti mi."
"Ne bi smio biti strog prema sebi." Alije Tedov pogled bio tjesko-ban, kao da je znao da od veeras Bobby prema sebi vie nee moi biti nikakav osim strog.
Dva utokaputaa pograbe Teda za ruke. Ted pogleda u onoga koji je stajao iza Bobbvja - onoga koji mu je milovao zatiljak tim uasnim tapiastim prstom. "Cam, ne moraju to initi. Sam u hodati."
"Pustite ga", ree Cam. Prizemnici koji su drali Teda za ruke, puste ga. A onda, posljednji put, Camov prst dotakne Bobbvjev zatiljak. Bobby prigueno jaukne. Pomisli: Uini li to jo jednom, poludjet u, neu si moi pomoi. Poet u vritati i neu moi prestati. Makar mi glava puknula, vritat u. "Ulazi unutra, klinjo. Bre, dok se ne predomislim i ipak te povedem."
Bobby zatetura prema Biljarskoj rupi. Vrata su bila otvorena, ali prazna. On zakorai na onu jednu jedinu stubu, pa se okrene. Trojica prizemnika zbili su se oko Teda, ali je Ted sam hodao prema krvavom ugruku od DeSota.
"Ted!"
Ted se okrene, nasmijei se i podigne ruku da e mahnuti. No onda onaj po imenu Cam priskoi, zgrabi ga, zavrti i gurne u automobil. Kad je Cam zalupio stranja vrata DeSota, Bobby ugleda,
samo na trenutak, neko nevjerojatno visoko, nevjerojatno mravo stvorenje kako stoji u dugom utom kaputu, stvor puti bijele poput novog snijega i usana crvenih poput svjee krvi. Duboko u njegovim dupljama vidjele su se nesmiljene ie svjetlosti te razigrane tokice tame u zjenicama koje su se irile i uzile ba kao i Tedove. Crvene se usne rastegnu i otkriju iglaste zube koje bi mogle postidjeli maku iz one uliice. Crni se jezik zaklati izmeu tih zuba i zamigolji mu na prostaki pozdrav. A onda to stvorenje u utom kaputu trkom zaobie poklopac motora ljubiastog DeSota. Tanke noice trle su mu se kripavo jedna o drugu, koata koljena visoko se podizala poput stapnog klipa, pa se baci za volan. Na drugoj strani ulice, pokrene se i onaj Olds. Motor mu zazvui poput rike budeeg zmaja. A moda to i jest bio zmaj. Sa svog mjesta, popreno zauzevi pola plonika, Cadillacov motor uini isto. iva prednja svjetla preplave ovaj dio Narragansettove avenije kuckavom jarkom svjetlou. DeSoto ot-klie u polukrunom skretanju i zagrebe po cesti jednim lepezastim odbojnikom te povue za sobom kratki lajer iskri. Na trenutak Bobby ugleda Tedovo lice na DeSotovu stranjem prozoru. Bobby podigne ruku i mahne. Uinilo mu se daje Ted podignuo svoju, ali nije bio siguran. Ponovno mu glavu ispuni zvuk slian topotu kopita.
Vie nikad nije vidio Teda Brautigana.
"Nosi se, klinjo", ree Len Files. Lice mu je bilo bijelo kao sir, a izgledalo je kao da mu visi s lubanje onako kako meso visi s nadlaktica njegove sestre. Iza njega, aruljice Gottliebovih flipera u maloj arkadi palile su se i gasile i treperile, no nije bilo nikoga da to vidi; maco tipovi koji su bili veernji specijalitet flipera u Biljarskoj rupi stisnuli su se iza Lena Filesa poput djece. Lenu zdesna stajali su igrai biljara, mnogi steui u ruci biljarske tapove kao palice. Stari Gee stajao je malo po strani pokraj automata za cigarete. On nije imao biljarski tap; iz jedne kvrgave, starake ruke visio je mali automatski pitolj, koji nije prestraio Bobbvja. Nakon ama i njegovih utokaputakih prijatelja, inilo mu se da ga trenutano nita ne bi moglo prestraiti. Trenutano je prestraen skroz-naskroz.
"Put pod noge, klinjo. Odmah."
"To bi ti bilo pametno, mali." To je bila Alanna koja je stajala iza stola. Bobby pogleda u nju i pomisli: Da sam stariji neto bih ti uvalio,
kladim se. Ona spazi njegov pogled - kvalitetu njegova pogleda - i pogleda u stranu, rumena u licu, uplaena i zbunjena.
Bobby ponovno pogleda u njezina brata. "Hoete da vam se oni tipovi vrate?"
Lenovo objeeno lice dodatno se objesi. "To ti je neki vic?"
"U redu onda", ree Bobby. "Dajte mi to hou i otii u. Vie me nikad neete vidjeti." On zastane. "A ni njih."
"to bi ti, mali?" upita Stari Gee svojim starakim vibratom. Bobby e dobiti to god zatrai; to se palilo i gasilo u glavi Staroga Geeja poput jake svijetlee reklame. Taj je mozak bio bistar danas kao i kad je pripadao Mladom Geeju - hladan, proraunat i neugodan - ali se inio bezazlenim nakon ama i njegovih stegovnika. Bezazlenim kao jaganjac boji.
"Vonju do kue", ree Bobby. "To je pod broj jedan." A onda- obrativi se vie Starom Geeju nego Lenu - on im ree to trai pod broj dva.
Lenov je automobil bio Buick: velik, dug i nov. Vulgaran, ali ne i prizeman. Samo automobil. Njih su se dvojica vozila uz plesnu glazbu iz etrdesetih. Len je progovorio samo jedanput tijekom vonje do Hanvicha. "Da nisi prebacio na rokenrol. Tog se sranja nasluam na poslu."
Prou pokraj kina Asher Empire i Bobby primijeti da ulijevo od kioska za prodaju ulaznica stoji kartonski lik Brigitte Bardot u naravnoj veliini. Pogleda u nj bez veeg zanimanja. Osjeao se prestar za B. B.
Skrenu iz Asherove i Buick sklizne niz Broad Street Hill poput apta iza ruke koja pokriva usta. Bobby pokae svoju zgradu. Stanje sad bio osvijetljen, i to kako: sve su svjetiljke gorjele arkom svjetlou. Bobby pogleda u sat na Buickovoj oferskoj ploi i shvati daje skoro jedanaest sati naveer.
Kad se Buick zaustavio uz rub plonika, Lenu Filesu povrati se mo govora. "Tko su oni bili, klinjo? Tko su bili oni muljatori?"
Bobby se zamalo veselo nasmijei. To ga podsjeti na to kako bi na kraju gotovo svake epizode Lone Rangera, netko upitao: Tko je zapravo bio taj maskirani?
"Prizemnici", ree on Lenu. "Prizemnici u utim kaputima."
"Ne bih ti elio sad biti kompa."
"Ne", ree Bobby. Potrese ga drhtaj poput zapaha vjetra. "Ni ja to ne elim. Hvala na vonji."
"Nema na emu. Samo se odsad dri dalje od mog zelenog filca. Doivotno ti je zabranjen pristup."
Buick - laa, jahta iz Detroita, ali ne prizemna - odveze se. Bobby je gledao kako je zaao na kolni prilaz preko puta pa krenuo natrag uzbrdicom pokraj Caroline zgrade. Kad je zamaknuo za ugao, Bobby pogleda u zvijezde - poslagane u hrpama od milijardu zvijezda, proliveni most svjetlosti. Zvijezde pa jo zvijezda iza njih, vrte se u tami.
Postoji Kula, pomisli on. Koja dri sve na okupu. Postoje Zrake koje ju nekako tite. Postoji Grimizni Kralj i Razbijai koji ele unititi Zrake... ne zato to bi Razbijai to eljeli nego zato to on to od njih eli. On, Grimizni Kralj.
Je li Ted ve medu ostalim Razbijaima? upita se Bobby. Je li se vratio i vesla?
Oprosti, pomisli on, i krene niz pjeaku stazu do trijema. Sjeti se kako je na njemu sjedio s Tedom, itao mu iz novina. Samo njih dvojica. elio sam poi s tobom, ali nisam mogao. Na kraju ipak nisam mogao.
On zastane u podnoju stuba koje su vodile na trijem, osluhne nee li uti Bovvsera iz Colony Street. No ne zauje se nita. Bovvser je zaspao. Pravo udo. Smijeei se blijedo, Bobby se ponovno pokrene. Njegova je majka jamano zaula kripu druge stube - bila je prilino glasna - jer je zazvala njegovo ime a onda se zauo zvuk njezinih treih koraka. Bio je na trijemu kad su se vrata irom otvorila i ona istrala, jo odjevena u odjeu koju je nosila kad se vratila kui iz Providencea. Kosa joj je visjela oko lica u raupanim uvojci-ma i upercima.
"Bobby!" zavapi ona. "Bobby, o Bobby! Hvala Bogu! Hvala Bogu!"
Ona ga zagrli i podigne s poda, zavrti u nekakvoj vrsti plesa, a njezine suze navlae mu jednu stranu lica.
"Nisam eljela uzeti njihov novac", blebetala je. "Ponovno su me nazvali i traili adresu kako bi mogli poslati ek a ja sam rekla nema veze, bila je to pogreka, bila sam povrijeena i uzrujana, odbila sam, Bobby, odbila, rekla da ne elim njihov novac."
Bobby je vidio da lae. Netko je gurnuo omotnicu s njezinim imenom ispod ulaznih vrata stana. Ne ek, nego tri stotine dolara u gotovini. Tri stotine dolara za povrat njihova omiljenog Razbijaa; tristo piljivih zelembaa. Oni su jo vee cicije od nje.
"Rekla sam da ga ne elim, uje li me?"
Nosila ga je u stan. Imao je skoro pedeset kilograma i bio preteak za nju, ali gaje ona svejedno nosila. Dok je ona trkeljala, Bobby shvati da se barem nee morati baktati s policijom; nju nije pozvala. Uglavnom je samo sjedila ovdje, cupkala svoju izguvanu suknju i nesuvislo se molila Bogu da on doe kui. Ona ga voli. To je lepeta-lo u njezinoj glavi poput krila ptice u stupici tale. Ona ga voli. Nije silno pomoglo... ali malo jest. Ako je i zamka, malo je pomoglo.
"Rekla sam da ga ne elim, ne treba nam, neka zadre svoj novac. Rekoh... rekla sam im..."
"U redu je, mama", ree on. "Bilo je dosta. Spusti me."
"Gdje si bio? Dobro si? Jesi gladan?"
On odgovori na njezina pitanja od posljednjeg prema prvom. "A-ha, gladan sam, ali sam dobro. Otiao sam u Bridgeport i dobio ovo."
On zavue ruku u dep na hlaama i izvadi ostatke Biciklistikog fonda. Njegove novanice od jednog dolara i kovanice bile su umijeane u neuredan zeleni sveanj novanica od deset, dvadeset i pedeset dolara. Njegova je majka zurila u taj novac dok je on dadio na mali stoli pokraj trosjeda. Njezino zdravo oko rairilo se toliko da se Bobby pobojao da bi joj se moglo skotrljati niz lice. Ono drugo oko ostane stijenjeno u svom tmastom oblaku plavo-crnog mesa. Izgledala je poput ispaenog starog gusara koji zlurado uiva nad svjee iskopanim blagom, slika koja Bobbvju ba i nije trebala... i koja nikad nije potpuno izblijedjela u onih petnaest godina izmeu te veeri i noi kad je umrla. No nekim je svojim novim i ne osobito ugodnim dijelom uivao u tom pogledu - kako ju je inio starom, runom i kominom, osobom glupom koliko i gramzivom. To je moja mama, pomisli on glasom Jimmvja Durantea. To je moja mama. Oboje smo ga izdali mama, ali su mene za to bolje platili nego tebe, je li? Aha! Eto ti ga na!
"Bobby", apne ona drhtavim glasom. Izgledala je kao gusar a zvuala kao pobjedniki natjecatelj kviza Billa Cullena Ukoliko je cijena dobra. "O Bobby, toliko novca! Odakle ti?"
"Od Tedove oklade", ree Bobby. "To je isplata."
"AliTed... nee li on-"
"Njemu vie nee trebati."
Liz mirne kao da ju je iznenada ignulo u nekoj od njezinih masnica. A onda pone grabljati novac na hrpu, uspijevajui pritom razvrstavati novanice. "Kupit u ti onaj bicikl", ree ona. Prsti su joj se micali hitrou iskusnog ibicara. Nitko ne moe nadmaiti taj rad ruku, pomisli Bobby. Nitko nikad nije nadmaio taj rad ruku. "Odmah ujutro. im oni u Western Auto otvore. Onda emo-"
"Ne elim bicikl", ree on. "Ne od toga. I ne od tebe."
Ona se skameni, ruku punih novca, i on osjeti kako je njezina ja-rost istog trenutka nabujala, slino neemu uarenom to iskri. "Od tebe nikad ni trunke zahvalnosti, je li? Bila sam luda to sam je uope i oekivala. Ubio me Bog ako nisi pljunuti otac!" Ona ponovno zamahne rukom rairenih prstiju, s tom razlikom to je ovaj put on znao to slijedi. Onomad gaje posljednji put uhvatila na krivoj nozi.
"Kako bi ti to znala?" upita Bobby. "Napriala si toliko lai o njemu da se i ne sjea istine."
A to je bilo tako. Bio je zavirio u nju i unutra nije bilo gotovo niega od Randalla Garfielda, samo kutija s njegovim imenom na njoj... njegovim imenom i izblijedjelom slikom koja je mogla biti svaija. To je bila kutija u kojoj je drala ono to joj je priinjalo bol. Nije se sjeala toga kako je on oboavao onu pjesmu Joa Stafforda; nije pamtila (ako je ikad i znala) daje Randy Garfield bio prava slat-kica koji bi ti dao koulju s lea. Za takvo to nije bilo mjesta u kutiji koju je uvala. Bobby pomisli kako je jamano uasno kad ti treba takva kutija.
"On ne bi pijanom ovjeku kupio pie", ree on. "Jesi li to znala?"
"O emu ti to govori?"
"Ne moe me natjerati da ga zamrzim... niti me moe pretvoriti u njega." On zavrti desnu ruku u aku i podigne je zapetu pokraj glave. "Ja neu biti njegov duh. Napriaj sebi koliko god lai eli o neplaenim raunima i istekloj polici osiguranja i o svim onim nedovrenim skalama koje je pokuao popuniti, ali ih nemoj vie govoriti meni. Nikad vie."
"Da nisi podizao ruku na mene, Bobuljica. Da je nikad nisi po-dignuo na mene."
Kao odgovor na to, on podigne i drugu ruku, takoer stisnutu u aku. "Hajde. eli me udariti? Vratit u ti. Jo malo batina nee ti koditi. Samo to e ih ovaj put zasluiti. Hajde."
Ona je prezala. Osjeti kako se njezin gnjev osipa jednako brzo kako je nabujao i zamijeni ga uasna crnina. U njoj on ugleda strah. Strah od njezina sina, strah da bi joj mogao nanijeti zlo. Ne veeras. Ne s tim musavim djeakim aicama. Ali mali djeaci narastu.
A je li on ba toliko bolji od nje daje smije gledati svisoka i drati joj moralne prodike? Je li on imalo bolji od nje? U glavi zauje onaj neopisivi brundavi glas kako ga pita eli li se vratiti kui premda to znai da Ted mora krenuti bez njega. Da, bio je rekao Bobby. Premda to znai vratiti se svojoj gaduri od majke? Da, rekao je Bobby. Sad je malo bolje shvaa, zar ne? upitao je Cam, i ponovno je Bobby odgovorio potvrdno.
A kad je prepoznala njegov korak na trijemu, u njezinoj glavi u prvom trenutku nije bilo niega osim ljubavi i olakanja. To je bilo stvarno.
Bobby otpusti ake. Uhvati je za ruku, jo zamahnutu na amar... premda sad bez vee odlunosti. Ruka se najprije opirala, ali Bobby naposljetku ublai napetost u njoj. Poljubi je. Pogleda u natueno majino lice i ponovno joj poljubi ruku. Tako ju je dobro poznavao, premda nije to elio. udio je da se onaj prozor u njegovu umu zatvori, eznuo za neprovidnou koja ljubav ini ne samo moguom nego i nunom. to manje zna, to vie moe vjerovati.
"Jedino ne elim bicikl", ree on. "Dobro? Samo bicikl."
"A to eli?" upita ona, glasom nesigurnim, neutjenim. "to eli od mene, Bobby?"
"Palainke", ree on. "Puno palainki." Pokua se nasmijeiti. "Taaaako sam gladan."
Ona ispee dovoljno palainki za njih oboje pa su dorukovali u pono, suelice jedno drugome za kuhinjskim stolom. On je inzisti-rao da joj pomogne oko posua premda je tad ve bilo blizu jedan. Zato ne? upita je on. Sutra nema kole, moe spavati dokle god eli.
Dok je ona putala vodu da otee iz sudopera a Bobby pospremao posljednje komade pribora za jelo, Bowser pone lajati u Colo-ny Street: rup-rup-rup u tamu novog dana. Bobbvjev se pogled sretne s majinim, oni se nasmiju i na trenutak je godilo to to znaju.
Isprva je leao u krevetu na stari nain, poleuke, peta rairenih u donje kutove madraca, ali mu taj stari nain vie nije odgovarao. Osjeao se izloenim, kao da bi neto to eli ugrabiti djeaka moglo naprosto iskoiti iz njegova ormara i jednom kandom rasporiti njegov nezatieni trbuh kao da je posrijedi zatvara. Prevrne se na bok i upita se gdje je Ted sada. Isprui ruku, pokuavajui napipati neto to bi moglo biti Ted, ali ne bude nieg. Ba kao to ni ranije nije bilo nieg, u Zloglasnettovoj ulici. Bobby je elio plakati za Tedom, ali nije mogao. Ne jo.
Vani, prelazei kroz tamu poput sna, dopre zvuk ure na gradskom trgu: jedan jedini bong. Bobby pogleda u sjajee kazaljke Big Bena na svom stolu: stajale su na poloaju za jedan sat. To je dobro.
"Otili su", ree Bobby. "Prizemnici su otili."
Alije spavao na boku, koljena privuenih do brade. Bilo je svreno s njegovim noima spavanja irom opruenog na leima.
XI. VUKOVI I LAVOVI. BOBBY UDARA PALICOM.
REDARSTVENIK RAYMER. BOBBYI CAROL.
LOA VREMENA. OMOTNICA.
Sully-John vratio se iz kampa preplanuo, s deset tisua iscjeljuju-ih ugriza komaraca i s milijun pria... samo to Bobby nije uo puno njih. To je bilo ljeto kad se dugogodinje, leerno prijateljstvo izmeu Bobbyja, Sulh/ja i Carol prekinulo. Njih bi troje katkad zajedno otili do Sterling Housea, ali kad bi tamo stigli, svaki bi se posvetio nekoj drugoj aktivnosti. Carol i njezine cure prijavile su se za keramiku, softball37 i badminton, a Bobby i Sully za Juniorske safa-rije i bejzbol.
7 enska inaica bejzbola.
Sully, ije su vjetine ve dozrijevale, promaknut je iz Vukova u Lavove. Pa premda su svi djeaci zajedno odlazili na plivanje i planinarenje i sjedili straga u olupini od kombija Sterling Housea drei kupae gaice i gablece u papirnatim vreicama, S-J je sve ee sjedio s Ronniejem Olmquistom i Dukeom Wendellom, djeacima s kojima je bio u kampu. Prepriavali su iste prevakane prie o neslanim alama s plahtama i o tome kako su slali klince u lov na ljuke sve dok Bobbvju nisu dosadile. ovjek bi pomislio da je Sully u kampu bio pedeset godina.
Na Dan nezavisnosti, Vukovi i Lavovi odigrali su svoj godinji derbi. U desetljee i pol od svretka II. svjetskog rata, Vukovi nisu dobili nijednu od tih utakmica, ali u nadmetanju 1960. godine barem su pruili dostojan otpor - uglavnom zahvaljujui Bobbvju Garfieldu. U sve svoje tri runde kao udarac uspio je pogoditi lopticu i stii do baze, a ak se i bez svoje Alvin Dark rukavice spektakularno bacio za lopticom i uhvatio je. (Kad je ustao i zauo pljesak, nakratko poeli da je njegova majka tu, jer ona nije dola na godinju jednodnevnu ekskurziju na jezero Canton.)
Bobbvjev posljednji majstorski potez dogodio se kad su Vukovi bili posljednji put na redu za udaranje. Gubili su s dva boda i imali igraa na drugoj bazi. Bobby je udario loptu duboko u lijevo polje, i kad je potrao prema prvoj bazi zauje kako je S-J s hvataeve pozicije iza nulte baze zamumljao: "Dobar udarac, Bobby!" To i jest bio dobar udarac, i da je Bobby ostao na drugoj bazi, njegov je suigra mogao izjednaiti rezultat. No on je riskirao i pokuao stii do tree baze. Klinci mlai od trinaest godina skoro nikad ne bi uspjeli precizno vratiti loptu s ruba igralita svojim suigraima na bazama, ali ovaj put Dike Wendell, Sullvjev frend iz kampa Winnie, poalje iz lijevog polja metak od lopte Ronnieju Olmquistu, Sullvjevu drugom frendu iz kampa Winnie. Bobby je uklizao u bazu, ali osjeti kako ga je Ronniejeva rukavica udarila po glenju djeli sekunde prije no to je tenisicom dotaknuo bazu.
"Iiiii... izbaen si!" vikne sudac, koji je dojurio s nulte baze da bi imao bolji pregled situacije na terenu. Pokraj igralita, prijatelji i rodbina Lavova histerino su klicali.
Bobby ustane bijesno piljei u suca, jednog od voditelja programa u Sterling Houseu, dvadesetogodinjaka sa zvidaljkom i bijelom mrljom cinkova oksida na nosu. "Ma nisam!"
"ao mi je, Bob", ree mladi, koji je odbacio svoju sudaku masku i ponovno bio voditelj. "Bio je to dobar udarac i izvrsno ukli-zavanje, ali si izbaen."
"Nisam! Vara! Zato vara?"
"Izbaci ga!" sikne neiji tata. "Nema mjesta takvom bezobraz-luku!"
"Bobby, idi sjedni", ree voditelj.
"Stigao sam prije njega!" odbrusi Bobby. "Kilometar prije!" On upre prst u ovjeka koji je predloio da ga se udalji s terena. "Je li ti ovaj platio da se pobrine da izgubimo? Onaj debeljko?"
"Prekini, Bobby", ree voditelj. Kako glupo izgleda s tom svojom okruglom kapicom nekog hajkakog studentskog bratstva i sa zvidaljkom! "Upozoravam te."
Ronnie Olmquist okrene glavu kao da mu se ova prepirka gadi. Bobby je mrzio i njega.
"Ti si najobiniji prevarant", ree Bobby. Uspio je zadrati suze koje su ga bockale u kutovima oiju, ali ne i drhtanje glasa.
"Vie to neu trpjeti", ree voditelj. "Sjedi i ohladi malo. Ti si-"
"Pederu prevarantski. Eto to si ti."
Neka ena blizu tree baze zgrane se i okrene glavu.
"E sad si pretjerao", ree voditelj bezizraajnim glasom. "Odlazi s terena. Odmah."
Bobby prijee pola puta izmeu tree i etvrte baze, grebui teni-sicama, a onda se okrene. "Osim toga, ptica ti se posrala po nosu. Vjerojatno si preglup da to shvati. Bolje bi ti bilo da si to obrie."
U njegovoj je glavi to zazvualo smijeno, ali kad je to naglas izrekao, zazvualo je glupo i nitko se ne nasmije. Sully je stajao raskre-en iznad nulte baze, velik kao kua i ozbiljan kao srani napad u svojoj sirotinjskoj hvatakoj opremi. Njegova maska, pokrpana na tisuu mjesta crnim izolirbandom, klatila mu se u jednoj ruci. Izgledao je zajapureno i srdito. A izgledao je i kao dijete koje vie nikad nee zaigrati u Vukovima. S-J je bio u kampu Winnie, izvodio psine s posteljinom, dokasna priao prie o duhovima oko logorske vatre. On e zauvijek biti Lav i Bobby gaje mrzio.
"to ti je?" upita Sully dok se Bobby vukao pokraj njega. Klupe s rezervnim igraima obiju momadi zanijemjele su i sva su djeca gle-
dala u njega. A i svi su roditelji gledali u njega. Gledali u njega kao daje on neto ogavno. Bobby pretpostavi da vjerojatno i jest. Samo ne zbog razloga na koje oni misle.
Zna to, S-J, moda ti i jesi bio u kampu Winnie, ali sam ja bio tamo dolje. Duboko tamo dolje.
"Bobby?"
"Nita mi nije", ree on i ne podigavi pogled. "Koga briga? Selim se u Massachusetts. Moda tamo ima manje pederskih varalica."
"Sluaj ti-"
"Ma daj uti", ree Bobby ne pogledavi u njega, nego u svoje te-nisice. Gledao je u tenisice i produio dalje.
Liz Garfield nije imala prijatelja ("Ja sam vuk samotnjak, i nisam za opor", katkad bi rekla Bobbvju), ali u prvih par godina rada u nekretninama Home Town prijatelj evala je sa enom po imenu Myra Calhoun. (Na lizijanskom jeziku ona i Myra bile su dva oka u glavi, srodne due, na istoj valnoj duini, itd.) U to vrijeme, Myra je bila tajnica Dona Bidermana, a Liz Katica za sve, trkarala od agenta do agenta, zakazivala im sastanke i kuhala kavu, tipkala poslovna pisma. Myra je 1955. naglo otila iz agencije, bez veih objanjenja. Liz je promaknuta na njezino radno mjesto kao tajnica gospodina Bidermana poetkom 1956.
Liz i Myra ostale su u vezi, razmjenjivale blagdanske estitke i poneko pismo. Myra - koja je bila ono to je Liz nazivala "stara cura" - odselila se u Massachusetts i otvorila vlastitu malu agenciju za trgovinu nekretninama. Potkraj lipnja 1960., Liz joj je napisala pismo i upitala bi li ona mogla postati partner - za poetak mlai partner, naravno - u agenciji Calhoun Real Estate Solutions. Ima odreeni kapital koji bi mogla uloiti; ne puno, ali tri i pol tisue dolara nisu ba za odbaciti.
Moda je gospoica Calhoun prola isti krini put kao i njegova mama, a moda i nije. Tek, ona odgovori pozitivno - ak je mami poslala i cvijee, i Liz je bila sretna prvi put nakon mnogih tjedana. Vjerojatno iskreno sretna prvi put u nekoliko godina. I tako e se oni preseliti iz Harvvicha u Danvers u dravi Massachusetts. Odlaze u kolovozu, kako bi Liz imala dovoljno vremena da upie svog Bo-
buljicu, svog odnedavna tihog i esto smrknutog Bobuljicu, u novu kolu.
Samo to je Bobuljica Liz Garfield morao obaviti jedan posli prije odlaska iz Hanvicha.
Bio je premlad i premalen da neskriveki uini to je trebao uiniti. Morat e biti oprezan, i morat e biti podmukao. Bobby vie nije imao nita protiv podmuklosti; izgubio je zanimanje za ponaanje u stilu Audieja Murphvja ili Randolpha Scotta u filmovima na subotnjim matinejama a usto, neke ljude treba zaskoiti iz zasjede, makar samo da vide kako je to. Skrovite koje je odabrao bio je onaj umarak kamo gaje Carol odvela onoga dana kad se sav raspekme-zio i rasplakao; primjereno mjesto da saeka Harrvja Doolina, starog gospodina Robina Hooda, Robina Hooda koji jae kroz usjek.
Harry je dobio posao preko ljeta da popunjava police u Total Gro-ceryju. Bobby je to znao tjednima, jer gaje tamo viao kad bi dolazio u nabavku s mamom. A Bobby je vidio i da Harry pjeaci kui nakon zavretka svoje smjene u tri sata. Harry je najee bio s nekim od svojih prijatelja. Richie O'Meara mu je bio najei pratilac; Willie Shearman kao da je nestao iz ivota starog Robina Hooda ba kao to je Sully vie-manje iezao iz Bobbvjeva. No sam ili u drutvu, Harry Doolin uvijek bi do kue presjekao preko parka Common-wealth.
Bobby je poeo tamo svraati svako popodne. Sad kad je pripek-lo, bejzbol se igrao samo ujutro pa su u tri sata popodne igralita A, B i C bila prazna. Prije ili poslije, Harry e se pjeice vraati s posla i proi pokraj tih pustih igralita a da nee biti u drutvu Richieja ili nekoga od svojih veseljaka. U meuvremenu, Bobby je svaki dan provodio tih sat vremena izmeu tri i etiri sata popodne u umarku gdje je plakao glave poloene u Carolino krilo. Kadto bi itao neku knjigu. Ona o Georgeu i Lennieju ponovno ga rasplae. Ljudi poput nas, koji rade na ranevima, najosamljeniji su ljudi na svijetu. Tako se George izrazio. Ljudi poput nas nemaju to oekivati. Lennie je mislio da e njih dvojica kupiti farmu i uzgajati kunie, ali prije no to je Bobby stigao do kraja prie, znao je da nee biti nita od farme i kunia za Georgea i Lennieja. Zato? Jer je ljudima potrebna zvijer koju e loviti. Nau nekog Ralpha, ili Pajceka, ili glupu Ijudeskaru a la
Lennie, pa se pretvore u prizemnike. Navuku svoje ute kapute, zailje tapove na oba kraja, a onda krenu u lov.
Ali ljudi poput nas ponekad vrate milo za drago, pomisli Bobby dok je ekao dan kad e se Harry pojaviti sam. Katkad to uinimo.
esti kolovoza bio je taj dan. Harry je hodao s noge na nogu kroz park prema uglu Broadove i Commonwealtske, jo u svojoj crvenoj pregai Total Grocervja - koji idiot, jebote - i pjevao "Mack the Knife" glasom koji bi rastopio vijke. Pazei da ne zauka granama gusto posaenih stabala, Bobby iskorai iz gaja iza njega i pone ga sustizati. Hodao je meko po stazi i nije zamahnuo bejzbolskom palicom sve dok nije bio na sigurnoj udaljenosti. Kad ju je podigao, sjeti se Tedovih rijei: Tri djeaka protiv jedne curice. Sigurno su mislili da si lavica. Ali, naravno, Carol nije bila lavica, a nije ni on. Sully je lav, a Sully ni tada nije bio tu, kao ni sad. Onaj koji se sad uljao za Harrvjem Doolinom nije ak bio ni Vuk, nego hijena, pa to? Zasluuje li Harry Doolin ita bolje?
Ne, pomisli Bobby i zamahne palicom. Ona udari uz isti uhu ugodni potmuli udarac koji je osjetio na jezeru Canton kad je udario treu i posljednju lopticu, onu koju je poslao duboko u lijevo polje. Udarac po kriima Harryja Doolina bio je jo ugodniji.
Harry vrisne od bola i iznenaenja i opruzi se po stazi. Kad se prevrnuo na lea, Bobby ga odmah raspali palicom po nozi, malo ispod lijevog koljena. "Aaauuuu!" vrisne Harry. Kakvo zadovoljstvo uti krik Harrvja Doolina; zapravo, na rubu blaenstva. "Aauuuu, to boli! To booooli!"
Ne smijem mu dopustiti da ustane, pomisli Bobby, odabirui sljedeu toku udara hladnim okom. Dvaput je krupniji od mene; promaim li i dopustim mu da ustane, rastrgat e me. Ubit e me, jebote.
Harry se pokuavao odmaknuti, tenisicima se ukopavao u ljunanu stazu, turom orao brazdu, veslao laktovima. Bobby zamahne palicom i pogodi ga posred trbuha. Harry ostane bez zraka i uporita laktova pa se opruzi na lea. Pogled mu je bio zamuen, pun suncem obasjanih suza. Bubuljice su mu iskoile u obliku velikih Ijubi-astocrvenih piknji. Njegova usta - tanka i opaka onoga dana kad ih je spasila Rionda Hewson - sad su bila velika, mlohava drhtalica. "Aaauuuu, prestani, predajem se, predajem, Isuse!"
Ne prepoznaje me, shvati Bobby. Sunce mu udara u oi pa i ne zna tko ga tue.
To nije bilo dovoljno. "Nisam zadovoljan, deki!" rekli bi voditelji u kampu Winnie nakon to neki bungalov ne bi dobio prolaznu ocjenu pri inspekciji - Sully mu je to rekao, premda se Bobbvju fukalo za to; koga briga za inspekcije bungalova i izradu lisnica od plastinih perlica?
Ali za ovo mu se fuka, zaista, i on se prigne Harrvjevu licu iskrivljenom od smrtnog bola. "Sjea me se, Robin Hood?" upita on. "Sjea me se, zar ne? Ja sam beba Maltexica."
Harry prestane vritati. Blene u Bobbvja, najzad ga prepoznavi. "Dohvatim... te..." propenta on.
"Kurac e dohvatiti", ree Bobby, a kad gaje Harry pokuao uhvatiti za gleanj, on ga nogom udari u rebra.
"Aaaauuuu!" zavapi Harry Doolin, okrenuvi staru plou. Kojeg li krepila! Parada hajkakog podmlatka! To je vjerojatno vie zaboljela mene nego tebe, pomisli Bobby. Udarati ljude nogom kad na njima ima tenisice mogu samo budale.
Harry se okrene na trbuh. Dok se batrgajui podizao na noge, Bobby zanjie palicom u pobjednikom zamahu i kresne Harrvja njome ravno preko guzova. Zvuk je bio kao da netko klofa debeli sag -predivan zvuk! Jedino to bi moglo nadmaiti ovaj trenutak bilo bi da se i gospodin Biderman opruio po stazi. Bobby je tono znao gdje bi njega rado udario.
No polovica kruha bolja je od korice kruha. Barem tako uvijek govori njegova majka.
"Ovo ti je bilo za bebu Gerbericu", ree Bobby. Harry je ponovno leao spljoten na zemlji, jecao. mrkalj mu je curio iz nosa u gustim, zelenim potoiima. Jednom je rukom mlitavim trljanjem pokuavao oiviti svoje zamrlo dupe.
Bobbvjeve se ruke ponovno zategnu na drku palice oblijepljenom ljepljivom vrpcom. elio ju je podignuti i spustiti posljednji put, ne na Harrvjevu goljenicu ili Harrvjeva lea, nego na Harrvjevu glavu. elio je uti kako mu puca lubanja. Ta ne bi li svijet bio bolji bez njega? Malo irsko govance. Prizemno malo--
Polako, Bobby, prozbori Tedov glas. Bilo bi dosta, zato se sad smiri. Kontroliraj se.
"Dodirni je jo jednom, ubit u te", ree Bobby. "A dodirne li mene, zapalit u ti kuu. Jebem ti mater hajkaku."
unuo je pokraj Harryja kad je rekao ovo posljednje. Ustane, osvrne se, i ode. Kad je na pola Broad Street Hilla sreo blizanke Sig-sbvjevih, veselo je zvidukao.
Sljedeih godina, Liz Garfield gotovo da se naviknula na policajce na svojim vratima. Prvi koji se pojavio bio je redarstvenik Ravmer, debeli mjesni policajac koji bi djeci katkad kupio kikiriki od prodavaa u parku. Kad je naveer estog kolovoza pozvonio na vratima prizemnog stana u Broadovoj broj 149, policajac Ravmer nije izgledao sretno. S njim je bio Harry Doolin, koji jo tjedan dana ili vie nee moi sjediti na netapeciranom stolcu, te njegova majka Mary Doolin. Harry se penjao po ulaznim stubama poput starca, rukama se podboujui o kria.
Kad je Liz otvorila ulazna vrata, Bobby je stajao pokraj nje. Mary Doolin upre prstom u njega i vikne: "To je on, on je premlatio mog Harrvja! Uhapsite ga! Izvrite svoju dunost!"
"O emu je rije, George?" upita Liz.
Na trenutak, policajac Ravmer ne odgovori, nego pogleda u Bob-byja (visokog sto ezdeset centimetara, tekog etrdeset osam kilograma) pa u Harrvja (visokog metar osamdeset i tri i tekog osamdeset osam kilograma). Njegove krupne vlane oi bile su sumnjiave.
Harry Doolin bio je glup, ali ne toliko da nije mogao proitati taj pogled. "Priuljao mi se. Dohvatio me s lea."
Ravmer se sagne Bobbvju, uhvativi se hrapavim rukama crvenih zglavaka za sjajna koljena donjeg dijela svoje uniforme. "Ovaj ovdje Harry Doolin tvrdi da si ga prebio u parku dok se vraao kui s posla." Ravmer je izgovorio posla kaopusla. Bobby to nikad nije zaboravio. "Kae da si se sakrio a onda ga namarisao bejzbolskom palicom prije nego to se uspio okrenuti. to kae na to, deec? Govori li on istinu?"
Bobby, nimalo glup, ve je razradio scenarij za ovaj prizor. Daje barem u parku Harryju rekao daje dug vraen, da su sad kvit, i izbr-blja li Harry nekome da gaje Bobby pretukao, onda e i Bobby izbr-bljati svoje - ispriati kako su Harry i njegovi prijatelji ozlijedili
Carol, to bi izgledalo kudikamo gore. Problem je bio u tome to bi Harryjevi prijatelji to poricali; bila bi to Carolina rije protiv Har-rvjeve, Richiejeve i Williejeve. Pa je zato Bobby otiao ne rekavi nita, nadajui se da e Harry zbog ponienja-pretukao ga balavac dvaput manji od njega - drati jezik za zubima. Ali nije. Pogledavi u usko lice gospoe Doolin, stisnute nenamazane usne i bijesan pogled, Bobby je znao i zato. Izvukla je to iz njega, i to je to. Najvjerojatnije upornim zanovijetanjem.
"Nisam ga ni taknuo", Bobby ree Raymeru i pritom vrsto pogleda Ravmeru u oi.
Mary Doolin se osupne, sablazni. ak je i Harry, kojemu je laganje sa esnaest godina ve jamano bilo nain ivota, izgledao iznenaeno.
"Ma vidi ti bestidnika kako lae koliko je dug i irok!" drekne gospoa Doolin. "Dajte da se ja porazgovaram s njim! Ja u izvui istinu iz njega, vrag me odnio ako neu!"
Ona zakorai. Raymer je gurne natrag jednom rukom, ne podigavi pogled, i ne skidajui ga s Bobbvja.
"Momak, zato bi klipan veliine Harryja Doolina rekao takvo to o prcknedli tvoje veliine ako to nije istina?"
"Da niste mog malog zvali klipan!" zakrijeti gospoa Doolin. "Nije li dosta to to gaje ova tu kukavica prebila tako da mu je ivot visio o koncu? Zato-"
"Zaepite", ree Bobbvjeva majka. To je bilo prvo to je rekla nakon to je upitala redarstvenika Raymera o emu je rije i glas joj je bio mrtvaki smiren. "Neka on odgovori na pitanje."
"Jo se ljuti na mene od zimus, eto zato", Bobby ree Raymeru. "On i jo neki veliki deki iz Sv. Gabrijela ganjali su me nizbrdo. Harry se poskliznuo na ledu, pao i smoio se. Rekao je da e mi vratiti milo za drago. Vjerojatno misli daje ovo dobar nain da to uini."
"Laljivac!" vrisne Harry. "Nisam te ja ganjao, nego Billy Dona-hue! Taj-"
Zauti pa se osvrne. Nekako se uvalio; na licu mu se vidjelo kako mutno postaje svjestan te injenice.
"To nisam bio ja", ree Bobby. Govorio je tiho ne spustivi pogled s Ravmerova. "Da sam pokuao prebiti klinca njegove veliine, rasturio bi me."
"Laljivci idu u pakao!" skree Mary Doolin.
"Bobby, gdje si bio oko pola etiri danas popodne?" upita Ravmer. "Moe li mi to odgovoriti?"
"Ovdje", ree Bobby.
"Gospoo Garfield?"
"O da", ree ona mirno. "Bio je sa mnom ovdje cijelo popodne. Ja sam prala kuhinjski pod, a Bobby je istio pragove. Spremamo se za selidbu i elim da stan izgleda lijepo kad se odselimo. Bobby se malo alio - kako to deki ve ine - ali je obavio svoje zaduenje. A poslije smo popili ledeni aj."
"Laljivica!" cikne gospoa Doolin. Harry je samo stajao osupnuta izraza lica. "Skandalozna laljivica!" Ona ponovno srne naprijed, rukama posegnuvi otprilike u smjeru vrata Liz Garfield. Ponovno je policajac Ravmer odgurne i ne pogledavi je. Ovaj put malo grublje.
"Kunete se daje bio s vama?" Raymer upita Liz.
"Kunem se."
"Bobby, ti ga nisi ni taknuo? Kune se?"
"Kunem se."
"Kune se Bogom?"
"Kunem se Bogom."
"Osvetit u ti se, Garfield", ree Harry. "Sredit u ja tu tvoju malu crvenu-"
Raymer se okrene tako naglo, i da majka nije zgrabila Harryja za lakat, ovaj bi se moda strmoglavio niz ulazne stube, pa bi mu se otvorile i stare i nove rane.
"Zaepi tu gadnu, glupu labrnju", ree Ravmer, a kad je gospoa Doolin zaustila da neto ree, Ravmer upre prst u nju. "A i vi svoju, Mary Doolin. elite li protiv nekog podii tubu zbog batina, trebali bi poet od svog mua, do vraga. Za to ete nai puno vie svjedoka."
Ona blene u njega, bijesna i postiena.
Raymer spusti ruku ijim je kaiprstom upirao, kao da je naglo oteala. Polako svrne pogled s Harryja i Mary (od kojih nijedno nije
bilo milosti puno) koji su stajali na trijemu, na Bobbyja i Liz u predvorju. A onda se odmakne od svih etvero, skine policijsku kapu, poee se po znojnoj glavi i vrati kapu na glavu. "Neto je trulo u dravi Danskoj", ree on najzad. "Netko ovdje lae na hvate."
"On-" "Ti-" Harry i Bobby progovore uglas, ali redarstvenik Ravmer nije elio uti ni jednog ni drugog.
"Ku!" prodere se on tako glasno da je neki stari par etaa na drugoj strani ulice zastao i okrenuo se. "Proglaavam sluaj zakljuenim. No bude li jo kakvih problema meu vama"- on pokae na djeake - "ili vama" - pokazujui na majke - "bit e zlo i naopako. Kae se, pametnome i jedna dosta. Harry, hoe li stisnut Ro-bertovu ruku i re daje sve u redu? Onako muki?... A, mislio sam si da nee. Svijet je tuga pregolema. Hajde Doolinovi. Otpratit u vas kui."
Bobby i njegova majka gledali su kako njih troje silaze niza stube. Harry je sad pretjerivao sa epanjem, tako da je sliilo teturanju mornara. U podnoju pjeake staze gospoa Doolin ga odjednom kresne po zatiljku. "Nemoj glumit, govance jedno!" ree ona. Harry je nakon toga poeo ravnije hodati, ali se jo valjao s lijevog boka na desni. Bobbvju se djeakovo preostalo hramanje uini neglumlje-nim. Vjerojatno i jest neglumljeno. Onaj posljednji udarac, preko Harrvjeva dupeta, bio \egrandslam.
Kad su se vratili u stan, Liz upita istim onim smirenim glasom: "Je li on bio jedan od djeaka koji su istukli Carol?"
"Da."
"Moe li mu se uklanjati s puta dok se ne odselimo?" "Mislim da mogu."
"Dobro", ree ona pa ga poljubi. Malokad bi ga poljubila, pa je bio predivan osjeaj kad bi to ipak uinila.
Nepunih tjedan dana prije selidbe - stan se tad ve poeo puniti kartonskim kutijama i poprimati neobian ogoljeli izgled - Bobby zatekne Carol Gerber u parku. Za promjenu je setala sama. esto ju je viao gdje seta s prijateljicama, ali to mu nije odgovaralo, to nije bilo ono to je elio. Sad je najzad bila sama, i tek kad je pogledala
preko ramena i kad je ugledao strah u njezinim oima, shvati da ga je izbjegavala.
"Bobby", ree ona. "Kako si?"
"Ne znam", ree on. "Dobro, pretpostavljam. Nisam te viao."
"Nisi svratio k meni."
"Ne", ree on. "Ne, ja-" to? Kako da dovri tu reenicu? "Bio sam zauzet", ree on neuvjerljivo.
"O. A-ha." Podnio bi to to je hladna prema njemu. Ali nije mogao podnijeti strah koji je pokuavala sakriti. Strah od njega. Kao da je on pas koji bi je mogao ugristi. Bobbvju se ukae ludi prizor, kako se on sputa na sve etiri i poinje lajati rup-rup-rup.
"Selim se."
"Sully mije rekao. Ali nije znao tono kamo. Vas dvojica kao da se vie ne druite kao nekad."
"Ne", ree Bobby. "Ne kao nekad. Izvoli." On se mai za stranji dep i izvadi komad presavinutog papira iz kolske biljenice. Carol se sumnjiavo zagleda u nj, prui ruku da e ga uzeti, pa je povue.
"To je samo moja adresa", ree on. "Idemo u Massachusetts. U grad po imenu Danvers."
Bobby prui presavinuti papir, ali ga ona i dalje nije uzimala, pa njemu doe da zaplae. Sjeti se kako je bio s njom na vrhu panoramskog kotaa i kako je tad imao osjeaj kao da je na vrhu osvijetljene zemaljske kugle. Sjeti se runika koji se otvara poput krila, kako stopala s majunim nalakiranim noktima piruetiraju, i mirisa parfema. "She's dancing to the drag, the cha-cha rag-a-mop", pjevao je Freddy Cannon s radija u drugoj sobi, a to je bila Carol i jedino Carol.
"Mislio sam da e mi moda pisati", ree on. "Vjerojatno e mi nedostajati, u novom gradu i sve to."
Carol najzad uzme papir i stavi ga u dep svojih kratkih hlaica i ne pogledavi ga. Vjerojatno e ga baciti kad se vrati kui, pomisli Bobby, ali mu je bilo svejedno. Barem ga je uzela. To e biti dovoljna odskona daska za one trenutke kad mu bude potrebno da zaboravi na... a shvatio je da se u blizini ne moraju nalaziti prizemnici da bi se osjetila potreba za tim.
"Sully kae da si sad drukiji."
Bobby ne odgovori.
"Zapravo,puno ljudi to kae."
Bobby ne odgovori.
"Jesi li ti premlatio Harrvja Doolina?" upita ona i snano uhvati Bobbvjevo zapee hladnom rukom. "Jesi li?"
Bobby polako kimne glavom.
Carol mu se baci oko vrata i poljubi ga tako jako da su im se zubi sudarili. Usta im se razdvoje uz ujan mljasak. Bobby nee poljubiti drugu djevojku u usta u idue tri godine... a nijedna u ivotu nikad nije njega tako poljubila.
"Dobro!" ree ona tihim, jarosnim glasom, gotovo zareavi. "Dobro!"
A onda potri prema Broadovoj. Njezine su noge - preplanule od ljeta i krastave od mnogih igara i mnogih plonika - ljeskale.
"Carol!" zazove je on. "Carol, ekaj!"
Ona potri.
"Carol, volim te!"
Ona se na to zaustavi... ili je moda samo stigla do ugla Common-wealtske i morala pripaziti na promet. U svakom sluaju, ona zastane na trenutak, sputene glave, a onda se okrene, rairenih oiju i rastvorenih usana.
"Carol!"
"Moram kui, moram napraviti salatu", ree ona pa pobjegne od njega. Pretri preko ulice i otri iz njegova ivota ne obazrevi se vie. Moda je tako bilo i najbolje.
On i njegova mama presele se u Danvers. Bobby krene u tamonju puku kolu, stekne nekoliko prijatelja, i jo vie neprijatelja. Zaponu tunjave, a nedugo zatim i markiranja. U prvoj uenikoj knjiici, u kuici za komentare, gospoa Rivers je napisala: "Robert je iznimno bistro dijete, ali jednako tako i problematino. Gospoo Garfield, molim vas da doete da popriamo o njemu."
Gospoa Garfield je otila, i gospoa Garfield je pomogla koliko je mogla, ali je bilo previe stvari o kojima nije mogla govoriti: o Pro-videnceu, o stanovitom oglasu za izgubljenog kunog ljubimca i o tome kako je dola do novca kojim se posluila da kupi novi posao i novi ivot. Dvije su se ene sloile da Bobby pati od problema odras-
tanja; da mu nedostaje njegov bivi grad i bivi prijatelji. Jednog e dana nadrasti svoje probleme. Prepametan je i presposoban da ne bi.
Liz je napredovala na svom novom radnom mjestu trgovkinje nekretninama. Bobby je postigao lijep uspjeh u engleskom (dobio je plus pet iz sastava u kojem je usporedio Steinbeckovo djelo O mievima i ljudima s Goldingovim Gospodarem muha) i slab uspjeh u ostalim predmetima. Poeo je puiti.
Carol mu je ipak pisala s vremena na vrijeme - krzmajua, gotovo provizorna pisamca u kojima je pisala o koli i prijateljicama i vikendu provedenom u New York Cityju s Riondom. Kao prilog jednome od njih koje je stiglo u oujku 1961. (njezina su pisma uvijek stizala na papiru nazupanog ruba uz ije su ivice plesali pliani medvjedii) dodan je sumorni P.S.: Mislim da e se moji mama & tata rastati. On namjeravaprhnuti u drugo "brano gnijezdo", a ona samo plae. No uglavnom se drala veselijih stvari: ui vrtjeti maoretsku palicu, za roendan je dobila nove klizaljke, i dalje misli da je Fa-bian sladak iako Yvonne i Tina tako ne misle, bila je na veeri tvista i plesala svaki ples.
Dok bi otvarao svako njezino pismo i vadio ga iz omotnice, Bobby bi pomislio: Ovo je posljednje, vie mi nee pisati. Djeca ne piu pisma dugo i kad obeaju da e pisati. Dogaa se previe toga novog. Vrijeme tako brzo prolazi. Prebrzo. Zaboravit e me.
Ali joj on nee pomoi u tome. Nakon to bi stiglo neko njezino pismo, on bi sjeo i napisao odgovor. Ispriao joj je o kui u Brookh/nu koju je njegova majka prodala za 25 tisua dolara - estomjesena plaa na njezinu bivem radnom mjestu od samo jedne provizije. Ispriao joj je o plus pet iz engleskog sastava. Ispriao joj je o svom prijatelju Morrieju koji ga ui igrati ah. Nije joj ispriao da on i Morrie katkad odlaze u razbijake pohode u kojima jure na biciklima (Bobby je najzad utedio dovoljno da si kupi jednog) pokraj rugla od starih stambenih zgrada u Plvmoutskoj i u prolazu bacaju kamenje iz svojih koara. Preskoio je priu o tome kako je gospodinu Hurlevu, zamjeniku ravnatelja svoje osnovne kole, rekao da ga ovaj moe poljubiti u dupe i kako je gospodin Hurley na to reagirao tako da mu je dao preko nosa i nazvao ga bezobraznim, zamornim klincem. Nije joj se povjerio daje poeo krasti po trgovinama ni da se etiri-pet puta napio (jedanput s Morriejem a ostalo sam sa sobom), a ni da kadto hoda po eljeznikoj pruzi i pita se bi li pad pod
kotae South Shore Expressa bio najbri nain da dokraji zapoeto. Zapah dizela, sjena koja ti padne na lice, a onda bam! No moda to i ne ide tako brzo.
Svako pismo koje bi napisao Carol, zavravalo bi na isti nain:
Jako nedostaje Svom prijatelju Bobbyju
Tjedni bi proli bez pote - ne i s njegove strane - a onda bi stigla jo jedna omotnica sa srekima i plianim medvjediima polijepljenima na poleini, jo jedan list pisaeg papira nazupanog ruba, jo novosti o klizanju i vrtnji maoretske palice i novim cipelama i tome kako nikako da se makne od razlomaka. Svako je pismo bilo poput jo jednog s mukom uvuenog daha ljubljene osobe ija se smrt sad ini neizbjenom. Jo jedan dah.
ak mu je i Sully-John napisao nekoliko pisama. Prestala su stizati poetkom 1961., ali se Bobby zaprepastio i raznjeio injenicom da se Sully uope potrudio. U S-J-ovu djetinje krupnom rukopisu i bolnim pravopisnim grekama Bobby je nasluivao kako se pomalja dobroudan tinejder koji e s jednakim uitkom igrati nogomet i povaljivati navijaice, djeak koji e se izgubiti u guticima reeninog znakovlja s jednakom lakoom s kojom e se probijati kroz obrambene linije protivnike momadi. Bobbyju se uini da ak vidi i ovjeka koji eka Sullyja sedamdesetih i osamdesetih godina, eka ga onako kako se eka da stigne taksi: prodavaa automobila koji e jednoga dana imati vlastito zastupnitvo. Naravno, zvat e se Kod potenog Johna: Honest John's Hanvich Chevrolet. Imat e velik trbuh koji e mu se objesiti preko remena i plakete na zidovima svog ureda, trenirat e juniorske momadi i zapoeti svako bodrenje rijeima Sluaj ovamo narode. Odlazit e u crkvu, marirati u sveanim povorkama, biti lan gradskog vijea i tako to. Bit e to dobar ivot, zakljui Bobby - farma i kunii umjesto tapa zailjenog na oba kraja. Premda se ispostavilo daje taj tap ipak ekao na Sullvja; doekao ga je u pokrajini Dong Ha zajedno sa starom mamasan38, onom koja nikad nee sasvim otii.
38 Vijetnamska rije za stariju enu.
Bobby je imao etrnaest godina kad ga je murjak uhvatio pri izlasku iz trgovine ivenim namirnicama s tucetom limenki piva (Narragansett) i tri teke cigareta (naravno Chesterfieldica; dvadeset jedna vrsta najfinijeg duhana ini dvadeset aromatinih cigareta). To je bio onaj plavokosi murjak iz Sela prokletih.
Bobby je rekao pajkanu da on nije provalio u duan, da su stranja vrata bila otvorena i da je on naprosto uetao, ali kad je policajac baterijom posvijetlio bravu, ona je visjela nahero u starom drvu, napola iupana.v4 ovo? upitao je pajkan, a Bobby slegnuo ramenima. Sjedei u automobilu (policajac je dopustio Bobbvju da sjedi na prednjem sjeditu pokraj njega, ali mu nije dao dim kad je Bobby zamolio), policajac je poeo ispunjavati formular na svom bloku s metalnim podlokom. Upitao je natmurenog, suhonjavog klinca pokraj sebe kako se zove. Ralph, ree Bobby. Ralph Garfield. Ali kad su se zaustavili ispred kue u kojoj je sad ivio sa svojom mamom - u cijeloj kui, u prizemlju i na katu, vremena su bila dobra - rekao je policajcu daje lagao.
"Zapravo se zovem Jack", rekao je.
"Je li?" ree plavokosi murjak kao iz Sela prokletih.
"Da", ree Bobby kimajui glavom. "Jack Merridew Garfield. Taj sam."
Pisma Carol Gerber prestala su stizati 1963., to je pukim sluajem ujedno bila i godina u kojoj je Bobby prvi put izbaen iz kole te godina njegova prvog boravka u popravnom domu za maloljetnike u Bedfordu. Povod tom boravku bio je posjed pet cigareta marihuane koje su Bobby i njegovi prijatelji nazivali joysticks. Bobby je osuen na devedeset dana zatvora, od kojih mu je posljednjih trideset oproteno zbog dobrog ponaanja. Proitao je puno knjiga. Neki su ga tienici zvali Profesor. Bobbyju to nije smetalo.
Kad je izaao iz popravne Buhare, socijalni radnik Grandelle - socijalni radnik zaduen za maloljetnike - doe k njemu i upita Bobbyja je li spreman popraviti se i ivjeti potenim ivotom. Bobby je rekao da jest, daje nauio lekciju, i neko se vrijeme inilo daje to zaista i tako. A onda je ujesen 1964. premlatio nekog djeaka tako jako daje ovaj morao u bolnicu i bilo je dvojbeno hoe li se ikad sasvim oporaviti. Djeak je Bobbyju odbio dati svoju gitaru, pa ga je
Bobby istukao i uzeo mu je. Bobby je svirao gitaru (ne naroito dobro) u svojoj sobi kad je uhapen. Liz je bio rekao daje gitaru, akustinu Silverstonicu, kupio u zalagaonici.
Liz je zaplakana stajala na vratima dok je socijalni radnik Gran-delle vodio Bobbvja u policijski automobil parkiran kod plonika. "Oprat u ruke od tebe ne prestane li!" doviknula je za njim. "Ozbiljno ti kaem! Znaj da hou!"
"Operi ih", rekao je on sjedajui na stranje sjedite. "Hajde, mama, operi ih sad pa da skratimo priu."
Za vrijeme vonje u sredite grada, socijalni radnik Grandelle ree: "Bobby, mislio sam da e se popraviti i ivjeti poteno."
"I ja", ree Bobby. Tad je u Buhari proveo est mjeseci.
Kad je izaao, svoju je Traihvavs kartu unovio i stopirao do kue. Kad si je otvorio vrata, majka nije izala iz svoje sobe da ga pozdravi. "Dobio si pismo", rekla je iz svoje mrane sobe. "Na stolu ti je."
Bobbvjevo srce silovito zabubnja udarajui mu u rebra im je ugledao omotnicu. Vie nije bilo sreka i medvjedia - sad je bila prestara za njih - ali je odmah prepoznao Carolin rukopis. Uzme pismo i potrga rub. Unutra se nalazio jedan list papira - nazupa-nog ruba - i jo jedna, manja, omotnica. Bobby brzo proita Caro-lino pisamce, posljednje koje e ikad primiti od nje.
Dragi Bobby!
Kako si. Ja sam dobro. Dobio si neto od svog starog prijatelja, onoga koji mi je onomad namjestio ruku. Upueno je meni jer pretpostavljam da nije znao gdje si ti. Priloio je i pisamce i zamolio da ti ga poaljem. to i inim. Pozdravi mamu.
Carol
Nikakvih novosti o njezinim pustolovinama vezanima uz mao-retsku palicu. Nikakvih novosti ni o dekima, ali je Bobby pretpostavljao da ih je vjerojatno imala nekoliko.
Uzme zatvorenu omotnicu drhtavim i odrvenjelim rukama. Srce mu je tuklo jae no ikad. Sprijeda, napisana mekanom olovkom, jedna jedina rije: njegovo ime. Tedov rukopis. Odmah ga je pre-
poznao. Suhih usta, nesvjestan da su mu se oi napunile suzama, Bobby potrga rub omotnice koja nije bila vea od onih u kojima djeca alju ljubavne poruke za Valentinovo u prvom razredu.
Iz omotnice izae najslai miris koji je Bobby ikad osjetio. Podsjeti ga na miris kad je kao dijete zagrlio majku, na miris njezina parfema i dezodoransa, te pomade koju je stavljala na kosu. Podsjeti ga na to kako park Commonwealth mirie ljeti. Podsjeti ga na miris hrpa knjiga u knjinici u Hanvichu, pikantan, zamuen i nekako zapaljiv. Suze mu se preliju preko vjea i ponu curiti niz obraze. Na-viknuo se osjeati staro; ponovno se osjetiti mladim - znati da se ponovno moe osjeati mladim - bio je uasan smuujui ok.
Nije bilo pisma, poruke ni teksta. Kad je Bobby nagnuo omotnicu, na povrinu njegova stola zadade ruine latice najdublje, najtamnije crvene boje koju je ikad vidio.
Krv srca, pomisli on ushieno a da nije znao zato. Istog trenutka, prvi put nakon mnogo godina, on se sjeti kako se moe iskljuiti mozak, kako ga se moe staviti na poek. Jo dok je razmiljao o tome, osjeti kako mu se misli uzdiu. One ruine latice arile su se na oiljkastoj povrini njegova stola poput rubina, tajne svjetlosti prolivene iz tajnog srca svijeta.
Ne samo jedan svijet, pomisli Bobby. Ne samo jedan. Ima drugih svjetova osim ovoga, milijuni svjetova, a svi se vrte oko vretena Kule.
A onda pomisli: Ponovno im je umakao. Ponovno je slobodan.
Latice nisu ostavljale mjesta sumnji. To je bila najglasnija potvrda koju se moglo zamisliti; najglasnije moda, moe biti i istina je.
as se tuku, as se vuku, pomisli Bobby, znajui da je te rijei ve negdje uo, ali se nije sjeao ni gdje ih je uo ni zato su mu sad ponovno pale na um. A nije ni hajao.
Ted je slobodan. Ne na ovom svijetu i u ovom vremenu, ovaj put je pobjegao na drugu stranu... ali u nekom svijetu.
Bobby zagrabi latice, svaka poput malog svilenog novia. Drao ih je u aicama svojih dlanova poput krvi, a onda ih prinese licu. Mogao bi se utopiti u njihovu slatkom zadahu. Ted je bio u njima, Ted jasan kao dan sa svojim smijenim zgurenim hodom, dojenaki paperjastom bijelom kosom i utim nikotinskim mrljama istetovira-nim na prva dva prsta desne ruke. Ted sa svojim papirnatim vreicama s rukama.
Kao i onoga dana kad je kaznio Harryja Doolina jer je nanio zlo Carol, zauje Tedov glas. Tad je taj glas uglavnom bio plod njegove mate. No ovaj put Bobbvju se uini da je stvaran, neto utisnuto u ruine latice i ostavljeno za njega.
Polako, Bobby. Bilo bi dosta, zato se sad smiri. Kontroliraj se.
Dugo je sjedio za svojim stolom, ruinih latica pritisnutih na lice. Naposljetku, pazei da ne izgubi nijednu, on ih vrati u malu omotnicu i spusti potrgani preklopac.
Slobodan je. On je... negdje. I sjetio se.
"Sjetio me se", ree Bobby. "Sjetio se mene."
On ustane, ode u kuhinju i pristavi vodu za aj. A onda ode u majinu sobu. Ona je leala na svom krevetu, u kombineu, nogu na povienom. Bobby primijeti kako je poela izgledati staro. Okrene glavu od njega kad je sjeo pokraj nje, djeak sad zamalo muki krupan, ali mu dopusti daje uhvati za ruku. Drao ju je za ruku, milovao je i ekao da ajnik zapiti. Nakon nekog vremena, ona se okrene i pogleda ga. "O Bobby", ree ona. "Uprskali smo stvar, ti i ja. to emo?"
"Dati sve od sebe", ree on, i dalje joj milujui ruku. Prinese je svojim usnama i poljubi dlan na mjestu gdje se linija ivota i srca nakratko isprepleu prije no to se ponovno raskrste. "Dati sve od sebe."
1966.: ovjee, nismo se mogli prestati smijati.
1966.
HERCEVIU ATLANTIDI
l
Kad sam 1966. doao na Universitv of Maine, na starom karavanu koji sam naslijedio od brata jo je stajala Goldwaterova naljepnica, iskrzana i izblijedjela, ali svejedno sasvim itljiva (AuH2O-4-USA39). Kad sam 1970. zavrio fakultet, nisam imao automobil, no imao sam bradu, kosu do ramena i ruksak s naljepnicom na kojoj je pisalo RICHARD NIKON JE RATNI ZLOINAC. Na bedu koji sam nosio na ovratniku traper-jakne pisalo je NISAM SRETAN SIN40. Fakultet je, pretpostavljam, uvijek vrijeme promjene, posljednji gr djetinjstva, ali sumnjam da je ikad bilo promjena takve magnitude poput onih s kojima su se suoili studenti koji su se upisali na fakultete potkraj ezdesetih godina.
Veina nas te godine vie ne spominje esto, ne zato to ih se ne sjeamo, nego zato to je jezik kojim smo u to vrijeme govorili izumro. Kad pokuam govoriti o ezdesetima - kad pokuam samo misliti o njima - preplavi me uas i nezadriv smijeh. Ugledam trapez hlae
39 Au je kemijski znak za zlato, engleski Gold, a H2O formula za vodu, engleski water, dakle Goldwa-ter. Broj 4 se na engleskom ita /fo:/ kao i rije "for" to znai za. Dakle: Goldwater za SAD.
40 Referenca na stih iz jedne antiratne pjesme Creedence Cleanvater Revivala koji glasi I ain't no fortunate son.
i Earth Shoes41. Osjetim miris marihuane i paulija, tamjana i pe-perminta. A zaujem i Donovana Leitcha kako pjeva svoju draesnu i glupu pjesmicu o kontinentu Atlantidi, tekst koje mi se jo ini dubokoumnim u gluho doba noi, kad ne mogu spavati. to sam stariji, to je sve tee odbaciti glupost te pjesme, a zadrati njezinu drae-st. Moram se podsjetiti da smo tad bili manji, dovoljno mali da ivimo svoje kriavo obojene ivote ispod klobuka gljiva, stalno uvjereni da su to stabla, tit od nebeskog zatitnog omotaa. Znam da to zvui besmisleno, ali ne mogu bolje: pozdravljena budi o Atlantido.
etvrtu sam godinu studija zavrio izvan studentskog naselja, u LSD Acres, trulim drvenjarama pokraj rijeke Stilhvater, ali kad sam 1966. stigao na Universitv of Maine, ivio sam u Chamberlain Hallu, dijelu kompleksa od tri paviljona: Chamberlain (studenti), King (studenti) i Franklin (studentice). Bila je tu i menza, Holyoke Com-mons, koja je stajala malo podalje od paviljona - ne jako daleko, moda petinu kilometra, ali bi vam se u zimske noi kad bi puhao jak vjetar a temperatura pala ispod nitice inilo daje daleko. Dovoljno daleko da bi Holvoke bila poznata pod nazivom Palaa Puste.
Puno sam toga nauio tijekom studija, no najmanje na predavanjima. Nauio sam kako se ljubiti s djevojkom i istovremeno natak-nuti kondom (nuno no esto zanemareno umijee), kako strusiti petlitarsku limenku piva a ne povratiti, kako zaraditi u slobodno vrijeme (piui sastave za studoe koji su imali vie novca od mene, to znai veina), kako ne biti republikanac premda sam bio potomak stare republikanske loze, kako izai na ulice s transparentom podignutim iznad glave i skandirati One two threefour we won't fight your
41 Kreatorica tih anatomski oblikovanih i od prirodnih materijala izraenih cipela je danska instruk-torica joge Anne Kalso. Ona je dola do zakljuka da stopalo ostvaruje puno bolji kontakt s tlom ukoliko je peta nia od nonih prstiju, tzv. negativna tehnologija pete.
fucking war i Hey hey LBJhow many kids didyou kili today42. Nauio sam da treba pokuati stati niz vjetar od suzavca ili, ukoliko ti to ne uspije, polako disati kroz rupi ili rubac. Nauio sam da se, kad se isuu pendreci, prevali na bok, koljena privue do brade i pokrije rukama po zatiljku. A u Chicagu sam 1968. godine nauio da te policajci mogu prebiti kao maka u vrei bez obzira na to kako se dobro zatitio.
Ali prije no to sam nauio ita od toga, nauio sam o uicima i opasnostima hereva43. U jesen 1966. na drugom katu paviljona Chamberlain bilo je esnaest soba u kojima su bila smjetena trideset dva mladia; do sijenja 1967., devetnaestorica tih mladia se ili preselila ili prekinula studij - rtve hereva. Te nas je jeseni ta igra pokosila poput ubojitog oblika gripe. Mislim da su samo trojica mladia na drugom katu ostali potpuno imuni. Jedan je bio moj cimer, Nathan Hoppenstand. Drugi je bio David "Dearie" Dearborn, studentski nadzornik kata. Trei je bio Stokeh/ Jones III., koji e uskoro iteljima paviljona Chamberlain postati poznat kao Rip-Rip. Kadto mi se ini da vam elim priati o Rip-Ripu; katkad o Skipu Kirku (naravno, kasnije prozvanom Kapetan Kirk), koji mije tih godina bio najbolji prijatelj, a kadto mislim da je rije o Carol. esto sam uvjeren da vam elim priati o ezdesetim godinama, premda mi se to uvijek inilo nemoguim. Ali prije no to vam ispriam neto o svemu tome, najbolje da vam ispriam o herevima.
Skip je jednom rekao daje vist brid za budale a herevi brid za zvekane. Nemani tome to prigovoriti, premda to nekako ne pogaa bit stvari. Herevi su zabavna igra, u tome je bit, a kad se igra za novac - pet centi poen bila je vaea tarifa na drugom katu paviljona Chamberlain - ubrzo postane opsesivna. Idealan broj igraa je etiri. Podijele se sve karte, a onda odbacuju u tihovima. Svako dijeljenje ima ukupno dvadeset est poena: trinaest hereva, svaki po bod, i pik dama (koju smo mi zvali Gadura) koja sama vrijedi trinaest poena. Partija zavri kad jedan od etvorice igraa skupi stotinu poena. Pobjednik je igra s najmanjim brojem poena.
42 Jen dva tri etri neemo u va usrani rat. Hej hej LBJ koliko si djece danas ubio.
43 Kartaka igra za vie osoba. Svaki igra igra za sebe. Igra se prekida kad neki od igraa skupi 100 bodova. Igra se sa pilom od 52 karte. Na poetku igre, karte se dodaju suigraima ulijevo ili udesno, ili svatko igra s kartama koje je dobio dijeljenjem. Cilj igre je skupiti to manje hereva i pik damu. No ukoliko neki igra pokupi sve hereve i pik damu, oduzima mu se 26 poena, ili se 26 poena dodaje njegovim suigraima.
U naim maratonima, trojica gubitnika iskaljali bi lovu ovisno o razlici izmeu svog i pobjednikova rezultata. Ako je, na primjer, razlika izmeu mog i Skipova rezultata na kraju partije bila dvadeset poena, ja sam mu prema vaeoj tarifi od pet centi po poenu morao platiti dolar. Sia, rei ete vi danas, ali je to bila 1966. godina i dolar nije bio sia za papane sa studija uz rad s drugog kata paviljona Chamberlain.
Sjeam se tono dana kad je izbila epidemija herceva: prvi vikend u listopadu. Sjeam se jer je upravo zavrila uvodna runda kolokvija za taj semestar i ja sam preivio. Preivljavanje je bilo ivotni problem za veinu mladia s drugog kata paviljona Chamberlain; bili smo na fakultetu zahvaljujui raznoraznim stipendijama (veina, a meu njima i moja, dobivena zahvaljujui National Education De-fense Actu44) te radu preko student-servisa. Bilo je to kao da vozite Soapbox Derbv45 u tutau sastavljenom ljepilom umjesto avlima. Premda su se nai aranmani razlikovali - uglavnom ovisno o tome koliko smo lukavosti pokazali u ispunjavanju formulara te koliko su se nai srednjokolski pedagozi angairali oko nas-postojala je surova ivotna injenica, ukratko saeta u tapiseriji koja je visjela u itaonici na drugom katu gdje su se odigravali nai maratonski turniri herceva. Bio je to runi rad majke Tonvja DeLucce i ona mu je rekla daje objesi negdje gdje e je vidjeti svakog dana, pa ga otpravila na koled s tom tapiserijom. Kako se jesen 1966. otegnula i zamijenila je zima, tapiserija gospoe DeLucce kao da je bola u oi sve vea i kriavija sa svakim novim dijeljenjem, sa svakim Gadurinim padom
44 Taj je zakon donijet 1958. godine, a ostao je na snazi do 1966., kao dio nacionalne obrane u doba hladnog rata zbog tzv. "izvanrednog stanja u odgoju i obrazovanju". Taj je zakon predviao dodjelu stipendija nadarenoj djeci s podruja prirodnih znanosti, matematike i pouavanja ivih stranih jezika.
45 Utrka djece u drvenim "automobilima" vlastite izrade.
na povrinu stola, sa svakom noi koju sam se uvaljao u krevet ne otvorivi udbenik, ne prouivi biljeke, ne napisavi eseje. Jednom ili dvaput sam je i sanjao:
2,5.
A upravo je to pisalo na runom radu, velikim izvezenim znamenkama. Gospoa DeLucca znala je to to znai, a znali smo i mi. Ako si stanovao u nekom od redovnih paviljona-Jacklinu, Dunnu, Peaseu ili Chadbourneu - mogao si zadrati mjesto u goditu 1970. s prosjekom od 1,6... pod uvjetom da ti tatica i mamica nastave plaati raune. Ne zaboravite da to nije bio Harvard ili Wellesley nego dravni stipendistiki koled. No za studente koji su pokuavali doekati kraj mea uz pomo stipendija i studentskih zajmova, 2,5 je bila crta povuena u praini. Prosjek ispod 2,5 - drugim rijeima pad ocjena od prosjeno trojke na minus tri - i tvoj tuta od kartona e se bez sumnje raspasti. "Javi se, duo, vidimo se", kako je obiavao govoriti Skip Kirk.
Postigao sam dobre rezultate u toj prvoj rundi kolokvija, osobito za deka koji je zamalo obolio od tuge za roditeljskim domom (nikad u ivotu nisam izbivao iz kue osim jednog jedinog tjedna provedenog u koarkakom kampu, iz kojeg sam se vratio s iaenim zapeem i s neobinom gljivinom florom izmeu nonih prstiju i ispod testisa). Upisao sam pet kolegija i dobio etvorke iz svih osim poetnog engleskog. Iz njega sam dobio odlian. Moj profesor, koji e se kasnije razvesti i zavriti kao ulini pjeva na Sproul Plazi u studentskom naselju u Berkelevu, napisao je pokraj jednog od mojih odgovora: "Tvoj primjer onomatopeje zapravo je sjajan." Poslao sam taj uradak majci i ocu. Majka je uzvratila dopisnicom s jednom jedinom rijei "Bravo!" ushieno nakrabanom na poleini. Sjeanje na to izaziva neoekivanu duevnu bol, neto zapravo na rubu fizikog bola. Mislim da je to bilo posljednji put da sam dovukao kui pismeni uradak sa zlatnom zvijezdom zalijepljenom u kutu.
Nakon te prve runde kolokvija, samodopadno sam izraunao svoj tekui prosjek ocjena i dobio rezultat 3,3. Nikad vie nisam doao ni blizu tog rezultata, i potkraj prosinca shvatio sam da su opcije postale krajnje jednostavne: prestati se kartati i moda se odrati do sljedeeg
semestra ne dirajui u svoj krhki paket-aranman financijske potpore, ili do Boia nastaviti lov na Gaduru ispod tapiserije gospoe DeLuc-ce u itaonici drugog kata, a onda se zauvijek vratiti u Gates Fali.
Mogao bih dobiti posao u predionici Gates Fali; moj je otac tamo radio dvadeset godina, sve do nezgode koja gaje kotala vida, i on bi me ubacio. Mojoj bi majci bila mrska ta pomisao, ali mi ne bi stajala na putu ako bih joj rekao da je to ono to elim. Kad se sve zbroji i oduzme, ona je bila realist nae obitelji. ak i kad su je njezine nade i razoaranja doveli na rub pameti, ona je bila realist. Neko bi vrijeme bila shrvana tugom zbog toga to nisam uspio ustrajati na fakultetu, i neko bi vrijeme mene grizla savjest, ali bismo oboje preboljeli. Ta ja nisam elio biti nastavnik engleskog nego pisac, i smatrao sam da samo pompoznim piscima treba fakultet za posao koji rade.
Ali se nisam elio ni ispisati. To mi se inilo pogrenim nainom da zaponem ivot odrasle osobe. Mirisalo mije to na neuspjeh, pa su sva moja \vhitmanovska umovanja o ulozi koju bi pisci trebali odigrati u ivotu puka smrdjela na opravdavanje tog neuspjeha. No svejedno nisam mogao odoljeti zovu itaonice na drugom katu - pucketanje karata, netko pita dodaju li se karte ulijevo ili udesno, netko drugi pita tko ima Klistirku (partija hereva poinje odigravanjem tref dvojke, karte nama ovisnicima s drugog kata poznate kao Klistirka). Ponekad bih sanjao da Ronnie Malenfant, prvi nepatvoreni kreten kojeg sam sreo nakon to sam jedva izvukao ivu glavu pred siledijama iz srednje kole poinje odigravati pikove jedan za drugim vritei pritom: "Vrijeme za lov na Gaduru! Ganjamo Piku!" svojim kretavim, piskutavim glasom. Mislim da skoro uvijek shvaamo to nam je u interesu, ali katkad to to shvaamo znai vrlo malo u usporedbi s onime to osjeamo. Neugodno, ali istinito.
Moj cimer nije igrao hereve. Mom se cimeru nije sviao neobjavljeni rat u Vijetnamu. Moj je cimer svaki dan pisao svojoj curi, uenici etvrtog razreda srednje kole Wisdom Consolidated. Stavi-
te li au vode pokraj Natea Hoppenstanda, ta e aa vode djelovati ivahno.
On i ja ivjeli smo u sobi 302, odmah do stubita, prekoputa nad-zornikova apartmana (jazbine gnusnog Dearieja), na suprotnom kraju hodnika od itaonice i njezinih kartakih stolova, podnih pepeljara i pogleda na Palau Puste. Nae sparivanje bilo je pokazatelj - barem meni - da su se najcrnje misli o fakultetskom Uredu za smjetaj studenata mogle pokazati utemeljenima. U upitniku koji sam popunio i poslao tom Uredu u travnju '66. (kad mi je najvea briga bila odluiti kamo Annmarie Soucie odvesti na veeru nakon maturalne zabave), napisao sam da sam A. pua, B. pripadnik Republikanske mladei, C. nadobudni folk-gitarist, D. noni tip. U svojoj sumnjivoj mudrosti, Ured za smjetaj studenata spario me s Na-teom, buduim zubarom, nepuaem, iju su svojtu inili demokrati iz okruga Aroostook (premda je Lyndon Johnson bio demokrat, Nateu nije bilo nimalo lake pri dui zbog injenice da se ameriki vojnici vrzmaju po junom Vijetnamu). Ja sam iznad kreveta drao poster Humphreya Bogarta; Nate je iznad svojeg objesio fotografije svog psa i svoje cure. Njegova je djevojka bila stvorenje nezdrave boje puti, odjevena u maoretsku uniformu kole Wisdom High, koja je stezala palicu poput toljage. Zvala se Cindy. Pas se zvao Rinty. I djevojka i pas imali su iste osmijehe. Bilo je to krajnje nestvarno.
No po Skipovu i mom miljenju, najvei Nateov nedostatak bila je kolekcija gramofonskih ploa koje je briljivo sloene abecednim redom drao na polici ispod Cindy i Rintvja, a malo iznad svog zgodnog malog gramofona, modela RCA Swingline. Imao je tri ploe Mitcha Millera (SingAlong with Mitch, More SingAlong with Mitch, Mitch and the Gang SingJohn Henry and Other American Folk Favo-rites), Meet TriniLopez, LP Deana Martina (Dino Swings Vegas!), LP Gerrvja i Pacemakersa, pa prvi album Dave Clark Fivea-vjerojatno najbunije loe rock ploe ikad snimljene - i mnoge druge slinog soja. Ne mogu ih se svih sjetiti, to je vjerojatno dobro.
"Nate, nemoj", ree Skip jedne veeri. "O molim te nemoj." To je bilo uoi poetka manije hereva - moda nekoliko dana.
"O molim te nemoj to?" upita Nate ne podigavi pogled s onoga to je radio za stolom. Kao daje provodio cijele dane ili na predavanjima ili za tim stolom. Katkad bih ga uhvatio kako kopa nos i skri-veki brie pabirke (nakon briljive i temeljite inspekcije) o dno
srednje ladice. Bio je to njegov jedini porok... izuzme li se njegov skaredni glazbeni ukus, dakako.
Skip je pregledavao Nateove albume, neto to je nimalo se ne libei inio u svakoj brucokoj sobi koju bi obiao. Sad je drao jedan u ruci. Imao je izraz lica lijenika koji prouava lou rendgensku snimku... snimku koja pokazuje soan (i gotovo nesumnjivo zloudan) tumor. Stajao je izmeu Nateova i mog kreveta, odjeven u svoju srednjokolsku jaknu i bejzbolsku kapicu s logom srednje kole Dexter. Ni na fakultetu, a malokad i nakon toga nisam vidio mukarca kojeg bih smatrao tako ameriki zgodnim kao to je bio Kapetan. Skip kao da nije bio svjestan svoje pristalosti, ali to jamano nije bilo tako, ne sasvim, jer se ne bi tako esto evio. Naravno, bilo je to vrijeme kad se gotovo svatko mogao poeviti, ali je Skip ak i prema tadanjim mjerilima imao pune ruke posla. No nita od toga jo nije poelo u jesen '66.; u jesen '66. Skipovo je srce, ba kao i moje, pripadalo herevima
"Ovo je loe, prijatelju moj", ree Skip blagim, prijekornim glasom. "Oprosti, ali ovo grize."
Ja sam sjedio za svojim stolom, puio Pali Mali i traio bon za menzu. Uvijek sam gubio to sranje.
"to grize? Zato gleda moje ploe?" Nateov udbenik iz botanike stajao je otvoren ispred njega. Crtao je list na listu milimetarskog papira. Svoju plavu brucoku kapicu spustio je na zatiljak. Uvjeren sam da je Nate Hoppenstand bio jedini pripadnik brucokog godita koji je nosio taj glupi plavi spirak do trenutka kad je bespomona nogometna momad naeg fakulteta postigla zgoditak... a to je bilo otprilike tjedan dana prije Dana zahvalnosti.
Skip nastavi prouavati onaj album. "Ovo je kurac tie rode. Zaista."
"Mrzim kad tako govori!" usklikne Nate, ali jo odve tvrdoglav da bi podigao pogled. Skip je znao da Nate mrzi kad on tako govori, upravo razlog zbog kojeg je on to inio. "O emu ti to uope govori?"
"ao mi je to te moj izbor rijei vrijea, ali ne povlaim komentar. Ne mogu. Jer ovo je uas. Boli me, prijatelju. Boli, jebote."
"to to?" Nate najzad razdraeno podigne pogled sa svog lista, oznaenog paljivo poput zemljovida u cestovnom atlasu Randa McNallvja46. "TO?"
"Ovo."
Na omotu albuma koji je Skip drao u ruci, djevojka vilasta lica i vilastih malih grudi koje su strile ispod prednjice poluduge bluze plesala je ne palubi torpednog amca, podignute ruke, dlana okrenutog prema naprijed, u vilastom pozdravu. Na glavi joj se prio vilast mornarski eiri.
"Kladim se da si ti jedini student u Americi koji je sa sobom ponio plou Diane Renee Sings Navy Blue", ree Skip. "To ne valja, Nate. To spada na tvoj tavan, zajedno s lederhosen koje si, kladim se, nosio na sve srednjokolske skupove navijaa i crkvena sijela."
Ako su lederhosen znaile poliesterske Sansabelt hlae s onom udnom i besmislenom kopicom straga, onda je Nate donio vei dio svoje kolekcije sa sobom... zapravo, upravo je u tom trenutku imao na sebi jedne takve hlae. No ne rekoh nita. Podignem uokvirenu fotografiju svoje djevojke i spazim bon za menzu iza nje. Dohvatim ga i gurnem u dep levisica.
"To je dobra ploa", dostojanstveno e Nate. "To je vrlo dobra ploa. Ona je... ik."
"ik, je li?" upita Skip i baci plou na Nateov krevet. (Odbijao je vratiti Nateove ploe na policu jer je znao da Nate pizdi zbog toga.) " 'Dragi moj ree svi u boj za narod svoj i ode na ratni brod a-joooooj'? Ako se to uklapa u tvoju definiciju dobrog, podsjeti me da ti nikad ne doem na sistematski pregled."
"Bit u zubar a ne lijenik", ree Nate, izgovarajui odsjeno svaku rije. ile su mu iskoile na vratu. Koliko ja znam, Skip Kirk je bio jedina osoba u paviljonu Chamberlain, a moda i u cijelom studentskom naselju, koja se mogla probiti kroz debelu jenkijevsku kou mog cimera. "Ja u biti stomatolog, zna li ti to znai 'stoma' u rijei stomatolog? Znai usta, Skip! Znai-"
"Podsjeti me onda jebote da ti nikad ne dam da mi plombira zube."
"Zato mora to stalno govoriti?"
46 Poznata vrsta atlasa, zemljovida, mapa i planova.
"to?" upita Skip, premda je znao, ali je elio da Nate to kae. Nate bi naposljetku i rekao, a pritom bi u licu redovito pocrvenio kao paprika. To je fasciniralo Skipa. Sve je u vezi s Nateom fasciniralo Skipa; Kapetan mije jednom rekao daje prilino siguran daje Nate izvanzemaljac, teleportiran s planeta Dobar mladi.
"Jebote", ree Nate Hoppenstand i istog trenutka mu se obrazi zarumene. Nakon nekoliko sekundi izgledao je kao Dickensov lik, neki usrdni mladi kojeg je oslikao Boz47. "Eto to."
"Imao sam loe uzore", ree Skip. "Uasava me pomisao na tvoju budunost, Nate. A to ako se Paul Anka vrati pjevanju, jebote?"
"Nisi nikad ni posluao tu plou", ree Nate i dohvati Diane Renee Sings Navy Blue s kreveta pa je vrati izmeu Mitcha Millera i Stella Stevens Is in Love!
"A i ne slua mi se jebote", ree Skip. "Pete, idemo jesti. Umirem od gladi jebote."
Uzmem svoj udbenik iz geologije - kolokvij je bio zakazan za idui utorak. Skip mi ga uzme iz ruke i ponovno baci na stol, pritom prevrnuvi fotografiju moje djevojke, koja se odbijala fukati, ali koja gaje znala polako, izluujue ugodno izdrkati kad bi bila raspoloena. Nitko ti ne zna proetati koicu kao katolkinja. U ivotu sam promijenio miljenje o kojeemu, ali nikad o tome.
"Zato si to uinio?" upitam.
"Ne ita se za stolom jebote", ree on. "ak ni dok jede studentski napoj. U kakvoj si ti to tali roen?"
"Zapravo Skip, roen sam u obitelji u kojoj se zaista italo za stolom. Znam da ti je teko povjerovati da postoji drugi nain da se neto radi osim Kirkova, ali postoji."
On me pogleda neoekivano smrknuto. Uhvati me za podlaktice, pogleda u oi i ree: "Barem nemoj uiti dok jede. U redu?"
"U redu." U sebi zadravi pravo da uim kad god mi se svidi ili kad budem smatrao da trebam.
"Ufura li se u tu trebersku ulogu, dobit e ireve. irevi su ubili mog starog. Nije se mogao prestati mamuzati."
"O", rekoh. "ao mi je."
47 Boje bio pseudonim Charlesa Dickensa.
"Ne brini, bilo je to davno. A sad doi. Prije no to ponestane tunjevine. Ide i ti, Natebo?"
"Moram zavriti ovaj list." "Zajebi list."
Da mu je to rekao netko drugi, Nate bi ga pogledao kao u neto otkriveno ispod trulog panja, i bez rijei se vratio svom poslu. No u ovom sluaju Nate promisli trenutak, a onda ustane i paljivo skine jaknu s unutarnje strane vrata, gdje bi je uvijek objesio. Odjene je. Namjesti brucoku kapicu na glavi. ak se ni Skip nije usuivao previe komentirati Nateovo tvrdoglavo odbijanje da prestane nositi tu kapicu. (Kad sam upitao Skipa kamo je nestala njegova - to je bilo naeg treeg dana na fakultetu i dan nakon to sam ga upoznao - rekao je: "Obrisao sam dupe njome i bacio to sranje na drvo." To vjerojatno nije bila istina, ali nikad nisam ni potpuno iskljuio tu mogunost.)
Otkloparali smo niz tri niza stuba i izali na blagi listopadski suton. Iz sva tri paviljona studenti su krenuli prema menzi Holvoke Commons, gdje sam ja deurao devet obroka tjedno. Bio sam sudo-perko, nedavno promaknut iz peraa pribora za jelo; ne stanem li nekom na ulj, postat u slaga posuda prije raspusta za Dan zahvalnosti. Paviljoni Chamberlain, King i Franklin bili su na povienom zemljitu. Kao i Palaa Puste. Da bi stigli do nje, studenti su hodali po asfaltiranim stazama koje su uranjale u dolinu oblika dugakih navi, a potom se spajale u iroki puteljak poploen opekom koji se ponovno uspinjao. Holvoke je bila najvea od te etiri zgrade i blistala u tami poput luksuznog prekooceanskog broda na puini.
Udolina u kojoj su se spajale asfaltirane staze bila je poznata pod nazivom Bennettov prilaz - ako sam i znao zato, odavno sam zaboravio. Deki iz paviljona King i Chamberlain stizali su niz dvije od tih staza, a cure iz Franklina niz treu. Tamo gdje su se staze spajale, isto bi uinili momci i djevojke, pa bi se upustili u razgovor, smijali se i izmjenjivali poglede, otvorene i stidljive. Odande bi zajedno krenuli niz iroku stazu poploenu ciglama i poznatu kao Bennettovo etalite do zgrade menze.
U suprotnom se smjeru, pognute glave i uobiajeno nepristupanog izraza na svom blijedom, odbojnom licu kroz mnotvo probijao Stokelv Jones III. Bio je visok, ali se to jedva primjeivalo jer je uvijek bio zguren nad svojim stakama. Njegova kosa, besprijekorno
sjajno crna bez ijednog primjetljivog pramena neega svjetlijeg, prelijevala mu se preko ela u iljcima, skrivala mu ui i kao tintom mu povukla nekoliko zalutalih pramenova popreno preko blijedih obraza.
Bitlsice su u to vrijeme bile na vrhuncu popularnosti, a to je za veinu mladia znailo samo to da su umjesto prema gore kosu briljivo eljali prema dolje, ime bi sakrili elo (a najee i prilian urod pritia). Stoke Jones nije imao tako suzdrano pokrivalo za glavu. Njegova kosa srednje duine ila je kamo bi joj se prohtjelo. Lea su mu bila pogrbljena na nain koji e uskoro postati trajan, ukoliko ve nije bio. Najee je gledao u pod, kao da pogledom prati lukove svojih taka. Ako bi se te oi kojim sluajem podigle i pogledale u vae, najvjerojatnije bi vas osupnula njihova neobuzdana inteligencija. On je bio Heathcliff Nove Engleske, samo od kukova nanie okrljavio do gole kosti. Njegove noge, najee oklopljene golemim metalnim protezama kad bi iao na predavanja, mogle su se micati, ali samo nejako, poput krakova umirue lignje. Za razliku od toga, gornji dio njegova tijela bio je kran. Taje kombinacija bila bizarna. Stoke Jones bio je kao reklama za Charlesa Atlasa u kojoj su se PRIJE i POSLIJE nekako stopili u istome tijelu. Pojeo bi svoj obrok im bi se menza otvorila; samo tri tjedna nakon poetka naeg prvog semestra a ve smo svi znali da to nije bilo zato to je bogalj nego zato to je poput Grete Garbo elio biti sam.
"Nek se jebe", ree Ronnie Malenfant dok smo jednog dana ili na doruak - upravo je Jonesu rekao bok a Jones je samo prota-kao pokraj njega i ne kimnuvi glavom. No mrmljao je u bradu; to smo svi uli. "Usrani gegavi kripl." To je bio Ronnie, uvijek pun suosjeanja. Pretpostavljam daje finou, arm ijoie de vivre pokupio odrastajui u bljuvotaka punim pivnicama u sirotinjskom dijelu Lis-bonske ulice u Lewinstonu.
"Stoke, to ima?" upita Skip veeras dok je Jones glavinjao prema nama na svojim takama. Stoke je posvuda hodao tako kontrolirano glavinjajui, torza a la Bluto Blutarskv48 uvijek nagnutog prema naprijed tako da je sliio brodskoj pramanoj figuri, Stoke koji neprekidno alje u materinu ono to mu je satrlo donji dio tije-
48 Bluto Blutarsky je lik budueg senatora kojega je John Belushi glumio u filmskoj satiri "Animal House".
la, Stoke koji neprekidno tome pokazuje srednji prst, Stoke koji te gleda svojim pametnim mahnitim oima i govori jebi se i ti, gurni si to zna kamo, sjedni na to i zavrti, moe mi staviti soli na rep.
Nije odgovorio Skipu, ali je na trenutak podigao glavu i pogledi im se sretnu. A onda Stoke spusti bradu i urno proe pokraj nas. Znoj mu se slijevao iz raspomamljene kose i niz obraze. Mrmljao si je u bradu: "Rip-np, rip-rip, rip-rip49", kao da daje takt... ili artikulira ono to bi rado uinio sa svima nama, bandom koja hoda na vlastitim nogama... ili moda i jedno i drugo. Osjetili biste njegov miris: kiseo, jedak buke znoja, uvijek se to osjealo jer nije elio hodati polako, kao da ga je vrijealo kad bi polako hodao, ali je tu bilo jo neeg. Miris njegova znoja bio je rezak, ali ne i neugodan. No kudikamo neugodniji bio je miris koji se osjeao ispod njega. U srednjoj sam koli bio atletiar (kad sam kao bruco morao birati izmeu Pali Mallica i utrke na etiri stotine metara, odabrao sam avle za lijes) i poznavao sam miris te kombinacije, najee kad bi se neki klinac koji bi imao gripu ili anginu ipak prisilio trati. Jedini miris slian tome jest miris predugo preoptereenog transformatora za elektrine vlakie.
A onda je proao. Stoke Jones, kojega e Ronnie Malenfant uskoro prozvati Rip-Rip, veernje osloboen svojih golemih nonih proteza, na povratku u paviljon.
"Hej, to je to?" upita Nate. Zastao je i okrenuo se. Skip i ja takoer stanemo i okrenemo se. Zaustim da u zapitati Natea na to je mislio, no tad ugledam. Jones je imao na sebi traper jaknu. Na njezinim leima, nacrtano neime to je sliilo crnom markeru i jedva vidljivo na blijedeoj svjetlosti te ranojesenske veeri, nalazio se neki lik u krugu.
"Ne znam", ree Skip. "Izgleda kao troprsti vrapji trag."
Mladi na takama umijea se u mnotvo na putu za jo jednu veeru u menzi, jo jednog etvrtka, jo jednog listopada. Veina je mladia bila glatko obrijana; veina djevojaka nosila je suknje i do vrata zakopane pamune bluze s bubi-kragnama. Dizao se gotovo pun mjesec i bacao na njih naranastu svjetlost. Era udaka doivjet e puni procvat tek za dvije godine, i nijedan od nas trojice nije shvatio da smo prvi put vidjeli pacifistiki znak.
' Rip znai rasporiti, raskomadati, a kao kratica R.LP znai Poivao/la u miru.
Subotnji zajutrak bio je jedan od obroka kad sam deurao kod posua u menzi Holyoke. To je bilo dobro deurstvo jer subotom ujutro u menzi nikad nije bilo pretjerano puno posla. Carol Gerber, djevojka od pribora za jelo, stajala je na poetku tekue vrpce. Ja sam stajao do nje; moj je posao bio da dohvaani tanjure kako silaze niz vrpcu, poplahnem ih i poslaem na kolica pokraj sebe. Ako je na tekuoj vrpci vladala guva, kao to je veinom bio sluaj radnim danom za veernjih obroka, samo bih poslagao tanjure sa svim sranjem od ostataka hrane na njima, a ispirao ih kasnije kad bi guva jenjala. Do mene u redu stajali bi deko ili cura zadueni za ae i alice koje su ubacivali u specijalne strojne reetke. Holvoke nije bilo loe mjesto za rad. Svako malo netko s profinjenim smislom za humor poput Ronnieja Malenfanta vratio bi nepojedenu kobasu ili hrenovku na koju bi nataknuo Trojanca50, ili bi se vratila zobena kaa na ijoj bi povrini briljivo potrganim komadiima ubrusa bilo ispisano JEBO TE JA (jednom prilikom, zalijepljena za povrinu dubokog tanjura punog skorenog umaka od mesne struce, stajala je poruka UPOMO ZATOENIK SAM PROVINCIJSKOG FAKULTETA), a ne biste mogli povjerovati kakvi prasci neki studenti mogu biti - tanjuri puni keapa, ae za mlijeko pune restanog krumpira, zdrucano povre - ali to zaista nije bio lo posao, osobito subotom ujutro.
U jednom sam trenutku pogledao pokraj Carol (koja je izgledala izvanredno ljupko s obzirom na ovaj rani jutarnji sat) i ugledao Sto-kea Jonesa. Leima je bio okrenut prema pregradnom prozoru, ali niste mogli ne zamijetiti take naslonjene pokraj njegove stolice, ni onaj neobini oblik nacrtan na leima njegove jakne. Skip je imao pravo; zaista je izgledao kao troprsti vrapji trag (tek sam skoro godinu dana kasnije prvi put uo nekog tipa na televiziji daje taj znak nazvao "tragom velike amerike kukavice").
"Zna li to je to?" upitam Carol i uprem prstom.
Ona se zagleda u to, a onda odmahne glavom. "Ne. Sigurno nekakav tos koji samo on razumije."
"Stoke da stavi vic na lea. Sama ideja me vrijea."
1 Trajanje poznata amerika marka kondoma.
"O, poetska duo, duboka i njena, njime si slae, a to ni ne zna." "Prestani Carol, ubija me u pojam."
Nakon zavretka smjene otpratio sam je do njezina paviljona (govorei si pritom da sam samo pristojan, da to to sam otpratio Carol Gerber do paviljona Franklin ni u kojem sluaju ne znai da sam bio nevjeran Annmarie Soucie iz Gates Fallsa), a onda laganim korakom krenem prema Chamberlainu, pitajui se tko bi mogao znati to znai onaj troprsti trag. Tek mije sad, nakon toliko vremena, palo na pamet da nikad nisam pomislio upitati Jonesa. A kad sam stigao na svoj kat, ugledao sam neto to mije potpuno skrenu-lo tijek misli. Nakon to sam u pola sedam ujutro izaao vjea sputenih na pola koplja da zauzmem mjesto iza Carol pokraj tekue vrpce s posuem, netko je pjenom za brijanje naliio vrata sobe Davida Dearborna - po svim dovracima i po kvaki te ekstra-debelim slojem po pragu. U toj donjoj naslazi ugledam otisak bose noge koji mi izmami smijeak. Dearie je otvorio vrata, umotan samo u runik, uputivi se u kupaonicu, i bum-tras-talambas!
I dalje se smijeei, uem u sobu 302. Nate je pisao za svojim stolom. Po nainu na koji je jednu ruku zatitniki svinuo oko svoje biljenice, zakljuim daje posrijedi njegovo redovito dnevno izvjee Cindy.
"Netko je namazao Deariejeva vrata pjenom za brijanje", rekoh, priem svojim policama i dohvatim udbenik iz geologije. Moj je plan bio otii u itaonicu na naem katu i malo uiti za test u utorak.
Nate je pokuao izgledati ozbiljno i prijekorno, ali nije mogao odagnati smijeak. U to se vrijeme uvijek odluivao za krepost, no redovito bi mu za dlaku izmaknula. Pretpostavljam daje s godinama poboljao uspjenost, to je teta.
"Da si ga uo kako je urlao", ree Nate. Nasmije se zarzavi, a onda prinese svoju sitnu ruku ustima da bi zatomio novi ispad nedolinog ponaanja, "lpsovao - na trenutak je bio dorastao Skipu."
"Kad je posrijedi psovanje, mislim da nitko nije dorastao Skipu."
Nate me gledao sa zabrinutom borom izmeu oiju. "Nisi valjda to ti uinio, je li? Jer znam da si rano ustao-"
"Da sam ja namjeravao ukrasiti Deariejeva vrata, posluio bih se zahodskim papirom", rekoh. "Sva moja pjena za brijanje zavri na mom licu. Ja sam niskobudetni student, ba kao i ti. Zaboravio si?"
Ona se brazda zabrinutosti zagladi i Nate je ponovno izgledao kao lan crkvenog zbora. Prvi put shvatim da on sjedi samo u Jockey gaicama i onoj glupoj plavoj kapici. "To je dobro", ree on, "jer je David urlao da e nai onoga tko je to uinio i pobrinuti se da ga se poalje na disciplinsku komisiju."
"D. K. zbog premazivanja vrata pjenom za brijanje? isto sumnjam, Nate."
"Zaista udno, ali ini mi se da je ozbiljno mislio", ree Nate. "Katkad me David Dearborn podsjea na onaj film o ludom brodskom kapetanu. Humphrev Bogart je glumio u njemu. Zna na koji mislim?"
"Aha, Pobuna na brodu Caine."
"Aha. A David... s druge strane, posao studentskog nadzornika i sastoji se u slanju na D. K."
Prema odredbama fakultetskog pravilnika o ponaanju studenata, izbacivanje je bila velika batina, rezervirana za prijestupe kao to su kraa, nanoenje tjelesnih ozljeda i posjedovanje/uporaba droga. Stegovni postupak bio je stepenicu ispod toga, kazna za prijestupe kao to su dovoenje djevojaka u sobe (dovoenje djevojaka u sobe poslije redarstvenog sata za studentice bila je otegotna okolnost i moglo vam je priskrbiti izbacivanje, premda je to danas teko povjerovati), dranje alkohola u sobi, prepisivanje na ispitima, prepisivanje tuih pismenih uradaka. Svaki od potonjih prijestupa mogao je teoretski zavriti izbacivanjem, a u sluaju prepisivanja to se esto i dogaalo (osobito ako su posrijedi bili semestralni ili zavrni ispiti), no uglavnom bi se izreklo neku stegovnu mjeru koja vas je pratila cijeli semestar. Nisam mogao povjerovati da bi nadzornik paviljona pokuao nagovoriti prodekana Garretsena da sazove D. K. zbog nekoliko bezazlenih pricaja pjene za brijanje... ali je ovo bio Dearie, sitniavac koji je dosad ustrajavao u tjednom pregledu soba i sa sobom nosio stoliicu da bi mogao pregledati gornje police trideset dva ormara za koje je, ini se, smatrao da spadaju u njegovo podruje odgovornosti. Tu je ideju vjerojatno pokupio u ROTC-u51, programu koji je volio strau kojom je Nate volio Cindy i Rintvja. Usto
5' ROTC je kratica od Reserve Officers Training Corps, grupa studenata na nekim amerikim sveuilitima koji prolaze asniku obuku.

je i davao kaznene bodove - praksa koja je slubeno jo bila dio politike fakulteta, premda uglavnom zaboravljena izvan ROTC-a - studentima koji su zabuavali u pospremanju svojih soba. Dovoljno kaznenih bodova i zavri pred D. K. U teoriji si mogao biti izbaen s fakulteta, izgubiti pravo na odgodu sluenja vojnog roka, biti pozvan u vojsku i zavriti ugibajui se mecima u Vijetnamu samo zato to si opetovano zaboravljao odnijeti smee ili pomesti ispod kreveta.
I David Dearborn bio je stipendist, a njegov nadzorniki posao - u teoriji - nije se razlikovao od mog posla sudopere. No to nije bila i Deariejeva teorija. Dearie je smatrao da je on boljeg kova, jedan od aice ponosnih i hrabrih. Znate, njegovi su potjecali s obale, iz Falmoutha, gdje je 1966. jo vailo vie od pedeset tzv. udorednih zakona naslijeenih iz vremena puritanaca. Neto se dogodilo njegovoj obitelji pa su spali na niske grane kao u nekoj starinskoj kazalinoj melodrami, ali se Dearie jo odijevao kao maturant falmoutske privatne kole, dolazio na predavanja u blejzeru, a nedjeljom nosio odijela. Nitko se nije mogao vie razlikovati od Ronnie-ja Malenfanta, prostog kao slapa, punog predrasuda, matematikog genija. Kad bi se mimoili u hodniku, gotovo ste mogli vidjeti kako se Dearie kutri pred Ronniejem, ija se crvena kosa kovrala iznad lica koje kao daje bjealo samo od sebe, od izbeenog ela do gotovo nepostojee brade. Izmeu toga dvoga nalazile su se Ronniejeve oi vjeno slijepljene od krmelja i vjeno balavi nos... da se ne spominju usne tako crvene da je uvijek izgledao kao da ih je namazao neim jeftinim i kriavim.
Dearieju Ronnie nije bio simpatian, ali Ronnie nije morao sam podnijeti teret te nesimpatije; Dearieju kao da nije bio simpatian nijedan bruco kojemu je bio nadzornik. Ni on nama nije bio simpatian, a Ronnie gaje otvoreno mrzio. Nesimpatija Skipa Kirka bila je proarana prezirom. Pohaao je ROTC zajedno s Deariejem (barem do studenog, kad se Skip ispisao), i rekao da Dearie ni o emu nije imao pojma osim o uvlaenju u guzicu. Skip, kojemu je kao maturantu malo nedostajalo da postane dravni reprezentativac u bej-zbolu, osobito je jamrao zbog jedne osobine naeg nadzornika: Dearie, rekao je Skip, nije timski igra. Za Skipa je to bio najvei grijeh. Mora biti timski igra. Premda to znai da baca napoj svinjama, mora biti timski igra, jebiga.
Menije Dearie bio nesimpatian koliko i ostalima. Mogu otrpjeti mnoge ljudske mane, ali se gnuam sitniavaca. No osjeao sam i mrvicu razumijevanja za njega. Kao prvo, nije imao smisla za humor, a smatram da je to jednak hendikep kao i ono to je oboga-Ijilo donju polovicu Stokea Jonesa. Kao drugo, mislim da Dearie nije bio naroito simpatian ni samome sebi.
"D. K. nee se sazvati ukoliko on ne nade krivca", rekoh Nateu. "A da ga i nae, isto sumnjam da e prodekan Garretsen pristati to nekome navaliti na lea samo zato to je pjenom za brijanje nama-zao nadzornikova vrata." No Dearie je mogao biti uvjerljiv. Moda i jest spao na niske grane, ali je imao ono neto to je govorilo da svejedno pripada viim slojevima. To je, dakako, bila jo jedna stvar koju smo mi ostali morali mrziti kod njega. Skip gaje zvao "Kasko", jer tijekom tjelovjebe u sklopu ROTC-a nije trao krugove oko nogometnog igralita kako Bog zapovijeda nego je samo trkarao.
"Najvanije je da to nisi ti uinio", ree Nate i ja se zamalo nasmijem. Nate Hoppenstand, sjedi tu u gaama i kapici, uskog i osavog grudnog koa zapraenog pjegama. Nate koji me ozbiljno gleda preko svog izboenog kaveza tankih rebara. Nate koji se igra tate.
Stiavi glas, on upita: "Misli li daje to uinio Skip?"
"Ne. Ako bih morao pogaati tko na ovom katu misli daje namazati nadzornikova vrata pjenom za brijanje neto da krepa od smijeha, rekao bih-"
"Ronnie Malenfant."
"Tono." Uperim prst u Natea kao pitolj i namignem.
"Vidio sam te da se vraa od Franklina s onom plavuom", ree on. "Carol. Zgodna je."
"Samo sam joj pravio drutvo", rekoh.
Nate je sjedio za stolom u gaicama i kapici i smijeio se kao da on zna pravu istinu. Vjerojatno je i znao. No dobro, sviala mi se, premda nisam znao puno toga o njoj - samo daje iz Connecticuta. Studenata iz drugih drava a koji su radili bilo je malo.
Krenem niz hodnik u itaonicu s udbenikom iz geologije ispod mike. Ronnie je bio tamo. Imao je na glavi brucoku kapicu, ali je prednji dio zavinuo prema gore i privrstio neime, tako daje kapica sad izgledala kao eir novinskog reportera. S njim su sjedila jo dva deka s naeg kata, Hugh Brennan i Ashley Rie. Nijedan od
njih nije izgledao kao da im ovo subotnje prijepodne prolazi ludo i nezaboravno, ali kad me Ronnie ugledao, oi mu zasjaje.
"Pete Riley!" ree on. "Upravo ovjek kojeg sam traio! Zna igrati hereve?"
"Da. No na svu sreu, znam i uiti." Podignem udbenik iz geologije s namjerom da zavrim u itaonici na prvom katu... ukoliko zaista mislim ozbiljno raditi. Jer Ronnie ne zna utjeti. Oito ne moe utjeti. Ronnie Malenfant bio je prototip usta na motorni pogon.
"Ma daj, samo jednu partiju do stotke", vabio me. "Igramo u pet centi poen, a ova dvojica igraju hereve kako se metuzalemi eve."
Hugh i Ashlev budalasto se nakese kao da im je upravo upuen kompliment. Ronniejeve uvrede bile su tako grube i neuvijene, tako otrovne, da ih je veina deki shvaala kao vic, moda ak i kao prikrivene komplimente. No one nisu bile ni jedno ni drugo. Ronnie je ozbiljno mislio svaku neljubaznu rije koju bi izgovorio.
"Ronnie, imam test u utorak, a ne kuim ovo o geosinklinalama."
"Serem ti ja na geosinklinale", ree Ronnie i Ashlev Rie zacere-ka. "Jo ti ostaje dananji dan, cijeli dan sutra i cijeli ponedjeljak za jebene geosinklinale."
"U ponedjeljak imam predavanja, a sutra smo Skip i ja namjeravali skoknuti u Oldtown. U metodistikoj crkvi prireuju protenje i mi smo-"
"Prestani, nemoj vie, potedi moje bolno mudo i ne spominji mi ta sranja, seljaino. Ba i da mi se aneo Mihael52 nasue u maru, je l'jasno? Sluaj, Pete-"
"Ronnie, zaista-"
"Vi dvije pregorjele arulje ni makac!" Ronnie ubojito pogleda Ashleva i Hugha. Nijedan se nije usudio ni pisnuti. Vjerojatno su imali osamnaest godina kao mi ostali, ali svi koji su ikad studirali rei e vam da se svakog rujna pojavi nekoliko iznimno mladih osam-naestogodinjaka, osobito iz ruralnih drava. Ronnie je uspijevao kod tih mladih. Ispunjavao ih je strahopotovanjem. Posuivao je njihove bonove za menzu, pljaskao ih runicima pod tuevima, optuivao da podravaju program veleasnog Martina Luthera Kmice
52 Referenca na popularnu pobonu pjesmu "Michael rows the boat ashore" /Michael je doveslao do obale (rijeke Jordan)/.
(koji se, rekao bi vam Ronnie, na prosvjedne skupove vozi u svom Japajaguaru), posuivao od njih novac i odgovarao na svako traenje ibice reenicom: "Mo se slikat, majmune." Oboavali su Ron-nieja usprkos svemu tome... zbog svega toga. Oboavali su ga jer je to bilo tako... studentski.
Ronnie me zgrabi oko vrata i pokua izvui u hodnik kako bi porazgovarao sa mnom nasamo. Ja, nimalo pun strahopotovanja prema njemu, a pomalo i zgaen mirisima zvjerinjaka koji su zapu-hivali ispod njegovih pazuha, priklijetim mu prste, savijem ih prema natrag i maknem mu ruku. "Ne ini to, Ronnie."
"Joj, jao, joj, u redu, u redu! Samo izai trenutak, moe? I prestani s tim, to boli! Osim toga, to je ruka kojom drkam! Isuse! Jebiga!"
Pustim mu ruku (upitavi se je li ju oprao nakon posljednjeg dr-kanja), ali mu dopustim da me odvue u hodnik. Tamo me uhvati za nadlaktice i obrati mi se ozbiljno, iskolaenih smolastih oiju.
"Oni deki ne znaju igrati", ree on zadihanim, povjerljivim ap-tom. "Petesky, oni su par pobaenih embrija, ali oboavaju tu igru. Oboavaju, shvaa? Ja je ne oboavam, ali za razliku od njih, jaje znam igrati. Usto sam i vorc, a veeras se daju dva Bogartova filma u Haucku. Uspijem li ih oderati za dva dolara-"
"Bogartovi filmovi? Je li moda jedan od njih Pobuna na brodu Caine?"
"Tako je. Pobuna na brodu Caine i Malteki sokol, Bogie u najboljem izdanju, jebote, eka se samo tebe, duo. Opeljeim li ona dva abortusa za dva dolara, mogu ii. Opeljeim li ih za etiri, pozvat u neku roksu iz Franklina, povesti je sa sobom, moda mi ga poslije popui." To je bio Ronnie, uvijek zadrti romantiar. Ukae mi se prizor njega kao Sama Spadea u Maltekom sokolu kako govori Mary Astor da padne na koljena i fafa. Od same pomisli zaepili su mi se sinusi.
"Ali postoji velik problem, Pete. Herevi utroje su riskantni. Tko da se usudi odigrati herc kad j e j edna karta vika? " 
"Kako igra? Partija zavrava sa sto poena, svi gubitnici plaaju pobjedniku?"
"Aha. Pridrui li nam se, pljucnut u ti polovicu svoje zarade. Plus, vratit u ti ono to ti izgubi." Obasja me svetakim smijekom.
"A ako ja tebe pobijedim?"
Ronnie se na trenutak lecne, a onda se jo ire nasmijei. "Ne u ovom ivotu, duo. Ja sam znanstvenik u kartama."
Pogledam na sat, pa u Ashleva i Hugha. Zaista nisu djelovali kao bogzna kakva konkurencija, Bog ih blagoslovio. "Zna to", rekoh. "Jedna partija do stotke. Pet centi poen. Nitko nikome nita ne vraa. Igramo, onda ja uim, i svi provedemo ugodan vikend."
"Vai." Dok smo se vraali u itaonicu, on doda: "Simpatian si mi Pete, ali je posao posao - tvoji srednjokolski pederi od frendo-va nikad ti ga nisu smjestili ko to u ti gaja danas smjestiti."
"U srednjoj koli nisam izlazio s pederima", rekoh ja. "Veina vikenda otila mije na stopiranje do Levvistona da ti guzim sestru."
Ronnie se nasmijei od uha do uha, sjedne, podigne pil karata, pone mijeati. "Dobro sam je istrenirao, je l' da?"
Niste se mogli spustiti nie od sinia gospoe Malenfant, pa to je. Mnogi su pokuali, ali koliko ja znam nikome nije uspjelo.
Ronnie je bio zadrti prostak, ljigavac, u vjenom oblaku gljivinog majmunskog smrada, ali je znao kartati, skidam kapu. Nije bio veleum kakvim se predstavljao, barem ne u igri hereva u kojoj srea igra veliku ulogu, ali je bio dobar. Kad bi se stopostotno usredotoio na igru, mogao je upamtiti gotovo svaku kartu koju je netko odigrao... vjerojatno razlog zbog kojeg nije volio hereve utroje, zbog one karte vika. No kad te udarne karte nije bilo, Ronnieja je bilo teko dobiti.
Svejedno sam sasvim dobro proao tog prvog prijepodneva. Kad je Brennan probio stotku u prvoj odigranoj partiji, ja sam imao trideset tri poena a Ronnie dvadeset osam. Prole su dvije ili tri godine otkad sam posljednji put igrao hereve, prvi put u ivotu sam igrao za novac i smatrao sam da su dva novia mala cijena za tako neoekivanu razbibrigu. Ta je runda kotala Ashleva dva dolara i pedeset centi; baksuzni Hugh morao je iskeirati tri i ezdeset. inilo se daje
Ronnie ipak uspio namaknuti novac za spojak, iako sam smatrao da bi ta cura morala biti velika Bogartova oboavateljica da mu ga popui. Pa ak i da ga poljubi za laku no, kad smo ve kod toga.
Ronnie se naduo poput vrane koja uva svjei komad ubijene strvine na cesti. "Priroda me obdarila", ree on. "ao mi je vas koje nije, ali mene jest, Riley. Kao to se kae u onoj pjesmi Doorsa, ljudi ne znaju ali curice razumiju."
"Bolestan si, Ronnie", rekoh.
"Hou odigrati jo jednu", ree Hugh. Mislim daje P. T. Barnum imao pravo, zaista se svake minute rodi netko kao Hugh. "Hou vratiti novac."
"Pa", ree Ronnie i otkrije svoje neiste zube u irokom osmijehu, " voljan sam ti barem pruiti priliku." On pogleda u mene. "to kae, kompa?"
Moj udbenik iz geologije leao je na trosjedu iza mene. elio sam vratiti svojih dvadeset pet centi i osvojiti jo nekoliko da zveckaju zajedno s njima. A jo sam vie elio oitati lekciju Ronnieju Ma-lenfantu. "Podijeli ih", rekoh, a onda prvi put izgovorim rijei koje u izgovoriti najmanje tisuu puta u nekoliko sljedeih munih tjedana: "Dodajemo ulijevo ili udesno?"
"Nova partija, dodaje se udesno. Kojeg li kretena." Ronnie zak-voca, protegne se i sretno se zagleda kako se karte ispredaju iz pila. "Boe, kako oboavam ovu igru!"
Tek me druga partija uinila ovisnikom. Ovaj se put umjesto Hugha Ashley vinuo stotki pod oblake, zduno potpomognut Ron-niejem koji bi bespomonom Ashu na svakom koraku uvalio Gadu-ru. Ja sam u toj partiji samo dvaput dobio pik damu. Prvi put sam je zadrao kod sebe etiri uzastopna tiha iako sam njome mogao zaskoiti Ashleya. Naposljetku, kad sam ve pomislio da sam samome sebi iskopao jamu, Ashley prepusti otvaranje Hughu Brenannu, koji
spremno baci karo. Trebao je znati da ja nemam te boje, da je nemam od poetka dijeljenja, ali Hughovi ovoga svijeta malo toga znaju. Pretpostavljam daje to razlog zbog kojeg Ronnieji ovoga svijeta oboavaju kartati s njima. Ja zainim tih Gadurom, uhvatim se za nos i zatrubim Hughu. Tako smo dobrih starih ezdesetih govorili "Buuu!"
Ronnie se namrti. "Zato si to uinio? Mogao si izbaciti ovog karoljupca!" On kimne glavom prema Ashlevu, koji je gledao u nas prilino praznog pogleda.
"Da, ali nisam ja toliko glup." Kucnem prstom po papiru na kojem smo zapisivali poene. Ronnie je u tom trenutku imao trideset poena, a ja trideset etiri. Ostala dvojica bili su daleko od toga. Pitanje nije bilo koja e od Ronniejevih rtava izgubiti, nego koji e od one dvojice koji znaju kartati pobijediti. "Zna, ne bih imao nita protiv toga da i ja pogledam one Bogiejeve filmove. Duo."
Ronnie pokae svoje sumnjive zube u irokom smijeku. Tad je ve igrao za galeriju; privukli smo oko est kibica. Meu njima su bili Skip i Nate. "Ti bi se tako igrao, ha? U redu. Rairi guzove, glupane, jer u te potorbat."
Dva dijeljenja kasnije, potorbao sam ja njega. Ashlev, koji je poeo to posljednje dijeljenje s devedeset osam poena, urno prekorai doputenu granicu. Kibici su bili tihi kao bubice, ekali da vide hou li zaista uspjeti Ronnieju uvaliti est hereva-broj hereva koji bi on trebao pokupiti da ga pobijedim s jednim poenom prednosti.
Ronnie je isprva djelovao sigurno, odigravao karte manje vrijednosti u svakom tihu, klonei se da baca prvi. Kad u herevima ima dobre karte male vrijednosti, praktiki si neprobojan. "Riley je peen!" obavijesti on gledatelje. "Prepeen!"
I ja sam tako mislio, ali sam barem u ruci imao pik damu. Uvalim mu lije, jo mogu pobijediti. Neu naroito zaraditi na Ronnieju, ali bi ostala dvojica vidjela svoga boga: ukupno pet dolara za njih dvojicu. A ja bih vidio promjenu na Ronniejevu licu. To sam najvie elio, da vidim kako iezava prepotencija a uvlai se impotencija. elio sam mu zaepiti usta.
Odluivalo se u posljednja tri tiha. Ashlev odigra herc esticu. Hugh odigra peticu. Ja odigram trojku. Opazim kako je Ronnieju iz-blijedio smijeak s lica kad je odigrao devetku i odnio tih. To je smanjilo njegovu prednost na bijedna tri poena. to je bilo jo bolje,
najzad je morao prvi bacati. Meni su u ruci ostali tref deko i pik dama. Ukoliko Ronnie ima maloga trefa i odigra ga, pokuat u Ga-duru i morati otrpjeti njegovo likujue kretanje, koje e biti otrovno zajedljivo. Ali ako...
On odigra karo peticu. Hugh odigra karo dvojku, kartu nie vrijednosti, a Ashley, smijeei se zbunjeno to je ukazivalo da nema pojma to radi, odigra kartu druge boje.
Mrtvaka tiina u sobi.
A onda, smijeei se, ja dovrim tih -Ronniejev tih - bacivi pik damu na one tri karte. Zauje se tih uzdah oko kartakog stola i kad sam podigao pogled, shvatim daje onih est kibica sad preraslo u skoro dvostruki broj. David Dearborn stajao je naslonjen na dovratak, prekrienih ruku, i mrtio se. Iza njega, u hodniku, stajao je jo netko. Netko tko se oslanjao o par taka.
Pretpostavljam daje Dearie ve provjerio u svom od listanja rasku-pusanom pravilniku - Paviljonski kuni red na sveuilitu Maine, izdanje 1966.-1967. - i razoarao se kad je shvatio da ne postoji nijedan propis protiv kartanja, premda se kartalo za novac. Ali vjerujte mi da njegovo razoaranje nije bilo nita u usporedbi s Ronniejevim.
Na svijetu ima ljudi koji znaju gubiti, ima onih koji planu kad izgube, ili se dure, ili su drski, ili se rasplau... a ima i onih koji skroz-naskroz popizde. Ronnie je bio od tih koji skroz-naskroz popizde. Koa na obrazima poprimila mu je ruiastu boju, a oko pritia gotovo ljubiastu. Usta su mu se utanjila u sjenku i vidio sam kako mu se eljust mie dok se grizao za usne.
"Mili Bogo", ree Skip. "Pogledajte tko je dobio po piksi."
"Zato si to uinio?" provali iz Ronnieja. Nije pogledao u Skipa, nije gledao ni u koga u prostoriji, osim u mene. "Zato si to uinio, pizdo kretenska?"
Njegovo me pitanje zbunilo no - dopustite mi da to priznam - njegov me gnjev oduevio. "Pa", rekoh, "prema rijeima Vincea Lombardija, pobjeda nije sve - ona je jedina vana. Plati, Ronnie."
"Ti si peder", ree on. "Ti si pederski majordomo. Tko je dijelio?"
"Ashlev", rekoh. "Ako eli rei da sam varao, reci to otvoreno. A onda u zaobii stol, zgrabiti te prije no to uspije pobjei i prebiti te ko maku."
"Nitko nikoga nee prebiti kao maku na mom katu!" strogo e Dearie s vrata, ali ga nitko nije zarezivao. Gledali su u Ronnieja i mene.
"Nisam rekao da si varao, samo sam pitao tko je dijelio", ree Ronnie. Gotovo da sam vidio kako se trudi pribrali, progutati knedlu kojom sam ga naopao i nasmijeiti se pritom, ali je u oima (krupne i svijetlozelene, te su oi bile jedino to je spaavalo Ronnieja) imao suze bijesa, a ispod usnih resica vrci njegovih eljusti nastavili su se napinjati i oputati. Kao da gledate kako mu dvojno srce kuca s obje strane lica. "Tko te jebe, pobijedio si me za deset poena. To je pedeset centi, velika stvar."
Ja u srednjoj koli nisam bio vrstan momadski sporta kao Skip Kirk - rasprave i atletika bile su mi jedine izvannastavne aktivnosti - i nikad u ivotu nikome nisam rekao da u ga prebiti kao maku. No inilo mi se da ne bi bilo loe poeti od Ronnieja, i Bog mije svjedok da sam mislio ozbiljno. Mislim da su i ostali to shvatili. U sobi se osjeao silan naboj adolescentskog adrenalina; moglo ga se omirisati, gotovo i okusiti. Jednim svojim dijelom - velikim dijelom - elio sam mu jo vie zabiberiti. Jednim svojim dijelom elio sam mu ga spraiti, razjebati ga onako do daske.
Novac se stvori na stolu. Dearie naini korak naprijed, smrknutiji no prije, ali ne ree nita... barem ne na tu temu. Umjesto toga upita je li netko od prisutnih namazao njegova vrata kremom za brijanje, ili zna tko jest. Svi se okrenemo i pogledamo u njega, i tako primijetimo daje Stoke Jones stao navrata kad je Dearie zakoraio u sobu. Stoke je visio na svojim takama i motrio nas svojim ueglim oima.
Na trenutak zavlada tajac, a onda Skip ree: "David, siguran si da nisi moda hodao u snu i sam to uinio?" Ovo bude pozdravljeno grohotom pa je sad bio red na Dearieja da pocrveni. Rumen mu je krenula od vrata i uspuzala preko obraza i ela do korijena njegove uredne frizure - za Dearieja ne dolazi u obzir homika bitlsica, najljepa hvala.
"Razglasite daje bolje da se to vie ne ponovi", ree Dearie, nesvjesno oponaajui Bogieja na svoj jadni nain. "Neu dopustiti sprdanje s mojim autoritetom."
"Ma goni se", promrmlja Ronnie. Bio je pokupio karte i neutjeno ih mijeao.
Dearie zagrabi u sobu u tri krupna koraka, pograbi Ronnieja za ramena njegove Ivy League majice i povue ga. Ronnie ustane sam
da mu se majica ne podere. Nije imao puno dobrih majica; nitko od nas nije imao.
"to si mi rekao, Malenfant?"
Ronnie pogleda oko sebe i ugleda ono to je, pretpostavljam, uglavnom viao u ivotu: ni od koga pomoi, ni od koga suosjeanja. Po obiaju, ostao je usamljen. A nema pojma zato.
"Nisam nita rekao. Dearborn, nemoj biti tako paranoian, je-bote."
"Ispriaj se."
Ronnie se vrpoljio u njegovu stisku. "Nisam nita rekao, zato bih se ispriavao ni za to?"
"Svejedno se ispriaj. A elim uti iskreno aljenje."
"Ma prekini", ree Stoke Jones. "Svi vi. Trebali biste se vidjeti. Glupost na n-tu potenciju."
Dearie pogleda u njega, iznenaeno. Mislim da smo svi bili iznenaeni. Moda je i Stoke bio iznenaen.
"Dearie, popizdio si jer ti je netko namazao vrata", ree Skip.
"Ima pravo, popizdio sam. I elim ispriku od tebe, Malenfant."
"Ma pusti to", ree Skip. "Ronnieja je spopao bijes jer je izgubio za dlaku. Nije ti on namazao ta tvoja jebena vrata."
Pogledam u Ronnieja da vidim kako on doivljava rijetko iskustvo da mu netko dri tangu i ugledam izdajniki pomak njegovih zelenih oiju - gotovo daje mirnuo. U tom sam trenutku bio skoro uvjeren da je Ronnie zaista namazao Deariejeva vrata. Tko je meu mojim poznanicima bio vjerojatniji kandidat?
Daje Dearie primijetio taj mali treptaj krivnje, uvjeren sam da bi doao do istog zakljuka. Alije gledao u Skipa. Skip mu je mirno uzvraao pogled, i nakon jo nekoliko sekundi, kako bi izgledalo (njemu ako ne nama ostalima) da je to njegova odluka, Dearie pusti Ronniejevu majicu. Ronnie se otrese, zagladi nabore na ramenima, pa pone prekapati po depovima u potrazi za sitniem da me isplati.
"Oprosti", ree Ronnie. "to god da te raznjupalo, oprosti. Vraki mi je ao, ao mi je u piku materinu, ao mi je u tri pike materine. U redu?"
Dearie naini korak natrag. Bio sam osjetio adrenalin; pretpostavio sam daje Dearie jednako tako osjetio valove mrnje kako se valjaju prema njemu. ak je i Ashlev Rie, koji je izgledao kao bumbar od medvjeda iz crtica, gledao u Dearieja ravnoduno, nesklono. Bio
je to primjer onoga to bi pjesnik Gary Snyder moda nazvao bej-zbolom loe karme. Dearie je bio studentski nadzornik - prvi promaaj. Pokuao je upravljati naim katom kao daje posrijedi produetak njegova oboavanog ROTC-a - drugi promaaj. A usto je bio i tikvan s druge godine u vrijeme kad su studenti druge godine jo bili uvjereni daje maltretiranje brucoa njihova sveta dunost. Trei promaaj, Dearie, izvan igre si.
"Prenesite ostalima da neu trpjeti srednjokolska sranja na mom katu", ree Dearie (njegovu katu, da ne povjeruje). Stajao je uspravan kao svijea u svojoj majici s logom U ofM i kaki hlaama - izglaanim kaki hlaama, premda je bila subota. "Ovo nije srednja kola, gospodo; ovo je paviljon Chamberlain na Universitv of Maine. Proli su vai dani potezanja grudnjaka. Vrijeme je da se ponete ponaati kao studenti."
Pretpostavljam daje postojao razlog zbog kojeg sam u godinjaku srednje kole Gates Fali za kolsku godinu 1966. proglaen vic-maherom godita. Ja sad lupnem petama i prilino uspjeno pozdravim vojniki po britanski, dlana okrenutog gotovo sasvim prema van. "Razumijem!" dreknem. Galerija se nervozno nasmije, Ronnie prostaki zaceri, a Skip nasmijei od uha do uha. Skip pogleda u Dearieja i slegne ramenima, podigne obrve, izvrne podignute dlanove. Vidi kako to ide? poruivala je njegova gestikulacija. Ponaa li se kao sero-nja, tako e se ljudi odnositi i prema tebi. Mislim da je savren govorniki dar bezmalo uvijek nijem.
Dearie pogleda u Skipa, takoer nijemo. A onda pogleda u mene, bezizraajnog, gotovo otupjelog lica, ali sam poelio da sam barem jedanput odolio nagonu da izvalim neku duhovitost. Problem je u tome to roeni pametnjakovi u devedeset posto sluajeva poslua taj nagon prije no to se mozak uope ubaci u prvu. Kladim se da je u drevno doba hrabrih vitezova prilian broj dvorskih luda bio objeen za muda. Toga nema u Morte D'Arthur, ali mislim daje moralo biti tako - smij se sad, ti harlekinski zvekane. U svakom sluaju, znao sam da sam stekao neprijatelja.
Dearie izvede gotovo savren poluokret i krupnim koracima zagrabi iz itaonice. Ronniejeva labrnja objesila se u grimasi koja mu je dodatno nagrdila lice; cer zlikovca u kazalinoj melodrami. On iza Deariejevih uzmiuih lea naini pokret kao da seta koicu. Hugh Brennan nakratko zahihoe, ali se nitko poteno ne nasmije. Stoke Jones je ispario, oito zgaen svima nama.
Ronnie pogleda oko sebe, sjajnih oiju. "Dakle", ree on. "Ja sam jo oran za igru. Pet centi poen, tko eli igrati?"
"Jau",reeSkip.
"I ja", rekoh i ne pogledavi prema udbeniku iz geologije.
"Herevi?" upita Kirby McClendon. On je bio najvii mladi na katu, moda najvii i na fakultetu - najmanje metar devedeset osam, i imao izduljenu, alobnu facu jednog panijela. "Naravno. Dobar izbor."
"Ami?"upitaAshley.
"Jupi!" ree Hugh. Neke ljude zaista mori neutaiva glad za kanjavanjem.
"Za ovim ste stolom nadigrani", ree Ronnie za njega gotovo ljubaznim tonom. "Zato ne igrate za nekim drugim stolom?"
Ashley i Hugh to i uine. U etiri sata, svi su stolovi u itaonici bili zauzeti kvartetima brucoa s drugog kata, stipendistikom sirotinjom koja je morala kupovati ispitne materijale u antikvarijatu fakultetske knjiare, a koja je kartala hereve po pet centi poen. U naem paviljonu tako je otvorena sezona ludila.
8
Subotnja veera bila je jo jedno od mojih deurstava na sudo-perskoj vrpci u menzi Holvoke. Usprkos pupanju mog zanimanja za Carol Gerber, pokuao sam nagovoriti Brada Witherspoona da se zamijenimo - Brad je deurao nedjeljom za doruak, a mrzio je rano ustajati gotovo jednako kao Skip - ali je Brad odbio. Tad je ve i on kartao i bio laki za dva dolara. Pomamno je igrao ne bi li nadoknadio izgubljeno. Samo je odmahnuo glavom i otvorio tih s pikom. "Poinje lov na Gaduru!" zateke on, zazvuavi sablasno slino Ronnieju Malenfantu. Najpodmuklija Ronniejeva osobina bila je to to su maloumnici smatrali da ga se isplati oponaati.
Ustanem sa svog mjesta za izvornim stolom, gdje sam proveo ostatak dana, i moje mjesto istog trenutka zauzme mladi po imenu
Kenny Auster. Zaradio sam skoro devet dolara (uglavnom zato to se Ronnie preselio za drugi stol kako mu ne bih smanjivao zaradu) i trebao sam biti dobre volje, ali nisam bio. Nije mi bilo do novca, nego do igre. elio sam nastaviti igrati.
Neutjeno krenem niz hodnik, zavirim u sobu i upitam Natea eli li jesti rano s osobljem kuhinje. On samo odmahne glavom i mahne mi da odem ne podigavi pogled s udbenika iz povijesti. Kad ljudi govore o studentskoj politikoj angairanosti ezdesetih godina, uvijek se moram podsjetiti da je veina studenata prola kroz tu sezonu ludila poput Natea. Nisu dizali glavu ni pogled s udbenika iz povijesti dok su se povijesni dogaaji zbivali posvuda oko njih. to ne znai da je Nate bio sasvim nesvjestan situacije ili potpuno po strani, izoliran u pregracima itaonice, kad smo ve kod toga. ut ete.
Krenem prema Palai Puste povukavi zatvara na jakni do kraja zbog mraznog zraka. Bilo je etiri i petnaest. Menza se slubeno otvarala u pet sati, pa su staze koje su se stjecale u Bennettovu prilazu bile gotovo prazne. No Stoke Jones je bio tamo, zguren nad svojim takama, mrko zagledan u neto na stazi. Nisam se iznenadio kad sam ga ugledao; ako ste bili invalid, mogli ste klopati sat ranije nego ostali studenti. Koliko se sjeam, to je bila jedina povlastica koju su hendikepirani uivali. Ako ste bili tjelesno sjebani, mogli ste jesti s kuharicama. Onaj troprsti vrapji trag na leima njegova kaputa jasno se i vrlo crno isticao na kasnoj svjetlosti.
Kad sam mu se primaknuo, ugledam to on to gleda - Uvod u sociologiju. Pala mu je na izblijedjele crvene opeke Bennettova etalita i pokuavao je smisliti nain na koji bi je mogao ponovno podignuti a da ne Ijosne na nos. Uporno je bockao knjigu vrhom take. Stoke je imao dva, a moda i tri para razliitih taka; dananje su bile one koje su mu podbaale podlaktice nizom uspinjuih elinih ovratnika. uo sam ga kako u bradu mumlja: "Rip-rip, rip-rip" dok je beskorisno gurkao knjigu amo-tamo. Dok je on purao na svojim takama, to "rip-rip" imalo je odluan prizvuk. No u ovoj je situaciji zvualo frustrirano. U razdoblju u kojem sam poznavao Stokea (neu ga zvati Rip-Rip, iako su mnogi Ronniejevi imitatori stekli tu naviku do kraja semestra), fasciniralo me to na koliko se razliitih naina moe izgovoriti "rip-np". To je bilo prije no to sam otkrio da Navajosi svoju rije za oblak izgovaraju na etrdeset razliitih naina. To je zapravo bilo prije no to sam otkrio puno toga.
uo me da dolazim pa je tako strelovito okrenuo glavu da se zamalo svejedno prevalio. Pruim ruku da ga pridrim. On se trgne unatrag; izgledao je kao da pliva u starom vojnikom kaputu koji je imao na sebi.
"Makni se od mene!" Kao daje oekivao da u ga gurnuti. Podignem ruke da mu pokaem da sam bezopasan pa se sagnem. "I prste dalje od moje knjige!"
To nisam isposlovao, nego sam podigao knjigu i tutnuo mu je pod ruku kao novine.
"Ne treba mi tvoja pomo!"
Zaustio sam da mu odbrusim, ali sam ponovno primijetio kako su mu obrazi bijeli oko krpica rumenila u njihovu sreditu, i kako mu je kosa vlana od potenja. Ponovno osjetim njegov miris - onu aromu preoptereenog transformatora - i shvatim da ga i ujem: disanje mu je bilo hrapavo, smrkavo. Ako Stoke Jones nije jo doznao gdje se nalazi ambulanta, slutio sam da e to uskoro doznati.
"Za Boga miloga, ta nisam se ponudio da te nosim pii-lonca." Pokuao sam zalijepiti smijeak na svoju njuku i otprilike uspijem. Dovraga, zato se ne bih smijeio? Nemam li devet dolara u depu koje nisam imao na poetku dana? Prema mjerilima drugog kata paviljona Chamberlain, bio sam bogat.
Jones me pogleda tim svojim crnini oima. Usne mu se utanje, ali odmah nakon toga on kimne glavom. "U redu. Prima se na znanje. Hvala." A onda nastavi svoj vratolomni uspon. Isprva mije prilino odmakao, ali tada nagib uini svoje i on uspori. Njegovo smrkavo disanje pojaa se i ubrza. uo sam ga jasno kad sam ga sustigao.
"A da uspori?" upitam.
On mi dobaci nestrpljiv pogled u stilu jo si tu. "A da mi ga popui?"
Pokaem u njegovu knjigu iz socke. "Ponovno klizi."
On zastane, uvrsti je ispod mike, pa se ponovno namjesti na take, zguren poput namoraste aplje, piljei u mene kroz kaskade crne kose. "Odlazi", ree on. "Ne treba mi gardedama."
Slegnem ramenima. "Nisam ti htio biti dadilja, samo sam elio drutvo."
"Ja ga ne elim."
Krenem svojim putem, srdit usprkos svojih devet dolara. Mi razredne lude nismo ludi za prijateljima - dva ili tri su nam najee
dovoljna za cijeli ivot - ali ne podnosimo lako ni kad nam netko da koaricu. Na je cilj golemi broj znanaca iz ijeg drutva odlazimo ispraeni smijehom.
"Riley", ree mi on iza lea.
Okrenem se. Odluio se ipak malo raskraviti, pomislim. Kako sam se prevario.
"Postoje geste i geste", ree on. "Namazati nadzornikova vrata pjenom za brijanje samo je stepenicu vie od brisanja mrklja o kolski stolac male Susie jer ne moe smisliti neki drugi nain da joj kae da je voli."
"Ja nisam namazao Deariejeva vrata", rekoh ja, jo srditiji.
"Aha, ali karta sa zvekanom koji je to uinio. Daje mu kredibilitet." Mislim da sam tad prvi put uo tu rije, koja je sedamdesetih i kokainom natopljenih osamdesetih godina dola na nevjerojatno lo glas. Uglavnom u politici. Mislim da je rije kredibilitet umrla od stida tu negdje 1986., upravo kad su svi oni sudionici proturatnih demonstracija iz ezdesetih godina i neustraivi borci za rasnu jednakost poeli otkrivati visokorizine obveznice, stil ivota a la Martha Stevvart53 i StairMaster54. "Zato trati vrijeme?"
To je bilo dovoljno izravno da me zasmeta, i rekoh neto to mi se sad kad razmiljam o tome, ini nevjerojatno glupo. "Imam puno vremena za gubljenje."
Jones kimne glavom kao da nije oekivao nita vie i nita bolje. Ponovno krene i proe pokraj mene uobiajeno purajui, pognute glave, zgrbljenih lea, uznjihale uznojene kose, udbenika iz socke vrsto stegnutog ispod mike. Ja priekam, oekujui da e ponovno strugnuti iz njegova stiska. A kad se to dogodi, pustit u ga daje nabada takom.
Ali mu nije mugnula ispod pazuha, i nakon to sam vidio daje stigao do ulaznih vrata menze, uhvatio se u kotac s njima i naposljetku odglavinjao unutra, ja odem svojim putem. Kad sam napunio svoj spremnik, sjednem s Carol Gerber i ostalim sudoperama. To je bilo najdalje to se moglo biti od Stokea Jonesa i to mije odgovaralo. Sje-
53 Martha Stevvart je popularna voditeljica radio i TV emisija i autorica knjiga, te urednica asopisa "Martha Stevvart Living", u kojem opisuje otmjen moderan ivot, vezano uz kuhanje, vrtlarenje i voenje kuanstva.
54 Vrsta sprave za tjelovjebu na kojoj se izvode pokreti penjanja po stubama.
am se daje on sjedio podalje i od ostalih invalidnih studenata. Stoke Jones sjedio je podalje od svih. Clint Easrvvood na takama.
Redovni korisnici menze poeli su pristizati u pet sati. U pet i petnaest, sudopersko je osoblje bilo u punom pogonu i tako je ostalo daljnjih sat vremena. Mnogi su studenti za vikend putovali kui, ali oni koji bi ostali dolazili su subotom na veeru koja se sastojala od graha, hrenovki i kukuruznog kruha. Za desert je bio Jell-O55. U Palai Puste, za desert se gotovo uvijek dobilo Jell-O. Ako se glavna kuharica osjeala vrckavo, moglo se dobiti Jell-O s komadiima voa.
Carol je prala pribor za jelo, i ba kad je guva poela jenjati, ona se okrene od pregradnog prozora, tresui se od smijeha. Obrazi su joj bili karmin crveni. Niz vrpcu se kotrljao Skipov uradak. Priznao je kasnije te veeri, ali sam ja odmah znao. Premda je bio student Pedagoke akademije i vjerojatno osuen da predaje povijest i trenira bejzbol u dobroj staroj srednjoj koli u Dexteru sve dok s otprilike pedeset devet godina ne otegne papke od sranog udara izazvanog cugom, Skip je po svemu trebao studirati umjetnost... to bi vjerojatno i uinio da nije bio potomak pet narataja farmera koji su govorili jes borami ijerbo i skuplja dara nego maslo. On je bio tek drugi ili trei lan svoje mnogobrojne obitelji (koja je bila, kako se Skip jednom prigodom izrazio, irskoholiarske vjeroispovijesti) koji se upisao na fakultet. Klan Kirkovih mogao je zamisliti profesora u obitelji - jedva nekako - ali ne i slikara ili kipara. A s osamnaest godina Skip nije mogao vidjeti dalje od njih. Jedino je znao da mu ne odgovara brlog u koji se pokuavao zavui, i to ga je inilo nemirnim. Zbog toga je upadao u tue sobe, pregledavao LP-je i kritizirao bezmalo svaiji glazbeni ukus.
55 Smjesa elatine, eera i vone arome, rastopljena u vruoj vodi pa ohlaena dok se ne zgusne.
No godine 1969. ve je kudikamo bolje znao tko je i to je. Te je godine konstruirao tablo od papirmaea s motivom vijetnamske obitelji koji je zapaljen na kraju antiratnog prosvjednog skupa odranog ispred Foglerove knjinice dok su Youngbloodsi pjevali "Get Toget-her" iz posuenog kompleta zvunika, a honorarni hipiji ipali u ritmu poput plemenskih ratnika poslije lova. Vidite kakva mi zbrka vlada u glavi? Bila je to Atlantida, to je jedino u to sam siguran, duboko ispod povrine oceana. Ona je papirnata obitelj gorjela, hipi prosvjednici pleui su skandirali: "Napalm! Napalm! ljam s nebesa!", a nakon nekog vremena sportai i lanovi studentskih bratstava poeli su bacati stvari. Isprva jaja. A onda kamenje.
No te veeri u jesen 1966. Carol nije prasnula u smijeh i okrenula se od vrpce s posuem zbog obitelji od Ijepenke, ve zbog jebeljivog ovjeka-hrenovke koji je stajao navrh Mattehorna od peenog graha iz menze Holvoke Commons. Kobasiica tanka poput istila za rotanje lule obijesne je strila na odgovarajuem mjestu. U ruci je drao zastavicu Universitv of Maine, na glavi mu je komadi plavog rupia bio presavijen u obliku brucoke kapice. Na prednjem dijelu pladnja, briljivo ispisana namrvljenim kukuruznim kruhom stajala je poruka JEDITE VIE MAINSKOG GRAHA!
Prilian broj jestivih umjetnikih radova stizao je po tekuoj vrpci za vrijeme mojih sudoperskih dana u Palai, ali mislim daje taj zasluio prvu nagradu. Stoke Jones bije bez sumnje proglasio gubitkom vremena, ali mislim da bi se u ovom sluaju prevario. Sve to te uspijeva nasmijati poslije vie od trideset godina nije gubitak vremena. Mislim daje neto takvo jako blizu besmrtnosti.
10
U pola sedam cviknuo sam karticu na odlasku, siao niz kosi prilaz iza kuhinje nosei posljednju vreu smea i ubacio je u jednu od etiri crne plastine kante poredane iza menze poput zatubastih elinih teretnih vagona.
Kad sam se okrenuo, ugledam Carol Gerber i jo dvije studentice kako stoje pokraj ugla zgrade, pue i gledaju kako se mjesec die na nebu. One dvije udalje se im sam ja priao, vadei svoje Pali Malli-ce iz depa na jakni.
"Hej, Pete, jedi vie mainskog graha", ree Carol i nasmije se.
"Aha." Pripalim cigaretu. A onda, ne razmiljajui previe, rekoh: "Veeras se u Haucku prikazuju dva Bogartova filma. Poinju u sedam. Moemo stii na poetak. Ide ti se?"
Ona je puila i trenutak mi ne odgovori, ali se i dalje smijeila i znao sam da e pristati. Prije sam se jedino elio vratiti u itaonicu na drugom katu i igrati hereve. No sad kad sam se maknuo od te igre, inila mi se kudikamo nevanijom. Zar sam se toliko raspigao da sam rekao da u prebiti Ronnieja Malenfanta kao maku? inilo se da jesam -jasno sam se toga sjeao - ali dok sam stajao tako na svjeem zraku s Carol, teko sam shvaao zato.
"Imam deka u Hanvichu", ree ona naposljetku.
"Znai li to ne?"
Ona odmahne glavom, i dalje se lagano smijeei. Dim iz njezine cigarete zaplovi joj preko lica. Osloboena mreice koju su djevojke morale nositi dok su prale posue, kosa joj lagano puhne preko ela. "To je informacija. Sjea se one serije Robija? 'Broj est, elimo. .. informaciju.'"
"Ja imam curu u Gates Fallsu", rekoh. "Jo jedna informacija."
"Ja imam jo jedan posao, dajem instrukcije iz matematike. Obeala sam da u veeras posvetiti sat vremena jednoj studentici s drugog kata. Integrali. Algebra. Izgubljeni je sluaj i samo kuka, ali je to est dolara na sat." Carol se nasmije. "Ovo postaje sve bolje, razmjenjujemo informacije kao ludi."
"Ali se Bogieju ne pie dobro", rekoh. No nisam se brinuo. Znao sam da emo gledati Bogieja. A mislim i da sam znao da nas u budunosti eka romansa. To je izazivalo udnovat osjeaj lakoe, kao da sam zbacio nekakav teret.
"Mogla bih nazvati Esther iz Haucka i rei joj da e instrukcije biti u deset umjesto u devet", ree Carol. "Esther je iva alost. Nikad ne izlazi. Uglavnom sjedi u sobi s viklerima u kosi i pie kui kako je teko studirati. Barem bismo mogli pogledati prvi film."
"Zvui dobro", rekoh.
Krenemo prema Haucku. To su bili dani, zaista; niste morali angairati djevojku za uvanje djece, odvesti psa u dvorite, nahraniti maku ili ukljuiti protuprovalni alarm. Naprosto ste otili.
"Je li ovo spoj?" upita ona nakon nekog vremena.
"Pa", rekoh, "mogao bi biti." Tad smo prolazili pokraj istonog krila i drugi su studenti punili staze, na putu prema dvorani.
"Dobro", ree ona, "jer sam ostavila torbicu u sobi. Ne mogu platiti svoj dio."
"Ne brini se, ja sam bogat. Danas sam prilino zaradio na kartama."
"Pokeru?"
"Herevima Zna tu igru?"
"ali se? U ljeto kad sam imala dvanaest godina provela sam tri tjedna u kampu Winiwinaia na jezeru George. U kampu YMCA-e, kampu za sirotinjsku djecu, tako ga je nazvala moja mama. Kia je padala skoro svaki dan, i jedino smo mogli igrati hereve i loviti Ga-duru." Pogled joj je odlutao daleko, onako kako se dogaa kad se ljudi spotaknu o neku uspomenu kao o cipelu u mraku. "Nai damu u crnom. Cherchez lafemme noire."
"To je ta igra, u to nema sumnje", rekoh premda sam znao da na trenutak nisam za nju uope postojao. A onda se ona vrati, udijeli mi osmijeh, i izvadi svoje cigarete iz depa traperica. U to smo vrijeme puno puili. Svi. U to se vrijeme smjelo puiti u bolnikim ekaonicama. Rekao sam to svojoj keri i ona mi isprva nije povjerovala.
Izvadio sam svoje cigarete i pripalio nam oboma. Bio je to divan trenutak, nas dvoje gledamo se na plamenu Zippova upaljaa. Nije bilo slatko kao poljubac, ali je bilo lijepo. Ponovno osjetim onu lakou u sebi, ono olakanje u grudima. Katkad ti se vidokrug proiri i postane optimistian. Kadto misli da moe vidjeti iza ugla, a moda je zaista tako. To su divni trenuci. kljocnuvi utrnem upalja i krenemo dalje, puei. Nadlanice su nam bile blizu, ali se nisu dodirivale.
"O koliko novca govorimo?" upita ona. "Dovoljno za bijeg u Ka-liforniju ili moda ne toliko?"
"Devet dolara."
Ona se nasmije i uhvati me za ruku. "Onda je ovo spoj", ree ona. "A moe mi kupiti i kokice."
"U redu. Je li ti vano koji je film prvi na programu?"
Ona odmahne glavom. "Bogie je Bogie."
"Istina", rekoh, ali sam se nadao da e biti Malteki sokol.
I bio je. Na pola filma, dok je Peter Lorre glumio svoju prilino zlokobnu homoseksualnu epizodu a Bogie gledao u nj s pristojnom, veselom nevjericom, ja pogledam u Carol. Gledala je u mene. Nag-nem se i poljubim njezina kokicama umaena usta na crnobijeloj mjeseini nadahnutog prvog filma Johna Hustona. Usne su joj bile slatke i prijemljive. Malo se odmaknem. Jo je gledala u mene. Onaj se smijeak vratio. A onda mi ponudi svoju vreicu kokica. Ja uzvratim svojom kutijom Dotsa, i odgledamo ostatak filma.
11
Na povratku u kompleks paviljona Chamberlain-King-Franklin, uhvatim je za ruku gotovo nesvjesno. Ona prilino leerno ispreplele svoje prste s mojima, ali mi se uini da sam osjetio stanovitu suzdranost.
"Vratit e se na Pobunu na Caineu?" upita ona. "Mogao bi, ukoliko jo ima svoj kupon. Ili bih ti ja mogla dati svoj."
"Ma ne, moram uiti geologiju."
"Kladim se da e se umjesto toga cijelu no kartati."
"Ne mogu si to priutiti", rekoh. Mislio sam ozbiljno; namjeravao sam se vratiti i uiti. Zaista.
"Samotnjaki jadi ili ivot mladog stipendista, sentimentalni roman Charlesa Dickensa. Plakat ete kad odvani Peter Riley skoi u rijeku nakon to primi obavijest da mu je Ured za stipendije ukinuo istu."
Nasmijem se. Bila je brza na pameti.
"Ja sam u istom sosu, zna. Zaseremo li, moda bismo mogli izvriti dvostruko samoubojstvo. U rijeku Penobscott s nama. Zbogom bezduni svijete."
"to cura iz Connecticuta uope radi na University of Maine?" upitam.
"To je malo komplicirano. A odlui li me ponovno pozvati van, mora znati da te mogu optuiti za napastovanje maloljetnica. Tek u u studenom napuniti osamnaest godina. Preskoila sam sedmi razred. To je bila godina kad su mi se roditelji razveli i osjeala sam se jadno. Imala sam izbor: ili trebati cijele dane ili postati jedna od onih harvikih srednjokolki, cura s ugla, koje maturiraju iz valje-nja i uglavnom zatrudne u esnaestoj. Zna na koje mislim?"
"Naravno." U Gatesu ih se vialo u hihouim grupicama ispred Frank's Fountaina ili Dairy Delisha, kako ekaju deke da stignu u svojim Fordovima sputenih prednjih ovjesa i u nabrijanim Plvmout-hima, brzim autima zvonolikih odbojnika i s naljepnicama na stranjim prozorima na kojima pie FRAM i QUAKER STATE56. Te se iste cure moglo vidjeti kao odrasle ene na drugom kraju glavne ulice, deset godina starije i dvadeset kilograma tee, kako piju pivo i trgaju estice u Chuckvjevoj gostionici.
"Pretvorila sam se u stroj za uenje. Otac mi je radio u ratnoj mornarici. Otiao je u invalidsku mirovinu i preselio se ovdje u Maine... Damariscotta, na obali?"
Kimnem glavom, pomislivi na deka Diane Renee, onoga koji je rekao svi u boj za narod svoj i otiao na ratni brod a-joooooj.
"ivjela sam s majkom u Connecticutu i pohaala harviku srednju kolu. Prijavila sam se na esnaest fakulteta i samo su me tri odbila... ali..."
"Ali su oekivali da sama plaa kolovanje a ti nisi mogla."
Ona kimne glavom. "Mislim da su mi pune stipendije izmakle za moda dvadesetak bodova na SAT-u. Vjerojatno mi ne bi nakodilo ni da sam imala koju izvannastavnu aktivnost, ali sam bila previe zauzeta grijanjem stolice. A onda sam se ve prilino spanala sa Sully-Johnom..."
"Onim tvojim dekom?"
Ona kimne glavom, ali ne kao daje taj Sully-John zanima. "Jedina dva fakulteta koji su nudili realistinu financijsku pomo bili su Maine i UConn. Odluila sam se za Maine jer se tad vie nisam ba najbolje slagala s majkom. este svae."
"Slae se bolje s ocem?"
56 FRAM su poznate trgovine za prodaju rezervnih autodijelova. QUAKER STATE proizvodi ulje za automobile te sredstva za odravanje automobilskih motora i automobila.
"Jedva da ga i vidim", ree ona suhim, poslovnim tonom. "On ivi s tom nekom enom koja... lou i gloe se, neka ostane na tome. Ali je on prijavljen u dravi Maine, ja sam mu ki, i ovdje imam stipendiju. Nisam dobila koliko mije potrebno - iskreno reeno, UConn je ponudio bolje uvjete - ali se ja ne bojim malo rada. Isplati se, samo da se maknem."
Ona duboko udahne noni zrak i izdahne ga, mlijenog. Bili smo nadomak Franklina. U predvorju sam vidio mladie kako sjede na tvrdim plastinim stolcima i ekaju da djevojke siu. Izgledali su kao stranica iz policijske fototeke. Isplati se samo da se maknem, rekla je. Je li pritom mislila na majku, grad i svoju srednju kolu, ili je time obuhvatila i deka?
Kad smo stigli do irokih dvostrukih vrata na proelju njezina paviljona, zagrlim je i ponovno se prignem da je poljubim. Ona poloi ruke na moja prsa i zaustavi me. Nije se odmaknula, samo me zaustavila. Podigla je lice prema meni i nasmijeila mi se tim svojim smijekom. Mogao bih zavoljeti taj smijeak, pomislim - bio je to smijeak od pomisli na koji biste se mogli probuditi usred noi. Kao i plave oi i plava kosa, ali uglavnom taj smijeak. Usne su se samo malo uvijale, ali su kutovi usta svejedno tonuli u jamice.
"Moj se deko zapravo zove John Sullivan", ree ona. "Kao onaj boksa. A sad ti meni reci ime svoje cure."
"Annmarie", rekoh, ne marei odve za to kako e zazvuati iz mojih usta. "Annmarie Soucie. etvrti razred srednje kole u Gate-su." Pustim Carol. Kad sam to uinio, ona makne ruke s mojih prsa i uhvati moje.
"To je informacija", ree ona. "Informacija, i nita vie. Jo me eli poljubiti?"
Kimnem glavom. elio sam to vie no ikad.
"U redu." Ona podigne lice, zatvori oi, malko rastvori usta. Izgledala je kao dijete koje u podnoju stuba eka na tatin poljubac za laku no. Bilo je to tako draesne da sam se zamalo nasmijao. No umjesto toga, prignem se i poljubim je. Ona mi uzvrati poljubac s uitkom i poletom. Nije bilo doticanja jezicima, ali je to svejedno bio temeljit, ispitujui poljubac. Kad se odmaknula, obrazi su joj bili za-areni a oi sjajne. "Laku no. Hvala ti za film."
"Bi li ponovila?"
"Moram razmisliti o tome", ree. Smijeila se, ali joj je pogled bio ozbiljan. Pretpostavljam da joj se deko motao po glavi; znam da se
Annmarie motala po mojoj. "A mogao bi i ti. Vidimo se u menzi u ponedjeljak. to ti ima?"
"Ruak i veeru."
"Ja imam doruak i ruak. Vidimo se za ruak."
"Jedi vie mainskog graha", rekoh. To je nasmije. Ona ue u zgradu. Gledao sam za njom, stojei vani podignutog ovratnika, s rukama u depovima i s cigaretom izmeu usana. Osjeao sam se kao Bogie. Gledao sam kako je rekla neto djevojci na recepciji a onda pourila na kat, jo se smijui.
Vratim se u Chamberlain po mjeseini, vrsto odluivi da se ozbiljno prihvatim geosinklinala.
12
Otiao sam u itaonicu na drugom katu samo da uzmem udbenik iz geologije; kunem se da je to istina. Kad sam tamo stigao, sve stolove - plus jedan ili dva vjerojatno oteta s drugih katova - zauzeli su kvarteti luda koje su igrale hereve. ak je u kutu jedna gru-pica sjedila na podu prekrienih nogu i napeto piljila u svoje karte. Izgledali su kao nevoljni jogiji. "Lovimo Piku!" Ronnie Malenfant drekne cijeloj sobi. "Istjerat emo mi tu gaduru, deki!"
Uzmem knjigu iz geologije sa trosjeda na kojem je leala cijeli dan i no (netko je sjeo na nju i odgurao je izmeu dva jastuia, ali je tu curu bilo teko sasvim sakriti) i zagledam se u nju onako kako biste se mogli zagledati u neki umjetniki rad nepoznate namjene. U dvorani Hauck, dok sam sjedio pokraj Carol Gerber, ovo sumanuto kartako banenje inilo mi se poput sna. A sad mi se Carol uini kao neto iz sna - Carol i njezine jamice na obrazima i njezin deko boksakog imena. Jo sam imao est dolara u depu i bilo je glupo osjeati se razoaranim samo zato to za mene nije bilo mjesta ni u jednoj partiji.
Uiti, eto to sam morao. Sprijateljiti se s geosinklinalom. Utabo-rit u se u itaonici na prvom katu ili moda nai tihi kutak u podrumskoj sobi za rekreaciju.
Upravo dok sam odlazio s Povijesnom geologijom ispod mike, Kirby McClendon baci svoje karte i vikne: "U kurac sve! Skrahirao sam! A sve zato to bi me uvijek dopala ta jebena pik dama! Narode, dobit ete svoje priznanice, ali kunem se da nemam ni centa!" Proe pokraj mene ne osvrnuvi se, pa sagne glavu dok je prolazio kroz vrata - uvijek sam smatrao da je tolika visina neka vrsta prokletstva. Mjesec dana kasnije, Kirby e skrahirati u puno irem smislu, jer e ga njegovi prestraeni roditelji ispisati s fakulteta nakon ivanog sloma i kenjkavog pokuaja samoubojstva. Ni prva ni posljednja jesenska rtva hercomanije, ali jedina koja se pokuala deknuti tako daje popila dvije boice djejih aspirina s okusom narane.
Lennie Doria i ne pogleda za njim, nego u mene. "Hoe ga zamijeniti, Riley?"
Povede se kratka ali iskrena borba za moju duu. Trebao sam uiti. Namjeravao sam uiti, i za stipendista poput mene, to je bio dobar plan, svakako razboritiji nego sjediti u ovoj zadimljenoj prostoriji i pridonositi opoj sumgalici ispunim plinovima svojih Pali Mallica.
I tako rekoh: "Moe, zato ne?" pa sjednem. Kartao sam do skoro jedan ujutro. Kad sam se najzad dovukao natrag u svoju sobu, Nate je leao na krevetu i itao Bibliju, to je redovito inio prije no to bi zaspao. Rekao mije da mu je to tree putovanje kroz ono to je uvijek zvao Rije Gospodnja. Stigao je do Nehemije. Pogleda u mene blago upitnog izraza lica - pogledom koji se nikad nije uvelike mijenjao. Kad bolje promislim, ni Nate se nije puno promijenio. Upisao je stomatologiju i ostao kod toga; u posljednju Boinu estitku koju mije poslao ubacio je fotografiju svoje nove ordinacije u Houltonu. Na fotografiji se vide Tri kralja koja stoje oko slamom obloenih jaslica na snijegom pokrivenom travnjaku ispred ordinacije. Iza Marije i Josipa vidi se natpis na vratima: NATHANIEL HOPPENSTAND, stomatolog. Oenio se sa Cindy. Jo su u braku, a njihovo je troje djece uglavnom odraslo. Pretpostavljam daje Rinty uginuo i da gaje zamijenio neki drugi pas.
"Jesi li pobijedio?" upita Nate. Rekao je to gotovo istim tonom kojim mi se nakon stanovitog broja godina obraala ena kad bih se etvrtkom vratio kui polupijan nakon partije pokera.
"Zapravo i jesam." Odgravitirao sam prema stolu za kojim je kartao Ronnie i izgubio tri od svojih est preostalih dolara, a onda me struja odnijela za neki drugi stol gdje sam ih povratio, i zaradio jo dva povrh toga. Ali nikad nisam stigao do geosinklinale ni tajni tektonskih ploa.
Nate je imao na sebi pidamu s crvenim i bijelim prugama. Mislim da je on bio moj jedini cimer ili cimerica na fakultetu koji je nosio pidamu. Naravno, on je takoer bio i jedini koji je imao plou Diane Renee Sings Navy Blue. Kad sam se poeo razodijevati, Nate se zavue u krevet i prui ruku iza sebe da ugasi stolnu svjetiljku na svom stolu.
"Nauio si geologiju?" upita on kad su sjene progutale njegovu polovicu sobe.
"Dobro mi ide", rekoh. Nakon stanovitog broja godina, kad bih se u sitne sate vratio s onih pokerakih partija a ena me upitala koliko sam nacvrcan, rekao bih: "Popio sam samo aicu-dvije", istim tim veselim tonom.
Ubacim se u krevet, ugasim svoju svjetiljku i zaspim skoro istog trenutka. Usnim da igram hereve. Ronnie Malenfant je dijelio; Stoke Jones je stajao na vratima itaonice, zguren nad svojim taka-ma i piljio u mene - piljio u sve nas - mrkim neodobravanjem prvih puritanskih doseljenika. U mom je snu na stolu leala golema koliina novca, na stotine dolara u zguvanim novanicama od pet i jednog dolara, novanih uplatnica i pokoji ek. Pogledam u tu hrpu, pa ponovno u vrata. Carol Gerber je sad stajala pokraj Stokelvja. Nate, odjeven u svoju lilihip pidamu, stajao mu je s druge strane.
"elimo informacije", ree Carol.
"Neete ih dobiti", odgovorim ja - u televizijskoj seriji Patrick McGoohan tako bi uvijek odgovorio Broju dva.
Nate ree: "Pete, ostavio si prozor otvoren. U sobi je hladno i tvoji papiri lete na sve strane."
Nisam se mogao dosjetiti primjerenog odgovora na to, pa podignem karte koje su mi bile podijeljene i rairim ih u lepezu. Trinaest karata, odreda pik dame. Odreda lafemme noire. Odreda Gadure.
13
Ratne operacije u Vijetnamu uspjeno se provode - tako je rekao Lvndon Johnson u sklopu junopacifike turneje. Premda, bilo je nekoliko manjih podbaaja. Vijetkongovci su sruili tri amerika helikoptera tipa Huey praktiki u predgrau Saigona; malo dalje od Velikog S-a, otprilike tisuu vijetkongovaca isprailo je najmanje dvostruki broj junovijetnamskih vojnika. U delti Mekonga, ameriki su borbeni helikopteri potopili stotinu dvadeset vijetkon-govskih rijenih patrolnih amaca za koje se ispostavilo da su - ups! - prevozili velik broj djece-izbjeglica. Amerika je tog listopada izgubila svoj etiristoti ratni zrakoplov, F-105 Thunderchief. Pilot je iskoio padobranom i na sigurnom je. U Manili je junovijetnamski premijer Nguyen Cao Ky uporno tvrdio da nije korumpiran. Kao ni lanovi njegove vlade, rekao je, a to to je desetak njegovih ministara dalo ostavku dok je Ky bio na Filipinima ista je sluajnost.
U San Diegu Bob Hope odrao je koncert za novake koji su ekali transport za prekomorje. "Htio sam nazvati Binga i poslati ga zajedno s vama", rekao je Bob, "ali telefonski broj tog zvekana s lulom nije u imeniku." Novaci su zaurlali od smijeha.
? i Mysteriansi vladali su radiovalovima. Njihova pjesma, "96 Tears"57 bila je turbo hit. Nikad nisu imali drugi.
U Honoluluu su hula-hula58 djevojke poeljele dobrodolicu predsjedniku Johnsonu.
U UN-u je generalni tajnik U Thant preklinjao amerikog predstavnika Arthura Goldberga da prekine, makar privremeno, bombardiranje Sjevernog Vijetnama. Arthur Goldberg stupio je u vezu s Velikim bijelim ocem na Havajima da bi mu prenio U Thantov zahtjev. Veliki bijeli otac, vjerojatno jo s leijem59 oko vrata, ree nema anse, prestat emo tek kad prestanu vijetkongovci, a u meuvremenu e oni isplakati onih 96 suza. Najmanje 96. (Johnson je nakratko, nezgrapno zanjihao bokovima s hula-hula djevojkama, sjeam se da sam to vidio u The Huntley-Brinkley Reportu i pomislio kako on plee
57 96 suza.
58 Hula-hula je havajski narodni ples koji karakteriziraju sloeni pokreti ruku koji priaju neku priu, najee uz ritmiku pratnju bubnjeva i pjesmu.
59 Havajski vijenac od cvijea i lia koji se nosi oko vrata ili glave.
kao svi bijelci koje znam... a to su, zapravo, bili jedini ljudi koje sam poznavao.)
U Greenwich Villageu policija je rastjerala proturatne demonstracije. Prosvjednici nisu imali dozvolu, rekla je policija. U San Franciscu su suzavcem rastjerani sudionici proturatnih demonstracija koji su nosili plastine lubanje nabijene na kolce a lica namazali bijelom bojom poput pantomimiarske druine. U Denveru, policija je potrgala na tisue plakata koji su najavljivali proturatni skup u parku Chautauqua u Boulderu. Policija je iskopala statut kojim se zabranjuje lijepljenje takvih plakata. Tim se statutom, rekao je naelnik denverske policijske uprave, ne zabranjuje lijepljenje plakata kojima se najavljuju filmovi, buvljaci, dobrotvorne priredbe ratnih veterana, ili raspisuju nagrade za informacije koje bi mogle dovesti do hvatanja izgubljenih kunih ljubimaca. Ti plakati, objasnio je naelnik, nisu politike prirode.
U naem vlastitom dvoritu, organiziran je miran prosvjed u Istonom krilu, gdje su oni iz Coleman Chemicalsa zakazali razgovore s kandidatima za posao u njihovoj tvrtki. Coleman, kao i Dow, proizvodio je napalm. Coleman je proizvodio i agens Orange60, sastojak botulina, a ispostavilo se i antraks, premda se to doznalo tek kad je ta tvrtka bankrotirala 1980. godine. U studentskom asopisu Campus objavljena je mala fotografija na kojoj se vidi kako odvode prosvjednike. Na veoj se fotografiji vidjelo kako fakultetski policajac odvlai jednog demonstranta kroz ulazna vrata Istonog krila, dok drugi policajac stoji u stanju pripravnosti i dri prosvjednikove take. Dotini prosvjednik je, naravno, bio Stoke Jones, odjeven u svoj vojniki kaput s troprstim vrapjim znakom na leima. Siguran sam da su policajci s njim pristojno postupali - u to vrijeme proturatni demonstranti bili su vie novost nego napast - ali kombinacija policijske Ijudeskare i hromog mladia nekako je bila jeziva. esto sam je se sjetio izmeu 1968. i 1971., godina kad je, rijeima Boba Dvlana, "igra postala grublja". Najvea fotografija u tom broju, jedina iznad preklopa, prikazivala je tipove iz ROTC-a u uniformi kako mariraju na suncem obasjanom nogometnom igralitu pred mno-
60 Kemijsko oruje kojim su Amerikanci u Vijetnamu unitavali usjeve, a koje se smatra uzrokom porasta karcinoma i deformiteta u Vijetnamaca, te visokog postotka oboljelih od karcinoma meu amerikim vojnicima, povratnicima iz Vijetnama.
gobrojnom publikom. Naslov je glasio: MIMOHOD PRIVUKAO REKORDAN BROJ GLEDATELJA.
A jo blie kunom pragu, stanoviti Peter Riley dobio je dvojku iz testa iz geologije a poslije dva dana i plus dva na testu iz sociologije. U petak sam dobio ispravak "osvrta" duljine jedne stranice koji sam navrljao u ponedjeljak ujutro prije poetnikog seminara iz engleskog jezika (pismeno izraavanje). Tema je bila (Trebaju/ne trebaju li) kravate biti obvezatne za mukarce u restoranima. Ja sam se odluio za ono ne trebaju. Taj kratki pismeni uradak bio je ocijenjen velikom crvenom trojkom, prva trojka koju sam dobio iz engleskog nakon dolaska na U of M sa srednjokolskim prosjekom iz engleskog od pet nula i 740 bodova na SAT-u iz pismenosti. Ta me crvena kukica zgromila onako kako to dvojci iz testova nije uspjelo, a ujedno me i razljutila. Na vrhu je g. Babcock napisao: "Sastav resi vaa uobiajena jasnoa izraza, ali u ovom sluaju ona samo jo jae istie koliko je ovo posni obrok. U vaem humoru, iako duhovitom, nema ni trunke duha. Trojka je zapravo poklon. Nemaran uradak."
Namjeravao sam porazgovarati s njim poslije predavanja, no tad odbacim tu zamisao. Gospodin Babcock, koji je nosio leptir-kravate i velike naoale ronatih okvira, u samo etiri tjedna jasno je dao do znanja da lovce na ocjene smatra najniim oblikom akademskog ivota. Usto, bilo je podne. Uspijem li neto na brzinu ubaciti u zube u Palai Puste, do jedan bih se mogao vratiti u Chamberlain. U tri sata popodne svi e stolovi u itaonici (i u sva etiri kuta) biti zauzeti, ali u u jedan sat jo uspjeti nai mjesto. Tad sam ve bio u plusu skoro dvadesetak dolara, i namjeravao sam se dodatno opernatiti tog unosnog posljednjeg vikenda u listopadu. A u plan sam ukljuio i su-botnji ples u gimnastikoj dvorani Lengvll. Carol je pristala poi sa mnom. Svirat e Cumberlandsi, popularna studentska grupa. U nekom trenutku (vjerojatno u nekoliko trenutaka) odsvirat e svoju inaicu "96 suza".
Glas savjesti, koji je ve zborio glasom Natea Hoppenstanda, predloi da ne bi bilo zgorega kad bih barem dio vikenda proveo nad knjigom. Trebao sam proitati dva poglavlja iz geologije, dva poglavlja iz sociologije, etrdeset stranica povijesti (srednji vijek u jednom zalogaju), plus odgovoriti na niz pitanja u vezi s trgovinskim rutama.
Prihvatit u se ja toga, ne brini, doi u ja do toga, rekoh tom glasu. Nedjelja je moj dan za uenje. Moe raunati na to, moe se kladiti. I neko sam vrijeme u nedjelju zaista i itao o mikro i makro grupama i grupnim sankcijama. itao sam o njima izmeu dijeljenja. A onda su stvari postale zanimljive i moja je knjiga iz socke zavrila na podu ispod kaua. Dok sam u nedjelju naveer - kasno u nedjelju naveer - lijegao u krevet, shvatio sam da osim to mi se dobitak nije poveao nego zapravo smanjio (Ronnie kao daje namjetao da se nae za istim stolom), nisam ni daleko stigao s uenjem. A nisam ni nazvao stanoviti broj.
Ako zaista eli tamo zavui ruku, rekla je Carol, smjekajui se pritom na taj svoj neobini nain, smijekom koji se zapravo sastojao od j amica i stanovitog pogleda. Ako zaista eli tamo zavui ruku.
Na pola subotnjeg plesa, ona i ja izali smo popuiti cigaretu. Veer je bila blaga, i du sjevernog ciglenog zida dvorane Lengvll dvadesetak parova grlilo se i ljubilo na svjetlosti mjeseca koji se dizao iznad paviljona Chadbourne. Carol i ja im se pridruimo. Uskoro sam joj zavukao ruku ispod pulovera. Palcem protrljam glatki pamuk koarice njezina grudnjaka i osjetim kako joj je nabrekla bradavica. I moja je temperatura rasla. Osjeao sam kako raste i njezina. Ona me pogleda u oi ruku jo vrsto spojenih na mom zatiljku i ree: "Ako zaista eli tamo zavui ruku, mislim da nekome duguje telefonski poziv, nije li tako?"
Ima vremena, rekoh si tonui u san. Ima puno vremena za uenje, puno vremena za telefonske pozive. Puno vremena.
14
Skip Kirk okine na testu iz antropologije - pogaao je polovicu odgovora i tono odgovorio na pedeset osam posto pitanja. Dobio je minus tri na testu iz vie matematike, i to samo zato to je gradivo u posljednjem razredu srednje kole obuhvaalo neke od tih pojmova.
Obojica smo upisali isti kolegij iz sociologije i on je dobio minus dva na testu, jedva sedamdeset posto bodova.
Nismo mi jedini imali problema. Ronnie je pobjeivao u herevi-ma i u deset dana kartanja zaradio vie od pedeset dolara, ako ste mu mogli vjerovati (nitko nije sasvim, premda smo znali da pobjeuje), ali je gubio u uenju. Pao je na testu iz francuskog, sprkao onaj sastav na seminaru iz engleskog koji smo zajedno pohaali ("Tko jebe kravate, jedem u McDonald'su", rekao je) i provukao se na testu iz nekog drugog kolegija iz povijesti tako to je prije testa pogledom preletio biljeke nekog svog poklonika.
Kirby McClendon prestao se brijati i izmeu dijeljenja poeo gristi nokte. A poeo je i izostajati s puno predavanja. Jack Frady uvjerio je svog mentora da mu dopusti ispisati se sa statistike I. iako je proao slubeni rok za promjenu kolegija. "Pustio sam suzu", ree mi on injenino jedne noi u itaonici za vrijeme lova na Gaduru koji je potrajao do u sitne sate. "To sam nauio u dramskom klubu." Lennie Doria pokuca mi na vrata dvije veeri poslije dok sam ja tre-bao (Nate je bio u krpicama ve najmanje sat vremena, spavao snom pravednika nezaostalog s gradivom) i upita me da li bih napisao sastav o Crispusu Atticusu61. uo je da ja to mogu. Platio bi dobro, rekao je Lennie; trenutano je deset dolara na dobitku od kartanja. Rekoh da mi je ao, ali da mu ne mogu pomoi. I ja sam u zaostatku s dva sastava. Lennie kimne glavom i iskrade se iz sobe.
Ashlevju Riceu po cijelom su se licu ispuili uasni gnojni pristii, Mark St. Pierre proao je kroz mjesearsku epizodu nakon to je jedne katastrofalne noi izgubio skoro dvadeset dolara, a Brad Wit-herspoon se potukao s jednim mladiem s prvog kata. Deko je izvalio neki bezazleni tos - kasnije je i Brad priznao da je bio bezazlen - ali Brad, kojega je upravo u etiri dijeljenja triput dopala Gadura i koji je samo elio limenku Coca-Cole iz automata na prvom katu kako bi ovlaio svoje ikovima spaljeno grlo, nije bio bezazleno raspoloen. Okrenuo se, bacio svoj neotvoreni napitak u pijesak oblinje are za cigarete i poeo tabati klinca. Razbio mu je naoale, rasklimao zub. I tako je Brad Witherspoon, inae opasan koliko i apirograf iz knjinice, prvi od nas poslan pred disciplinsku komisiju.
61 Crispus Atticus bio je crnac, prva rtva tzv. Bostonskog pokolja, kad su britanski grenadiri pucali na Bostonce koji su prosvjedovali protiv britanske krune. To se dogodilo 5. oujka 1770. i taj se dan smatra poCetkom Amerike revolucije.
Pomislio sam da bih mogao nazvati Annmarie i rei joj da sam upoznao nekoga s kime izlazim, ali mi se uinilo da to iziskuje puno rada - puno psihikog napora - povrh svega ostaloga. Odluio sam se nadati da e mi poslati pismo u kojem e napisati da je vrijeme da ponemo viati druge ljude. Umjesto toga stiglo je pismo u kojem je pisalo koliko joj nedostajem i da mi priprema "neto posebno" za Boi. to je vjerojatno znailo pulover, i to s uzorkom jelena. Puloveri s jelenima bili su Annmarijina specijalnost (a druga onaj polagani, milujui runi rad). Priloila je svoju fotografiju u kratkoj suknjici. Pogled na nju ne izazove u meni elju ve umor, krivnju i osjeaj da sam obmanut. I Carol je u meni izazivala osjeaj obmanutosti. elio sam je samo malo polatati, i nita vie, a ne si promijeniti cijeli ivot, jebote. Ili njezin, kad smo ve kod toga. Ali mi se sviala, to je bila istina. Jako. Taj njezin smijeak, i bistrina. Ovo postaje sve bolje, rekla je, razmjenjujemo informacije kao ludi.
Otprilike tjedan dana kasnije vratim se iz menze, gdje sam pokraj nje deurao za objed, i ugledam Franka Stuarta kako polako hoda niz hodnik na drugom katu a u rukama tegli veliki koveg. Frank je bio iz zapadnog Mainea, iz jednog od onih neubiljeenih gradia koji se praktiki sastoje samo od drvea, i imao tako izrazit jenkijev-ski naglasak da ga se moglo rezati. Bio je srednja alost u herevima, najee bi zavrio na drugom ili visokom treem mjestu kad bi netko probio granicu od stotinu poena, ali je bio silan kit. Uvijek imao smijeak na licu... barem do popodneva kad sam naiao na njega kako hoda s kovegom prema stubitu.
"Seli se u drugu sobu, Frank?" upitam, ali sam ve tad pomislio da znam to je na stvari - vidjelo se to u izrazu njegova lica, ozbiljnom, blijedom i potitenom.
On zavrti glavom. "Vraam se kui. Dobio sam pismo od mame. Kae da trebaju domara u jednom od velikih jezerskih izletita u naem kraju. Rekao sam naravno. Ionako ovdje samo gubim vrijeme."
"Ne gubi!" rekoh ja, malo osupnut. "Isuse, Frankie, ta studira!"
"Ne studiram, u tome i jest stvar." Hodnik je bio polutaman i zaguen sjenama; vani je padala kia. No ipak mi se uinilo da sam vidio kako je u Frankove obraze briznula rumen. Mislim da se stidio. Mislim daje zato otiao usred radnog dana kad je paviljon naj-prazniji. "Nita ne radim, samo kartam. I to ne ba dobro. Osim toga, u zaostatku sam iz svih kolegija."
"Nisi valjda toliko u zaostatku! Pa tek je 25. listopad!"
Frank kimne glavom. "Znam. Alija nisam brz kao neki. Nisam bio najbri ni u srednjoj koli. Moram zapeti kao sivonja. Ja to nisam radio, a ukoliko ne probui rupu u ledu, ne moe uhvatiti soma. Odlazim, Pete. Moram se ispisati prije nego mi u sijenju daju cipelu."
On produi svojim putem, teglei koveg ispred sebe niz prvi od tri niza stuba. Njegova bijela majica kratkih rukava lebdjela je u polutami; kad je proao pokraj prozora po kojem je lila kia, je frizura zasja mu poput zlata.
Kad je stigao do odmorita na prvom katu a njegovi koraci poeli blago odjekivati, jurnem do stubita i pogledam dolje. "Frankie! Hej, Frank!"
Koraci zastanu. U sjenama ugledam kako je podignuo svoje okruglo lice prema meni te nejasan obris njegova kovega.
"Frank, a to je s vojskom? Ispie se s faksa i mobilizirat e te!"
Duga stanka, kao da je razmiljao kako da odgovori. Nije odgovorio, barem ne ustima. Odgovorio je nogama. Ponovno ponu odjekivati njegovi koraci. Nikad vie nisam vidio Franka.
Sjeam se da sam stajao pokraj stubita, prestraen, i mislio: To bi se moglo dogoditi meni... moda mi se ve dogaa, a onda odagnam tu pomisao.
Zakljuim daje to to sam vidio Franka s kovegom upozorenje i da u ga posluati. Popravit u se. Vozio sam u praznom hodu, i vrijeme je da se ponovno ubacim u petu. Ali u dnu hodnika uo sam kako Ronnie razdragano urla daje krenuo u lov na Gaduru, da e istjerati tu kurvetinu iz skrovita, pa zakljuim da e biti najbolje da ponem veeras. Veeras e biti dovoljno vremena da se ponovno ubacim u petu. A popodne u odigrati oprotajnu partiju hereva. Ili dvije. Ili etrdeset.
15
Prolo je nekoliko godina prije no to sam izluio najvaniji dio svog posljednjeg razgovora s Frankom Stuartom. Rekao sam mu da je nemogue da je tako brzo toliko zaostao s uenjem, a on je odgovorio da se to dogodilo jer ne ui najbre. Obojica smo bili u zabludi.
Mogue je u kratko vrijeme katastrofalno zaostati s gradivom, a to se dogodilo onima kojima knjiga lei poput mene, Skipu i Mark St. Pierreu, kao i onima kojima ne lei. Negdje u malome mozgu zamislili smo si da emo moi dangubiti pa zapeti, biti kampanjci, ba kao to smo se vie-manje provlaili kroz nae usnule srednje kole u rodnom gradu. Ali kao to je Dearie Dearborn istaknuo, ovo nije bila srednja kola.
Rekao sam vam da su od trideset dva studenta koji su upisali zimski semestar na naem katu paviljona Chamberlain (trideset tri, ubrojite li Dearieja... ali je on bio imun na drai hereva), samo petnaesto-rica upisali ljetni semestar. To ne znai da su sedamnaestorica koji su se ispisali bili glupi; nikako. Zapravo, najpametnije glavice na drugom katu Chamberlaina u jesen 1966. vjerojatno su bili oni koji su se prebacili prije no to im je zaprijetila realna opasnost da padnu godinu. Steve Ogg i Jack Frady, ija se soba nalazila odmah pokraj moje i Nateove, preli su u Chadbourne prvog tjedna u studenom, a u svojoj zajednikoj molbi za premjetaj kao razlog naveli su "distrakci-je". Kad ih je referent za studentski smjetaj upitao o kakvim je dis-trakcijama rije, rekli su o uobiajenima - cjelonone diskusije, kalodontski prepadi u kupaonici, nesuglasice s nekim studentima. A zatim su obojica dodali da su vjerojatno previe kartali u itaonici. uli su da u Chadu vlada mirnije okruenje, da je to jedan od dva ili tri "lumenska paviljona".
Pitanje referenta za studentski smjetaj se oekivalo, pa je i odgovor bio briljivo sroen poput usmene prezentacije na satu govorni-tva. Ni Steve ni Jack nisu eljeli da bezmalo beskrajnim partijama hereva doe kraj; to bi im mogli zamjeriti ljudi koji smatraju da ovjek treba gledati svoja posla. Oni se samo ele maknuti s drugog kata paviljona Chamberlain dok jo mogu spasiti svoje stipendije.
16
Loi testovi i neuspjeli sastavii bili su tek neugodne arke. Za Skipa i mene i previe naih kartakih kompia, naa druga runda
kolokvija bila je pravi pravcati fijasko. Ja sam dobio minus pet iz kolskog sastava iz engleskog i dvojku iz europske povijesti, ali sam pao na testu iz sociologije i geologije - socku zamalo a geo za puno. Skip je pao antropologiju, kolonijalnu povijest i socku. Dobio je trojku na testu iz vie matematike (ali mi je rekao da i u tom predmetu led postaje sve tanji) i etvorku iz kolskog sastava. Sloili smo se da bi ivot bio kudikamo jednostavniji da se u cijelosti sastoji od kolskih sastava, pismenih uradaka koji se nuno piu daleko od itaonice na drugom katu. Drugim rijeima, alili smo za srednjom kolom a da toga nismo bili svjesni.
"E sad bi bilo dosta", ree mi Skip tog petka naveer. "Ja u zagrijati stolicu, Peter. ivo mi se fuka hou li biti fakultetski obrazovan i hoe li mi diploma visjeti iznad kamina u radnoj sobi, ali se ni u ludilu ne elim vratiti u Dexter i krasti Bogu dane u kuglani s ostalim debilima i ekati da dobijem poziv za vojsku."
Sjedio je na Nateovu krevetu. Nate je bio na drugoj strani naselja u Palai Puste, vakao ribu kao i svakog petka naveer. Godilo je znati da netko s drugog kata Chamberlaina osjea elju za jelom. Ionako ovaj razgovor ne bismo mogli voditi pred Nateom; moj provincijski mi od cimera smatrao je da je poluio prilian uspjeh u posljednjoj rundi kolokvija, same trojke i etvorke. Ne bi on nita rekao daje uo na razgovor, ali bi nas pogledao na nain koji bi poruivao da nam nisu sve daske na broju. Te da smo, premda moda i ne svojom krivnjom, moralni slabii.
"Podravam prijedlog", rekoh, a onda, iz dna hodnika dopre bolan jauk (Oooooo... jebi ga!) koji smo odmah prepoznali: netko je upravo dobio Gaduru. Pogledi nam se sretnu. Ne mogu rei za Skipa, ne pouzdano (premda mi je bio najbolji prijatelj za vrijeme studija), ali sam ja jo smatrao da ima vremena... a zato i ne bih tako mislio? Za mene gaje dotad uvijek bilo.
Skip se pone smjekati. Ja se ponem smjekati. Skip se pone smijuljiti. Ja se ponem smijuljiti zajedno s njim.
"Ko ga jebe", ree on.
"Samo veeras", rekoh. "Sutra emo zajedno otii u knjinicu."
"Zabiti nos u knjige."
"Cijeli dan. Ali sad..."
On ustane. "Krenimo u lov na Gaduru."
I krenemo. A nismo bili jedini. Znam, to nije objanjenje, ali se tako dogodilo.
Sutra ujutro za dorukom, dok smo radili jedno pokraj drugoga na sudoperskoj traci, Carol ree: "ujem da se u tvom paviljonu karta naveliko. Je li to istina?"
"Vjerojatno", rekoh.
Ona me pogleda preko ramena i nasmijei mi se onim svojim smijekom - onim na koji bih uvijek pomislio kad bih se sjetio Carol. Onaj na koji jo mislim. "Herevi? Lov na Gaduru?"
"Herevi", potvrdim ja. "Lov na Gaduru."
"ula sam da je nekim dekima udarilo u glavu. Da jako loe stoje s ocjenama."
"Moglo bi biti", rekoh ja. Nita nije dolazilo niz traku, ni pladanj. Primijetio sam da nikad nema guve kad ti je potrebna.
"A kako ti stoji s ocjenama?" upita ona. "Znam da se to mene ne tie, ali elim-"
"Informaciju, aha, znam. Dobro mi ide. Osim toga, povlaim se iz igre."
Ona mi se samo nasmijei tim svojim smijekom i prirodno da ga se jo katkad sjetim, i vi biste. Jamice na obrazima, lagano izvijena donja usna koja je znala mnoge lijepe stvari o ljubljenju, razigrane plave oi. To je bilo vrijeme kad nijedna cura nije zavirila u muki paviljon dalje od ulaznog predvorja... i obratno, naravno. Pa ipak, ini mi se daje neko vrijeme u listopadu i studenom 1966. Carol vidjela tota, vie od mene. Ali naravno, ona nije sila s uma - barem ne tad. Vijetnamski je rat postao njezino ludilo. I moje. I Skipovo. I Nateovo. Herevi nisu bili nita, zapravo, tek lagano podrhtavanje zemljine utrobe, ono koje zalupi zatitnim mreastim ulaznim vratima i zazvekee aama na policama. No onaj ruilaki potres, apo-kaliptiki guta kontinenta, tek se valjao prema nama.
17
I Barry Margeaux i Brad Witherspoon bili su pretplaeni na derrvjevske Novosti i njihovi bi primjerci do svretka dana najee
krenuli u obilazak drugog kata - nali bismo njihove ostatke u itaonici kad bismo zauzeli mjesta za veernju rundu hereva. Stranice bi bile potrgane i ispremijeane, krialjka ispunjena s tri ili etiri razliita rukopisa. Na fototokastim licima Lvndona Johnsona, Ramseva Clarka i Martina Luthera Kinga kemijskom bi olovkom bili nacrtani brkovi (netko, nikad nisam otkrio tko, potpredsjedniku Humphrevu redovito bi dodao velike dimee rogove a ispod fotografije malim tampanim slovima napisao HUBERTAVO. Novosti su bile ratnohukake novine i krajnje pozitivno cifrale izvjea o ratnim dogaajima, a sve vijesti o prosvjedima upirale u dubine... najee ispod kalendara lokalnih dogaanja.
No sve bismo se ee uhvatili kako ne raspravljamo o filmovima, curama ili predavanjima dok se mijeaju i dijele karte, nego o Vijetnamu. Bez obzira na to koliko vijesti bile dobre i koliko vijetkongo-vaca zavrilo u plastinim vreama, uvijek bi se tu nala najmanje jedna fotografija napaenih amerikih vojnika nakon to su upali u zasjedu, ili uplakane vijetnamske djece koja gledaju kako njihova sela odlaze u dim. Uvijek bi postojao neki uznemirujui detalj skriven negdje u dnu onoga to je Skip nazvao "dnevna kolumna ubojstva", primjerice ono o djeci koju smo satrli kad smo pogodili one vi-jetkongovske patrolne amce u Delti.
Nate, naravno, nije kartao. A nije ni diskutirao o razlozima za rat i protiv rata - sumnjam daje znao, kao ni ja, daje Vijetnam nekad bio pod Francuzima, ili to se dogodilo monsieurima koji su imali peh da su se 1954. zatekli u utvrenom gradu Dien Bien Phuu, a kamoli tko je mogao odluiti daje vrijeme da predsjednik Diem ode na rajska riina polja kako bi Nguven Cao Ky i ostali generali mogli preuzeti vlast. Nate je samo znao da vijetkongovci njemu nisu nita naao uinili i da se u doglednoj budunosti oni nee iskrcati u Mars Hillu ili na Presque Isleu62.
"Zar nisi nikad uo za teoriju domina, papane jedan?" krljavi bruco po imenu Nicholas Prouty upita Natea jednog poslijepodne-va. Moj je cimer malokad zalazio u itaonicu na drugom katu, jer je
62 Mars Hill je mjesto u Sjevernoj Karolini s poznatim baptistikim koledom. Presque Ile je gradi u sjeveroistonom Maineu, uporite sekte Anah Temple Shriners.
davao prednost onoj tioj na prvom katu, ali je tog dana nakratko svratio.
Nate pogleda u Nicka Proutvja, sina lovca na jastoge koji je postao vjerni sljedbenik Ronnieja Malenfanta, i uzdahne. "Kad se domino izvue na stol, ja odlazim. Mislim da je to dosadna igra. To je moja teorija domina." Prostrijeli me pogledom. Ja svrnem pogled to sam bre mogao, ali ne na vrijeme da izbjegnem poruku: koji ti je vrag? A onda se vrati u sobu 302 grebui svojim upavim papuama kako bi jo malo uio - drugim rijeima, da sie jo malo dalje niz svoju zacrtanu stazu od zubara do stomatologa.
"Riley, cimer ti je zajeban, zna li ti to?" ree Ronnie. U kut usta tutnuo je cigaretu. Jednoruno kresne ibicom, njegova specijalnost - studenti preruni i prebezobrazni da bi si nali curu imaju svakojake specijalitete - i pripali je.
Ne, ovjee, pomislim Nateu sasvim dobro ide. Mi smo sjebani. Na trenutak osjetim stvarni oaj. U toj sekundi shvatim da sam u uasnom kripcu i da nemam pojma kako se iz njega iskobeljati. Osjeao sam da me Skip gleda. Kad bih zgrabio karte, bacio ih Ronnieju u lice i izaao iz prostorije, imao sam osjeaj da bi mi se Skip pridruio. Vjerojatno bi mu kamen pao sa srca. A onda me taj osjeaj mine. Proao je brzo kako je i doao.
"Nate je OK", rekoh. "Samo ima smijene ideje."
"Smijene komunistike ideje, eto to ima", ree Hugh Brennan. Njegov je stariji brat bio u ratnoj mornarici i posljednji put se javio s Junokineskog mora. Hugh nije simpatizirao pacifiste. Kao republikanac i pristaa Goldwatera, i ja sam trebao razmiljati na taj nain, ali me Nate natjerao da se zamislim. Gajio sam kojekakve stereotipe, ali nisam raspolagao pravim argumentima u prilog ratu... a nisam imao ni vremena da ih smislim. Bio sam previe zauzet kartama da bih uio sociologiju, a kamoli se potkivao znanjem o amerikoj vanjskoj politici.
Prilino sam siguran da je to bila veer kad sam zamalo nazvao Annmarie Soucie. Telefonska govornica preko puta itaonice bila je prazna, imao sam dep pun kovanica zaraenih posljednjom pobjedom u ratovima hereva, i iznenada sam odluio daje "kucnuo as". Nazovem njezin broj po sjeanju (iako sam se na trenutak morao zamisliti nad etiri posljednje znamenke - 8146 ili 8164?) i ubacim tri
kovanice od etvrt dolara kad je telefonist to zatraio. Ostavim da telefon zazvoni jedanput, a onda s treskom spustim slualicu na ralje, pa uzmem svoje kovanice kad sam zauo kako su u povratu za-egrtale.
18
Dan-dva kasnije - uoi Dana vjetica - Nate dobije LP tipa za kojeg sam samo maglovito uo: Phil Ochs. Narodnjak, ali ne od brum--brum bendoistike sorte kakvi su znali nastupati u Hootenannyju. Naslovnica albuma, na kojoj je bio prikazan trubadur-skitnica koji sjedi na rubu plonika u New York Citvju, nije se uklapala u naslov-nice ostalih Nateovih ploa - Dean Martin pripit u smokingu, Mitch Miller koji svojim smijekom poruuje: "Zapjevajmo svi!", Diane Renee u svojoj poludugoj bluzi i vilastom mornarskom eiriu. Ochsova se ploa zvala lAin 't Marchin 'Anymore63, i Nate ju je esto putao sad kad su dani bili krai i svjeiji. I ja sam je poeo navijati, to Nateu ini se nije smetalo.
U Ochsovu je glasu bilo nekakvog smuenog bijesa. Pretpostavljam da mi se to svidjelo jer sam i ja uglavnom bio prilino zbunjen. Zvuao je kao Dylan, samo jednostavnijeg izraza a izravnijeg gnjeva. Najbolja pjesma na albumu - ujedno i ona koja je najvie uznemira-vala-bila je naslovna pjesma. U njoj Ochs nije samo natuknuo, nego neuvijeno rekao da od rata nikakve koristi, da nikad nije ni bilo. I kad je bilo neke koristi, nije se isplatilo. Ta postavka, u sprezi sa slikom tisua i desetaka tisua mladia koji okreu lea Lvndonu i njegovoj vijetnamskoj opsesiji, uzbudila mi je matu na nain koji nije imao veze s povijeu, politikom ili racionalnim razmiljanjem. Ubio sam jamano milijun ljudi i sad ele da se vratim, ali vie ne elim marirati, pjevao je Phil Ochs kroz zvunik Nateova slatkog malog Swin-
63 Ja vie ne mariram.
gline gramofona. Drugim rijeima, nemoj. Nemoj initi to ti kau, nemoj initi to ele, nemoj igrati njihovu igru. Stara je to igra, i u njoj Gadura lovi tebe.
A da bi pokazao da to ozbiljno misli, pone nositi simbol svog otpora - neto nad ime e se isprva drugi snebivati, a onda vjerojatno prihvatiti kao svoj stijeg. Dva dana poslije Dana vjetica Nate Hoppenstand pokazao nam je koji e to simbol biti. A sve je poelo onim zguvanim novinskim ostacima u itaonici na drugom katu.
19
"U kurac sve, ma vidi ti njega", ree Billy Marchant.
Harvev Twiller mijeao je karte za Billvjevim stolom, Lennie Doria zbrajao je trenutani rezultat, pa je Billy iskoristio tu priliku da letimice pregleda gradsku rubriku u Novostima. Kirby McClen-don - neobrijan, visok i ivan, dobrano na putu prema sudaru sa svim onim arenim tabletama - prigne se da pogleda.
Billy se odmakne od njega i zalomi rukom pred nosom. "Isuse, Kirb, kad si se posljednji put okupao? Na Kolumbov dan64? Dan nezavisnosti?"
"Daj da vidim", ree Kirby, ogluivi se na nj. Istrgne mu novine iz ruke. "Jebote, pa to je Rip-Rip!"
Ronnie Malenfant ustane tako naglo da mu se stolica prevrnula, oaran pomilju daje Stoke dospio u novine. Studenti bi dospjeli na stranice derrvjevskih Novosti (osim, naravno, na stranice sportske rubrike) jedino kad bi upali u nevolje. Ostali se okupe oko Kirbvja, ukljuujui Skipa i mene. I zaista, bio je to Stokely Jones III. - ali ne samo on. U drugom su planu stajali, lica gotovo ali ne i sasvim izgubljenih u grozdovima tokica-
64 Kolumbov se dan obiljeava 12. listopada. Dan nezavisnosti slavi se 4. srpnja.
"Isuse", ree Skip, "mislim da je to Nate." Ree to razgaljeno i zapanjeno.
"A ovo malo povie njega je Carol Gerber", rekoh ja udnim, zgranutim glasom. Prepoznao sam jaknu na ijim je leima pisalo SREDNJA KOLA HARWICH; prepoznao sam plavu kosu koja je visjela preko ovratnika jakne u konjskom repu; prepoznao sam isprane traperice. A prepoznao sam i to lice. I napola okrenuto, i zasjenjeno transparentom na kojem je pisalo S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA!, prepoznao sam to lice. "To mije cura." Bilo je to prvi put daje rije cura izala iz mojih usta vezana uz Carolino ime, premda sam o njoj razmiljao na taj nain ve barem dva tjedna.
POLICIJA RASTJERALA PROTIVNIKE MOBILIZACIJE,
glasio je tekst uz fotografiju. Nije se spominjalo imena. Prema navodima popratnog lanka, desetak prosvjednika s University of Maine okupilo se ispred zgrade Savezne vlade u sreditu Derrvja. Nosili su transparente i otprilike sat vremena stupali oko ulaza Ureda za novaenje, pjevali i "izvikivali parole, neke i opscene". Pozvana je policija koja je isprva sve to mirno promatrala u namjeri da dopusti da se demonstracije ispuu, ali se onda pojavila protivnika skupina demonstranata, sastavljena uglavnom od graevnih radnika na pauzi za ruak. Oni su poeli izvikivati svoje parole, pa iako Novosti nisu spomenule jesu li i one bile opscene ili nisu, pretpostavio sam da se njima predlagao povratak u Rusiju, zatim kamo bi demonstranti mogli staviti svoje transparente dok nisu u optjecaju, te koordinate najblie brijanice.
Kad su prosvjednici jednakom mjerom povicima uzvratili graevinskim radnicima, a graevinski radnici na demonstrante poeli ispaljivati komade voa iz svojih kantica s gablecom, umijeala se policija. Navodei kao razlog to to demonstranti nisu imali dozvolu (derrvjevski policajci oito nikad nisu uli za pravo Amerikanaca na mirno okupljanje), pohapsili su mlade i odveli ih u policijsku ispostavu u Witchamovoj, gdje su ih pustili bez ikakva zadravanja. "Samo smo ih eljeli maknuti iz loeg ozraja", citirane su rijei jednog policajca. "Vrate li se tamo, onda su gluplji no to izgledaju."
Fotografija se nije silno razlikovala od one snimljene ispred Istonog krila tijekom prosvjeda protiv Coleman Chemicalsa. Prikazivala je policajce kako odvode demonstrante dok se graevinski radnici (godinu-dvije kasnije svi e oni na svojim kacigama istaknuti
amerike zastavice) rugaju, cere i prijete akama. Jedan je policajac ostao ovjekovjeen u inu posezanja za Carolinom rukom; Nate, koji je stajao iza nje, ini se da im nije privukao pozornost. Druga dvojica policajaca pratila su Stokea Jonesa, leima okrenutog prema objektivu, ali lako prepoznatljivog na njegovim takama. Ako je bila potrebna dodatna pomo u njegovoj identifikaciji, tu je bio i onaj rukom nacrtani troprsti vrapji trag na njegovoj jakni.
"Ma vidi ti tog jebenog idiota!" zagrake Ronnie. (Ronnie, koji je pao na dvije od etiri posljednje runde kolokvija, imao je obraza nekoga nazvati jebenim idiotom.) "Kao da nema boljeg posla!"
Skip se oglui na te njegove rijei. Ja takoer. Za nas je Ronnie-jevo preseravanje ve blijedjelo u nevanost bez obzira na temu. Oarala nas je fotografija Carol... i Natea Hoppenstanda iza nje, koji gleda kako odvode demonstrante. Nate uredan kao uvijek u majici Ivy League i trapericama s posuvracima i bugom, Nate koji stoji pokraj graevinskih radnika koji dovikuju pogrde i prijete akama, ali koji ne obraaju pozornost na njega. Kao ni policajci. Nijedna od te dvije skupine nije znala daje moj cimer odnedavna postao oboavatelj subverzivnog g. Phila Ochsa.
Iskradem se u hodnik do telefonske govornice i nazovem Fran-klin Hali, drugi kat. Javi se netko iz itaonice i kad sam zatraio Carol, djevojka mi ree da Carol nije tu, daje otila u knjinicu uiti s Libby Sexton. "Je li to Pete?"
"Aha", rekoh.
"Ima poruka za tebe. Ostavila ju je na staklu." To je u to vrijeme bila uobiajena praksa u paviljonima. "Kae da e te nazvati kasnije."
"U redu. Hvala."
Skip je stajao ispred govornice i nestrpljivo mi davao znakove da doem. Odemo niz hodnik do Natea, premda smo znali da emo obojica izgubiti mjesta za stolovima za kojima smo kartali. U ovom je sluaju znatielja nadjaala opsesiju.
Nateov se izraz lica nije jako promijenio kad smo mu pokazali novine i upitali ga o jueranjim demonstracijama, ali se njegov izraz lica nikad nije naroito mijenjao. Svejedno sam naslutio daje nesretan, moda i jadan. Nisam shvaao zato bi to bilo tako - ta sve se dobro svrilo, nitko nije zavrio u zatvoru niti poimence bio spomenut u novinama.
Upravo sam zakljuio da uitavam previe toga u njegovu uobiajenu utljivost, kad Skip ree: "to te dere?"
U njegovu se glasu osjeala stanovita opora zabrinutost. Nateova donja usna zadrhti, pa ovrsne kad je toga postao svjestan. Nagne se preko uredne povrine svog radnog stola (moj je bio ve pokriven s otprilike devetnaest slojeva krame) i upne Kleenexicu iz kutije koju je drao pokraj svog gramofona. Dugo i snano se usekne. Kad je zavrio s time, ponovno se pribere, ali sam u njegovim oima ugledao zbunjenu potitenost. Jednom dijelu mene - onome zlobnom - to je bilo drago vidjeti. Drago znati da ne mora postati ovisnik o herevima da bi imao problema. Ljudska priroda katkad moe biti tako bezvezna.
"Odvezao sam se sa Stokeom i Harrvjem Swidrowskim i s jo nekoliko deki", ree Nate.
"Je li Carol bila s tobom?" upitam.
Nate odmahne glavom. "Mislim daje ona bila s grupom Georgea Gilmana. Bilo nas je ukupno pet automobila." Nisam imao pojma tko je George Gilman, ali me to nije sprijeilo da prema njemu odapnem sulicu prilino bolesne ljubomore. "Harry i Stoke su lanovi Odbora otpora. Kao i Gilman. Dakle, mi smo-"
"Odbor otpora?" upita Skip. "to je to?"
"Klub", ree Nate, i uzdahne. "Oni misle da je to neto vie - osobito Harry i George, oni su pravi radikalci - ali je to zapravo klub kao svaki drugi, kao Maine Masque65 ili navijaki tim."
Nate ree daje on krenuo s njima jer je bio utorak a on utorkom popodne nema predavanja. Nitko nije izdavao zapovijedi; nisu se potpisivale prisege lojalnosti pa ni peticije; ni na koga se nije vrio pritisak da mora sudjelovati u demonstracijama, a nije bilo ni ege-varovskog ara koji se poslije uvukao u antiratni pokret. Prema Na-teovim rijeima, Carol i mlade koja je bila s njom smijali su se i lupkali transparentima kad su krenuli s parkiralita ispred gimnastike dvorane. (Smijala se. Smijala s Georgeom Gilmanom. Odapnem jo jednu bacilima zaraenu pikado strelicu ljubomore.)
Kad su stigli pred zgradu federalne vlade, neki su demonstrirali hodajui ukrug ispred vrata Ureda za novaenje, a neki nisu. Nate je
Maine Masque je poznata studentska kazalina druina.
bio meu onima koji nisu. Kad nam je to rekao, njegovo inae glatko lice zategne se od jo jednog kratkog gra neega to bi na licu nekog manje smirenog mladia predstavljalo stvarni jad.
"Namjeravao sam demonstrirati s njima", ree on. "Cijelim sam putem oekivao da u demonstrirati s njima. Bilo je uzbudljivo, nas estero nagurani u Saab Harrvja Swidrovskog. Ludilo. Hunter McPhail... znate ga?"
Skip i ja zavrtimo glavama. Mislim da smo obojica osjetili stanovito strahopotovanje nakon otkria da vlasnik ploa Meet Trini Lopez i Diane Renee Sings Navy Blue ima neto slino tajnom ivotu, ukljuujui veze s ljudima koji privlae pozornost policije i tiska.
"On i George Gilman pokrenuli su Odbor. Dakle, Hunter je drao Stokeove take gurnute kroz prozor Saaba jer ih nismo mogli ugurati unutra, pjevali smo 'I Ain't Marching Anvmore' i razgovarali o tome kako bismo moda mogli zaustaviti rat kad bi nas se skupilo dovoljan broj - odnosno, svi smo govorili o tim stvarima osim Stokea. On ne govori puno."
Tako znai, pomislim. ak i sa njima uti... osim, vjerojatno, kad zakljui daje trenutak za kratko predavanje o kredibilitetu. Ali Nate nije mislio na Stokea; Nate je mislio na Natea. Morile su ga crne misli o tome kako su njegove noge neobjanjivo odbile uiniti ono to je njegovu srcu oito bila volja.
"Cijelim putem razmiljam 'Demonstrirat u s njima, pridruit u im se jer je to ispravno... barem ja mislim da je ispravno... a podigne li netko ruku na mene, bit u nenasilan, ba kao cure i deki koji su organizirali mirne prosvjede u menzi. Oni su postigli svoj cilj, moda emo i mi.'" On pogleda u nas. "Hou rei, u mojoj glavi u to nikad nije bilo sumnje. Shvaate?"
"Aha", ree Skip. "Shvaam."
"Ali kad smo tamo stigli, nisam mogao to uiniti. Pomogao sam podijeliti transparente na kojima je pisalo PREKINITE RAT i S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA i DOVEDITE DEKE DOMA... Carol i ja pomogli smo Stokeu da privrsti svoj transparent tako da gaje mogao nositi i istodobno se koristiti takama... ali ja nisam mogao uzeti neki od njih u ruke. Stajao sam na ploniku s Bil-lom Shadwickom, Kerrvjem Morinom i curom po imenu Lorlie McGinnis... kolegicom s botanikih vjebi..." On uzme onaj list novina iz Skipove ruke i zagleda se u nj, kao da se uvjerava da se to
zaista dogodilo; Rintvjev gospodar i Cindyn deko zaista je otiao na proturatne demonstracije. On uzdahne pa pusti da novinski list lebdei padne na pod. To je bilo tako nenalik na njega da me zaboljela glava.
"Mislio sam da u demonstrirati s njima. Ta zato sam u protivnom doao? Cijelim putem od Oronoa nisam ni trenutka u to posumnjao."
Pogleda me, nekako preklinjuim pogledom. Kimnem glavom, kao da shvaam.
"Ali nisam. Ne znam zato."
Skip sjedne pokraj njega na krevet. Ja naem album Phila Ochsa i stavim ga na okretnu plou gramofona. Nate pogleda u Skipa, pa u stranu. Nateove su ruke bile male i uredne kao i ostatak njegova tijela, osim nokata. Nokti su mu bili neravni, izgrizeni do krvi.
"No dobro", ree on kao daje Skip naglas postavio pitanje. "Znam zato. Bojao sam se da e ih uhapsiti i mene zajedno s njima. Da e u novinama objaviti fotografiju kako me hapse i da e je moji roditelji vidjeti." Zavlada duga stanka. Jadni Nate je pokuavao izrei ostatak. Drao sam iglu iznad prvog utora vrtee ploe i ekao da vidim hoe li uspjeti. Najzad mu uspije. "Da e to vidjeti moja majka."
"U redu je, Nate", ree Skip.
"Mislim da nije", odgovori Nate drhtavim glasom. "Zaista." Nije mogao pogledati Skipu u oi, ve je samo sjedio na svom krevetu iz-boenih kokojih prsa i gole bijele jenkijevske koe izmeu donjeg dijela pidame i brucoke kapice, zagledan u oglodanu koicu oko svojih nokata. "Ne volim rasprave o ratu. Harry ih voli... i Lorlie... a George Gilman, Boe mili, taj ne moe prestati klepetati o tome, a veina ostalih lanova Odbora su isti. Ali kad je rije o diskusijama, tu sam sliniji Stokeu nego njima."
"Nitko nije poput Stokea", rekoh. Sjetio sam se dana kad sam ga sreo na Bennettovu etalitu. A da uspori? upitao sam. A da mi ga popui? odgovorio je g. Kredibilitet.
Nate je jo prouavao koicu svojih noktiju. "Ono to ja mislim jest da Johnson bez razloga alje amerike mladie u smrt. Nisu posrijedi imperijalizam ili kolonijalizam, kao to je uvjeren Harry Swid-rowski, nije posrijedi nikakav izam. Johnsonu se pomijealo u glavi to s Davvjem Crockettom, Danielom Booneom i njujorkim Yan-keesima, i to je sve. A ako to mislim, onda bih to i trebao rei. Trebao bih to pokuati zaustaviti. Tako su me uili u crkvi, u koli, ak i u vrajim izviaima. Od tebe se oekuje da ustane protiv nepravde.
Primijeti li da se dogaa neto to nije u redu, recimo da jai tue slabijeg, oekuje se da uini neto i da barem pokua to prekinuti. Ali sam se ja prestraio da e moja majka vidjeti fotografiju na kojoj me hapse i da e zaplakati."
Nate podigne glavu i mi opazimo da i on plae. Samo malo: vlane vjee i trepavice, nita vie. No to je za njega bila velika stvar.
"Doznao sam neto", ree on. "to je ono na leima jakne Stokea Jonesa."
"to?" upita Skip.
"Kombinacija dva slova sustava signalizacije zastavicama britanske ratne mornarice. Pogledajte." Nate ustane spojenih bosih peta. Lijevu ruku podigne ravno prema stropu a desnu spusti prema podu, u ravnoj crti. "To je N." Zatim podigne obje ruke pod kutom od 45 stupnjeva u odnosu na svoje tijelo. Shvatio sam kako ta dva oblika, kad se poloe jedan na drugi, tvore oblik koji je Stoke tintom iscrtao na leima svog starog vojnikog kaputa. "Ovo je D."
"N-D66", ree Skip. "Pa?"
"Ta slova su kratica od nuklearno razoruanje. Bertrand Russell izmislio je taj simbol pedesetih godina." On ga nacrta na poleini svoje biljenice. CD "Nazvao ga je znakom mira."
"Fora", ree Skip.
Nate se nasmijei i prstima obrie kou ispod oiju. "To sam i ja pomislio", sloi se on. "Daje gala."
Spustim iglu na plou i mi posluamo pjesmu Phila Ochsa. Ufu-ramo se u nju, kako smo mi Atlantiani obiavali govoriti.
20
itaonica na sredini drugog kata paviljona Chamberlain postala je moj Jupiter - zastraujui planet silne gravitacijske privlanosti.
66 Na engleskom "nuclear disarmament".
No te sam joj se veeri odupro i ponovno se iskrao u telefonsku govornicu i nazvao paviljon Franklin. Ovaj put dobio sam Carol.
"Sve je u redu", ree ona i tiho se nasmije. "Dobro sam. Jedan od policajaca ak me nazvao gospodinom. Boe, Pete, koliko se brine."
Koliko je onoga Gilmana briga za tebe? doe mi da upitani, ali sam ak i sa osamnaest godina znao da se to ne radi.
"Trebala si me nazvati", rekoh. "Moda bih poao s tobom. Mogli smo ii mojim autom."
Carol zahihoe; draestan ali zbunjujui zvuk.
"to je?"
"Ba sam razmiljala o tome da bih se mogla odvesti na proturat-ne demonstracije u karavanu s Goldvvaterovom naljepnicom na odbojniku."
To je zaista smijeno, pretpostavljam.
"Osim toga", ree ona, "vjerojatno si imao drugog posla."
"to bi to trebalo znaiti?" Kao da nisam znao. Kroz staklo telefonske govornice i itaonice vidio sam veinu svojih kolega s drugog kata kako kartaju u magli dima cigareta. A i ovdje unutra, kroz zatvorena vrata, uo sam kretavo kvocanje Ronnieja Malenfanta. Deki, ganjamo Gaduru, cherchez-amo la piku noire, i istjerat emo je iz gutika.
"Uenje ili herevi", ree ona. "Nadam se uenje. Cura s mog kata izlazi s Lenniejem Doriom - odnosno izlazila je dok je on jo imao vremena za izlaske. Ona hereve naziva igrom iz pakla. Jesam li te zagnjavila?"
"Ne", rekoh, premda nisam znao prigovara li mi ili ne. Moda mi i treba prigovarati. "Carol, dobro si?"
Nastane duga stanka. "Aha", ree ona naposljetku. "Naravno da jesam."
"Oni graevinski radnici koji su se pojavili-" "Uglavnom jaki na jeziku", ree ona. "Ne brini se. Zaista."
Ali nije mi zvuala dobro, ne sasvim... a brinuo me i onaj George Gilman. Brinuo me na nain na koji me nije brinuo Sully, deko iz rodnog grada.
"Jesi li ti u tom Odboru o kojem mi je Nate priao?" upitam je. "Tom Odboru otpora ili kako se ve zove?"
"Ne", ree ona. "Barem ne jo. George me zamolio da se ulanim. On slua sa mnom kolegij iz politologije. George Gilman. Zna ga?"
"uo sam za njega", rekoh. Prevrsto sam stezao telefonsku slualicu i kao da nisam mogao popustiti stisak.
"On mije rekao za demonstracije. Otila sam s njim i s jo nekoliko ljudi. Ja..." Ona na trenutak posuti, a onda ree iskreno znatieljna: "Nisi valjda ljubomoran na njega, ha?"
"Pa", rekoh oprezno, "proveo je jedno popodne s tobom. Mislim da sam na to ljubomoran."
"Nemoj biti. Pametan je, jako, ali ima debilnu frizuru i buljave nemirne oi. Brije se, ali redovito kao da promai jedan vei komad brade. On nije to to me privlai u taj klub, vjeruj mi."
"Nego to?"
"Moemo li se nai? eljela bih ti neto pokazati. Neu dugo. Ali bi moglo pomoi kad bih ti mogla objasniti..." Glas joj zadrhti na toj rijei i shvatim daje na rubu suza.
"U emu je problem?"
"Misli osim toga to mi otac vjerojatno nee dopustiti da ponovno stupim u njegovu kuu nakon to me ugleda u Novostima? Kladim se da e do vikenda promijeniti brave. Ukoliko ih ve nije promijenio."
Sjetim se Natea kako je rekao da se boji da e majka vidjeti fotografiju na kojoj ga hapse. Mamiin dobri, mali stomatolog orkiran u Derrvju zbog paradiranja ispred zgrade federalne vlade bez dozvole. Ah, sramote li. A Carolin tata? Ne ba ista stvar, ali slino. Znai, Carolin je tata dragi moj koji ree svi u boj i ode na ratni brod ajoooooj.
"Moda nee vidjeti lanak", rekoh. "A ako ga i vidi, u novinama se ne spominju imena."
"Ali slika." Carol ree to strpljivo, kao da govori nekome tko je roen glup. "Jesi li vidio sliku?"
Zaustio sam da kaem da joj je lice gotovo okrenuto od objektiva, i daje ono to se vidi u sjeni, ali se onda sjetim njezine srednjokolske jakne preko ijih lea blijete slova SREDNJA KOLA HARWICH. Usto, ta on joj je otac, zaboga. Prepoznat e je ak i tako napola okrenutu od fotoaparata.
"Moda nee ni vidjeti sliku", rekoh neuvjerljivo. "Damariscotta je na vanjskom rubu dostave Novosti."
"Zar tako eli proivjeti svoj ivot, Pete?" Jo je zvuala strpljivo, ali je to sad bilo strpljenje s prizvukom zajedljivosti. "Da neto uini, a onda se nada da to nee izai na vidjelo?"
"Ne", rekoh. Jesam li se mogao naljutiti na nju, s obzirom na to da Annmarie Soucie jo nije imala ni najmanjeg pojma da Carol Gerber postoji? Mislim da ne. Carol i ja nismo bili u braku ili neto takvo, ali brak nije bio problem. "Ne, ne elim. Ali Carol... ne mora mu gurnuti novine pod nos, zar ne?"
Ona se nasmije. U tom zvuku nije bilo vedrine koju sam uo u njezinu prijanjem hihotu, ali mi se uini daje i sjetan smijeh bolji ni od kakvog. "Neu morati. On e doznati. To je tako. Ali sad moram ii, Pete. A vjerojatno u pristupiti Odboru otpora iako George Gil-man uvijek izgleda poput klinca kojeg su uhvatili da jede mrklje, a Harrvju Swidrowskom smrdi iz usta kao iz kanalizacije. Jer... stvar je u tome... zna..." Ona mi u uho puhne ojaeni ne-mogu-objasniti uzdah. "Sluaj, zna gdje odlazimo na ik-pauzu?"
"Ispred menze Holvoke? Kod kanti za smee, naravno da znam."
"Priekaj me tamo", ree Carol. "Za petnaest minuta. Moe li?"
"Da."
"Moram jo uiti, pa ne mogu dugo ostati, ali ja... naprosto..."
"Doi u."
Spustim slualicu i izaem iz govornice. Ashlev Rie stajao je na vratima itaonice, puio i cupkao. Zakljuim da je izmeu partija. Lice mu je bilo odve blijedo, crne ekinje na obrazima iskakale poput grafitnih tokica, a koulja bila vie od prljave - djelovala je udomaeno. Imao je iskolaen visokonaponski izraz koji sam poslije povezivao s tekim ovisnicima o kokainu. A to je ta igra i bila, neka vrsta droge. Ali ne od onih koje te raspoloe.
"to kae, Pete?" upita on. "Jesi za nekoliko partija?"
"Moda kasnije", rekoh i krenem niz hodnik. Stoke Jones tupkao je na povratku iz kupaonice u iskrzanom starom frotir ogrtau. take su mu ostavljale okrugle, vlane tragove na tamnocrvenom linoleu-mu. Njegova duga, pomahnitala kosa bila je mokra. Upitam se kako se snalazi dok se tuira; u to vrijeme nije bilo preki i rukohvata koji su kasnije postali standardni u javnim kupalitima. No nije djelovao kao da bi silno uivao u raspravi o toj temi. O toj ili nekoj drugoj.
"Kako ide, Stoke?" upitam.
On proe pokraj mene ne odgovorivi, pognute glave. Kosa iz koje se cijedila voda zalijepila mu se za obraze, sapun i runik prikli-jetio je pod mikom, a u bradu mrmljao "Rip-np, rip-rip". Nije me ni pogledao. Mogli ste si misliti to god o Stokeu Jonesu, ali ste mogli raunati na to da e vam zasrati dan.
21
Carol je ve bila u menzi Holvoke kad sam stigao. Donijela je dvije gajbe od mlijeka s mjesta gdje su u redu stajale kante za smee, sjedila na jednoj od njih prekrienih nogu i puila. Ja sjednem na drugu, obgrlim je jednom rukom i poljubim. Ona na trenutak nasloni glavu na moje rame, ne rekavi nita. To nije bilo slino njoj, ali je godilo. Zadrim ruku oko nje i pogledam u zvijezde. No je bila blaga za tako kasnu jesen i mnogo je ljudi-uglavnom parova - izalo proetati, da iskoriste lijepo vrijeme. uo sam njihov agor. Iznad nas, u blagovaonici menze, radio je svirao "Hang On, Sloopv". Jedan od podvornika, pretpostavim.
Carol najzad podigne glavu i malo se odmakne od mene - tek toliko da mi da na znanje da mogu povui ruku. Zapravo je to bilo vie nalik na nju. "Hvala", ree ona. "Trebao mije zagrljaj."
"Bilo mije zadovoljstvo."
"Malo se bojim suoenja s ocem. Nejako, ali malo da."
"Sve e biti u redu." Nisam to rekao jer sam zaista smatrao da e biti tako-takvo to nisam mogao znati-nego zato to se tako kae, zar ne? Tako se kae.
"Moj tata nije razlog zbog kojeg sam otila s Harrvjem, Geor-geom i ostalima. Nije to nekakva silna frojdovska pobuna ili neto slino."
Ona frkne ik i mi se zagledamo kako je iz njega briznuo vodoskok iskri kad je udario u opeke Bennettova etalita. Onda ona iz krila podigne svoju malu torbicu bez remena, otvori je, nae lisnicu,
otvori nju, pa prebere po pregrtu fotografija uguranih u njezine celuloidne prozorie. Zastane, istisne jednu i prui mije. Nagnem se prema naprijed da bih je vidio na svjetlosti koja je padala kroz prozore blagovaonice, u kojoj su podvornici vjerojatno prali podove.
Na fotografiji se vidjelo troje djece u dobi od jedanaest ili dvanaest godina, djevojica i dva djeaka. Svi su bili odjeveni u plave majice kratkih rukava na kojima su crvenim velikim slovima bile ispisane rijei STERLING HOUSE. Stajali su zagrljeni na nekom parkiralitu - leerna poza vjenih prijatelja koja je na neki nain bila lijepa. Djevojica je stajala u sredini. Djevojica je, naravno, bila Carol.
"Koji je od njih Sully-John?" upitam. Ona me pogleda, malo iznenaena... ali sa smijekom. Ionako mi se inilo da ve znam. Sully-John e biti onaj irokih ramena, iroka osmijeha i razbaruene crne kose. Podsjeti me na Stokeovu kosu, premda je djeak oigledno protjerao ealj kroz svoju slamu. Kucnem prstom po njemu. "Ovaj, je li?"
"To je Sully", potvrdi ona, a zatim noktom dodirne lice drugog djeaka. Nije bio opaljen ve opeen suncem. Imao je ue lice, oi malo blie nasaene, poput mrkve crvenu kosu pokoenu u je frizuru zbog koje je izgledao kao dijete s neke od naslovnice Normana Rockwella u Saturday Evening Postu. Na elu je imao jedva primjetnu boru od mrtenja. Sullvjeve su ruke, premda djeje, ve bile miiave; onaj je drugi djeak imao tanke ruke, poput tapia. Vjerojatno jo ima mrave, tapiaste ruke. Na ruci koja nije bila prebaena oko Carolinih ramena nosio je veliku, smeu, bejzbolsku rukavicu.
"Ovo je Bobby", ree ona. Glas joj se promijenio, nekako. Bilo je neeg u njemu to nikad prije nisam uo. Tuge? Ali se jo smijeila. Ako osjea tugu, zato se smijei? "Bobby Garfield. Moj prvi deko. Moglo bi se rei i moja prva ljubav. On, Sully i ja smo u to vrijeme bili najbolji prijatelji. Ne tako jako davno, 1960., ali se ini davno."
"to mu se dogodilo?" Nekako sam bio uvjeren da e mi rei da je umro, taj djeak uskog lica i mrkva crvene je frizure.
"On i njegova mama su se odselili. Neko smo se vrijeme dopisivali, a onda smo izgubili kontakt. Zna ve kakva su djeca."
"Lijepa bejzbolska rukavica."
Carol je jo imala smijeak na licu. Vidio sam suze koje su joj navrle na oi dok smo sjedili i gledali u fotografiju, ali se jo smijeila. Na
bijeloj svjetlosti neona iz blagovaonice njezine su suze izgledale srebrne - suze princeze iz bajke.
"To je bio Bobbvjev omiljeni predmet. Postoji igra po imenu Alvin Dark, ne?"
"Postojao je."
"Takvu je rukavicu imao Bobby. Model Alvina Darka."
"Moja je bila model Teda Williamsa. Mislim da ju je moja mama prije dvije godine prodala u dobrotvorne svrhe."
"Bobbvjeva je ukradena", ree Carol. Nisam siguran daje znala da sam ja jo tamo. Jagodicom prsta dodirivala je Bobbvjevo usko, blago namrteno lice, kao da se vratila u vlastitu prolost. uo sam da hipnotizeri mogu takvo to postii s kvalitetnim pacijentima. "Willie ju je uzeo."
"Willie Shearman. Vidjela sam ga kako godinu dana kasnije igra s njom bejzbol kod Sterling Housea. Pobjenjela sam. Mama i tata su se tad stalno svaali, vjerojatno su odraivali razvod, i cijelo sam vrijeme bila bijesna. Bijesna na njih, bijesna na svog nastavnika matematike, bijesna na itav svijet. I dalje sam se bojala Willieja, ali sam uglavnom bila bijesna na njega... a osim toga, nisam bila pri sebi, ne tog dana. Pa sam energino zagrabila prema njemu i rekla da znam daje to Bobbvjeva rukavica i da bi mije trebao dati. Rekla sam da imam Bobbvjevu adresu u Massachusettsu i da u mu je poslati. Willie je rekao da sam luda, daje to njegova rukavica, i pokazao mi svoje ime napisano sa strane. Izbrisao je Bobbvjevo - koliko je mogao - i velikim slovima napisao svoje ime tamo gdje je prije bilo Bobbvjevo. Ali se jo vidjelo bby, od Bobby."
U glas joj se uvukla nekakva sablasna nota jarosti zbog koje je zvuala mlae. I izgledala mlae. Pretpostavljam da bi me pamenje u vezi s time moglo varati, ali mislim da me ne vara. Dok je sjedila na rubu bijele svjetlosti koja je dopirala iz blagovaonice, mislim da je izgledala kao da joj je dvanaestak godina. Najvie trinaest.
"No nije uspio izbrisati potpis Alvina Darka u depiu, ili pisati preko njega. . . pa je pocrvenio. Postao tamnocrven u licu. Kao cikla. A onda - zna li to? - ispriao se zbog onoga to su mi on i njegova dva prijatelja uinili. On se jedini ispriao, i mislim daje iskreno mislio. Alije lagao za rukavicu. Mislim daje nije elio, bila je stara, gurtna na spojitu palca i kaiprsta iskrzana, i rukavica mu uope
nije pristajala na ruku, ali je lagao samo da bi je mogao zadrati. Ne shvaam zato. Nikad i nisam."
"Nita ne shvaam", rekoh.
"Zato i bi? Sve je to zbrkano i u mojoj glavi, a ja sam bila tamo. Majka mi je jednom rekla da se to dogaa ljudima koji dozive prometnu nesreu ili se potuku. Nekih se dijelova sjeam prilino jasno - uglavnom onih s Bobbvjem - ali gotovo sve ostalo temelji se na onome to su mi ljudi poslije rekli.
"Bila sam u parku u dnu moje ulice kad su naila ta trojica - Harry Doolin, Willie Shearman i jo jedan. Ne mogu mu se sjetiti imena. Nije ni vano. Istukli su me. Imala sam samo jedanaest godina, ali ih to nije omelo. Harry Doolin me izudarao bejzbolskom palicom. Willie i onaj trei drali su me da im ne pobjegnem."
"Bejzbolskom palicom? Zeza me?"
Ona odmahne glavom. "Mislim da su se najprije alili, a onda... vie nisu. Ruka mi se iaila. Vrisnula sam i pretpostavljam da su pobjegli. Ja sam sjedila tamo, drala ruku, previe ozlijeena a pretpostavljam i okirana... da bih znala to da uinim. Ili sam moda pokuala ustati i dozvati pomo, ali nisam mogla. A onda je sluajno naiao Bobby. Ispratio me iz parka, a onda me podigao i odnio u svoj stan. Uzbrdo uz Broad Street Hill jednog od najtoplijih dana te godine. Nosio me na rukama."
Uzmem fotografiju iz njezine ruke, okrenem je prema svjetlu, sagnem se, pa pogledam u djeaka s je frizurom. U njegove poput tapia tanke ruke, pa u djevojicu. Bila je tri ili pet centimetra via od njega, i ira u ramenima. Pogledam u drugog djeaka, Sullvja. Onoga sa smrom crne kose i irokog osmijeha reprezentativnog sportaa: kosa Stokea Jonesa, osmijeh Skipa Kirka. Mogao sam zamisliti Sullvja kako je nosi na rukama, to da, ali taj drugi klinac-
"Znam", ree ona. "Ne izgleda dovoljno krupan, zar ne? Ali me nosio. Poela me hvatati nesvjestica i on me nosio." Ona ponovno uzme fotografiju.
"A dok je on to radio, onaj Willie koji je pomogao da te pretuku vratio se i ukrao mu rukavicu?"
Ona kimne glavom. "Bobby me odveo u svoj stan. U sobi na katu iznad ivio je neki stari ovjek, Ted, koji je znao pomalo o svemu. On mi je vratio rame u zglob. Sjeam se da mi je dao remen da zagrizem u njega dok to radi. Ili je to moda bio Bobbvjev remen.
Rekao je da mogu uhvatiti bol, i jesam. Nakon toga... nakon toga, dogodilo se neko zlo."
"Gore od toga da ti netko nabije kvrge bejzbolskom palicom?"
"Na neki nain. Ne elim o tome govoriti." Ona rukom obrie suze, najprije jednu a zatim i drugu stranu, i dalje gledajui u fotografiju. "Poslije, prije no to su on i njegova majka otili iz Hanvicha, Bobby je pretukao djeaka koji se posluio palicom. Harrvja Doolina."
Carol vrati fotografiju u njezin mali pretinac.
"Ono ega se najbolje sjeam od toga dana-jedino to se isplati pamtiti - jest da se Bobby Garfield isprsio. Sully je bio krupniji, i Sully bi mi moda pomogao da je bio tamo, ali nije. Bobby je bio tamo i odnio me na vrh uzbrdice. Uinio je pravu stvar. To je neto najbolje i najvanije to je itko za mene ikad uinio u ivotu. Shvaa, Pete?"
"Aha, shvaam."
A shvatio sam jo neto: rekla je gotovo isto to i Nate prije nepun sat vremena... samo to je ona sudjelovala u demonstracijama. Uzela je jedan transparent i nosila ga. Naravno, Natea Hoppen-standa nikad nisu premlatila trojica djeaka koji su ga poeli tui iz vica, pa se predomislili i poeli za ozbiljno. A moda je u tome i bila razlika.
"Odnio me uz taj brijeg", ree ona. "Uvijek sam mu eljela rei koliko sam ga voljela zbog toga, i koliko sam ga voljela jer je pokazao Harrvju Doolinu da se plaa to to se nanosi zlo ljudima, osobito ljudima koji su manji od tebe i ne ele ti nikakvo zlo."
"Pa si zato demonstrirala."
"Jesam. eljela sam nekome rei i zato. eljela sam rei nekome tko e razumjeti. Moj otac ne eli, a majka ne moe. Nazvala me njezina prijateljica Rionda i rekla..." Nije zavrila reenicu, ve je samo sjedila na gajbi od mlijeka i igrala se svojom torbicom.
"Rekla to?"
"Nita." Zazvuala je iscrpljeno, jadno. elio sam je poljubiti ili barem zagrliti, ali sam se bojao da u, uinim li ijedno od toga dvoga, pokvariti ono to se upravo dogodilo. Jer neto se jest dogodilo. U njezinoj je prii bilo magije. Ne u njezinu sreditu, nego negdje oko rubova. Osjetio sam je.
"Demonstrirala sam, a mislim i da u pristupiti Odboru otpora. Moja cimerica kae da sam luda, da nikad neu dobiti posao bude li mi lanstvo u komunistikoj studentskoj grupi dio fakultetske biografije, ali mislim da u to uiniti."
"A tvoj otac? to s njim?"
"Neksejebe."
Jedan napola zgranuti trenutak mi se zamislimo nad onime to je upravo rekla, a onda Carol zahihoe. "E to je frojdovski." Ustane. "Moram se vratiti i uiti. Hvala ti to si doao, Pete. Nikome jo nisam pokazala tu fotografiju. Ni ja je nisam pogledala ve ne znam koliko. Bolje se osjeam. Puno."
"Dobro." I ja ustanem. "Prije no to se vrati u paviljon, hoe li ti pomoi meni da neto uinim?"
"Naravno, to?"
"Pokazat u ti. Nee dugo potrajati."
Otpratim je du bonog zida menze Holyoke, a potom krenemo uzbrdicom iza nje. Dvjestotinjak metara dalje nalazilo se parkiralite kod toplane, gdje su studenti koji nisu mogli dobiti parkirne naljepnice (brucoi, studenti druge godine i veina studenata tree) morali drati svoje automobile. Bio je to udarni fuk-plac u studentskom naselju nakon to bi zahladnjelo, ali eva u mom automobilu nije mi te veeri bila na pameti.
"Jesi li ikad Bobbvju rekla tko se doepao njegove bejzbolske rukavice?" upitam. "Rekla si da si mu pisala."
"Nisam vidjela smisla u tome."
Neko smo vrijeme hodali utei. A onda rekoh: "Za Dan zahvalnosti prekinut u s Annmarie. Nazvao sam je, ali sam se predomislio. Ukoliko to namjeravam uiniti, trebao bih smoi hrabrosti i uiniti to licem u lice." Nisam bio svjestan da sam donio takvu odluku, ali mi se inilo da jesam. U svakom sluaju to nije bilo neto to sam govorio samo da bih ugodio Carol.
Ona kimne glavom, vukui tenisice kroz lie, drei svoju torbicu u jednoj ruci, ne gledajui u mene. "Ja sam se morala posluiti telefonom. Nazvala sam S-J-ja i rekla mu da se viam s nekim."
Zastanem. "Kada?"
"Proli tjedan." Ona me pogleda. Jamice; lagano nakrivljena donja usna; onaj smijeak.
"Proli tjedan? l nisi mi rekla?"
"To je bila moja stvar", ree ona. "Moja i Sullvjeva. Hou rei, ta nee on dojuriti ovamo i ganjati te..." Ona posuti dovoljno dugo da smo oboje imali vremena pomisliti bejzbolskompalicom, a onda nastavi: "Da e te ganjati, ili neto slino. Hajde, Pete. Namjeravamo li neto poduzeti, uinimo to. Ali ne idem s tobom u provod. Zaista moram uiti."
"Nema provoda."
Ponovno krenemo. Parkiralite kod toplane u to mi se vrijeme inilo golemo - stotine automobila parkirano u desetak mjeseinom osvijetljenih redova. Jedva bih ikad uspio upamtiti gdje sam ostavio bratov stari Ford. Posljednji put kad sam bio na UM-u, parkiralite je bilo tri a moda i etiri puta prostranije, s mjestom za tisuu ili vie automobila. Vrijeme prolazi i sve postaje vee osim nas.
"Hej, Pete?" U hodu. Ponovno zagledana u svoje tenisice premda smo sad bili na asfaltu i vie nije bilo lia da kroza nj vue noge.
"A-ha."
"Ne elim da prekine s Annmarie zbog mene. Jer mi se ini da smo mi... privremeni. U redu?"
"Aha." To to je rekla rastuilo me - ono to stanovnici Atlanti-de nazivaju sranje kroz gusto granje - ali me nije zapravo iznenadilo. "Vjerojatno mora biti."
"Drag si mi, i lijepo mije s tobom, ali mi se samo svia, i to je sve, i najbolje je biti iskren. Pa ako eli drati jezik za zubima kad ode kui za blagdane-"
"Da je drim u zapeku? Kao nekakvu priuvnu gumu u sluaju da se nas dvoje ovdje na faksu ispuemo?"
Ona se trgne, a onda nasmije. "Touche", ree.
"Touche zato?"
"Ne znam, Pete... ali mi se zaista svia."
Ona stane, okrene se prema meni, ovije mi ruke oko vrata. Ljubili smo se neko vrijeme izmeu dva reda automobila, ljubili dok mi se nije solidno digao, stoje ona jamano osjetila. A onda me posljednji put cmokne u usta i ponovno krenemo.
"to je Sully rekao kad si mu rekla? Ne znam smijem li pitati, ali-"
"-ali eli informaciju", ree ona osornim glasom Broja Dva, a potom se nasmije. Sjetno. "Oekivala sam da e se ljutiti, ili da bi mogao i zaplakati. Sully je krupan, i nogometni igrai protiv kojih igra boje ga se kao vrag tamjana, ali su njegovi osjeaji uvijek blizu koe. Ali nisam oekivala olakanje."
"Olakanje?"
"Olakanje. Ve mjesec dana ili jo due via se s nekom curom u Bridgeportu... samo to mije prijateljica moje mame, Rionda, rekla da je to zapravo ena, moda od dvadeset etiri ili dvadeset pet godina."
"Zvui kao recept za propast", rekoh ja, nadajui se da sam zaz-vuao odmjereno i obzirno. No zapravo sam bio presretan. Naravno da jesam. A to to je dobri, stari, bijedni John Sullivan njena srca zalutao u zaplet neke country-westem pjesme Merlea Haggarda... e pa etiri stotine milijuna crvenih Kineza ivo se fuka za to, a to se mene tie i dvostruko veem broju.
Stigli smo nadomak mog automobila. Bila je to samo jo jedna krntija meu ostalima ali je, Ijubaznou mog brata, bila moja. "Ima vanijih stvari od svoje nove ljubavi", ree Carol. "Idueg lipnja nakon mature ide u vojsku. Ve je razgovarao s Uredom za novaenje i sve je sredio. Jedva eka da ode u Vijetnam i pone svijet initi sigurnim za demokraciju."
"Jesi li se posvadila s njim zbog rata?"
"Ne. emu? A i to bih mu rekla? Daje za mene u pozadini svega toga Bobby Garfield? Da sve to kau Harry Swidrowski, George Gilman i Hunter McPhial izgleda kao magla i dim u usporedbi s onime kad me Bobby nosio uz Broad Street Hill? Sully bi pomislio da sam luda. Ili bi rekao da je to zato to sam prepametna. Sully sa-alijeva ljude koji su prepametni. Kae daje prevelika pamet bolest. A moda je u pravu. Na neki ga nain volim, zna. Drag je. A i od onih je mladia kojima je potreban netko da se o njemu brine."
Nadam se da e nekog nai, pomislim. Samo ne tebe.
Ona trezveno pogleda u moj automobil. "No dobro", ree ona. "Ruan je, oajniki vapi za pranjem, ali je prijevoz. Pitanje je, to radimo ovdje kad bih trebala itati pripovijetku Flannervja O'Con-nora?"
Izvadim depni noi i otvorim ga. "Ima u torbici turpiju za nokte?"
"Zapravo i imam. Zar emo se potui? Obraun izmeu Broja Dva i Broja est na parkiralitu kod toplane?"
"Ne gluparaj se. Samo je izvadi i poi za mnom."
Kad smo zaobili automobil i nali se iza prtljanika, ona se nasmije - ne sjetno nego punim grohotom koji sam prvi put uo kad je Skipov falusni ovjeuljak od hrenovke stigao niz sudopersku pokretnu traku. Ona najzad shvati zato smo ovdje.
Carol se lati jedne strane naljepnice, ja druge. Naemo se na sredini. A onda smo gledali kako vjetar otpuhuje njezine komadike preko makadama. Au revoir, AuH2O-4-USA. ao-bok, Barry. Mi se nasmijemo. ovjee, nismo se mogli prestati smijati.
22
Dva dana kasnije moj prijatelj Skip, koji je na fakultet stigao s politikom svijesti jedne kampe, objesi poster na svojoj strani sobe koju je dijelio s Bradom Witherspoonom. Na njemu je bio prikazan nasmijeeni biznismen u trodijelnom odijelu. Jednu je ruku pruio na rukovanje. Druguje sakrio iza lea, ali iz neega to je u njoj stiskao kapala mu je krv izmeu cipela. RAT JE DOBAR POSAO, pisalo je na plakatu. ULOITE SVOG SINA.
Dearie se uasnuo.
"Znai, ti si sad protiv vijetnamskog rata?" upita on kad je ugledao poster. Ispod povrine izboene brade njegove goropadnosti, mislim da je naeg ljubljenog nadzornika kata taj plakat silno zgranuo. Ta Skip je ipak bio prvorazredan srednjokolski igra bejzbola. Oekivalo se da e igrati bejzbol i za fakultet. Vabili su ga i Delta Tau Delta i Phi Gama, sportske studentske bratovtine. Skip nije bio boleljivi kripl kao Stoke Jones (i Dearie Dearborn poeo je Skipa zvati Rip-Rip), ni buljooki udak poput Georgea Gilmana.
"Hej, taj poster samo znai da puno ljudi zarauje najednom velikom krvavom rusvaju", ree Skip. "McDonnell-Douglas. Boeing.
GE. Dow Chemical i Coleman Chemicals. Pepsi Cola, jebote. I jo mnogi."
Deariejev svrdlasti pogled poruivao je (odnosno pokuavao poruiti) daje on o tim pitanjima razmislio dublje no to bi Skip Kirk ikad mogao. "Da te neto upitani. Misli li ti da bismo trebali stajati skrtenih ruku i dopustiti da Stric Ho tamo preuzme stvari u svoje ruke?"
"Ne znam to mislim", ree Skip, "ne jo. Zainteresirao sam se za tu temu tek prije dva tjedna. Jo tapkam u mraku."
To se sve dogaalo u pola osam ujutro. Grupica studenata koja se zaputila na predavanja s poetkom u osam sati okupila se oko Skipovih vrata. Ugledam Ronnieja (zajedno s Nickom Proutvjem; njih su dvojica postali nerazdvojni), Ashleva Ricea, Lennieja Dori-ju, Billvja Marchanta, i moda jo njih etvoricu ili petoricu. Nate je stajao naslonjen na vrata sobe 302, odjeven u majicu kratkih rukava i donji dio pidame. Na stubitu, Stoke Jones se naslanjao na svoje take. Oito je upravo bio na izlasku, pa se okrenuo i pratio razvoj diskusije.
Dearie ree: "Kad vijetkongovci upadnu u neko naselje u junom Vijetnamu, najprije potrae ljude koji nose krieve, medaljon sv. Kristofora ili Djevice Marije, neto takvo. Katolike se ubija. Ubija se ljude koji vjeruju u Boga. Misli li da bismo trebali stajati skrtenih ruku dok komunjare ubijaju ljude koji vjeruju u Boga?"
"Zato ne?" ree Stoke sa stubita. "est smo godina stajali skrtenih ruku i doputali da nacisti ubijaju idove. Zidovi vjeruju u Boga, barem mi tako kau."
"Rip-Rip, goni se u kurac!" odbrusi Ronnie. "Tko je tebe to pitao?"
Ali je Stoke Jones, zvani Rip-Rip, ve krenuo niza stube. Odjek njegovih taka podsjeti me na nedavno odbjeglog Franka Stuarta.
Dearie se ponovno okrene Skipu. Rukama stisnutima u ake podboio se o bokove. Na prednjici njegove bijele majice kratkih rukava poivao je niz metalnih identifikacijskih vojnih ploica. Rekao nam je da ih je njegov otac nosio u Francuskoj i Njemakoj; nosio ih je dok je leao iza stabla, gdje se sakrio od paljbe iz strojnice koja je ubila dvojicu pripadnika njegove ete i ranila jo etvoricu. Nitko od nas nije znao kakve to veze ima s vijetnamskim sukobom, ali je Dea-
rieju to oito bilo vano, pa nitko od nas nije nita pitao. ak je i Ronnie imao toliko pameti da zadri klopotac za zubima.
"Dopustimo li da osvoje juni Vijetnam, okupirat e i Kambodu." Deariejev je pogled prelazio sa Skipa na mene pa na Ronnie-ja... na sve nas. "A onda Laos. Pa Filipine. Jednu za drugom."
"Ako im to uspije, moda i zasluuju da pobijede", rekoh ja.
Dearie me pogleda, zgranut. I ja sam se malo osupnuo, ali nisam povukao ono to sam rekao.
23
Prije prekida za Dan zahvalnosti odigrala se jo jedna runda kolokvija koja se za mlade znanstvenike s drugog kata paviljona Chamberlain pokazala pravom katastrofom. Dotad je veina nas shvatila da smo mi katastrofalni, da smo na putu da poinimo neku vrstu grupnog samoubojstva. Kirby McClendon izveo je foru sa ivanim slomom i nestao kao zec u maioniarskom triku. Kenny Auster, koji je za vrijeme kartakih maratona najee sjedio u kutu i kopao nos kad ne bi mogao odluiti koju kartu odigrati, jednog je dana naprosto ispario. Na jastuku je ostavio pik damu preko koje je napisao "Odustajem". George Lessard pridruio se Steveu Oggu i Jacku Fradvju u Chadu, paviljonu za lumene.
estorica manje, jo trinaestorica.
To je trebalo biti dovoljno. Zapravo, to to se dogodilo jadnom starom Kirbvju je trebalo biti dovoljno; tri-etiri dana prije no to je otkaio, ruke su mu tako jako drhtale da je jedva uspijevao podii karte sa stola, a poskoio bi u stolici svaki put kad bi netko u hodniku zalupio vratima. To s Kirbvjem trebalo je biti dovoljno, ali nije bilo. A ni vrijeme koje sam provodio s Carol nije bilo rjeenje. Kad sam bio s njom, bio sam dobro. Kad sam bio s njom, sve to sam elio bile su informacije (a moda i daje poevim tako da joj oi iskoe). No kad sam bio u paviljonu, osobito u toj prokletoj itaonici na dru-
gom katu, postao bih ona druga inaica Petera Rileya. U itaonici na drugom katu, bio sam stranac samome sebi.
Kako se Dan zahvalnosti primicao, tako se u nas uvukao nekakav jalovi fatalizam. Nitko od nas nije o tome govorio. Razgovarali smo o filmovima ili seksu ("Liem vie pia nego Talijani!" Ronnie je znao zagraktati, najee bez ikakava upozorenja ili uvoda), ali smo uglavnom razgovarali o Vijetnamu... i herevima. Diskusije o her-evima ticale su se toga tko vodi, tko gubi, tko ne moe svladati nekoliko jednostavnih stratekih trikova igre: rijei se svih karata u najmanje jednoj boji, uvali hereve srednje vrijednosti nekome tko voli skupljati tu boju; mora li uzeti tih, uvijek to uini s nekom kartom visoke vrijednosti.
Na jedini stvarni odgovor na zlokobno prijeteu treu rundu kolokvija bio je taj da smo organizirali neku vrstu beskrajnog, krunog turnira iz hereva. Jo smo igrali u pet centi poen, ali smo sad igrali i u "me poene". Sistem dodjele tih poena bio je prilino sloen, ali Randy Echolls i Hugh Brennan smislili su dobru formulu u dva grozniava kasnonona kolokvija. Kad smo ve kod toga, obojica su pala poetniki kolegij iz matematike; na kraju zimskog semestra, nijednog nisu pozvali da se ponovno upie.
Prole su trideset tri godine od te runde ispita pred Dan zahvalnosti, a mukarac koji je od tog mladia postao jo se lecne pri sjeanju na njih. Pao sam sve osim sociologije i poetnikog engleskog. A nisam ni morao vidjeti ocjene da bih to znao. Skip je rekao daje nanizao kulje osim iz vie matematike, a da se i u tome provukao kroz iglene ui. Te sam se veeri dogovorio s Carol da uje izvesti u kino, na na predraspusni spoj (na posljednji, premda to tad nisam znao). Na putu do automobila ugledam Ronnieja Malenfanta. Upitam ga to misli kako je uspio na testovima. Ronnie se nasmijei, namigne i ree: "As do asa, genij. Kao na College Bowlu(n, jebote. Nisam zabrinut." Ali na svjetlosti parkiralita ugledam kako mu je smijeak malko zatitrao u kutovima usta. Koa mu je bila odve blijeda, a njegove akne, uasne ve u rujnu na poetku nastave, bile su u gorem stanju no inae. "A ti?"
"Imenovat e me za dekana Filozofskog fakulteta", rekoh. "Govori li ti to ita?"
67 Zavrna utakmica sveuilinog prvenstva, najee u amerikom nogometu.
Ronnie prasne u smijeh. "upino!" Pljesne me po ramenu. Samouvjeren izraz u njegovim oima zamijenila je prepast, zbog ega je izgledao mlae. "Izlazi?"
"Aha."
"S Carol?"
"Aha."
"Blago tebi. Treba je super." Za Ronnieja, ovo je bilo blizu srced-rapateljne iskrenosti. "A ukoliko se poslije ne vidimo u itaonici, dobar provod za Dan purica."
"I tebi, Ronnie."
"Aha. Naravno." Nije me gledao u oi, nego ispod oka. Pokuavao zadrati smijeak na licu. "Ovako ili onako, mislim da emo obojica popuiti, nije li tako?"
"Da. Mislim da si to prilino tono rezimirao."
24
Bilo je vrue, vrue usprkos iskljuenom motoru i grijanju, zagrijali smo unutranjost automobila svojim tijelima, prozori su se zamaglili tako da je svjetlost s parkiralita ulazila rasprena, kao svjetlo kroz kupaoniki prozor s motivom oblutka. Radio je bio upaljen, "Moni" John Marshall68 putao je stare stvari. "Skroman no Svejedno Moan" putao je Four Seasonse, Dovellse, Jacka Scotta, Little Richarda i Freddieja "Bum-Bum" Cannona, sve te evergrine. Vesta joj je bila otkopana, grudnjak prebaen preko sjedita tako da mu je jedna naramenica visjela, debela bijela naramenica, grudnja-ka tehnologija u to doba nije jo nainila sljedei veliki korak naprijed - ovjee! - koa joj je bila topla, bradavica rapava u mojim ustima. Jo je imala gaice na sebi, ali tek toliko, jer su bile odgura-
68 Jedan od ponajboljih poznavatelja rokenrola u Americi, dugogodinji radiovoditelj i ugledni kolekcionar ploa te povjesniar rokenrola.
ne i zguvane na jednoj strani, i najprije sam zavukao u nju jedan prst, pa dva. Chuck Berry pjevao je "Johnnv B. Goode" a Royal Teensi "Short Shorts"69. Ruka joj je bila u mojem rasporku, prstima je potezala lastiku mojih najkraih kratkih gaica, osjeao sam njezin miris, parfem na njezinu vratu i znoj na sljepoonicama na mjestu gdje joj je poinjala kosa, uo sam je, uo ivo bilo njezina daha, nijemi apat u svojim ustima dok smo se ljubili, a sve to na prednjem sjeditu moga auta, odguranog natrag koliko se dalo. Nisam mislio na nepoloene kolokvije ni na rat u Vijetnamu, ni na LBJ-a s leijem, ni na hereve, ni na to, samo sam je elio, elio tamo i tada, a onda se ona pone uspravljati a pone uspravljati i mene. Obje je ruke vrsto poloila na moja prsa, rairenih me prstiju gurala natrag prema volanu. Ja se ponovno prignem prema njoj, prijeem joj rukom uz bedro, ali ona strogim glasom ree: "Pete, ne!" i skupi noge. Koljena joj lupnu jedno o drugo tako glasno da sam uo zvuk koji su proizvela, taj zasunski zvuk koji znai daje s ljubakanjem svreno, svialo se to tebi ili ne. Meni se nije svialo, ali sam prestao.
Naslonim glavu na zamagljeni prozor na vozakoj strani. Teko sam disao. Penis mije bio eljezna ipka zagurana u prednji dio donjeg rublja, tako tvrd da me boljelo. To e uskoro popustiti - nijedna erekcija ne traje vjeno, mislim daje to rekao Benjamin Disraeli - ali ak i nakon to erekcija splasne, ostanu bolna muda. To je stvarnost mukog ivota.
Izali smo iz kina prije kraja - prikazivao se neki zaista uasni slikopii s Burtom Revnoldsom - i vratili se na parkiralite kod toplane imajui istu stvar na pameti... barem sam se tako nadao. Mislim daje zaista bila posrijedi ista stvar, samo to sam seja nadao da u dobiti malo vie no to sam dobio.
Carol je preklopila polovice prednjice svoje veste, ali joj je grudnjak jo visio preko naslona sjedita. Izgledala je ludo poeljno dok su joj grudi pokuavale poispadati kroz prorez. Na mutnoj svjetlosti vidjelo joj se pola smeeg kruga oko bradavice. Otvorila je torbicu i drhtavim rukama petljala po cigaretama.
"Huh", ree ona. Glas joj je bio drhtav kao i ruke. "Hou rei, milibogo!"
Najkrae kratke hlaice.
"S tako raskopanom vestom izgleda kao Brigitte Bardot", rekoh joj.
Ona me pogleda, iznenaeno i - uini mi se - zadovoljno. "Zaista to misli? Ilije to samo zbog plave kose?"
"Kose? Ma ne, do vraga. Uglavnom je to zbog..." Pokaem rukom prema prednjem dijelu njezina tijela. Ona spusti pogled i nasmije se. Ali se nije zakopala, niti pokuala malo dublje preklopiti vestu. Nisam siguran da bi mogla - koliko se sjeam, taje vesta bila pre-divno uska.
"Malo vie moje kue u ulici u kojoj sam ivjela kao dijete nalazilo se kino, Asher Empire. Sruili su ga u meuvremenu, ali kad smo bili djeca - Bobby, Sully-John i ja - kao da su prikazivali samo njezine filmove. Mislim da se jedan od njih, I Bog stvori enu, prikazivao tisuu godina."
Ja prasnem u smijeh i uzmem svoje cigarete s vozake ploe. "To je u autokinu Gates Fali petkom i subotom naveer redovno bio trei film."
"Jesi li ga ikad gledao?"
"ali se? Ne bi mi ni dopustili otii u autokino ukoliko se nisu prikazivala dva Disnevjeva crtica. Mislim da sam Tonku sa al Mi-neom gledao najmanje sedam puta. Ali se sjeam forpana. Brigitte u njezinu runiku."
"Ne vraam se na fakultet", ree ona i pripali cigaretu. To je rekla tako mirno da sam isprva pomislio da jo govorimo o starim fi-lovima, ili o ponoi u Kalkuti, ili o neemu to bi uvjerilo naa tijela da je vrijeme da ponovno zaspimo, da je zabavi kraj. A onda mi se upali kliker.
"Ti... rekla si da...?"
"Rekla sam da se poslije praznika ne vraam. A usto, nee to ni biti ba neki naroit Dan zahvalnosti, ali to se moe."
"Tvoj otac?"
Ona odmahne glavom i povue dim. Na svjetlosti njezina ara, lice joj je bilo mrea naranastih osvijetljenih mjesta i polumjeseca sivih sjena. Izgledala je starije. I dalje lijepa, ali starija. Na radiju je Paul Anka pjevao "Dianu". Ja razdraljivo ugasim radio.
"Moj otac s time nema nikakve veze. Vraam se u Hanvich. Sjea se da sam spomenula majinu prijateljicu Riondu?"
Donekle sam se sjeao, pa kimnem glavom.
"Rionda je snimila fotografiju koju sam ti pokazala, onu na kojoj sam s Bobbvjem i S-J-jem. Ona kae..." Carol pogleda u svoju suknju, jo zadignutu gotovo do struka, i pone je cupkati. Nikad ne zna to e ljude dovesti u neugodnu situaciju; kadto su to fizioloke potrebe, katkad seksualne eskapade njihovih roaka, a ponekad je posrijedi afektacija. A katkad je, naravno, rije o piu.
"Recimo da moj otac nije jedini lan obitelji Gerber koji voli zaviriti u aicu. Nauio je moju majku kako se eksa i ona je bila dobra uenica. Dugo se drala podalje od alkohola - mislim da je ila na lijeenje - ali Rionda kae da je sad ponovno poela. I zato idem kui. Ne znam hou li se moi brinuti za nju ili ne, ali u pokuati. Zbog brata koliko i majke. Rionda kae da kod lana ljevica ne zna to radi desnica. Naravno, nikad i nije znao." Ona se nasmijei.
"Carol, to moda i nije dobra ideja. Da tako baci svoje obrazovanje u vjetar-"
Ona me srdito pogleda. "eli da razgovaramo o tome kako ja bacam svoje obrazovanje u vjetar? Zna to ja u posljednje vrijeme ujem o tim usranim herevima na drugom katu Chamberlaina? Da e do Boia svi s kata izgubiti pravo na studij, ukljuujui i tebe. Penny Lang kae da e tamo do poetka ljetnog semestra ostati samo onaj va dilkan od nadzornika."
"Bah", rekoh ja, "pretjeruje. Nate e ostati. I Stokelv Jones, ako jedne noi ne slomi vrat pri silasku niza stube."
"Govori kao daje to smijeno", ree ona.
"Nije smijeno", rekoh. Ne, nije bilo smijeno.
"Pa zato onda ne prekine s time?"
Sad sam se ja poeo ljutiti. Odgurnula me i s treskom skupila koljena, rekla mi da odlazi ba kad sam poeo ne samo eljeti nego i trebati njezinu blizinu, ostavila me s onime to e uskoro biti akutni oblik poplavjelih muda... a sad sam iznebuha samo ja na tapetu. Sad je odjednom problem samo u kartama.
"Ne znam zato", rekoh. "Zato ti ne nade nekoga da se brine za tvoju majku? Zato se ta njezina prijateljica, Rawanda-"
"Ri-on-da."
"-ne bi brinula za nju? Hou rei, zar je tvoja krivnja to ti je majka pijandura?"
"Moja majka nije pijandural Da je nisi tako zvao!"
"E pa neto ipak jest ako se ti zbog nje namjerava ispisati s fakulteta. Ako je toliko ozbiljno, Carol, onda je jamano neto veliko."
"Rionda ima svoj posao i svoju majku", ree Carol. Srdbe je nestalo iz nje. Zvuala je skrhano, maloduno. Pamtio sam nasmijanu djevojku koja je stajala pokraj mene i gledala kako komadie Gol-dvvaterove naljepnice vjetar nosi preko makadama, ali ovo kao da nije bila ta ista djevojka. "Moja je majka moja majka. Samo se lan i ja moemo brinuti za nju, a lan se jedva provlai u srednjoj koli. Osim toga, tu je uvijek UConn."
"eli li informaciju?" upitam je drhtavim, sve muklijim glasom. "Dat u ti je, eljela ti to ili ne. U redu? Slama mi srce. To je informacija. Slama mi srce, do vraga."
"Ali ne slamam", ree ona. "Srca su ilava, Pete. Uglavnom ne puknu. Najee se samo izvitopere."
Aha, priaj mi priu. A Konfucije kae da se enama kad lete naglavce vidi rupa meu nogama. Rasplaem se. Nejako, ali je bilo prilino vlage. Uglavnom mislim da je to bilo zbog toga to sam bio tako potpuno zateen. No dobro, moda sam plakao i zbog sebe. Jer sam se bojao. Pao sam ili mije prijetila opasnost da u pasti iz svih predmeta osim jednog, jedna od mojih prijateljica planirala je pritisnuti tipku EJECT, a ja kao da se nisam mogao prestati kartati. Nakon dolaska na koled, nita nije krenulo onako kako sam ja oekivao, i bio sam prestravljen.
"Ne elim da ode", rekoh. "Volim te." A onda se pokuam nasmijeiti. "Jo jedna mala informacija, ha?"
Ona me pogleda s izrazom lica koji nisam mogao proniknuti, a onda zavrti ruicu prozora na svojoj strani, spusti ga, pa baci cigaretu. Ponovno podigne prozor i prui ruke prema meni. "Doi."
Ugasim svoju cigaretu u prepunoj pepeljari i otkliem se na njezinu stranu sjedita. U njezino naruje. Ona me poljubi, pa mi se zagleda u oi. "Moda me voli a moda i ne. Ne bih nikad pokuala nekoga uvjeriti da me ne voli, toliko ti mogu rei, jer ljubavi nikad dovoljno. Ali, Pete, zbunjen si. Glede faksa, glede hereva, glede Annmarie a i glede mene."
Ja zaustim da kaem da nisam, ali naravno bio sam.
"Mogu se upisati na UConn", ree ona. "Sredi li se moja majka, i upisat u se na UConn. Ne uspije li to, mogu se izvanredno upisati na Pennington u Bridgeportu, ili ak u veernju kolu u Stratfordu ili Harvvichu. Ja to mogu, omoguen mi je taj luksuz, jer sam cura. Sad je dobro biti ensko, vjeruj mi. Lvndon Johnson se za to pobrinuo."
"Carol-"
Ona mi blago poloi ruku na usta. "No padne li ti u prosincu na ispitima, idueg e prosinca najvjerojatnije biti u dungli. Razmisli o tome, Pete. Sullv je neto drugo. On misli daje to u redu i on eli ii. Ti ne zna to eli ni to misli, a i nee sve dok uporno prebire po tim kartama."
"Hej, skinuo sam Goldvvaterovu naljepnicu s auta, nisam li?" Zazvuao sam blesavo ak i sebi.
Ona ne ree nita.
"Kad ide?"
"Sutra popodne. Imam kartu za Trailwaysov autobus za New York s polaskom u etiri sata. Harviki autobusni kolodvor nije ni tri ulice dalje od mojih ulaznih vrata."
"KreeizDerrvja?"
"Da."
"Mogu li te odvesti do kolodvora? Mogao bih doi po tebe u paviljon oko tri."
Ona razmisli, pa kimne glavom... ali sam opazio da joj se preko oiju prevukla sjena. Bilo je teko to ne primijetiti, jer su te oi najee bile tako irom otvorene i iskrene. "To bi bilo dobro", ree ona. "Hvala ti. I nisam ti lagala, zar ne? Rekla sam ti da smo moda privremeni."
Uzdahnem. "Aha." Samo to je ovo bilo kudikamo privremenije no to sam oekivao.
"A sad, Broj est: elimo... informaciju."
"Neete je dobiti." Bilo je teko zvuati okorjelo kao Patrick McGoohan u Robijau kad ti se jo plae, ali sam dao sve od sebe.
"Ni ako te lijepo zamolim?" Ona uzme moju ruku, zavue je ispod svoje veste i poloi na lijevu dojku. Onaj dio mene koji je poela hvatati nesvjestica, istog trenutka uspravi se u stav mirno.
"Pa..."
"Jesi li to ikad uinio? Mislim, otiao do kraja? To je informacija koju elim."
Oklijevao sam. Pretpostavljam da je to teko pitanje za veinu mladia, ono o kojem veina lae. Ja nisam elio lagati Carol. "Ne", rekoh.
Ona se ljupko izvue iz svojih gaica, baci ih preko naslona na stranje sjedite i ispreplele prste na mom zatiljku. "Ja jesam. Dvaput. Sa Sullvjem. Mislim da nije bio naroito dobar u tome... ali on nikad nije bio na koledu. Ti jesi."
Imao sam osjeaj da su mi usta jako suha, ali je to jamano bio privid, jer kad sam je poljubio, usta su nam bila vlana; sklizala su se na sve strane, i jezici, i usne i grickavi zubi. Kad sam uspio progovoriti, rekoh: "Uinit u sve to mogu da razmijenim znanja steena tijekom studija."
"Ukljui radio", ree ona otkapajui mi remen i raskapajui mi traperice. "Ukljui radio, Pete, volim stare hitove."
I tako upalim radio i poljubim je. Doemo do toke, izvjesne toke, njezini su me prsti doveli do nje, i doemo do trenutka kad sam bio onaj stari a onda je trebalo doi do nekog novog mjesta. Bila je jako topla tamo. Jako topla i jako napeta. apne mi u uho, usnama me golicajui po koi: "Polako. Pojedi sve priloge pa e moda dobiti desert."
Jackie Wilson pjevao je "Lonely Teardrops" i ja krenem polako. Roy Orbison otpjeva "Only the Lonelv". Nisam se urio. Wanda Jackson zapjeva "Let's Have a Party". Nisam se urio. Mighty John proita reklamu za Brannigan's, najpopularniji birc u Derryju. Nisam se urio. A onda ona pone stenjati i na vratu mi vie nisu bili njezini prsti nego nokti koje je zarivala u nj, a kad je poela micati bokovima i podizati ih prema meni kratkim, vrstim pokretima, nisam mogao ne uriti se, a onda su na radiju zapjevali Plattersi. Plattersi su pjevali "Twilight Time", a ona je poela stenjati da nije znala, da nije imala pojma, Boe, o Pete, o Boe, o Isuse, Isuse Kriste, Pete. Usne su joj bile posvuda po mojim ustima, bradi i eljusti, mahnitala je poljupcima. uo sam kako sjedite kripi, osjeao miris dima i osvjeivaa zraka s mirisom bora koji je visio na retrovizoru, a tad sam i ja stenjao, ne znam to. Plattersi su pjevali "Each day I
pray for evening just to be with you70", a onda je poelo. Srce ubrizgava krv u optoku ushita. Sklopio sam oi, drao je zatvorenih oiju i uao u nju onako, kako to ve ide, uzdrhtao itavim tijelom. uo sam kako potpeticom bubnjam spastinu tetovau po vozaevim vratima, mislio da bih ovo mogao raditi i da umirem, da umirem; pomislih, i to je informacija. Srce ubrizgava krv u optoku ushita, karte padaju gdje padaju, svijet ne staje ni trenutka, pik dama se skriva, pik dama se otkriva, i sve su to informacije.
25
Idueg sam jutra otiao na kratke konzultacije kod profesora geologije koji mi ree da "klizim u ozbiljnu situaciju". To ba i nije nova informacija, Broj est, dolo mije da mu kaem, ali nisam. Svijet je jutros izgledao drukije - i bolje i gore.
Kad sam se vratio u Chamberlain, zateknem Natea kako se sprema za odlazak kui. U jednoj je ruci drao koveg s naljepnicom na kojoj je pisalo POPEO SAM SE NA MT. WASHINGTON. Preko ramena je prebacio platnenu valjkastu torbu punu prljave odjee. Poput svega ostalog, i Nate je sad izgledao drukije.
"Ugodan provod ti elim za Dan zahvalnosti, Nate", rekoh, otvorim svoj ormar i ponem nasumce i ivanim pokretima izvlaiti hlae i koulje. "Jedi puno nadjeva. Premrav si jebote."
"Hou. I preljev od brusnice. Kad mi je prvog tjedna najvie nedostajao roditeljski dom, praktiki jedino na to sam mogao misliti bio je mamin preljev."
Napunim svoj koveg. Pomislih, mogao bih odvesti Carol na au-tobusni kolodvor u Derrvju, a onda naprosto produiti. Ne bude li promet na Route 136 pregust, mogao bih stii kui prije mraka. Moda i stati u Frank's Fountainu popiti kriglu biljnog piva prije no
Svakog dana molim Boga da doe veer samo da budem s tobom.
to niz Sabbatus Road krenem prema kui. Odjednom mije elja da se maknem odavde - to dalje od paviljona Chamberlain i menze Holvoke Commons, to dalje od cijelog prokletog sveuilita-postala prioritet broj jedan. Ali, Pete, zbunjen si, rekla je Carol sino u mom automobilu. Ne zna to eli ni to misli, a i nee sve dok uporno prebire po tim kartama.
E pa ovo je moja prilika da se maknem od karata. Spoznaja da Carol odlazi bila je bolna, ali bih lagao kad bih rekao da mije to tad bila prva stvar na pameti. U tom mije trenutku najvanije bilo maknuti se iz itaonice na drugom katu. Maknuti se od Gadure. Padne li ispite ovog prosinca, idueg e najvjerojatnije biti u dungli. Javi se, duo, vidimo se, kako je obiavao govoriti Skip Kirk.
Kad sam kljocnuo bravicama na kovegu i osvrnuo se, Nate je jo stajao na vratima. Ja se trgnem i iznenaeno zaciim. Kao da mi se prikazao Banquov duh, jebote.
"Hej, odlazi, crta", rekoh. "Vrijeme i plima ne ekaju nikoga, pa ni budueg stomatologa."
Nate je ostao stajati i gledati me. "Past e godinu", ree on.
I ponovno pomislih kako su Nate i Carol neobino slini, gotovo muka i enska strana iste medalje. Pokuam se nasmijeiti, ali mi Nate ne uzvrati osmijehom. Lice mu je bilo sitno, blijedo i upalo. Savreno jenkijevsko lice. Kad vidi nekog mravka koji na suncu ne potamni nego uvijek izgori, ija ideja elegancije ukljuuje kaubojsku kravatu-uzicu i netedljivo nanoenje Vitalisa, tipa koji izgleda kao da se nije poteno posrao ve tri godine, taj je tip najvjerojatnije roen i odrastao sjeverno od White Rivera u dravi New Hampshire. A na samrtnoj postelji posljednje e mu rijei vjerojatno biti: "Preljev od brusnice".
"Ma neu", rekoh. "Ne deri se, Nate. Sve je super."
"Past e godinu", ponovi on. Obraze mu je plavila tamna, ciglas-ta rumen. "Ti i Skip ste najbolji deki koje znam, u srednjoj koli nije bilo takvih kao vi, barem ne u mojoj srednjoj koli, a vi ete pasti godinu i to je tako glupo."
"Neu pasti", rekoh... ali sam nakon sino shvatio da sam se pomirio s mogunou da bih mogao. ovjee, nisam samo klizio u teku situaciju, nego sam bio u njoj. "A ni Skip. Sve je pod kontrolom."
"Svijet se rui a vas dvojica padate godinu zbog hereva! Zbog glupe usrane kartake igre!"
Prije no to sam uspio neto rei on je otiao, krenuo u svoj okrug na puricu i mamin nadjev. A moda mu ga Cindy i obradi kroz hlae. Hej, zato ne? Ta Danje zahvalnosti.
26
Ne itam svoj horoskop, malokad gledam Dosjee X, nikad nisam nazvao parlafon za psihotine frendove, ali sam svejedno vjerovao da nam se s vremena na vrijeme omogui da zavirimo u budunost. Meni se to dogodilo tog popodneva, kad sam se zaustavio ispred paviljona Franklin u bratovoj krntiji: ona je ve otila.
Uem u paviljon. Predvorje, u kojem je na plastinim stolcima najee sjedilo osam ili devet gospodiia, bilo je udnovato prazno. Domar u plavoj uniformi usisavao je nepoderivi sag. Djevojka za recepcijom itala je primjerak McCall'sa i sluala radio, zapravo, ? i Mvsterianse. Isplai isplai isplai, mila, 96 suza.
"Pete Riley za Carol Gerber", rekoh. "Moe lije zvrcnuti?"
Ona podigne pogled, odloi asopis i milo me i suosjeajno pogleda, poput lijenika koji ti mora rei joj, ao mi je, tumor se ne da operirati. Nemate sree, ovjee, bolje da se sprijateljite s Isusom. "Carol je rekla da mora krenuti ranije. Otila je Black Bear Shut-tleom u Derry. Ali mi je rekla da e ti svratiti i zamolila me da ti dam ovo."
Ona mi prui omotnicu na ijoj je prednjoj strani bilo napisano moje ime. Ja joj zahvalim i odem iz Franklina drei omotnicu u ruci. Siem niz pjeaki prilaz i zastanem na trenutak pokraj automobila, zagledan prema menzi Holvoke Commons, znamenitoj Palai Puste i domu falusnog ovjeuljka-hrenovke. Ispod nje, na Ben-netovu prilazu, lie je letjelo pred vjetrom u tropotavim zapusima. Jarke su boje ishlapjele iz njih; ostala je samo tamnosmea novembarska boja. Bilo je to dan prije Dana zahvalnosti, na pragu zime u Novoj Engleskoj. Svijet su inili vjetar i zubato sunce. Ponovno sam
zaplakao. Znao sam to po toplini na svojim obrazima. 96 suza, mila; plai plai plai.
Sjednem u automobil u kojem sam no prije izgubio nevinost i otvorim omotnicu. U njoj se nalazio jedan jedini list papira. Prema Shakespeareu, jezgrovitost je dua duha. Ukoliko je to istina, onda je Carolino pismo bilo prepuno duha.
Dragi Pete!
Mislim da bi nam sinonja veer trebala biti oprotajna - koja bi nam mogla biti bolja? Moda u ti pisati na faks a moda i neu, trenutano sam tako zbunjena da naprosto ne znam (hej, moda se i predomislim i vratim!) Ali molim te dopusti mi da ja budem ta koja e prva pisati, moe? Rekao si da me voli. Ako je tako, dopusti da ja prva piem. A pisat u, obeavam.
P. S. Ono sino bilo je najslae to mi se ikad dogodilo. Ako moe biti jo bolje, ne znam kako to ljudi mogu preivjeti.
P. P. S. Izvuci se iz te glupe kartake igre.
Napisala je daje to bilo najslae to joj se ikad dogodilo, ali u dnu pisamca nije napisala "s ljubavlju", nego se samo potpisala. Pa ipak. . . ako moe biti jo bolje, ne znam kako to ljudi mogu preivjeti. Znao sam to je time eljela rei. Pruim ruku i dodirnem stranu sjedita na kojoj je leala. Gdje smo zajedno leali.
Upali radio, Pete, volim stare hitove.
Pogledam na sat. Stigao sam pred paviljon rano (moda je na djelu bio polusvjesni predosjeaj) i tek je prolo tri sata. Lako bih mogao stii do Trailwaysova kolodvora prije no to ona krene za Connecticut... ali nisam to namjeravao uiniti. Bila je u pravu, sjajno smo se oprostili u mom starom automobilu; neto vie znailo bi korak nie. U najboljem sluaju ponovno bismo proetali istom stazom; u najgorem bismo se kakvom svaom nabacali blatom po sinonjoj veeri.
elimo informacije.
Da. I dobili smo ih. Bog nam je svjedok.
Presavinem njezino pismo, gurnem ga u stranji dep traperica i odvezem se kui u Gates Fali. Isprva mi se vid mutio i morao sam stalno brisati oi. A onda sam upalio radio i glazba je malo popravila stvar. Glazba to uvijek ini. Prevalio sam pedesetu, ali glazbi jo to uspijeva; ona je nadaleko poznata po tome.
27
Stigao sam u Gates oko pola est. Usporio sam dok sam prolazio pokraj Frank'sa, ali sam ipak produio. Tad sam ve puno vie elio stii kui no to sam elio kriglu Hiresa i traati s Frankom Parme-leauom. Mama mi je zaeljela dobrodolicu tako to mi je rekla da sam premrav, da mi je kosa preduga i da nisam "stajao dovoljno blizu ileta". A onda je sjela u svoju stolicu za ljuljanje i pustila suzu zbog provratka sina razmetnoga. Tata me cmokne u obraz, zagrli jednom rukom a onda, vukui noge, ode do hladnjaka po au mamina crvenog aja. U hodu mu je glava virila iz ovratnika stare, smee veste poput glave znatieljne kornjae.
Mi - odnosno moja mama i ja-zakljuili smo da mu se sauvalo svega dvadeset posto vida, moda malo vie. To se teko moglo odrediti jer je on tako rijetko govorio. Sredila gaje nezgoda u pakirni-ci, straan pad s druge etae. Po lijevoj strani lica i vrata imao je brazgotine. Na glavi je imao udubinu, i na tome mjestu kosa mu vie nikad nije ponovno narasla. Ta nesrea na radu praktiki mu je zacrnila vid, ali je uinila neto i njegovu mozgu. No nije bio "totalno munjen" kako se jednom prilikom izrazio neki mamlaz u Gendro-novoj brijanici, niti je bio nijem, kako su neki ljudi ini se smatrali. Bio je u komi devetnaest dana. Nakon to se probudio, postao je mualjiv, to je istina, i esto bi mu se u glavi sve uasno pobrkalo, ali katkad bi bio pri zdravoj, trezven i razloan. Bio je dovoljno pri sebi kad sam se vratio kui da mi udijeli poljubac i silovit jednoruki zagrljaj - njegov nain grljenja otkad pamtim. Oboavao sam svog sta-
rog... a nakon semestra provedenog u kartanju s Ronniejem Malen-fantom, nauio sam daje govorenje silno precijenjena vjetina.
Malo sam sjeo s njima, ispriao im neke od svojih fakultetskih pria (ali ne i o lovu na Gaduru), a onda sam izaao. Grabljao sam palo lie u predveerje - mrazni zrak na mojim obrazima bio je blaenstvo - mahao susjedima u prolazu i pojeo tri mamina hamburgera za veeru. Poslije veere ona mi ree da ide u crkvu, gdje udruga enska pripomo priprema hranu za Dan zahvalnosti za nepokretne. elim li se pridruiti kokodakakoj seansi, neka samo iz-volim, premda ona pretpostavlja da svoju prvu veer kod kue ne bih elio provesti s grupom starih kvoki. Zahvalio sam joj i rekao da mislim da u umjesto toga nazvati Annmarie.
"Zato me to ne iznenauje?" ree ona i ode. Zaujem paljenje automobilskog motora a onda se, bez prevelikog veselja, odvuem do telefona i nazovem Annmarie Soucie. Sat vremena kasnije, ona se doveze u oevu kamionetu, nasmijeena, rasputene kose, usta blistavih od rua. Pretpostavljam da ste i sami mogli zakljuiti daje osmijeh bio kratkog vijeka, i petnaest minuta nakon to je ula, Annmarie je izala iz kue i iz mog ivota. Javi se, duo, vidimo se. Otprilike u vrijeme Woodstocka, ona se udala za agenta osiguravajueg drutva iz Levvistona i postala Annmarie Jalbert. Dobili su troje djece i jo su u braku. Pretpostavljam da je to dobro, zar ne? Ako i nije, mora se priznati daje vraki ameriki.
Stajao sam kod prozora iznad sudopera, i promatrao kako stranja svjetla kamioneta gospodina Soucieja nestaju niz cestu. Stidio sam se - Isuse, kako su joj se oi razrogaile, kako joj je smijeak iz-blijedio i zadrhtao - ali sam se osjeao i jebeno sretno, ogavno rastereeno; dovoljno lagano da bih mogao zaplesati po zidovima i stropu poput Freda Astairea.
Iza sebe zaujem kako netko vue noge. Okrenem se i ugledam oca kako u papuama hoda svojim sporim, kornjainim korakom preko linoleuma. Hodao je jedne ruke ispruene preda se. Koa na njoj poela je sliiti velikoj, labavoj rukavici.
"Jesam lija to upravo uo da je jedna mlada dama nazvala jednog mladog dentlmena seronjom?" upita on blagim, uzgrednim glasom.
"Ovaj... aha." Premjestim se s noge na nogu. "Vjerojatno jesi." On otvori hladnjak, popipa po unutranjosti, i izvadi vr crvenog aja. Pio ga je bez eera. I ja ga povremeno tako pijem, i mogu vam
rei da mu je okus nikakav. Moja je teorija daje tata uvijek posezao za crvenim ajem jer je to bila najkriavija stvar u hladnjaku i uvijek je znao to to jest.
"Ona Souciejeva, zar ne?"
"Da, tata. Annmarie."
"Svi Souciejevi lako planu, Pete. Zalupila je vratima, zar ne?"
Smijeio sam se. Nisam si mogao pomoi. udo da na tim jadnim, starim vratima jo ima stakla. "ini se da jest." "Trampio sije za novi model na koledu, je li?"
To je bilo prilino zakuasto pitanje. Jednostavan odgovor - a moda i najiskreniji, sve u svemu-bio je da nisam. A to sam i odgovorio.
On kimne glavom, postavi najveu au iz kuhinjskog elementa pokraj hladnjaka. Izgledalo je kao da se sprema proliti aj po radnoj plohi, odnosno barem sebi po nogama.
"Daj da ti ja natoim", rekoh. "Moe?"
On ne odgovori ve se samo odmakne i prepusti meni da natoim aj. Tutnem mu tricetvrt ae aja u ruke, a vr vratim u hladnjak.
"Tata, je li dobar?"
Nita. Stajao je na mjestu drei au objema rukama, onako kako dijete dri au, i guckao aj. Priekam, zakljuim da nee odgovoriti, pa dohvatim svoj koveg iz kuta. Nabacao sam knjige povrh odjee i sad ih ponem vaditi.
"Uiti prvog dana praznika", ree tata i ja se lecnem - gotovo sam zaboravio da je tamo. "ivi uas."
"Pa, malo sam u zaostatku iz nekih predmeta. Profesori na fakultetu gradivo obrauju osjetno bre od srednjokolskih."
"Fakultet", ree on. Duga stanka. "Ti studira." Zazvualo je zamalo kao pitanje, pa rekoh: "Tako je, tata."
Ostao je stajati tamo jo malo, naizgled gledajui kako ja slaem knjige i biljenice na hrpu. Moda i jest gledao. Ili je moda samo tamo stajao. Nije se moglo sasvim pouzdano znati. Naposljetku krene prema vratima vukui noge, istegnutog vrata, one ruke kojom se naizgled branio malo podignute, a druge - one u kojoj se nalazila aa crvenog aja - svijene na prsima. Na vratima zastane i ne okrenuvi se, ree: "Dobro da smo se rijeili one Souciejeve. Svi
Souciejevi su prznice. Moe ih lijepo obui ali ih ne moe izvesti meu ljude. Moe ti i bolje."
On izae drei au aja privinutu na grudi.
28
Dok iz New Gloucestera nisu stigli moj brat i njegova ena, zaista sam i uio, napola nadoknadio zaostatak iz sociologije, s mukom se probio kroz etrdeset stranica geologije, a sve to u tri sata. Glava samo to mi nije pukla. Kad sam nainio pauzu da skuham kavu, poeo sam slutiti jedva primjetno buenje nade. U zaostatku sam s gradivom, katastrofalno u zaostatku, ali moda ne i u pogubnom zaostatku. Osjeao sam se kao vanjski igra koji je trei natrake ispratio putanju bejzbolske loptice sve do ograde lijevog polja; stoji tamo i gleda u lopticu ali ne odustaje, premda zna da e loptica odletjeti izvan igralita, jer takoer zna i daje moe uhvatiti u letu tempira li dobro svoj skok.
Pod uvjetom, dakako, da se ubudue drim podalje od itaonice na drugom katu.
U petnaest do deset stigne moj brat koji - ako ikako moe - nikamo ne stie za dana. Njegova ena s kojom je bio u braku osam mjeseci, holivudski blistava u kaputu s ovratnikom od pravog nerca, donese puding od jaja i kruha; Dave je donio zdjelu utih mahuna. Nitko osim mog brata ne bi prenosio ute mahune preko okrunih granica radi proslave Dana zahvalnosti. Dobar je on, Dave, moj est godina stariji brat, a 1966. godine bio je raunovoa za mali lanac restorana brze hrane sa est "zdravljaka" u Maineu i New Hampshi-reu. Do 1996. bilo je ve osamdeset "zdravljaka", a moj brat, s jo tri ortaka, vlasnik tvrtke. Teak je tri milijuna dolara-barem na papiru - i ima tri srane premosnice. Moglo bi se rei jedna premosnica na svaki milijun.
Daveu i Katie za petama stigne i mama sa sastanka enske pripomoi, zapraena branom, razdragana zbog dobrih djela i presretna zbog injenice da su joj oba sina kod kue. Kua se ispuni veselim eretanjem. Na je tata sjedio u kutu i sluao ne ubacujui se u razgovor. .. ali se smijeio. Njegove udnovate oi velikih zjenica prelazile su s Daveova lica na moje pa ponovno na Daveovo. Pretpostavljam da su mu oi zapravo reagirale na nae glasove. Dave se raspitivao gdje je Annmarie. Rekao sam da smo Annmarie i ja odluili malo pauzirati. Dave zausti da e zapitati znai li to da smo-
Prije no to je uspio dovriti pitanje, i majka i supruga bonu ga u rebra blago ali odluno na taj enski nain koji poruuje ne sad, prijatelju, ne sad. Pogledavi u mamine rairene oi, zakljuim da e i ona kasnije imati pitanja za mene. Vjerojatno poprilian broj. Mama eli informaciju. Mame to uvijek ele.
Izuzmemo li to to me Annmarie nazvala seronjom i to sam se s vremena na vrijeme pitao kako je Carol Gerber (uglavnom je li se predomislila glede nastavka studija i provodi li Dan zahvalnosti sa svojim dobrim, starim, za vojsku spremnim Sully-Johnom), to su bili prilino super praznici. Cijela je obitelj banula taj etvrtak ili petak: bazali su po kui i glodali puree batake, gledali nogometne utakmice na televiziji i urlali poslije dobrih poteza, cijepali drva za kuhinjski tednjak (u nedjelju naveer mama je imala dovoljno cjepanica da grije kuu cijelu zimu samo s Franklinicom71 da je ba htjela). Nakon veere pojeli smo pitu i igrali scrabble. Najzabavnije od svega bila je svaa izmeu Davea i Katie zbog kue koju su namjeravali kupiti nakon koje je Katie u mog brata zavitlala Tuppenvare posudu s ostacima hrane. Ja sam svih ovih godina izvlaio debelih batina od bratove ruke i godilo mije gledati kako se taj plastini spremnik kae odbija bratu od glave. ovjee, to je bilo zabavno.
Ali ispod svih tih dobrih stvari, uobiajene radosti koju se osjea kad ti je itava obitelj na okupu, bio je moj strah od toga to e se dogoditi kad se vratim u koled. Pronaao sam sat vremena za uenje kasno u etvrtak naveer, nakon to se hladnjak napunio ostacima hrane i svi se povukli na poinak, te jo dva sata u petak popodne, kad je zavladalo zatije u priljevu rodbine te kad su Dave i Katie,
71 Vrsta popularne podrumske pei z'a centralno grijanje.
privremeno razrijeivi svoje razmirice, otili - po mom miljenju krajnje glasno - "prilei".
Jo sam imao osjeaj da bih mogao nadoknaditi zaostatak-zapravo sam to znao - ali sam i znao da to ne mogu sam, ili s Nateom. Morao sam se skompati s nekim tko razumije suicidalnu privlanost one itaonice na drugom katu, i kako ti krv ikne kroz ile kad netko odigra pika u pokuaju da istjera Gaduru. Netko tko shvaa primitivnu radost koju osjeti kad Ronnieju uvali lafemme noire.
To e morati biti Skip, pomislim. Da se Carol i vrati, ona nikad ne bi uspjela shvatiti na isti nain. To emo morati biti Skip i ja, zaplivati iz dubokih voda prema obali. Razmiljao sam, zapnemo li zajednikim snagama, mogli bismo se izvui. Nije to bilo zato to bi mi do njega bilo naroito stalo. Ta izjava zvui nisko, ali je istina. Do subote praznika Dana zahvalnosti zavirio sam duboko u svoju duu i shvatio da uglavnom brinem svoju brigu, nastojim ugoditi Broju est. eli li me Skip iskoristiti, nemam nita protiv. Jer i ja i te kako elim iskoristiti njega.
Do subote u podne proao sam dovoljno geologije da shvatim da mi je potrebna pomo glede nekih pojmova, i to brzo. U semestru su ostale jo samo dvije velike provjere znanja: kolokviji i zavrni ispiti. Morat u postii zaista jako dobre rezultate i na jednima i na drugima da zadrim stipendije.
Dave i Katie odu oko sedam u subotu naveer, jo se gloui (ali dobroudnije) zbog kue koju su namjeravali kupiti u Povvnalu. Ja se smjestim za kuhinjski stol i ponem itati knjigu iz socke o grupnim sankcijama. Ta se teorija svodila na to da i budale moraju imati nekoga po kome e srati. Deprimirajua teorija.
U nekom trenutku postanem svjestan da nisam sam. Podignem pogled i ugledam majku u njezinu starom ruiastom kunom ogrtau, lica sablasno namazanog kremom Pond's Gold. Nisam se iznenadio to je nisam uo; nakon dvadeset i pet godina provedenih u istoj kuici, znala je gdje to kripi i cvili. Pomislio sam da je najzad odluila daje vrijeme za pitanja o Annmarie, ali se ispostavi da joj je moj ljubavni ivot posljednja stvar na pameti.
"Koliko je loe, Pete?" upita ona.
Glavom mi proleti stotinu razliitih odgovora, a onda se odluim za istinu. "Zapravo i ne znam."
"Neto odreeno?"
Ovaj put joj ne reknem istinu, i kad sad razmiljam o tome, shvaam koliko je ta la bila znakovita: neki moj dio, protivan mojim interesima ali vrlo utjecajan, i dalje si je prisvajao pravo da me svezanog odgura do ruba ponora... a i preko.
Aha, mama, itaonica na drugom katu je problem, karte su problem - samo nekoliko partija kaem si svaki put, a kad pogledam na zidni sat ve je petnaest do ponoi i ja sampreumoran da uim. Ma to, prenapet da uim. Zapravo, osim to sam igrao hereve, jedino to sam uspio postii ove jeseni jest izgubiti nevinost.
Da sam uspio izgovoriti barem prvi dio toga, mislim da bi to bilo kao da sam pogodio Cvilidretino ime i naglas ga izrekao. Ali nisam rekao nita od toga. Rekao sam joj daje posrijedi samo ritam studija; da moram ponovno definirati to znai uiti, stei neke nove navike. Ali mogu ja to. Uvjeren sam da mogu.
Ona ostane stajati tamo jo trenutak, prekrienih ruku i aka gur-nutih duboko u rukave kune haljine - u toj je pozi pomalo nalikovala na kineskog mandarina - a onda ree: "Uvijek u te voljeti, Pete. Otac takoer. On to ne kae, ali osjea. Oboje to osjeamo. Ti to zna."
"Aha", rekoh. "Znam." Ustanem i zagrlim je. Dotukao ju je rak guterae. Taj je barem bio brz, premda ne i dovoljno brz. Pretpos* tavljam da nijedan nije, kad je rije o nekome koga voli.
"Ali se mora posvetiti studiju. Momci koji to ne uine umiru." Ona se nasmijei, ali neveselo. "Vjerojatno si to znao."
"uo sam glasine."
"Jo raste", ree ona i podigne glavu.
"Mislim da ne."
"Da. Najmanje dva centimetra od ljeta. A tvoja kosa! Zato se ne oia?"
"Svia mi se kakva jest."
"Duga je kao u djevojke. Pete, posluaj moj savjet, oiaj se. Izgledaj pristojno. Ta nisi ti jedan od onih Rolling Stonesa ili Her-man's Hermita."
Ja prasnem u smijeh. Nisam se mogao suzdrati. "Razmislit u o tome, mama, u redu?"
"Molim te." Ona me jo jednom snano zagrli, a potom pusti. Izgledala je umorno, ali mi se inilo da izgleda i prilino lijepo. "Ubi-
jaju mladie na drugoj strani oceana", ree ona. "Najprije sam smatrala da za to postoji dobar razlog, ali tvoj otac kae da je to ludost i nisam ba sigurna da nije u pravu. Sine, puno ui. Ukoliko ti je potrebno jo novca za knjige - ili instrukcije - snai emo se nekako."
"Hvala, mama. Prava si duica."
"Ne", ree ona. "Samo stara kobila umornih nogu. Idem u krevet."
Uio sam jo sat vremena, a onda su mi se rijei poele udvostru-avati i utrostruavati pred oima. I ja odem u krevet, ali nisam mogao zaspati. Svaki put kad bih poeo tonuti u san, ugledao bih se kako podiem karte koje sam dobio dijeljenjem i poinjem ih slagati po bojama. Naposljetku dopustim da mi oi zakolutaju i otvore se i zagledam se u strop. Momci koji se ne posvete studiju, umiru, rekla je majka. A Carol mi je rekla da je sad dobro biti djevojka, Lvndon Johnson se pobrinuo za to.
Ganjamo Guduru!
Karte se dodaju ulijevo ili udesno?
Kriste, Riley je pokupio sve hereve, jebate!
Glasovi u mojoj glavi. Glasovi kao da se cijede iz zraka.
Prekinuti s kartanjem bilo je jedino pametno rjeenje mojih problema, ali premda je itaonica na drugom katu bila dvije stotine kilometara sjeverno od mjesta gdje sam sad leao, svejedno je imala mo nada mnom, mo koja je imala malo veze s pameu ili razborom. Skupio sam dvanaest poena u Grand Slamu; samo je Ronnie, s petnaest poena, sad bio bolji od mene. Nisam mogao zamisliti da bih se tek tako odrekao tih dvanaest poena, digao od stola i prepustio onoj pravilici od Malenfanta prazan ring. Carol mi je pomogla da Ronnieja svedem na pravu mjeru, omoguila mi da ga sagledam kao ogavnog, uskogrudnog pritavog patuljka kakav je bio. A sad kad nje nema-
I Ronnieja uskoro nee biti, ubaci se glas razuma. Izdri li do svretka semestra, bit e to udo Boje. Ti to dobro zna.
Istina. U meuvremenu, Ronnie nema nita osim hereva, zar ne? Nezgrapan je, trbuast, tankoruk, starac u zametku. Naprica je da bi barem djelomice sakrio golemi osjeaj inferiornosti. Njegovo hvalisanje o djevojkama je komino. Usto, nije ba pametan, kao neki deki kojima je zagustilo i kojima je trenutano prijetila opasnost od gubitka godine (primjerice kip Kirk). Koliko sam ja mogao vidjeti, Ron-
nie se isticao jedino u herevima i hvalisanju na prazno, pa zato se ne povui i pustiti ga da dijeli karte i balega dok jo moe?
Jer nisam to elio, eto zato. Jer sam mu elio zbrisati taj cer s njegova podmuklog, pritavog lica i uutkati njegovu razdraujuu trublju smijeha. Bilo je to podlo, ali istinito. Ronnie mije bio najdrai kad bi se durio, kad bi piljio u mene ueglim pogledom kroz masnu kosu koja mu pada niz elo, izbaene donje usne.
Usto, tu je i sama igra. Oboavao sam kartati. Nisam mogao prestati misliti na karte ni ovdje, u svom starom krevetu, pa kako da se klonim itaonice kad se vratim? Kako da se ogluim kad se Mark St. Peirre prodere da se pourim, da ima jedno prazno mjesto, da su svi na nuli i da partija treba poeti? Isuse!
Jo sam bio budan kad je ura s kukavicom u salonu ispod mene otpjevala dva sata. Ustanem, prebacim svoj stari kuni ogrta kotskog uzorka preko gaica i potkoulje i siem u prizemlje. Natoim si au mlijeka i sjednem za kuhinjski stol da je popijem. Nije bilo svjetla osim neonske cijevi iznad tednjaka, nikakvih zvukova osim huka podrumske pei kroz podne reetke te tihog hrkanja moga oca iz stranje spavae sobe. Osjeao sam se malo zvrkasto, kao da je kombinacija purana i trebanja izazvala laki potres u mojoj glavi. Te kao da u idui put zaspati tek negdje oko recimo Dana sv. Pat-ricka72.
Sluajno pogledam prema predvorju. Tamo je, objeena na jednu od vjealica iznad sanduka s drvima, visjela moja srednjokolska jakna, ona na ijim su prsima bila isprepletena velika bijela slova GF. Nita osim tih inicijala; nisam ba bio neki sporta. Kad me Skip upitao, uskoro nakon to smo se upoznali na fakultetu, jesam li dodao kakva slova, rekao sam mu da jesam, veliko M za masturbaciju - igra prve postave depnog rukometa, specijalist za presing. Skip se nasmijao do suza i moda smo tad postali prijatelji. Zapravo, moda sam mogao dobiti slovo D za debatnu ili dramsku grupu, ali za to ne dodjeljuju slova, zar ne? Ni tada a ni sad.
Te mi se noi srednja kola inila tako daleka prolost, kao daje u nekom drugom planetarnom sustavu... ali je tu bila ta jakna, roendanski poklon mojih roditelja one godine kad sam navrio esnaest. Odem do predvorja i skinem je s vjealice. Prinesem je licu,
72 to znai 17. oujka.
pomiriem i sjetim se petog sata tihog uenja u kabinetu g. Mezensi-ka - gorke arome strugotina od olovaka, uenice tiho apu i hiho-u, jedva ujni povici izvana dok uenici na satu tjelesnog odgoja igraju ono to su kolski sportai nazivali "popravkakom odbojkom". Primijetim da mjesto na kojem je jakna visjela i dalje bode u oi u obliku nekakve jamice; nitko, ak ni moja majka kad bi u spavaici istrala pokupiti potu, nije zaogrnuo tu glupu jaknu od prolog travnja ili svibnja.
Sjetim se Carol skamenjene u novinskim zrncima, lica zasjenjenog transparentom na kojem je pisalo S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA!, konjski rep lei joj na ovratniku srednjokolske jakne... i neto mi padne na pamet.
Na telefon, bakelitni dinosaur krunog brojanika, stajao je na stoliu u hodniku. U ladici ispod njega nalazio se telefonski imenik Gates Fallsa, mamin adresar i krama pribora za pisanje, a izmeu ostalog i crni netopivi flomaster. Odnesem ga za kuhinjski stol i ponovno sjednem. Rairim svoju srednjokolsku jaknu preko koljena, a onda uz pomo markera nacrtam veliki troprsti vrapji trag na leima. Dok sam to radio, osjetim kako mi se iz miia odlijeva ona nervozna napetost. Pomislim, mogao bih sam sebi dodijeliti vlastito slovo ako elim, i daje ovo to inim otprilike to.
Kad sam zavrio s poslom, podignem jaknu i pogledam. Na blijedoj bijeloj svjetlosti neonskog svjetla ono to sam nacrtao izgledalo je otresito, bombastino i nekako djetinjasto:
Ali mi se svialo. Sviao mi se taj jebeni znak. Ni tad nisam bio siguran to mislim o ratu, ali mi se jako sviao taj vrapji trag. Osjetio sam da bih najzad mogao zaspati; to to sam nacrtao taj znak utoliko mi je pomoglo. Isplahnem au od mlijeka i popnem se na kat s jaknom ispod mike. Gurnem je u ormar, a onda legnem. Sjetim se
Carol, kako je stavila moju ruku ispod svoje veste i okusa njezina daha u mojim ustima. Pomislim na to kako smo bili stvarni iza zamagljenih prozora mog starog karavana, moda najbolji mi. A sjetim se i toga kako smo se smijali dok smo stajali i gledali kako vjetar nosi krpice moje goldvvaterovske naljepnice preko parkiralita kod Toplane. Mislio sam na to kad sam zaspao.
Spakiram svoju modificiranu srednjokolsku jaknu u koveg i ponesem je u nedjelju u koled - unato svojim nedavno izraenim dvojbama u vezi s ratom g. Johnsona i g. McNamare, mama bi imala mnoga pitanja o tom vrapjem tragu, a ja jo nisam imao spremne odgovore.
No osjetio sam se kompetentnim da nosim tu jaknu, i nosio sam je. Prolijevao sam po njoj pivo, prosipao pepeo, povraao i krvario po njoj, bacili su suzavac na mene u Chicagu kad sam je imao na sebi, dok sam se iz sveg glasa derao "Cijeli svijet gleda!" Djevojke su plakale na njezinim isprepletenim inicijalima GF na lijevoj grudi (do etvrte godine ta su slova postala prljavosiva umjesto bijela), a jedna je djevojka leala na njoj dok smo vodili ljubav. Uinili smo to bez zatite, pa vjerojatno postoji trag sperme na tepanoj podstavi. U vrijeme kad sam se 1970. godine spakirao i napustio LSD Acres, pacifistiki znak koji sam u mjainoj kuhinji nacrtao na njezinim leima bio je tek sjena. Alije sjena ostala. Drugi je moda ne vide, ali ja uvijek znam to je ona predstavljala.
29
U nedjelju poslije Dana zahvalnosti vratili smo se u koled ovim redom: Skip u pet (on je ivio u Dexteru, najblie od nas trojice), ja u sedam i Nate oko devet.
Nazvao sam paviljon Franklin prije no to sam se raspakirao. Ne, ree djevojka na recepciji, Carol Gerber nije se vratila. Oigledno nije bila voljna rei neto vie, ali sam joj dodijavao. Na recepciji se
nalaze dva ruiasta kartona-obavijesti na kojima pie ISPISANI, ree ona. Na jednoj je i Carolino ime i broj sobe.
Zahvalim joj i spustim slualicu. Ostao sam stajati na mjestu cijelu minutu, zamagljujui telefonsku govornicu dimom cigarete, a onda se okrenem. Na drugoj strani hodnika ugledam Skipa kako sjedi za jednim od kartakih stolova i upravo kupi rasipani tih.
Katkad se pitani bi li stvari izgledale drukije da se Carol ipak vratila, ili da sam obradio Skipa, uspio ga se dokopati prije no to ga se doepala itaonica. Ali nisam.
Stajao sam u govornici, puio Pall-Mallicu i saalijevao se. A onda, preko puta, netko drekne: "Jebiga! Da ne povjeruje, u kurac sve!"
Na to Ronnie Malenfant (s mjesta na kojem sam stajao u govornici bio je izvan mog vidokruga, ali mu je glas bio prepoznatljiv poput glasa pile koja se cvilei probija kroz kvrgu u grani bora) razdragano uzvrati urlikom: "Ma vidi ti to -Randy Echolls kupi prvu Gaduru postpraznine ere!"
Ne ulazi tamo, rekoh si. Najeio si uini li to, najeio jednom zas-vagda.
Ali, naravno, otiao sam. Svi su stolovi bili zauzeti, ali su trojica - Billy Marchant, Tony DeLucca i Hugh Brennan - stajali sa strane. Mogli bismo se ugodno smjestiti u kutu, bude li nas volja.
Skip podigne pogled s karata u ruci i pljesnemo se dlanovima u zadimljenom zraku. "Pete, dobro doao ponovno u ludnicu."
"Hej!" ree Ronnie okrenuvi se. "Ma vidi tko je tu! Jedini guziar u paviljonu koji recimo da zna kartati! Gdje si bio, Chuckles?"
"U Levvinstonu", rekoh. "Fukao ti baku." Ronnie urlikne, a pristavi mu se obrazi zarumene. Skip me gledao ozbiljnim pogledom; moda je bilo neeg u njegovim oima. Ne mogu rei pouzdano. Vrijeme prolazi, Atlantida tone sve dublje u ocean, a ljudi su podloni romantiziranju. Mitolo-giziranju. Moda sam vidio da se on predao, da namjerava ostati ovdje i kartati, a onda se latiti neega drugoga, to god to bilo; moda mije davao doputenje da krenem svojim putem. Alije meni bilo osamnaest godina i bio sam sliniji Nateu no to sam bio voljan priznati. Ni ja nisam nikad imao prijatelja kao to je Skip. Skip je bio neustraiv, Skipu je svaka druga rije bila jebiga, kad je Skip jeo u
Palai Puste cure nisu mogle skinuti pogleda s njega. On je bio magnet za enske na nain na koji je Ronnie to mogao biti samo u svojim najerotskijim snovima. Ali je Skip imao u sebi i neto neusidreno, poput koice koja nakon godina nekodljivog lutanja moe probiti srce ili blokirati mozak. I on je to znao. I tada, kad je jo bio umotan u posteljicu srednje kole, kad je jo mislio da e nekako zavriti kao nastavnik i bejzbolski trener, znao je to. I ja sam ga volio. To kako je izgledao, kako se smijeio, kako je hodao i govorio. Volio sam ga i nisam ga elio ostaviti.
"Dakle", rekoh Billvju, Tonvju i Hughu. "Jeste li za malo pouke?"
"Pet centi poen!" ree Hugh, smijui se kao luak. Zapravo, on i jest bio luak, jebote. "Ponimo! Mijeaj i dijeli!"
Uskoro smo bili u svom kutu. Sva etvorica bjesomuno smo pu-ili, a karte su frcale. Sjetio sam se svog oajnikog trebanja tijekom prazninog vikenda; sjetio sam se kako mi je majka rekla da momci koji se ne posvete studiju umiru. Sjetio sam se tih stvari, ali su mi se inile daleke kao voenje ljubavi s Carol u mom autu dok Plattersi izvode "Twilight Time".
Jednom sam podigao pogled i ugledao Stokea Jonesa na vratima, naslonjenog na take, kako nas gleda svojim uobiajenim hladnim prezirom. Crna mu je kosa bila gua no inae, oni vadiepski uvojci jo sumanutiji na uima i tei na ovratniku majice. Neprestano je mrcao, iz nosa mu je curilo, a oi mu suzile, ali inae nije djelovao nita bolesnije no prije praznika.
"Stoke!" rekoh. "Kako si?"
"Tko zna", ree on. "Bolje od tebe, moda."
"Doi Rip-Rip, privuci si mljekarsku klupicu", ree Ronnie. "Nauit emo te kartati."
"Ti ne zna nita to bih ja elio nauiti", ree Stoke i udalji se muklo tupkajui. Posluhnemo njegove jenjajue take i kratki napad kalja.
"Taj me kripl od pedera voli", ree Ronnie. "Samo to ne zna pokazati."
"Pokazat u ja tebi neto ne podijeli li karte", ree Skip.
"Vvlo me, vvlo stvah", ree Ronnie glasom Elmera Fudda koji je jedino njemu bio smijean. Poloi glavu na ruku Marka St. Pierrea kako bi pokazao koliko se silno boji.
Mark grubo podigne ruku. "Odjebi s mene. Ovo je nova koulja, Malenfant, i ne elim na njoj gnoj iz tvojih priteva."
Prije no to se Ronniejevo lice ozarilo od veselja a on zakreketao od smijeha, na trenutak opazim na njemu povrijeenost. To me ostavi ravnodunim. Ronnie moda ima stvarnih problema, ali ga to ne ini simpatinijim. Za mene je on bio samo pizdun koji je znao kartati.
"Hajde", rekoh Billvju Marchantu. "Pouri s dijeljenjem. elim poslije jo malo uiti." Naravno, nitko od nas te veeri nije uio. Umjesto da preko praznika splasne, groznica je bila jaa i vrua no ikad.
U etvrt do deset odem niz hodnik po novu kutiju cigareta. Znao sam da se Nate vratio premda sam ja bio est vrata dalje od nae sobe. Iz sobe koju je Nick Proutv dijelio s Barrvjem Margeauxom ula se "Love Grows Where My Rosemarv Goes73", ali malo nie uo sam Phila Ochsa kako pjeva "The Draft Dodger Rag74".
Nate je zaronio u ormar i vjeao odjeu. Ne samo to je bio jedina osoba na fakultetu koju sam znao a koja je nosila pidamu, nego je bio i jedini koji se sluio vjealicama. Jedino to sam ja objesio bila je moja srednjokolska jakna. Jaje sad izvadim i ponem prekapati po depovima traei cigarete.
"Hej, Nate, kako si? Jesi se najeo dovoljno onog preljeva od brusnica da izdri do kraja semestra?"
"Ja sam-" zausti on, a onda ugleda to se nalazi na leima moje jakne pa prasne u smijeh.
"to je?" upitam. "Zar je toliko smijeno?"
"Na neki nain", ree on i nagne se dublje u svoj ormar. "Pogledaj." On izroni drei stari tamnoplavi kaput. Okrene ga da pogledam lea. Na njima se, kudikamo uredniji od mog slobodnog crtea, nalazio troprsti vrapji trag. Nate je svoga izradio sjajnom srebrnas-tom ljepljivom trakom. Ovaj se put obojica nasmijemo.
n Ljubav raste kuda moja Rosemarv kroi. 74 Pjesma bjegunca od mobilizacije.
"Dva oka u glavi", rekoh.
"Glupost. Veliki umovi teku istim koritom."
"Znai, to je posrijedi?"
"Pa... barem ija to tako tumaim. Znai li to da si promijenio miljenje o ratu, Pete?"
"Koje miljenje?" upitam ja.
30
Andy White i Ashlev Rie nisu se vratili u koled - osmorica manje. U ona tri dana prije prve meave te zime, kod nas preostalih dogodila se oita promjena nagore. Odnosno, to je bilo oigledno svima drugima. Ukoliko ste bili u tome, tresla vas je groznica, i sve se to inilo tek korakom-dva sjeverno od normale.
Prije raspusta za Dan zahvalnosti, kartaki kvarteti u itaonici iskazivali su sklonost da se tijekom tjedna raziu pa ponovno okupe; katkad bi na neko vrijeme sasvim izumrli kad bi mlade otila na predavanja. No sad su grupe postale bezmalo statine; jedina bi se promjena dogodila kad bi netko ote turao u krevet ili izvrio konjiev skok za drugi stol kako bi izbjegao Ronniejevo umijee i neprekidno iritirajue klepetanje. Do te je ustaljenosti dolo jer se veina igraa s drugoga kata nije vratila nastaviti studij; Barry, Nick, Mark, Har-vey i ja ne znamo koliko je drugih vie-manje diglo ruke od obrazovnog aspekta i vratilo se kako bi nastavili potragu za potpuno beskorisnim "me poenima". Mnogi mladii s drugog kata paviljona Chamberlain sad su zapravo stjecali diplomu iz hereva. Skip Kirk i ja, alosno je rei, bili smo meu njima. U ponedjeljak sam otiao na dva predavanja, a onda poslao sve u vraju mater i preskoio ostala. Nisam otiao ni na jedno predavanje u utorak, kartao sam hereve u snovima s noi utorka na srijedu (sjeam se da sam u jednom fragmentu odbacio Gaduru i shvatio da ima Carolino lice), a onda proveo cijelu srijedu igrajui zaozbiljno. Geologija, sociologija, povijest... odreda besmisleni pojmovi.
U Vijetnamu je flota B-52 pogodila vijetkongovsku zonu okupljanja izvan Dong Haa. Uspjeli su ujedno pogoditi i postrojbu amerikih marinaca i pritom ubiti dvanaestoricu a raniti etrdesetoricu - ups, sranje. A prognoza za etvrtak bila je jak snijeg koji e popodne prijei u kiu i ledenu kiu. Rijetki meu nama obratili su na to pozornost; ja svakako nisam imao razloga pomisliti da e mi meava promijeniti ivot.
U srijedu sam legao u pono i spavao kao zaklan. Ako sam sanjao hereve ili Carol Gerber, ne sjeam se. Kad sam se u etvrtak ujutro probudio u osam sati, padao je tako gust snijeg da sam jedva vidio svjetla paviljona Franklin prekoputa. Istuirao sam se, pa otapkao niz hodnik da vidim je li kartanje ve poelo. Kartalo se za jednim stolom - Lennie Doria, Randy Echolls, Billy Marchant i Skip. Izgledali su blijedo, neobrijano i umorno, kao da su tu proveli cijelu no. Vjerojatno i jesu. Naslonim se na dovratak i ostanem kibicirati. Vani na snijegu dogaalo se neto kudikamo zanimljivije od kartanja, ali nitko od nas to tad nije znao.
31
Tom Huckabee stanovao je u Kingu, jo jednom mukom paviljonu u naem kompleksu. Beka Aubert stanovala je u Franklinu. U posljednja tri-etiri tjedna prilino su se zbliili, a to je ukljuivalo i zajednike obroke. Tog su se snjenog jutra potkraj studenog vraali s doruka, kad ugledaju neto napisano velikim slovima na sjevernoj strani paviljona Chamberlain. To je bila strana okrenuta prema ostatku studentskog naselja... okrenuta tono prema Istonom krilu gdje su velike korporacije intervjuirale kandidate za posao.
Oni priu blie, pa siu sa staze i zagaze u novi snijeg - dotad ga je ve napadalo desetak centimetara.
"Pogledaj", ree Beka i pokae u snijeg. U njemu su se vidjeli udni tragovi: ne normalni tragovi ljudskih nogu, nego kao da je netko vukao noge, te duboke ubodne rupe koje su se protezale pra-
vocrtno s vanjske strane. Tom Huckabee ree da ga podsjeaju na tragove osobe koja ima na nogama skije a podbaa se skijakim tapovima. Nijedno od njih nije pomislilo da bi netko na takama mogao ostaviti takve tragove. Ne tad.
Oni se primaknu zidu paviljona. Slova su bila krupna i crna, ali je snijeg tad ve bio tako gust da su morali doi na pet metara od zida prije no to su uspjeli proitati rijei koje su bile ispisane sprejem. .. i to u stanju potpunog popizditisa, sudei po zbrkanosti poruke. (Ni ona ni on nisu pomislili da netko tko pokuava sprejem napisati poruku istodobno odravajui ravnoteu na takama moda nee dobiti odlian iz urednosti.)
Poruka je glasila:
S.A.&.
VA/V
32
Proitao sam da neki kriminalci - moda mnogi meu njima - zapravo ele da ih se uhvati. Mislim daje to bio sluaj sa Stokeom Jo-nesom. Ono po to je doao na Universitv of Maine nije naao. Mislim da je zakljuio da je vrijeme za odlazak... a ako ide, prije toga e nainiti najvelianstveniju gestu koju netko na takama moe izvesti.
Tom Huckabee ispria desecima studenata to je sprejem napisano na naem paviljonu; isto to uini i Beka Aubert. Jedna od osoba kojima je ona to ispriala bila je studentska nadzornica prvoga kata paviljona Franklin, suhonjava kreposna cura po imenu Mar-jorie Stuttenheimer. Marjorie je do 1969. postala prilino vana linost u studentskom naselju kao utemeljiteljica i predsjednica Amerike udruge krana-studenata. AUKS-a je podravala rat u Vijetnamu; na kiosku u Memorial Unionu prodavali su male znake u obliku zastavice koje je Richard Nixon uinio tako popularnima.
U etvrtak sam u Palai Puste deurao za objed, i premda sam izostajao s predavanja nikad mi na pamet nije palo da izostanem s posla - nisam bio tako stvoren. Svoje mjesto u itaonici prepustim
Tonvju DeLucci i oko jedanaest sati krenem prema Holvokeu izvriti svoju sudopersku dunost. Ugledam poveliku skupinu studenata okupljenu u snijegu, zagledanu u neto na sjevernoj strani mog paviljona. Pridem, proitam poruku i odmah shvatim tko ju je tamo smjestio.
Na Bennettovu prilazu, pokraj staze koja je vodila do sporednog ulaza paviljona Chamberlain, stajali su plavi slubeni automobil Universitv of Mainea i jedan od dva fakultetska policijska automobila. I Margie Stuttenheimer je bila tamo, dio grupice koja se sastojala od etiri fakultetska policajca, prodekana za studente, i Charle-sa Ebersolea, predsjednika fakultetske Disciplinske komisije.
Kad sam se ja pridruio okupljenima, bilo ih je pedesetak; u pet minuta koliko sam stajao tamo znatieljno izvijajui vrat, grupa je nabujala na sedamdeset pet. Kad sam u jedan i petnaest zavrio s ispiranjem i slaganjem i zaputio se natrag u Chamberlain, vjerojatno je dvjestotinjak ljudi u malim grozdovima blejalo kao telad u arena vrata. Pretpostavljam daje danas teko povjerovati da bi neki grafit imao takvu privlanu mo, osobito kenjkavog dana poput toga, ali govorimo o posve razliitom svijetu, svijetu u kojemu nijedan asopis u Americi (osim, vrlo rijetko, PopularPhotography) ne bi objavio akt obnaen toliko da bi se vidjele modelove stidne dlaice, gdje se nijedne novine ne bi usudile ni natuknuti neto o intimnom ivotu neke politike linosti. To je bilo prije potonua Atlantide; to je bilo jako davno u dalekome svijetu u kojem je najmanje jedan komiar zavrio u zatvoru jer je javno izgovorio rije "pika", a jedan drugi u emisiji The Ed Sullivan Show rekao da smijete druge ljude karati, ali da se ne smijete s drugim ljudima karati. Bio je to svijet u kojem su neke rijei jo izazivale sablazan.
Da, mi smo znali za "piku". Naravno da jesmo. Stalno smogovo-rili pika: pika ti strinina, nosi se u piku materinu ti i tvoj pas, idi mi u tri pike materine, kapi, hej umoi si ga sestri u piku, mi ostali ve jesmo. Ali tamo, napisane crnim slovima visine dva metra, stajale su rijei JOHNSON PIKA. Predsjednik Sjedinjenih Drava pika! IPREDSJEDNIK-UBOJICA! Netko je Predsjednika Sjedinjenih Drava Amerike nazvao ubojicom! Da ne povjeruje.
Kad sam se vratio iz Holvokea, stigao je drugi automobil fakultetske policije. estorica fakultetskih policajaca - po mom raunu,
gotovo cijeli usrani zdrug - pokuavali su objesiti veliki pravokutnik utog atorskog platna preko poruke. Mnotvo zarogobori, a onda ponu uzvici negodovanja. Murjaci ih pogledaju, zlovoljno. Jedan im dovikne da se raziu, nastave svojini putem, moraju nekamo stii. To je moda i bila istina, ali se oito veini tamo svialo jer se okupljeno mnotvo nije znatnije razrijedilo.
Policajac koji je drao lijevi kraj zastora od atorskog platna ok-lizne se na snijegu i zamalo padne. Nekoliko znatieljnika zapljee. Murjak koji se poskliznuo pogleda prema tom zvuku s izrazom najcrnje mrnje od koje mu na trenutak krv ikne u lice; za mene je to bio trenutak kad su se stvari zaista poele mijenjati, kad se izmeu generacija poeo stvarati jaz.
Policajac koji se okliznuo okrene se i ponovno se uhvati u kotac s onim komadom platna. Naposljetku odlue da e pokriti prvi pacifistiki znak i rije PIKA u natpisu JOHNSON PIKA! A nakon to su sakrili tu Stvarno Prostu Rije, mnotvo se pone razilaziti. Snijeg se pretvorio u soliku i postajkivanje je postalo neugodno.
"Nemoj da ti murja vidi lea jakne", ree Skip, i ja se okrenem. Stajao je pokraj mene u majici s kapuljaom, ruku uronjenih duboko u tobolac na prednjici. Dah mu je izlazio iz usta u zamrznutim resama, a pogled nije skidao s fakultetskih policajaca i preostalog dijela poruke: JOHNSON! PREDSJEDNIK UBOJICA! S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA! "Pomislit e da si to uinio ti. Ilija."
Lagano se smijeei, Skip se okrene. Na leima njegove majice, nacrtan kriavo crvenom tintom, nalazio se jo jedan troprsti vrapji trag.
"Isuse", rekoh. "Kad si to nacrtao?"
"Jutros", ree on. "Vidio sam Nateov." Slegne ramenima. "Bilo je previe guba da ga ne bih precrtao."
"Nee pomisliti da smo to bili mi. Ni sekunde." "Da, vjerojatno je tako."
Jedino je pitanje bilo zato ve ne ispituju Stokea... premda ne bi morali postaviti puno pitanja da izvuku istinu iz njega. No ako ga Ebersole, predsjednik Disciplinske komisije, i Garretsen, prodekan za studente, ne ispituju, to je samo zato to jo nisu porazgovarali i
"Gdje je Dearie?" upitam. "Zna li?" Solika je sad okrupnjala, egrtala kroz stabla i uz cijuk se odbijala od svakog centimetra nepokrivene koe.
"Mlad i junaan g. Dearborn posipava plonike i staze s desetak svojih drugova iz ROTC-a", ree Skip. "Vidjeli smo ih iz itaonice. Vozikaju se po naselju u pravom vojnom kamionu. Malenfant je rekao da su im se zbog toga pimpeki tako digli da tjedan dana nee moi spavati na trbuhu. Prilino pametno za Ronnieja."
"Kad se Dearie vrati-"
"Aha, kad se vrati." Skip slegne ramenima, kao da eli rei daje sve to izvan nae kontrole. "U meuvremenu, izvucimo se iz ove bljuzge i bacimo koju partiju, to kae na to?"
elio sam rei puno toga o puno toga... ali nisam. Vratimo se u paviljon i do sredine popodneva kartanje se ponovno zahuktalo. Igralo se pet "pod-partija" uetvero, prostorija je bila plava od dima, a netko je dovukao gramofon kako bismo mogli sluati Beatlese i Sto-nese. Netko drugi je pak donio izgrebenu Cameovu singlicu s pjesmom "96 tears" i ta se vrtjela non-stop najmanje sat vremena: plai plai plai. Kroz prozore se pruao lijep vidik na Bennettovo etalite i Bennettov prilaz i ja sam pogledavao na tu stranu, oekujui da u ugledati Davida Dearborna i nekog od njegovih drugova u odjei kaki boje kako pilje u sjeverni zid paviljona i vjerojatno raspravljaju o tome da li da potegnu za Stokeom Jonesom karabinima ili da ga samo ganjaju bajunetama. Naravno da oni nee uiniti nita od toga. Moda i skandiraju: "Ubij Vijetkongovce! Naprijed S.A.D.!" dok vjebaju na nogometnom igralitu, ali Stoke je ipak bogalj. Zadovoljili bi se time da on dobije nogom u svoj komunjarski tur i odleti s University of Maine.
Ja nisam elio da se to dogodi, ali nisam vidio kako bi se to moglo izbjei. Stoke je nosio onaj vrapji trag na leima kaputa od poetka nastave, puno prije no to smo mi ostali skuili to on znai, i Dearie je to znao. Osim toga, Stoke e priznati. Odnosit e se prema pitanjima prodekana i predsjednika Disciplinske komisije kao i prema svojim takama - nepokolebljivo.
Usto, cijela ta stvar poela mije izgledati kao neto daleko, shvaate? Ba kao i predavanja. Kao i Carol, sad kad sam shvatio da je stvarno otila. Ba kao i ideja da bi me mogli mobilizirati i poslati u
dunglu da umrem. Ono to je izgledalo stvarno i neposredno bio je lov na zlu Gaduru, kako se rijeiti hereva ili kako jednim udarcem uvaliti ostalima za svojim stolom dvadeset est poena. Ono to je izgledalo stvarno bili su herevi. No tad se neto dogodi.
33
Oko etiri sata, solika prijee u kiu, a u pola pet, kad se poelo smraivati, shvatimo daje Bennettovo etalite pokriveno s osam ili deset centimetra vode. Vei dio Prilaza izgledao je kao kanal. A ispod vode se nalazio ledeno hladni, napola otopljeni Jell-O bljuz-gavice.
Ritam kartanja se uspori jer bismo se povremeno zagledali u su-doperske nesretnike kako prelaze razdaljinu izmeu paviljona i Palae Puste. Neki od njih - oni pametniji - presjekli bi preko obronka breuljka i probijali se kroz brzotopei snijeg. Ostali su se sputali niza staze, gubei ravnoteu i kliui se na njihovoj podmukloj, zaleenoj povrini. Gusta se magla poela dizati s vlanog tla, pa je prolaznicima bilo jo tee vidjeti kuda idu. Jedan deko iz Kinga sastane se s nekom curorn iz Franklina na spojitu staza. Kad su krenuli niz Bennettov prilaz, mladi se oklizne i grevito se uhvati za djevojku. Zamalo su pali zajedno, ali su uspjeli odrati objedinjenu ravnoteu. Svi smo im zapljeskali.
Za mojim stolom krene dijeljenje bez dodavanja karata. Nick, Ronniejeva u od prijatelja, udijeli mi nevjerojatnih trinaest karata, moda najbolje karte koje sam ikad dobio. Ako to nije bila prilika da pokupim sve hereve i pik damu, onda ne znam koja jest: est hereva i to ne malih vrijednosti, pik kralj i dama, plus slikovne karte u ostale dvije boje. Imao sam herc sedmicu, graninu kartu, ali se ljude moe uhvatiti na spavanju u dijeljenju bez dodavanja karata; nitko ne oekuje da cilja na svih 26 bodova u situaciji u kojoj ne moe poboljati poetne karte.
Lennie Doria odigra klistirku za poetak. Ronnie odmah odbaci kartu u drugoj boji i rijei se pik asa. Pomislio je daje to super. I ja takoer; moja dva slikovna pika sad su bila karte za odnoenje tiha. Pik dama nosi trinaest poena, ali pokupim li sve hereve, neu pokuati te poene, nego e to uiniti Ronnie, Nick i Lennie.
Prepustim tih Nicku. Odigramo tri neuzbudljiva trika - najprije Nick a onda i Lennie iscrpu karo ilu - a onda ja pokupim herc desetku u tihu trefova.
"Herevi su naeti i Riley je popuio prvog!" razdragano zatrubi Ronnie. "Nadrapao si, seljaino!"
"Moda", rekoh ja. A moda e se, pomislim ja, i Ronnie Malen-fant kiselo smijeiti kutom usta. Uspije li mi pokupiti sve hereve i pik damu, mogao bih idiota Nicka Proutvja odgurati preko stotke, a Ronnieju ukrasti partiju koju je poeo dobivati.
Tri tiha kasnije postane jasno to izvodim. Kao to sam se i nadao, Ronniejevo smijuljenje prometne se u izraz koji sam najvie uivao vidjeti na njegovu licu - ogoreno durenje.
"Ma nee valjda", ree on. "Ne mogu vjerovati. Ne u dijeljenju bez dodavanja. Nema ti konja za takvu trku." No svejedno je znao daje mogue. ulo mu se u glasu.
"Vidjet emo", rekoh i odigrani herc asa. Sad sam se naao na brisanom prostoru, ali zato ne? Ukoliko su herevi rasporeeni ravnomjerno, mogao bih dobiti partiju tim tihom. "Da vidimo to-"
"Pogledajte!" Skip vikne sa svog mjesta za stolom najblieg prozoru. U glasu mu se osjeala nevjerica i neka vrsta strahopotovanja. "Jebo te bog, pa to je Stokely!"
Igra se prekine. Svi se strelovito zavrtimo u stolcima i pogledamo kroz prozor u tamnei, kapavi svijet ispod nas. I kvartet mladia u kutu ustane i pogleda. Stare svjetiljke od kovanog eljeza na Ben-nettovu prilazu bacale su slabe elektrine zrake kroz nisku maglu, podsjetivi me na London, Tyne Street i Jacka Rasparaa. Na svom mjestu na breuljku, Holvoke Commons izgledala je jo vie poput prekooceanskog broda. Njezin je obris treperio kako se kia slijevala niz prozore itaonice.
"Budala Rip-Rip, vani po ovom sranju-ne mogu vjerovati", dahne Ronnie.
Stoke je brzao niz puteljak koji je vodio od sjevernog ulaza u Chamberlain prema mjestu gdje su se sve asfaltirane staze spajale u dnu Bennettova etalita. Nosio je svoj stari vojniki kaput i bilo je oito da nije netom izaao iz paviljona jer je bio prokisao. I kroz staklo niz koje se slijevala kia vidjeli smo onaj znak na njegovim leima, crn kao i rijei koje su sad bile djelomice pokrivene etverokutom utog platna (ako je jo bilo na zidu). Njegova potpuno mokra divlja kosa bila je upokorena kiom.
Stoke nije pogledao prema svom grafitu PREDSJEDNIK UBOJICA, ve je nastavio tupkati prema Bennettovu prilazu. Hodao je bre no to sam ga bio navikao vidjeti, ne obraajui pozornost na ibanje kie, maglu koja se dizala i bljuzgavicu ispod taka. Je li elio pasti? Je li izazivao tu gadost od bljuzgavice da ga srui? Ne znam. Moda je samo bio previe zadubljen u svoje misli da bi shvaao koliko brzo hita ili koliko su vremenski uvjeti nepovoljni. Ovako ili onako, nee daleko dospjeti ukoliko ne uspori.
Ronnie se pone cerekati, i taj se zvuk rairi onako kako se pla-miak iri kroz suhi barut. Nisam mu se elio pridruiti, ali sam se bespomono pokuavao suzdrati. Kao uostalom i Skip, primijetim. Djelomice zato to je hihotanje zarazno, ali i zato to je prizor zaista bio smijean. Znam kako to nepristojno zvui, naravno da znam, ali sam otiao predaleko da ne bih kazao istinu o tom danu... i dananjem danu, skoro pola ivotnog vijeka kasnije. Jer mi se to jo ini kominim, jo se smjekam kad se sjetim kako je izgledao, pomahni-tala igraka na navijanje u vojnikom kaputu lupka kroz pljusak i u hodu takama prska oko sebe. Znali ste to e se dogoditi, naprosto ste znali, i to je bilo ono najsmjenije - pitanje je bilo samo koliko e daleko dogurati prije neizbjenog otklizavanja.
Lennie je urlao od smijeha jedne ruke pritisnute na lice, zurei kroz rairene prste, dok su mu se iz oiju od smijeha slijevale suze. Hugh Brennan drao se za svoju nemalu trbuinu i revao kao magarac koji je zapeo u blatu. Mark St. Pierre nekontrolirano je tulio i govorio da e se upisati, daje popio previe Coca-Cola i da e mu promoiti traperice. Ja sam se smijao tako jako da nisam mogao drati karte; ivci u desnoj ruci su mi zamrli, prsti se opustili, i onih nekoliko posljednjih pobjednikih tihova odlepra mi u krilo. U glavi mi je bubnjalo, a sinusi se zaepili.
Stoke uspije stii do dna kosine gdje je poinjao Prilaz. Tamo zastane i iz nekog razloga sumanuto se zavrti na peti za tri stotine ezdeset stupnjeva, naizgled kao da balansira na jednoj taki. Drugu taku isprui poput strojnice, kao da u mislima rafalom reeta cijelo naselje - Ubij Vijetkongovce! Posmii studentske nadzornike! Na bajunete s apsolventima!
"Iiii... olimpijski suci ocjenjuju gas... istom desetkom!" Tony De
-Lucca klikne besprijekornim glasom sportskog komentatora. Bila je to toka na i; prostorija se istog trenutka pretvori u ludu kuu. Karte polete na sve strane. Pepeljare se rastepu i jedna od staklenih (veinom su bile aluminijske, oblika desertnih tanjuria, kakve se moe vidjeti na stolovima za kojima se vode panel-diskusije) razbije se. Netko padne sa stolca i pone se valjati po podu, urlajui i ritajui se. ovjee, nismo se mogli prestati smijati.
"Znao sam!" zatuli Mark. "Popisao sam se u gae! Nisam si mogao pomoi!" Iza njega, Nick Prouty vukao se prema prozoru na koljenima; suze su mu se slijevale niz zaareno lice, a ruke je ispruio preda se u nijemoj, preklinjuoj gesti ovjeka koji eli rei prestanite, prekinite prije no to mi pukne ilica u mozgu i umrem na licu mjesta.
Skip ustane i pritom prevrne stolac. Ja ustanem. Keglajui se od smijeha, naslijepo smo se napipali i odglavinjali prema prozoru ruku prebaenih jedan drugome oko lea. Ispod prozora, ne znajui da ga gleda i smije mu se dvadesetak rastrojenih kartaa, Stoke Jones je, zaudo, jo bio na nogama.
"Naprijed Rip-Rip!" Ronnie pone skandirati. "Naprijed Rip-
-Rip!" Nick mu se pridrui. Stigao je do prozora i naslonio se na nj elom, jo se smijui.
"Naprijed, Rip-Rip!"
"Naprijed, faco!"
"Naprijed!"
"Samo naprijed, Rip-Rip! Razmasi se!"
"Ubaci te take u petu, zmaju!"
"Naprijed Rip-Rip!"
Sliilo je to posljednjoj etvrtini nogometne utakmice samo to su svi skandirali Naprijed, Rip-Rip umjesto Ostani na svojim pozicijama ili Blokiraj taj udarac. Gotovo svi; ja nisam skandirao, a mislim da nije ni Skip, ali smo se smijali. Smijali smo se jednako jako kao i ostali.
Odjednom se sjetim one veeri kad smo Carol i ja sjedili na gajbama od mlijeka pokraj menze, kad mi je pokazala fotografiju sebe i svojih prijatelja iz djetinjstva... a onda mi ispriala priu o tome to su joj oni drugi djeaci uinili. to su joj uinili s bejzbolskom palicom. Mislim da su se najprije alili, rekla je Carol. A jesu li se smijali? Vjerojatno jesu. Jer to se ini kad se zeka i dobro zabavlja - smije se.
Stoke je ostao stajati na mjestu jo trenutak, visei na takama pognute glave... a onda pone forsirati uzbrdicu kao marinci pri iskrcavanju na Tarawi. Jurio je niz Bennettov prilaz, prskao vodu na sve strane svojim leteim takama; kao da gleda bijesnu patku.
Ono skandiranje postane zagluujue: "NAPRIJED RIP-RIP! NAPRIJED RIP-RIP! NAPRIJED RIP-RIP!"
Najprije su se alili, rekla je ona dok smo sjedili na gajbama od mlijeka i puili. U tom je trenutku plakala, suzama srebrnim na bijeloj svjetlosti iz blagovaonice iznad nas. Najprije su se alili a onda... vie nisu.
Ta je misao za mene bila kraj vica o Stokeu - kunem vam se da jest. A svejedno se nisam mogao prestati smijati.
Stokelv uspije stii do treine uspona u pravcu Holvokea, gotovo je izbio na opeke nepokrivene vodom, no tad ga skliska bljuzgavica nadvlada. Zabio je take predaleko ispred tijela - predaleko i daje bilo suho vrijeme - i kad se zanjihao prema naprijed, oba tapa izmaknu se ispod njega. Noge mu polete uvis poput nogu gimnastiar-ke pri izvoenju nekog velianstvenog trika na gredi, on kresne na lea i zapljusne vodom na sve strane. Udarac se uo ak i u itaonici na drugom katu. Bila je to savrena zavrnica.
itaonica je izgledala kao ludnica u kojoj su se svi pacijenti u isto vrijeme otrovali hranom. Besciljno smo teturali po prostoriji, smijali se i grevito si stezali vratove, a iz oiju su nam trcale suze. Ja sam se drao za Skipa jer su me noge odbijale drati; koljena su mi bila kao rezanci. Smijao sam se jae no ikad u ivotu, mislim jae no to sam se ikad poslije smijao, i jo sam mislio na Carol kako sjedi na gajbi od mlijeka pokraj mene, prekrienih nogu, s cigaretom u jednoj i s fotografijom u drugoj ruci, Carol koja govori Udario me Harry Doolin... Willie i onaj trei su me drali da ne bih pobjegla... mislim da su se najprije alili, a onda... vie nisu.
Na Bennettovu prilazu, Stoke pokua sjesti. Djelomice je izvukao gornji dio tijela iz vode... a onda ponovno legne, opruzi se, kao da je studena bljuzgava voda postelja. Podigne obje ruke prema nebu gotovo zazivnim pokretom, pa ih pusti da padnu. Bile su to sve predaje u povijesti ljudskog roda saete u tri pokreta: vraanje u leei poloaj, podizanje ruku i dvostruki vodoskok kad su ruke pale irom s obje strane njegova tijela. Bio je to gromki jebi ga, radi to hoe, ja odustajem.
"Doi", ree Skip. Jo se smijao, ali je ujedno bio i krajnje ozbiljan. uo sam ozbiljnost u njegovu nasmijanom glasu i vidio je na njegovu histerino iskrivljenom licu. Bilo mije drago daje tako, Boe kako mi je bilo drago. "Doi, prije no to se budala utopi."
Skip i ja protisnemo se kroz vrata itaonice rame uz rame i zaju-rimo se niz hodnik drugog kata. Sudarali smo se i odbijali jedan od drugoga poput kuglica flipera, teturali zamalo jednako nekontrolirano kao maloas Stoke na stazi. Veina ostalih poe za nama. Jedini za kojeg pouzdano znam da nije poao za nama bio je Mark; on je otiao u svoju sobu presvui svoje mokre traperice.
Sreli smo Natea na odmoritu drugog kata-zamalo smo ga pregazili. Stajao je tamo ruku punih knjiga u plastinoj vrei i gledao nas prilino usplahireno.
"Mili bogo", ree on. To je bio Nateov najjai izraz iznenaenja, mili bogo. "to je vama?"
"Doi", ree Skip. Grlo mu je bilo tako stisnuto, da su mu rijei zazvuale kao rezanje. Da nisam ranije bio s njim, pomislio bih da ga je upravo minuo napad plaa. "Nije nita nama, nego onom zajebanom Jonesu. Pao je. Potrebna mu je-" Skip zauti jer ga je svladao smijeh - grohoti smijeha iz dubina utrobe - i ponovno zatresao. Klone leima na zid i zakoluta oima u nekoj vrsti beskrajno komine iscrpljenosti. Odmahne glavom kao da smijehu ne doputa pristup ali, naravno, smijehu ne moe zabraniti pristup; kad doe, zavali se u tvoju omiljenu stolicu i ostane koliko eli. Iznad nas, stube su zagrmjele od silaska kartaa s drugog kata. "Potrebna mu je pomo", dovri Skip, briui oi.
Nate pogleda u mene sve zbunjeniji. "Ako mu je potrebna pomo, zato se vi smijete?"
Nisam mu to mogao objasniti. Ma to, nisam to mogao objasniti ni sebi. Uhvatim Skipa za jaknu i cimnem. Krenemo niza stube na prvi kat. Nate poe za nama. Kao i ostali.
34
Prvo to sam ugledao kad smo banuli kroz sjeverna vrata bio je onaj etverokut ute jedrovine. Leao je na zemlji, pun vode i pluta-juih grudica bljuzgavice. A onda mi se voda na stazi pone slijevati kroz tenisice i ja zaboravim na razgledavanje. Vani je bilo studeno. Kia je ibala po mojoj nepokrivenoj koi u iglicama koje samo to nisu bile sasvim ledene.
Na Bennettovu etalitu voda je bila do glenja. Najprije me stopala zazebu, a onda obamru. Skip se oklizne i ja ga zgrabim za ruku. Nate nas obojicu s lea zadri na nogama da se ne prevalimo na lea. Ispred nas zaujem ogavan zvuk, napola kaalj a napola guenje. Stoke je leao u vodi kao mokra klada, vojniki kaput plutao mu je oko tijela, a masa crne kose oko lica. Kaalj mu je bio dubok i bronhijalan. Sitne kapljice prskale su mu s usana pri svakom napadu guenja. Jedna je taka leala pokraj njega, zapela mu izmeu ruke i slabine. Druga je plovila prema paviljonu Bennett.
Voda je zapljuskivala Stokeovo blijedo lice. Kaalj mu postane zagueno grgljanje. Zurio je ravno u kiu i maglu. Nije niime odao da je uo da dolazimo, ali kad sam mu kleknuo s jedne, a Skip s druge strane, pokua nas otjerati. Voda mu se slije u usta i on se pone bacakati. Utapao se pred naim oima. Vie mi nije bilo do smijeha, ali sam se moda i dalje smijao. Najprije su se alili, rekla je Carol. Najprije su se alili. Upali radio, Pete, volim stare hitove.
"Podigni ga", ree Skip i vrsto uhvati Stokea za jedno rame. Stoke ga mlitavo pljusne jednom bijelom rukom votane figure. Skip se ne obazre na to, moda nije ni osjetio. "Pouri, zaboga."
Uhvatim Stokea za drugo rame. On me zalije po licu kao da se zajebavamo u neijem bazenu u stranjem dvoritu. Mislio sam da e mu biti hladno kao i meni, ali mu je koa odisala nekom boleljivom
vruicom. Pogledam preko njegova od vode nabubrena tijela u Skipa.
Skip kimne glavom. "Jen... dva... tri."
Napnemo se. Stoke djelomice izroni iz vode - od struka navie
- ali nita vie. Zaprepasti me njegova teina. Koulja mu se izvukla iz hlaa i plutala oko njegova struka poput baletne suknjice. Ispod nje ugledam njegovu bijelu kou i crnu prostrijelnu rupu njegova pupka. Tamo je bilo i brazgotina, zaraslih oiljaka koji su treperili amo-tamo poput kolopleta smrene page.
"Pomozi, Natie!" zastenje Skip. "Podboi ga, jebo te ja!"
Nate padne na koljena, poprska nas svu trojicu, i uhvati Stokea u svojevrstan naopaki zagrljaj. Upinjali smo se da ga sasvim uspravimo i izvuemo iz kaljue, ali zbog bljuzgavice na opekama gubili smo ravnoteu i nismo mogli raditi usklaeno. A i Stoke, premda je jo ka-Ijao, napola utopljen, radio je protiv nas, pokuavajui se na sve mile naine iskobeljati iz naeg stiska. Stoke se elio vratiti u vodu.
Pristignu i ostali, predvoeni Ronniejem. "Jebo te Rip-Rip", dahne on. Jo je hihotao, ali je izgledao pomalo zadivljeno. "Rip, ovaj si put poteno zajebao, svaka ast."
"Nemoj stajati kao drvena Marija, blento!" zavapi Skip. "Pomozi nam!"
Ronnie ostane stajati jo trenutak, ne Ijutei se, procjenjujui to bi bilo najbolje uiniti, a onda se okrene da vidi koga jo ima. Pos-klizne se na raskvaenom snijegu, i Tony DeLucca - i on hihoui
- uhvati ga i uravnotei. Svi moji kartaki kompii iz itaonice na drugom katu zbili su se na potopljenom Prilazu, i veina se jo nije mogla prestati smijati. Izgledali su nekako, samo nisam znao kako. Moda se nikad i ne bih dosjetio da nije bilo Carolina boinog poklona. .. no to se naravno dogodilo kasnije.
"Tony", ree Ronnie. "Brad, Lennie, Barry. Uhvatimo ga za noge."
"A ja Ronnie?" upita Nick. "to u ja?"
"Ti si premalen da bi ga pomagao dizati", ree Ronnie, "ali bi ga oraspoloilo kad bi mu ga netko popuio."
Nick ostane u pozadini.
Ronnie, Tony, Brad, Lennie i Barry Margeaux proklizu pokraj nas s obje strane. Ronnie i Tony uhvate Stokea za listove.
"Isuse Kriste!" drekne Tony, zgaeno, i jo napola nasmijano. "Nema ga se za to uhvatiti! Noge kao u straila!"
'"Noge kao u straila! Noge kao u straila!'" uzvikne Ronnie, pakosno ga oponaajui. "Podigni ga, jebote, ti digiu glupi, nije ovo izbor za Mister univerzuma! Lennie i Barry, zavucite se ispod njegove nastrane guzice kad ga oni uhvate. A onda se uspravite-"
"-kad ga vi ostali podignete", dovri Lennie. "Kuim. I da nisi mogpaisana nazivao digiem."
"Ostavite me na miru", zakalje Stoke. "Prestanite, maknite se od mene... usrani gubitnici..." Ponovno ga uhvati napad kalja. Pone isputati ogavne, nadimajue zvukove. Na svjetlosti uline svjetiljke usne su mu izgledale sive i glatke.
"Gle tko se javlja", ree Ronnie. "Napola utopljeni kripl i retardirani peder." On pogleda u Skipa. Voda mu se slijevala iz valovite kose preko bubuljiava lica. "Kirk, poni odbrojavanje."
"Jen... dva... tri...rad/"
Podignemo. Stoke Jones izroni iz vode poput brodske olupine. Mi zaglavinjamo amo-tamo s njim. Jedna mu ruka klone ispred mene; visjela je tamo trenutak, a onda se dlan spojen na nju izvije i snano me oamari posred lica. Pljas! Ja ponovno prasnem u smijeh.
"Spustite me! Nitarije, spustite me!"
Posrtali smo, poigravali na bljuzgavici. Voda se slijevala s njega, voda se slijevala s nas. "Echolls!" rikne Ronnie. "Marchant! Bren-nan! Isusa mu jebem vi komatozne amebe moe mala pomo to kaete na to?"
Randy i Billy priu prskajui. I ostali - trojica ili etvorica privueni povicima i prskanjem, veinom jo pripadnici herevske grupe s drugog kata - pridre Stokea. Nespretno ga okrenemo. Vjerojatno smo izgledali kao najspastikije navijaice na svijetu koje iz nekog razloga uvjebavaju svoj nastup po pljusku. Stoke se prestao batrgati. Leao je u naem stisku, ruku objeenih sa strane, dlanova okrenutih prema gore pa su mu se punili malim alicama kinice. Slapovi koji su se slijevali iz njegova natopljena kaputa i zadnjice hlaa presui-vali su. Podigao me i nosio, rekla je Carol. O djeaku s je frizurom, djeaku koji je bio njezina prva ljubav. Niz cijelu Broadovu, jednog od najtoplijih dana u godini. Nosio me na rukama. Nisam mogao izbiti njezin glas iz glave. Na neki nain to mi nikad nije uspjelo.
"Paviljon?" Ronnie upita Skipa. "Nosimo ga u paviljon?" "Ma kakvi", ree Nate. "U ambulantu."
Budui da smo ga uspjeli izvui iz vode - to je bio najtei dio, sad iza nas - ambulanta je bila logian izbor. Bila je to mala zgrada od cigle odmah iza Bennettova paviljona, udaljena ne vie od tristo-etiristo metara. Nakon to siemo sa staze na cestu, imat emo vrsto tlo pod nogama.
I tako smo ga odnijeli u ambulantu - nosili ga u visini ramena poput umorenog heroja kojeg se sveano odnosi s bojnog polja. Neki od nas jo su se smijali u tihim frktajima i hihotima. I ja sam bio jedan od tih. U jednom trenutku opazim kako me Nate pogledao kao da sam stvor gotovo nevrijedan prezira i ja pokuam zaustaviti zvukove koji su dopirali iz mene. Neko bi mi vrijeme to uspijevalo, a onda bih se sjetio Stokea kako izvodi piruetu oko svoje take ("O-limpijski suci ocjenjuju ga... istom desetkom!") i poeo bih ponovno.
Stoke je progovorio samo jedanput dok smo ga nosili niz prilaz prema vratima ambulante. "Pustite me da umrem", rekao je. "Jedanput u tim svojim glupim, egoistinim ivotima uinite neto hvalevrijedno. Spustite me i pustite da umrem."
35
ekaonica je bila prazna, a na televizoru u kutu prikazivala se (ni za koga) stara epizoda Bonanze. U tim danima jo nisu usavrili televizijsku kolor-tehniku, pa je lice tate Cartwrighta bilo boje svjeeg avokada. Jamano smo zazvuali poput stada nilskih konja koje je upravo izronilo iz svog napajalita, jer je deurna sestra stigla trkom. Njoj za petama pomona bolniarka (vjerojatno studentica koja se koluje uz rad ba kao i ja) i neki ovjeuljak u bijeloj kuti. Oko vrata je objesio stetoskop a cigaretu zataknuo u kut usta. U Atlantidi su ak i lijenici puili.
"to mu je?" lijenik upita Ronnieja, ili zato to je Ronnie izgledao kao voa ili zato to mu je bio najblii.
"Zaorao nosom po Bennettovu etalitu na putu do menze", ree Ronnie. "Skoro se utopio." Posuti, pa dometne: "On je bogalj."
Kao da eli podcrtati tu injenicu, Billy Marchant zamae jednom Stokeovom takom. Oito se nitko nije potrudio spasiti drugu.
"Spusti to, hoe mi izbiti mozak?" Nick Prouty upita zajedljivo i sagne se.
"Koji mozak?" odgovori Brad i mi svi prasnemo u smijeh tako da smo zamalo ispustili Stokea.
"Moe mi popuit karu, smradu", ree Nick, ali se i on smijao.
Lijenik se mrtio. "Unesite ga ovamo, a uvajte taj rjenik za svoje razgovore." Stoke ponovno pone kaljati, grlenim, hrapavim zvukom. Pomislili biste da e mu iz usta izletjeti krv i komadii tkiva, tako je to bio jak kaalj.
Odnijeli smo Stokea niz hodnik u redu jedan po jedan kao da ple-emo raspu, ali ga tako nismo mogli unijeti kroz vrata. "Dajte ga meni", ree Skip.
"Past e ti", ree Nate.
"Ne", ree Skip. "Nee. Samo mi dajte da ga dobro uhvatim."
On stane pokraj Stokea, pa najprije kimne meni zdesna, pa Ron-nieju slijeva.
"Spustite ga", ree Ronnie. Mi ga spustimo. Skip jekne kad mu je Stoke legao na ruke punom teinom, i ugledam kako su mu ile iskoile na vratu. A onda se odmaknemo. Skip odnese Stokea u ordinaciju i poloi ga na stol. Tanak list papira koji je pokrivao konu presvlaku stola odmah se natopi vodom. Skip se odmakne. Stoke je netremice gledao u njega. Lice mu je bilo mrtvaki blijedo osim dvije crvene mrlje visoko na jagodicama - karmin crvene. Voda mu je curila iz kose u potoiima.
"Oprosti, stari", ree Skip. Stoke okrene glavu i zatvori oi.
"Van", lijenik ree Skipu. Negdje je odbacio cigaretu. Pogleda u sve nas - opor od desetak mladia, uglavnom jo iscerenih od uha do uha, s kojih se cijedi na keramikim ploicama obloen pod hodnika. "Zna li netko prirodu njegove invalidnosti? Moglo bi biti vano u odreivanju terapije."
Ja pomislim na oiljke koje sam vidio, one koloplete smrene page, ali ne rekoh nita. Zapravo nita nisam ni znao. A sad kad me minula neobuzdana elja za smijehom, odve sam se stidio samoga sebe da bih neto rekao.
"Pa... jedna od onih stvari koja se dogaa kriplima, zar ne?" upita Ronnie. Suoen s odraslom osobom, izgubio je svu svoju kre-tavu drsku samouvjerenost. Zazvuao je nesigurno, moda i posti-eno. "Miina paraliza ili modana distrofija?"
"Budalo", ree Lennie. "Kae se miina distrofija i modana-"
"Stradao je u prometnoj nesrei", ree Nate. Svi se okrenemo i pogledamo u njega. Usprkos promoenosti, Nate je izgledao uredno i potpuno prisebno. Danas je imao na sebi skijaku kapu srednje kole Ford Kent. Nogometni klub naeg sveuilita najzad je postigao zgoditak i oslobodio Natea obveze noenja brucoke kapice; naprijed Black Bearsi. "Prije etiri godine. Poginuli su mu otac, majka i starija sestra. On je preivio jedini od cijele obitelji."
Zavlada tajac. Ja pogledam izmeu Skipova i Tonvjeva ramena u ordinaciju. Tekui je Stoke jo leao na stolu za preglede, glave okrenute u stranu, zatvorenih oiju. Sestra mu je mjerila krvni tlak. Hlae su mu se pripile oko nogu i ja se sjetim parade za Dan nezavisnosti koju bi organizirali u mom rodnom gradu Gatesu Fallsu kad sam bio klinac. Ujak Sam grabio bi krupnim koracima izmeu kolskog orkestra i pripadnika Anah Temple Shrinea75 na njihovim patuljastim motociklima. Izgledao je visok najmanje tri metra u svom zvijezdama posutom plavom eiru, ali kad bi mu zapuhao vjetar oko nogu, prozreli biste trik. Tako su izgledale i noge Stokea Jonesa u njegovim mokrim hlaama: trik, loa doskoica, otpiljene tule s tenisicama nataknutima na krajeve.
"Kako to zna?" upita Skip. "On ti je rekao, Natie?"
"Ne." Nate se postidi. "Rekao je Harrvju Swidrowskom, poslije jednog sastanka Odbora otpora. Oni-mi-bili smo u Medvjeem brlogu. Harry ga je otvoreno upitao to mu se dogodilo s nogama, i Stoke mu je ispriao."
inilo mi se da shvaam izraz Nateova lica. Poslije sastanka, rekao je. Poslije. Nate nije znao o emu je bilo rijei na sastanku, jer Nate nije bio tamo. Nate nije bio lan Odbora otpora; Nate se strogo drao na marginama. Moda se slae s ciljevima i taktikom Odbora otpora... ali mora misliti na majku. I svoju zubarsku budunost.
"Povreda kime?" upita lijenik. Jo energinije no prije.
75 Sekta osnovana 1921. godine, a danas poznata po bolnicama u kojima se lijee djeca mlaa od 18 godina koja su zadobila opekline ili imaju ortopedskih problema. Openito pomau ljudima, a jedno od njihovih naela je ivotno veselje pa imaju klaune i cirkus.
"Mislim da da", ree Nate.
"U redu." Lijenik pone mahati rukama kao da tjera jato gusaka. "Vratite se u paviljone. Mi emo se pobrinuti za njega."
Ponemo uzmicati prema ekaonici.
"Zato ste se vi deki smijali kad ste ga donijeli?" iznebuha upita sestra. Stajala je pokraj lijenika drei u rukama jastui za mjerenje tlaka. "Zato se sad cerite?" Zazvuala je srdito. Ma to, zazvu-ala je bijesno. "to je bilo tako smijeno u nesrei ovog mladia da vas je nasmijalo?"
Nisam mislio da e netko odgovoriti. Samo smo stajali tamo i gledali u svoja mekoljea stopala. Shvatili smo da smo blie etvrtom razredu srednje kole no to smo vjerojatno mislili. Ali netko jest odgovorio. Skip je odgovorio. ak joj je uspio pritom pogledati u oi.
"Njegova nesrea, gospoo", ree on. "Eto to nas je nasmijalo, u pravu ste. Smijena nam je bila njegova nesrea."
"Uasno", ree ona. U kutovima oiju stajale su joj suze bijesa. "Kako ste uasni."
"Da, gospodo", ree Skip. "Vjerojatno ste ponovno u pravu." On se okrene od nje.
Krenemo za njim natrag u ekaonicu u obliku pokisle i pokunjene grupe. Ne mogu rei daje to to su me nazvali uasnim bio najgori trenutak moje studentske karijere ("Ako se sjea veeg dijela ezdesetih, to znai da nisi bio tamo", jednom je rekao hipi po imenu Wavy Gravy), ali je lako mogao biti. ekaonica je jo bila prazna. Mali Joe Cartvvright sad je bio na ekranu, jednako zelen kao i tata mu. I Mic-haela Londona odnio je rak guterae - njemu i mojoj majci to je bilo zajedniko.
Skip stane. Ronnie, pognute glave, progura se pokraj njega prema vratima, a za njim Nick, Billy, Lennie i ostali.
"Stanite", ree Skip i oni se okrenu. "Narode, elio bih s vama porazgovarati o neemu."
Okupimo se oko njega. Skip pogleda prema vratima koja su vodila u ordinaciju, uvjeri se da smo sami, a onda pone govoriti.
36
Deset minuta potom, Skip i ja vraali smo se u paviljon sami. Ostali su odmakli. Nate se neko vrijeme vrzmao oko nas, a onda je jamano osjetio vibru da elim nasamo razgovarati sa Skipom. Nate bi uvijek osjetio vibru. Kladim se daje dobar zubar, da ga osobito vole djeca.
"Vie se neu kartati", rekoh.
Skip ne ree nita.
"Ne znam je li prekasno da ocjene popravim dovoljno da zadrim stipendiju ili ne, ali u pokuati. A nije me ni briga, to god da bude. Piljiva stipendija nije ono bitno."
"I nije. Oni su bitni, je li tako? Ronnie i kompanija."
"Mislim da su oni samo dio toga." Vani je postalo silno hladno sad kad je dan preao u no - hladno, vlano i zloslutno. inilo se da vie nikad nee biti ljeta. "ovjee, nedostaje mi Carol. Zato je morala otii?"
"Ne znam."
"Kad se on prevalio na lea, tamo je bilo kao u ludnici", rekoh. "U ludnici, jebote, a ne u studentskom paviljonu."
"I ti si se smijao, Pete. A i ja."
"Znam", rekoh. Moda ne bih da sam bio sam, ni Skip ni ja moda se ne bismo smijali da smo bili samo nas dvojica, ali kako to znati? Onako je kako se dogodi. Neprekidno sam mislio na Carol i one djeake i njihovu bejzbolsku palicu. A mislio sam i na to kako me Nate gledao, kao da sam stvor nevrijedan prezira. "Znam."
Neko smo vrijeme hodali u tiini.
"Pretpostavljam da u preboljeti to to sam mu se smijao", rekoh, "ali ne elim da se s etrdeset godina probudim i moji me klinci upitaju kako je bilo na fakultetu, a ja se ne mogu sjetiti niega osim toga kako je Ronnie Malenfant priao viceve o Poljacima i kako se onaj jadnik McClendon pokuavao ubiti tabletama." Sjetim se kako se Stoke Jones zavrtio oko take i doe mi da se nasmijem; sjetim ga se kako lei nasukan na stolu za preglede u ambulanti i doe mi da zaplaem. Znate to? Koliko sam ja mogao razabrati, to je bio potpuno isti osjeaj. "Neugodno mije zbog toga. Osjeam se bijedno."
"I ja", ree Skip. Hladna je kia lijevala oko nas; pokisli smo do gole koe. Svjetla paviljona Chamberlain bila su bljetava, ali ne
osobito utjena. Ugledam ono uto platno koje su policajci objesili a koje je sad lealo na travi, a iznad njega mutne obrise slova ispisanih sprejem. Putala su boju na kii; sutradan e biti gotovo neitljiva.
"Kao klinac, uvijek sam glumio heroja", ree Skip.
"I ja, jebote. Koji je klinac ikad glumio daje lan rulje za linovanje?"
Skip pogleda u svoje promoene cipele, pa u mene. "Mogu li uiti s tobom iduih nekoliko tjedana?"
"Kad god eli."
"Zaista nema nita protiv?"
"Zato bih imao, jebote?" Namjerno sam to rekao nestrpljivo jer nisam elio da uje kako mi je laknulo, da sam bio zamalo uzbuen. Jer bi to moglo uspjeti. Posutim pa kaem: "Ono drugo... misli li da e nam uspjeti?"
"Ne znam. Moda."
Stigli smo skoro do sjevernog ulaza i ja pokaem umrljana slova prije no to smo uli. "Moda prodekan Garretsen i onaj Ebersole nee potezati maka za rep. Boja kojom se Stoke posluio nije se mogla zadrati. Nestat e do jutra."
Skip odmahne glavom. "Nee to oni tako olako pustiti."
"Zato ne? Zato si tako siguran?"
"Jer im Dearie nee dopustiti."
Naravno, bio je u pravu.
37
Prvi put u nekoliko tjedana itaonica na drugom katu bila je neko vrijeme prazna jer su se do koe prokisli kartai suili i presvlaili u suhu odjeu. Mnogi od njih pobrinuli su se i za neto od onoga to je Skip Kirk predloio u ekaonici ambulante. No kad smo se Nate, Skip i ja vratili s veere, u itaonici je sve bilo po starom - tri su stola bila zauzeta i u punom zamahu.
"Hej, Riley", ree Ronnie. "Twiller kae da ui s nekom curom. eli li njegovo mjesto, nauit u te kako se igra."
"Ne veeras", rekoh. "I ja moram uiti."
"Aha", ree Randy Echolls. "O umijeu mazohizma."
"Tako je, drukane, jo dva tjedna naporne vjebe i moi u ga prebaciti u drugu ruku a ne izgubiti ritam, ba kao ti."
Kad sam krenuo, Ronnie ree: "Prekinuo sam tvoj pobjedniki hod, Riley."
Okrenem se. Ronnie je sjedio zavaljen u svojoj stolici i smjekao se tim svojim neugodnim osmijehom. Nakratko, tamo vani na kii, ugledao sam drukijeg Ronnieja, ali se taj mladi ponovno povukao u ilegalu.
"Ne", rekoh, "nisi. Bila je to svrena stvar."
"Nitko ne otvara s herevima u dijeljenju bez dodavanja", ree Ronnie, zavalivi se jo jae u stolici. Poee se po obrazu i skalpira nekoliko pritia. Iz njih se iscijede vitice ukastobijelog gnoja. "Ne za mojim stolom. Zaustavio sam te u trefovima."
"Nisi imao nijednog trefa, osim ako nisi varao u prvom tihu. Odigrao si pik asa kad je Lennie odigrao Klistirku. A od hereva sam imao itavu dvorsku kamarilu."
Ronniejev smijeak nesigurno zaigra tek trenutak, no onda ovr-sne. On mahne rukom prema podu s kojeg su bile pokupljene sve rasipane karte (ikovi iz prevrnutih pepeljara ostali su na podu; veinom smo odrasli u kuama u kojima su mame istile takvu vrstu smea). "Sve jake hereve, ha? teta da ne moemo pogledati i provjeriti."
"Aha. Ba teta." Ja ponovno krenem.
"Zaostat e u me poenima!" vikne on za mnom. "Zna to, zar ne?"
"Moe si uzeti moje, Ronnie. Ja ih vie ne elim."
Vie nisam odigrao nijednu partiju hereva na fakultetu. Poslije puno godina svoju sam djecu nauio tu igru i snali su se u njoj kao riba u vodi. Svakog kolovoza igramo turnir u naoj vikendici. Nema me poena, ali je tu pokal Atlantic Awards - ljubljeni trofej. Osvojio sam ga jedne godine i drao na radnom stolu da mi bude na oku. Te godine kad sam osvojio prvenstvo dvaput sam uspio pokupiti sve hereve i pik damu, ali nijednom iz dijeljenja bez dodavanja karata. Kao to je jednom prigodom rekao moj stari studentski kompa Ron-
nie Malenfant, nitko ne moe pokupiti sve hereve i pik damu u takvom dijeljenju. Prije bi se moglo dogoditi da se Atlantida digne s dna oceana, zajedno s palmama ije se lie njie na vjetru.
38
U osam sati te veeri, Skip Kirk sjedio je za mojim stolom duboko zadubljen u materijal iz antropologije. Ruke je zario u kosu, kao da ga jako boli glava. Nate je sjedio za svojim stolom, pisao sastav iz botanike. Ja sam se opruio na krevetu i hrvao sa svojom starom prijateljicom geologijom. Na stereu je Bob Dylan pjevao "She was the funniest vvoman I ever seen, the great-grandmother of Mr. Clean76."
Netko silovito dvaput pokuca na vrata: bam-bam. "Sastanak kata!" zaurla Dearie. "Sastanak kata u dvorani za rekreaciju u devet sati! Dolazak obvezatan!"
"Isusa mu", rekoh. "Spalite tajne dokumente i progutajte radio."
Nate stia Dvlana. uli smo kako Dearie grabi niz hodnik, raspali bam-bam po svakim vratima i drekom obavjetava o sastanku kata u dvorani za rekreaciju. Veina soba koje je na taj nain dozivao u stav mirno bila je vjerojatno prazna, ali to nije bio problem; nai e njihove stanare u itaonici, u lovu na Gaduru.
Skip me gledao. "Rekao sam ti", ree on.
39
Svi su paviljoni u naem kompleksu izgraeni u isto vrijeme, i svi su imali veliku zajedniku prostoriju u podrumu kao i itaonicu na sredini svakog kata. U toj podrumskoj dvorani nalazila se TV nia koja bi se popunila uglavnom vikendom za vrijeme prijenosa sportskih pri-
76 Bila je to najsmjenija ena koju sam vidio, prabaka Mr. Cicana. Mr. Clean je osoba besprijekornog karaktera. Inae je to animirana personifikacija sredstva za ienje.
redbi ili preko tjedna kad bi se prikazivala vampirska sapunica Crne sjene; zatim zalogajnica u kutu sa est automata; stol za ping-pong te puno ploa za ah i "dame". Tu se nalazio i odjeljak za sastanke s govornicom ispred nekoliko redova drvenih stolica na rasklapanje. Tamo smo poetkom godine odrali sastanak kata na kojem je Dea-rie objasnio kuni red u paviljonu i pogubne posljedice neprolazne ocjene inspekcije soba. Inspekcije soba bile su nedvojbeno Dearie-jeva opsesija. Kao i, naravno, ROTC.
Stajao je iza male drvene govornice na koju je poloio tanki fascikl. Vjerojatno su se u njemu nalazile njegove biljeke. Jo je bio odjeven u mokru i blatnjavu ROTC-ovu uniformu. Djelovao je iscrpljeno nakon cijelog dana mahanja lopatom i posipavanja pijeska, ali i uzbueno... "narajcano", rekli bismo godinu-dvije kasnije.
Na prvi sastanak kata Dearie je doao sam; ovaj put je doveo pojaanje. Leima naslonjen na zid od zelenih graevnih blokova, ruku sklopljenih u krilu, pristojno skupljenih koljena, sjedio je Sven Garretsen, prodekan za studente. Nije rekao gotovo ni rijei za vrijeme sastanka, a djelovao je dobroudno i kad su poele frcati iskre. Pokraj Dearieja, u crnom kaputu iznad ugljenosivog odijela, vrlo odluna izraza lica, stajao je Ebersole, predsjednik disciplinske komisije.
Nakon to smo se smjestili u stolcima i mi puai pripalili, Dearie najprije pogleda preko ramena u Garretsona pa u Ebersolea. Ebersole mu se blijedo nasmijei. "Izvoli, David. Slobodno. To su tvoji deki."
Osjetim alac ljutnje. Moda sam kojeta, ukljuujui i gad koji se smije bogaljima kad padnu na pljusku, ali nisam deko Dearieja Dearborna.
Dearie se vrsto uhvati za govornicu i pogleda u nas ozbiljno, vjerojatno mislei (duboko u svom malom mozgu rezerviranom iskljuivo za puste snove) da e doi dan kad e se na taj nain obratiti svojim stoernim asnicima i pokrenuti veliki val vojnika na Hanoi.
"Jonesa nigdje nema", ree on naposljetku. Te su rijei iz njegovih usta zazvuale zloslutno i otrcano, poput reenice iz filma Char-lesa Bronsona.
"U ambulanti je", rekoh ja, uivajui u iznenaenom izrazu Dea-riejeva lica. I Ebersole je djelovao iznenaeno. Garretsen nastavi
dobrohotno zuriti u daljinu, poput ovjeka koji je popuio tri lule heroina.
"to mu se dogodilo?" upita Dearie. Toga nije bilo u scenariju - ni u onome koji je smislio sam ni onome koji su zajedniki pripremili on i Ebersole - i Dearie se pone mrtiti. Osim toga je jo grevitije stezao govornicu kao da se boji da bi mogla poletjeti.
"Paa je i strmopizdija se", ree Ronnie i nadme se od ponosa kad se ljudi oko njega nasmiju. "A mislim i da ima upalu plua ili dvostruki bronhitis ili neto slino." Uhvati Skipov pogled i meni se uini daje Skip lagano kimnuo glavom. Ovo je bio Skipov ou, ne Dearie-jev, no budemo li imali sree - bude li Stoke imao sree - trojka u prednjem dijelu dvorane to nikad nee doznati.
"Poni iz poetka", ree Dearie. Njegova namrtenost prelazila je u smrknutost. Tako je izgledao kad je otkrio da mu je vrata sobe netko namazao kremom za brijanje.
Skip ispria Dearieju i Deariejevim novim prijateljima kako smo kroz prozore na drugom katu vidjeli Stokea kako ide prema Palai Puste, kako je pao u vodu, kako smo ga spasili i odveli u ambulantu, kako je lijenik rekao da je Stoke bolesno pile malo. Lijenik nije rekao nita takvoga, ali nije ni trebao. Mi koji smo dotaknuli Sto-keovu kou znali smo da ima visoku temperaturu, a svi smo uli onaj uasni duboki kaalj. Skip ne ree nita o brzini kojom se Stoke kretao, kao daje elio pobiti itav svijet a onda i sam umrijeti, a ne ree nita ni o tome kako smo se smijali, Mark St. Pierre tako jako da se popisao u gae.
Kad je Skip zavrio s priom, Dearie nesigurno pogleda u Eber-solea. Ebersole mu uzvrati praznim pogledom. Iza njih, prodekan Garretsen nastavio se smijeiti svojim Budinim smijekom. Implikacija je bila jasna. Ovo je Deariejeva predstava. Nadaju se da je osmislio program.
Dearie duboko udahne i ponovno pogleda u nas. "Uvjereni smo da je Stokely Jones odgovoran za vandalski in i javnu sablazan poinjene jutros na sjevernoj strani paviljona Chamberlain u nama nepoznato vrijeme."
Govorim vam tono to je rekao, ne izmiljani ni rije. Zajedno s "Postalo je nuno unititi selo kako bi ga se spasilo", to je vjerojatno bio najvelianstveniji primjer predvodnike spike koji sam uo u ivotu.
Dearie je, siguran sam, oekivao da emo mi poeti zapanjeno uzdisati kao statisti u zavrnici sudskog raspleta jedne od epizoda Perrjja Masona, kad otkria frcaju na sve strane. Umjesto toga, mi smo utjeli. Skip je pozorno pratio razvoj situacije, i kad je Dearie ponovno duboko udahnuo prije sljedee objave, on ree: "A po emu zakljuuje daje to bio on, Dearie?"
Iako nisam sasvim siguran - nikad ga nisam upitao - uvjeren sam da se Skip navlas posluio nadimkom kako bi Dearieja dodatno zbunio. U svakom sluaju, uspjelo je. Dearie zausti da e prasnuti, no pogleda u Ebersolea i ponovno razmisli o svojim opcijama. Iz ovratnika mu se dizala crvena crta. Oarano sam promatrao kako se penje. Pomalo kao da gleda Disnevjev crti u kojem Patak Pako pokuava obuzdati svoju narav. Zna da on to nikako ne moe; neizvjesnost je posljedica toga to ne zna koliko on moe zadrati makar privid razboritosti.
"Mislim da zna odgovor na to, Skip", najzad e Dearie. "Stokely Jones nosi kaput s vrlo karakteristinim simbolom na leima." On podigne fascikl koji je donio u dvoranu, izvadi list papira, pogleda u nj, pa ga okrene da ga i mi pogledamo. Nikoga od nas ne iznenadi ono to se nalazilo na tom papiru. "Ovim simbolom. Izmislila ga je komunistika partija ubrzo nakon II. svjetskog rata. Znai 'pobjeda kroz infiltraciju', i subverzivni ga elementi izmeu sebe nazivaju Slomljeni kri. Postao je popularan i u urbanim radikalnim skupinama kao to su Crni muslimani i Crne pantere. Budui da se taj simbol mogao vidjeti na kaputu Stokea Jonesa davno prije no to je iskrsnuo na bonom zidu naeg paviljona, ne mora se biti Einstein da bi-"
"David, kako sere!" ree Nate ustajui. Bio je blijed i drhtao, ali ne od straha ve od gnjeva. Jesam li ga ikad prije uo da bi javno izgovorio rije sere? Mislim da nisam.
Garretsen uputi svoj dobroudni smijeak mom cimeru. Ebersole podigne obrve, izraavajui uljudno zanimanje. Dearie je izgledao osupnut. Pretpostavljam da je Nate Hoppenstand bio posljednja osoba od koje je oekivao nevolje.
"Taj se simbol temelji na britanskom signalnom znakovlju a znai atomsko razoruanje. Izmislio ga je slavni britanski filozof. Mislim daje moda proglaen i lordom. Rei da su ga smislili Rusi! Za Boga miloga! Zar te to ue u ROTC-u? Takva sranja?"
Nate je srdito piljio u Dearieja, ruku podboenih o bokove. Dea-rie je blenuo u njega, sad potpuno zateen. Da, to su ga nauili u ROTC-u, a on je to popuio. Morao si se zapitati to jo polaznici ROTC-apue.
"Siguran sam da su te injenice o Slomljenom kriu vrlo zanimljive", vjeto se ubaci Ebersole, "i svakako vrijedna informacija - naravno, ukoliko je istinita-"
"Istina je", ree Skip. "Bert Russell, a ne Joe Stalin. Britanska mlade nosila je taj znak prije pet godina kad su protestirali protiv amerikih ratnih podmornica koje su se sluile lukama na Britanskom otoju."
"Jebo te ja!" vikne Ronnie i akom probije zrak. Otprilike godinu dana potom, Crne pantere - koje, koliko ja znam, nisu nikad marile za pacifistiki znak Bertranda Russella - inile su to isto na svojim mitinzima. I, naravno, dvadesetak godina kasnije, sve mi proiene hipijevske duice inile smo to na rock koncertima. Broooo-ooooce!Broooo-ooooce!77
"Naprijed nai!" zapoje Hugh Brennan, smijui se. "Naprijed Skip! Naprijed Nate, diko naa!"
"Pazi kako se izraava pred prodekanom!" Dearie drekne na Ronnieja.
Ebersole se oglui na prostotu i upadice sa studentske galerije. On zadri svoj zainteresirani, skeptini pogled na mom cimeru i Skipu.
"ak daje to sve istina", ree on, "svejedno imamo problem, zar ne? Mislim da imamo. Imamo vandalski in i javnu sablazan. I to u vrijeme kad porezni obveznici gledaju na fakultetsku mlade jo kritinijim okom. A ova institucija ovisi o poreznim obveznicima, gospodo. Mislim da bi bilo pristojno od nas-"
"Da razmislimo o tome!" Dearie iznebuha drekne. Obrazi su mu sad bili gotovo grimizni, elo se rojilo udnim crvenim mrljama slinim igovima, a izmeu oiju brzo mu je kuckala velika vena.
Prije no to je Dearie mogao rei vie - a oigledno je imao tota rei - Ebersole mu poloi ruku na prsa i uutka ga. Dearie kao daje splasnuo. Dobio je ansu i zabrljao je. Poslije e si vjerojatno rei da
77 Bruce Springsteen.
je to bilo zbog umora; dok smo mi provodili dan u ugodnoj, toploj itaonici kartajui se i buei rupe u svojoj budunosti, Dearie je bio vani, istio snijeg i posipavao staze pijeskom kako stari profesori psihologije krhkih kostiju ne bi pali i slomili kuk. Bio je umoran, imao slabo paljenje, a usto mu ta hulja od Ebersolea nije pruila ansu da se dokae. to sve vjerojatno nije pripomoglo tome to se dogaalo: gurnut je u stranu. Odrasla osoba preuzela je stvar u ruke. Tatica e srediti stvar.
"Mislim da bi se pristojilo da identificiramo osobu koja je to uinila i pobrinemo se da bude strogo kanjena", nastavi Ebersole. Uglavnom je gledao u Natea; premda mi se tada to inilo zauujue, identificirao je Natea Hoppenstanda kao sredite otpora koji je osjeao u dvorani.
Nate, Bog mu blagoslovio kutnjake i umnjake, bio je vie no dorastao Ebersoleovoj sorti. Ostao je stajati s rukama na bokovima, ne vrljajui pogledom i ni aska ga ne skidajui s Ebersolea. "A kako to mislite uiniti?" upita Nate.
"Molim te, kako se zove mladiu?"
"Nathan Hoppenstand."
"Pa, Nathan, mislim daje poinitelj ve prokazan, zar ne?" Ebersole progovori strpljivo, nastavniki. "Odnosno, sam se prokazao. Kazali su mi da je taj zlosretnik Stokelv Jones ivi pano za simbol Slomljenog kria jo od-"
"Prestanite ga tako zvati!" ree Skip i ja malo poskoim od sirova bijesa u njegovu glasu. "To nije nita slomljeno! To je znak mira, dovraga!"
"A kako se vi zovete, gospodine?"
"Stanlev Kirk. Skip za prijatelje. Vi me moete zvati Stanley." Nakon ovoga se zauje napet tih hihot za koji se Ebersole pretvarao da ga je preuo.
"Pa, gospodine Kirk, va je semantiki sofizam uzet na znanje, ali to ne mijenja injenicu daje Stokely Jones - i jedino Stokelv Jones - pokazivao taj simbol po studentskom naselju od prvog dana ovog semestra. Gospodin Dearborn mi kae-"
Nate ree: "Gospodin Dearborn ne zna ni to je pacifistiki znak ni odakle potjee, pa mislim da vam ne bi bilo ba pametno pouzdati se u to to vam on kae. Usto, i ja imam taj znak na leima svoje jakne, gospodine Ebersole. Pa kako znate da nisam ja bio taj sa sprejem?"
Ebersole zine. Ne jako, ali dovoljno da pokvari svoj suosjeajni smijeak i pristalu vanjtinu mukaraca iz novinskih reklama. Prodekan Garretsen se namrti, kao da se suoio s nekim pojmom koji ne razumije. Malokad se vidi dobrog politiara ili fakultetskog administratora uhvaenog na krivoj nozi. To su dragocjeni trenuci. Ja sam ga se rado sjeao tada, a sjeam ga se rado i danas.
"To je la!" ree Dearie. Zazvuao je vie povrijeeno nego bijesno. "Zato lae, Nate? Ti si posljednja osoba s drugog kata od koje bih oekivao-"
"To nije laz", ree Nate. "Otii u moju sobu i izvuci krombi kaput iz mog ormara ako mi ne vjeruje. Provjeri."
"Aha, a zaviri usput i u moj ormar", rekoh ja i stanem pokraj Natea. "Pogledaj moju staru srednjokolsku jaknu. Lako e je nai. Ima pacifistiki znak na leima."
Ebersole se zagleda u nas lagano zakiljivi. A onda upita: "Mladii, kad ste tono stavili taj tzv. znak mira na lea svojih jakni?"
Ovaj put je Nate zaista lagao. Tad sam ga ve dovoljno poznavao da znam da gaje jamano zaboljelo... ali je to uinio ampionski. "U rujnu."
To je bila kap koja je prelila Deariejevu au. Moji bi klinci rekli popizdio je, samo to to ne bi bilo tono. Dearie je popatakpakio. Nije ba skakao gore-dolje, mahao rukama i gakao kao to to ini Pako kad je bijesan, ali jest gnjevno zaurlao i zapeima se lupio po svom pjegavom elu. Ebersole ga ponovno umiri, ovaj put vrstim stiskom za miku.
"Tko ste vi?" upita me Ebersole. Sad ve manje uljuen a vie ojaen.
"Pete Riley. Stavio sam znak mira na lea jakne jer mi se svidio Stokeov. A i da pokaem da imam nekoliko vanih pitanja o tome to radimo u Vijetnamu."
Dearie se istrgne iz Ebersoleova stiska. Bradu je izbacio, usta mu se zategnula tako da mu se vidjelo cijelo zubalo. "Pomaemo naim saveznicima, eto to radimo blento jedan!" podvrisne on. "Ako si preglup da to sam shvati, predlaem da upie uvodni kolegij iz vojne povijesti kod pukovnika Andersona! Ili si ti moda samo jo jedan od onih kukavica koji ne ele-"
"Tiho, gospodine Dearborn", ree prodekan Garretsen. Njegova je mirnoa nekako bila gromkija od Deariejeve vike. "Ovo nije mjesto za raspravu o vanjskoj politici, niti je vrijeme za osobne klevete. Naprotiv."
Dearie spusti svoje ueglo lice, zagleda se u pod pa pone gristi usta.
"A kad ste vi, gospodine Riley, stavili znak mira na svoju jaknu?" upita Ebersole. Glas mu je ostao ljubazan, ali je u oima imao opak izraz. Mislim daje tad ve znao da e se Stoke izmigoljiti, a Ebersole je zbog toga bio jako nesretan. Dearie je bio amater prema tom ovjeku, godine 1966. prototipu novog ovjeka u amerikim studentskim naseljima. Vremena zovu odreene ljude, rekao je Laotzu, a kraj ezdesetih pozvao je Charlesa Ebersolea. On nije bio prosvjetni radnik nego redarstvenik kojemu su odnosi s javnou bili B predmet.
Nemoj mi lagati, govorile su njegove oi. Ne lai mi, Riley. Jer, bude li mi lagao a ja to otkrijem, samljet u te.
Pa to. Ionako me vjerojatno tu nee biti poslije 15. sijenja; za Boi 1967. mogao bih biti u Phu Baiju, uvati mjesto Dearieju.
"U listopadu", rekoh. "Stavio sam ga na jaknu negdje oko Kolumbova dana."
"Ja ga imam na jakni i na nekoliko majica", ree Skip. "Sve mi je to u sobi. Pokazat uvam, ako elite."
Dearie, jo zagledan u pod i crven do korijena kose, monotono je kimao glavom naprijed-natrag.
"I ja ga imam na nekoliko majica", ree Ronnie. "Nisam pacifist, ali je znak super. Svia mi se."
Tony DeLucca ree da i on ima taj znak na leima jedne majice.
Lennie Doria ree Ebersoleu i Garretsenu da je on narkao taj znak na unutranju stranu poleine nekoliko udbenika, a nalazi se i na prvoj stranici njegove biljenice za sastave. Pokazat e im, ele li pogledati.
Billy Marchant imao gaje na jakni.
Brad Witherspoon nacrtao gaje na brucokoj kapici. Kapica mu je negdje duboko u ormaru, vjerojatno ispod donjeg rublja koje je zaboravio odnijeti mami na pranje.
Nick Prouty ree daje on nacrtao pacifistiki znak na svojim najdraim albumima: Kick Out theJams od MC5, i Wayne Fontana and
the Mindbenders78. "Nema ti pameti da ti stane, krepilu", promrmlja Ronnie pa se iza ruku koje su pokrivale usta zauje smijeh.
Njih jo nekoliko izjavi da pacifistiki znak imaju na knjigama ili odjevnim predmetima. Svi su tvrdili da su to uinili davno prije otkria grafita na sjevernom zidu paviljona Chamberlain. Kao toka na /, pomalo nestvarno, ustane Hugh, iskorai u prolaz i podigne nogavice svojih traperica kako bismo svi mogli vidjeti poutjele sportske arape koje su mu se penjale po dlakavim listovima. Na obje je bio nacrtan znak mira netopivim flomasterom koji je gospoa Bren-nan poslala na fakultet zajedno sa svojim siniem-vjerojatno prvi put daje ta glupa stvarica upotrijebljena u cijelom semestru.
"Eto", ree Skip kad je zavrila ova zorna demonstracija, "to je mogao biti bilo tko od nas."
Dearie polako digne glavu. Sve to je ostalo od njegova crvenila bila je jedna jedina crvena mrlja iznad njegova lijevog oka. Izgledala je kao plik.
"Zato laete za njega?" upita on. Prieka, ali nitko ne odgovori. "Nijedan od vas nije imao pacifistiki znak ni na jednoj stvari prije Dana zahvalnosti, zakleo bih se u to, a kladim se da ga veina nije imala ni na emu do veeras. Zato laete za njega?"
Nitko ne odgovori. Muk se ispredao. U njemu je klijala slutnja moi, nedvojbena sila koju smo svi osjetili. Ali kome je pripadala? Njima ili nama? Nije se moglo odrediti. I nakon svih ovih godina nema naina da se to odredi.
A onda prodekan Garretsen stupi za govornicu. Dearie se odmakne u stranu premda je izgledalo da ga nije ni vidio. Prodekan pogleda u nas lagano se i veselo smijeei. "Ovo je ludost", ree on. "To to je gospodin Jones napisao na zidu je ludost, a ovo je laganje dodatna ludost. Recite istinu, ljudi. Priznajte."
Nitko ne ree nita.
"S gospodinom Jonesom porazgovara! emo sutra ujutro", ree Ebersole. "Moda e nakon toga neki od vas htjeti malo promijeniti svoju priu."
"ovjee, ne bih se previe pouzdao u to to bi vam Stoke mogao rei", ree Skip.
"Tako je, stari Rip-Rip lud je ko zahodski takor", ree Ronnie.
78 Mindbender je neto novo i zapanjujue, da ti pamet stane.
Te rijei izazovu neobino srdaan smijeh. "Zahodski takor!" klikne Nick, sjajnih oiju. Bio je razdragan kao pjesnik koji je najzad naao le motjuste. "Zahodski takor, aha, to je na stari Rip!" Nick Proutv, vjerojatno u zavrnom trijumfu ludosti nad racionalnim dis-kursom tog dana, pone sablasno besprijekorno oponaati Foghorn Leghorna79: "Velim vam, deko je udren! Nema sva etri kotaa! Za-karto je neke karte iz svog pila! Nema sve pive ugajbi! On je..."
Nick postupno shvati da Ebersole i Garretsen gledaju u njega, Ebersole s prezirom, Garretsen gotovo sa zanimanjem, kao u novu bakteriju kroz lee mikroskopa.
".. .ovaj, malo bolestan u glavi", dovri Nick ali ne vie tako savreno jer mu se bojaljivost, prokletstvo svih velikih umjetnika, uvukla u nastup. On brzo sjedne.
"Nisam ba mislio na takvu vrstu bolesti", ree Skip. "A ne mislim ni na^to to je bogalj. Kie, kalje i prehlaen je otkad je stigao u koled. ak si i ti to morao primijetiti, Dearie."
Dearie ne odgovori, ovaj put ak nije ni reagirao na nadimak. Jamano je bio prilino umoran.
"elim samo rei da bi on mogao svata izjaviti", ree Skip. "Moda u neto od toga i vjeruje. Ali nije pri sebi."
Onaj Ebersoleov smijeak ponovno mu se pojavi na licu, ovaj put bez veselosti. "Mislim da shvaam na to ciljate, gospodine Kirk. elite da povjerujemo da gospodin Jones nije odgovoran za onaj natpis na zidu, no ako ipak prizna daje to njegovo djelo, da njegovo priznanje ne trebamo shvatiti ozbiljno."
I Skip se nasmijei - smijekom od tisuu vata od kojih bi djevojaka srca poskoila. "Tako je", ree on, "upravo na to ciljam."
Na trenutak zavlada tiina, a onda prodekan Garretsen izgovori reenicu koja je mogla posluiti kao nadgrobni natpis naem kratkom ivotnom vijeku. "Momci, razoarali ste me", ree on. "Doi, Charles, ovdje vie nemamo to traiti." Garretsen sveano podigne svoju aktovku, okrene se na peti i krene prema vratima.
Ebersole je izgledao iznenaeno, ali poe za njim. Ostanu Dearie i njegovi tienici s drugog kata da pilje jedni u druge s mjeavinom nepovjerenja i prijekora.
79 Poznati lik iz crtanih filmova, golemi i strogi pijetao.
"Hvala, narode." Dearie je bio na rubu suza. "Hvala i jebite se, karanje." On zagrabi iz dvorane pognute glave, vrsto steui fascikl u jednoj ruci. Idueg semestra otiao je iz Chamberlaina i pristupio studentskom bratstvu. Sve u svemu, tako je bilo najbolje. Kao to bi rekao Stoke, Dearie je izgubio kredibilitet.
40
"Znai i to ste ukrali", ree Stoke Jones sa svog kreveta u ambulanti kad je najzad mogao govoriti. Upravo sam mu rekao da skoro svi u Chamberlain Hallu sad nose troprsti vrapji trag na najmanje jednom odjevnom predmetu, pomislivi da e ga to razveseliti. Prevario sam se.
"Smiri se, ovjee", ree Skip i potape ga po ramenu. "Poet e krvariti."
Stoke ga i ne pogleda. Njegove crne, optuujue oi zadrale su se na meni. "Najprije ste se okitili tuim perjem, a onda ste ukrali i pacifistiki znak. Je li netko od vas prekopao po mojoj lisnici? Mislim daje u njoj bilo devet ili deset dolara. Mogli ste uzeti i to. Kad je bal, nek je bal." On okrene glavu u stranu i pone slabano kaljati. Tog hladnog prosinakog dana izgledao je kudikamo stariji od osamnaest godina.
To je bilo etiri dana nakon to je Stoke zaplivao na Bennettovu etalitu. Lijenik - zvao se Carbury - kao da se drugog dana pomirio s injenicom da smo mi uglavnom Stokeovi prijatelji bez obzira na nae udnovato ponaanje onoga dana kad smo ga donijeli, jer smo stalno navraali i raspitivali se kako mu je. Carbury je radio u fakultetskoj ambulanti od pamtivijeka, izdavao recepte za upaljena grla i zglobove iaene u utakmicama softballa, pa je vjerojatno znao da ne postoji objanjenje za ponaanje mladia i djevojaka koji se obruavaju prema punoljetnosti; moda izgledaju odraslo, ali je veina zadrala puno elemenata svog djejeg udatva. Primjerice, Nick Proutv koji je priredio audiciju za ulogu Foghorna Leghorna pred prodekanom za studente - nemam to dodati.
Carbury nam nikad nije rekao koliko je Stokeovo stanje loe. Jedna od medicinskih estara-pripravnica (uvjeren sam, ve napola zaljubljena u Skipa drugi put kad ga je vidjela) bila je malo odreenija, premda nam to i nije bilo potrebno. To to gaje Carbury strpao u jednokrevetnu sobu umjesto na muki odjel bilo je znakovito; to to nam prvih etrdeset osam sati njegova boravka nisu doputali ni da primiriemo u njegovu sobu, govorilo je jo vie; a to to ga nisu premjestili u bolnicu Eastern Maine udaljenu samo petnaestak kilometara, govorilo nam je najvie. Carbury ga se nije usudio micati, ni u fakultetskom vozilu hitne pomoi. Stoke Jones bio je zaista u kritinom stanju. Prema rijeima one sestre-pripravnice, imao je upalu plua, poetak hipotermije zbog pacanja u hladnoj kinici te temperaturu koja je dosezala i do etrdeset stupnjeva. ula je kad je Car-bury razgovarao s nekim preko telefona i rekao da bi jamano umro da mu je invalidnost jo malo smanjila kapacitet plua - ili da je imao trideset ili etrdeset godina umjesto nepunih dvadeset.
Skip i ja bili smo prvi kojima su dopustili posjete. Svakog drugog studenta iz paviljona vjerojatno bi obiao barem jedan roditelj, ali se to nee dogoditi u Stokeovu sluaju, to smo sad ve znali. A ako je i bilo druge rodbine, nisu se potrudili pojaviti.
Ispriali smo mu sve to se dogodilo one veeri, osim jednog: o salvama smijeha koje su poele u itaonici kad smo ga ugledali kako se prskajui vodu probija niz Bennettovo etalite i nastavile sve dok ga nismo isporuili, polunesvjesnog, u ambulantu. utei je sluao dok sam mu priao o Skipovoj ideji da stavimo pacifistiki znak na svoje knjige i odjeu kako Stoke ne bi izvisio sam. I Ronnie Malen-fant je na to pristao, rekoh, a da pritom nije izvalio nikakav glupi tos. Ispriali smo mu sve to kako bi svoju priu mogao uskladiti s naom; ispriali smo mu i zato da bi shvatio kako bi, ukoliko bi sad pokuao preuzeti svi krivnju/zasluge na sebe, usosio i nas. Ispriali smo mu sve to a da mu nismo izrijekom rekli. Nismo morali. Noge su mu bile ni za to, ali ono to mu se nalazilo izmeu uiju sasvim je dobro funkcioniralo.
"Mii ruku s mene, Kirk." Stoke se sklupao najdalje od nas to mu je njegov uski krevet doputao, a onda pone ponovno kaljati. Sjeam se da sam pomislio da izgleda kao da mu je preostalo jo samo etiri mjeseca ivota, ali sam se prevario; Atlantida je potonula, ali Stoke Jones jo pliva, odvjetnik je u San Franciscu. Crna kosa
mu je posrebrila i jo je ljepa no prije. Ima crvena invalidska kolica. Izgledaju super na CNN-u.
Skip se zavali i prekrii ruke na prsima. "Nisam oekivao lude izljeve zahvalnosti, ali ovo je previe", ree on. "Ovaj si put nadmaio samog sebe, Rip-Rip."
Stokeove oi bijesnu. "Ne zovi me tako!"
"A onda ni ti nemoj nas nazivati lopovima samo zato to smo ti pokuali spasiti goljavo dupe. Ma to, spasili smo ti goljavo dupe!"
"Nitko to od vas nije traio."
"Ne", rekoh ja. "Ti ni od koga nita ne trai, zar ne? Mislim da e ti uskoro trebati vee take da bi mogao tegliti taj kri na ramenima."
"Ja barem imam taj kri, seronjo. A to ti ima?"
Puno nadoknaivanja proputenog, eto to sam imao. Ali nisam to rekao Stokeu. Nekako mi se nije inilo da bi se on rastopio od suosjeanja. "Koliko se sjea od toga dana?" upitam ga.
"Sjeam se da sam na paviljon napisao JOHNSON PIKA - planirao sam to dva tjedna - i sjeam se da sam krenuo na predavanje u jedan sat. Vei dio predavanja utroio sam na razmiljanje o tome to u rei u prodekanovu uredu kad me pozove. Kakav u iskaz dati. Nakon toga, ostalo blijedi u ulomie." On ispusti cinian smijeh i zakoluta oima u njihovim izmuenim dupljama. Proleao je u krevetu vei dio tjedna a svejedno jo izgledao neizrecivo iznemoglo. "Mislim da se sjeam da sam vama narode rekao da elim umrijeti. Jesam li to rekao?"
Ne odgovorim. On je strpljivo ekao, ali sam ja iskoristio svoje pravo na utnju.
Naposljetku Stoke slegne ramenima, pokretom koji poruuje u redu, pustimo to. Od tog mu se pokreta bolnika spavaica koju je imao na sebi zguli s jednog koatog ramena. On je vrati na mjesto, paljivo se sluei rukom - u njoj se nalazio IV drip. "I tako ste vi narode otkrili pacifistiki znak, ha? Divno. Moete ga nositi na koncert Neila Diamonda ili Petule Clark na Zimskom karnevalu. to se mene tie, ja odlazim odavde. Ovo je kraj za mene."
"Ode li na fakultet negdje na drugom kraju zemlje, misli li da e uspjeti odbaciti take?" upita Skip. "Moda postati atletiar?"
Ja se malo zgranem, ali se Stoke nasmijei. I to pravim smijekom, veselim i iskrenim. "take nisu bitne", ree on. "Vremena je premalo da bi ga se rasipalo, to je bitno. Ljudi ovdje ne znaju to se
dogaa, i nije ih briga. Oni su sivi ljudi. Ljudi koji ivotare. U Oro-nou u Maineu kupnja ploe Rolling Stonesa smatra se revolucionarnim inom."
"Neki ljudi znaju vie no to su oni znali", rekoh... ali me muila pomisao na Natea, koji se zabrinuo da bi njegova majka mogla vidjeti fotografiju na kojem se vidi kako ga hapse pa je zbog toga ostao na rubu plonika. Lice u pozadini, lice sivog mladia na putu prema zubarstvu u 20. stoljeu.
Dr. Carburv gurne glavu kroz vrata. "Vrijeme za polazak, narode. Gospodin Jones mora se dobro odmoriti da povrati snagu."
Ustanemo. "Kad prodekan Garretsen doe porazgovarati s tobom", rekoh, "ilionaj Ebersole..."
"to se njih tie, rei u im da mije cijeli taj dan ispario iz pamenja", ree Stoke. "Carburv im moe rei da sam bronhitis imao od listopada a upalu plua od Dana nezavisnosti, pa e morati to prihvatiti. Ja u rei da tog dana nisam nita mogao uiniti. Osim, moda, baciti take i pretrati stotinu metara."
"Zna, nismo ti ukrali znak", ree Skip. "Samo smo ga posudili."
Stoke kao daje razmislio o ovome, pa uzdahne. "Nije to moj znak", ree on.
"I nije", sloim se. "Vie ne. Bok, Stoke. Ponovno emo te doi posjetiti."
"Neka vam to ne bude prioritet", ree on i pretpostavljam da smo ga shvatili ozbiljno jer ga nikad nismo posjetili. Vidio sam ga nekoliko puta u paviljonu, ali zaista samo nekoliko, a bio sam na predavanju kad se odselio ne zavrivi semestar. Idui put vidio sam ga na televizijskim vijestima poslije skoro dvadeset godina, kad je govorio na skupu Greenpeacea nakon to su Francuzi dignuli u zrak Rain-bow Warriora. To bi bilo 1984. ili 1985. Nakon toga prilino sam ga esto viao na televiziji. Prikuplja dobrovoljne priloge za ekoloke kampanje, dri govore na fakultetima iz tih ik crvenih invalidskih kolica, brani kolege eko-aktiviste na sudu kad im je potreban branitelj. uo sam da ga zovu ekoljubac, i kladim se da on u tome na stanovit nain uiva. Jo nosi kri. Drago mi je. Kao to je rekao, to je ono to on ima.
Kad smo stigli do vrata, on zazove: "Hej?"
Okrenemo se i pogledamo u usko bijelo lice na bijelom jastuku iznad bijele plahte. Jedina boja na njemu bila je ta griva crne kose.
Obrisi njegovih nogu ispod plahte ponovno me podsjete na Ujaka Sama iz parade za Dan nezavisnosti u mom rodnom gradu. I ponovno pomislim da izgleda kao klinac kojemu je preostalo samo etiri mjeseca ivota. Uz dodatak bijelih zuba jer se Stoke smijeio.
"Hej to?" ree Skip.
"Vas dvojica toliko ste se zabrinuli to u ja rei Garretsenu ili Ebersoleu... moda imam kompleks manje vrijednosti ili neto takvo, ali mije teko povjerovati daje sva ta briga samo zbog mene. Jeste li vas dvojica odluili za promjenu zaista studirati?"
"Kad bi bilo tako, misli li da bi nam uspjelo?" upita Skip.
"Moglo bi", ree Stoke. "Jedne se stvari sjeam od one veeri. I to prilino jasno."
Pomislio sam da e rei da se sjetio kako smo mu se smijali - i Skip je to pomislio, poslije mije to rekao - ali nije bilo to posrijedi.
"Odnio si me sam kroz vrata ordinacije", ree on Skipu. "A nisi me ispustio."
"Naravno. Nisi jako teak."
"Pa ipak... umrijeti je jedno, ali nikome se ne svia ideja da nekome padne iz ruku na pod. To je nedostojanstveno. Budui da ti nisam pao, dat u ti dobar savjet. Izvuci se iz sportskog programa, Kirk. Osim, naravno, ukoliko nema nekakvu sportsku stipendiju bez koje ne moe."
"Zato?"
"Jer e te pretvoriti u nekoga drugoga. Moda e potrajati malo due no to je bilo potrebno ROTC-u da Davida Dearborna pretvori u Dearieja, ali e naposljetku uspjeti."
"to ti zna o sportu?" blago upita Skip. "to ti zna o tome kako je biti lan momadi?"
"Znam daje loe vrijeme za deke u uniformama", ree Stoke a onda ponovno legne na jastuk i sklopi oi. Ali je dobro vrijeme da se bude ensko, rekla je Carol. Godina 1966. bila je dobro vrijeme da se bude ensko.
Vratili smo se u paviljon i otili u moju sobu uiti. Nie hodnika, Ronnie, Nick, Lennie i veina ostalih ganjali su Gaduru. Nakon nekog vremena Skip zatvori vrata kako bi njihov zvuk zadrao s one strane vrata, a kad to nije u potpunosti uspjelo, ja upalim Nateov mali gramofon RCA Svvingline i posluamo Phila Ochsa. Ochs je sad mrtav - kao i moja majka i Michael Landon. Objesio se o
remen negdje u vrijeme kad je Stoke Jones postajao poznat u vezi s Greenpeaceom. Stopa suicida meu iteljima Atlantide prilino je visoka. To ne iznenauje, mislim; kad ti kontinent potone ispod nogu, to te uzdrma.
41
Dan-dva nakon posjeta Stokeu u ambulanti, nazovem majku i upitam moe li mi zaista poslati jo malo keovine, jer bih elio posluati njezin savjet i nai si instrukcije. Nije previe ispitivala ni previe grdila - znao si da si kod moje mame u gadnom sosu kad nije prigovarala - ali tri dana kasnije dobijem novanu uputnicu na tri stotine dolara. Tome dodam zaradu na herevima - zabezeknim se kad shvatim da iznosi skoro osam stotina dolara. To je puno kovanica od pet centi.
Nikad nisam to rekao mami, no zapravo sam s njezine tri stotke platio dvije instrukcije, jednog postdiplomca koji mije pomogao oko tajni tektonskih ploa i kontinentalnih rasjeda, i apsolventa iz paviljona King koji je puio marihuanu i pomagao Skipu iz antropologije (i moda mu napisao esej ili dva, iako to ne znam pouzdano). Taj se drugi zvao Harvey Brundage i bio prva osoba koja je u mojoj nazonosti rekla "Hej, ovjee, koji daun!"
Skip i ja zajedno smo otili prodekanu Filozofskog fakulteta - nije bilo teorije da bismo otili k Garretsenu, ne poslije onog sastanka u studenom u dvorani za rekreaciju u Chamberlainu - i izloili mu probleme s kojima smo se suoili. Tehniki, nijedan od nas nije spadao na FF; kao brucoi jo se nismo imali pravo izjasniti za specijalizaciju, ali nas je prodekan Randle sasluao. Preporuio nam je da se obojica obratimo svojim profesorima i objasnimo problem... da im se vie-manje prepustimo na milost i nemilost.
Mi to i uinimo, premda smo mrzili svaku minutu tog procesa; jedan od imbenika koji nas je tih godina povezao vrstim prijateljstvom bio je to to smo bili odgojeni na istim jenkijevskim postavka-
ma, od kojih je jedna bila da se pomo trai jedino ako je apsolutno nuno, a moda ni tada. Jedino to nam je pomoglo da preivimo tu neugodnu rundu obilazaka bilo je drugarstvo. Kad je Skip bio u kabinetima sa svojim profesorima, ja sam ga ekao vani na hodniku, puei cigaretu za cigaretom. Kad bi doao red na mene, on je ekao mene.
Kao grupa, profesori su pokazali kudikamo vie razumijevanja no to bih ikad pomislio; veina je uinila sve pod milim Bogom ne samo da proemo, nego i da prodemo s dovoljno visokim ocjenama da zadrimo stipendije. Jedino je Skipov profesor iz vie matematike bio potpuno neprijemljiv, no Skip je u tom predmetu bio dovoljno dobar da glatko proe bez dodatne pomoi. Poslije puno godina shvatio sam daje za mnoge profesore to bilo vie moralno nego pedagoko pitanje: nisu eljeli imena svojih bivih studenata proitati na popisu poginulih i morati se upitati jesu li oni djelomice odgovorni; daje razlika izmeu dovoljan i minus dobar ujedno bila i razlika izmeu mladia koji vidi i uje i onoga koji beivotno sjedi u nekoj bolnici za vijetnamske veterane.
42
Nakon jednih od konzultacija, kad se crna sjena svretka semestra nadvila nad nas, Skip ode u Medvjei brlog na instrukcije iz antropologije i sat treberaja na pogon kavom. Ja sam bio deurna su-doperka u Holvokeu. Kad se pokretna traka tog popodneva najzad zaustavila, vratim se u paviljon da nastavim s uenjem. Zaustavim se u predvorju da pogledam u svoj potanski pretinac. U njemu se nalazila ruiasta obavijest o prispijeu paketa.
Paket je bio umotan u smei papir i pagu, ali oivljen s nekoliko samoljepivih boinih zvona i boikovinom. Povratna adresa pogodi me u trbuh poput neoekivanog udarca: Carol Gerber, 172 Broad Street, Hanvich, Connecticut.
Nisam je pokuavao zvati, i to ne samo zato to sam imao pune ruke posla spaavajui si dupe. Mislim da nisam shvaao pravi razlog dok nisam ugledao njezino ime na tom paketu. Bio sam uvjeren da se vratila Sully-Johnu. Da je no kad smo vodili ljubav u mom autu dok su putali evergrine za nju sad davna prolost. Da sam ja davna prolost.
Phil Ochs pjevao je s Nateova gramofona, ali je Nate drijemao na krevetu s otvorenim primjerkom Newsweeka na licu. Na naslovnici se nalazio general William Westmoreland. Sjednem za svoj stol, stavim paket preda se, posegnem za uzicom, ali onda zastanem. Prsti su mi se tresli. Srca su ilava, rekla je. Uglavnom ne puknu. Najee se samo izvitopere. Imala je pravo, naravno... ali me moje boljelo dok sam sjedio i gledao u boini paket koji mi je poslala; boljelo me jako. S gramofona se uo Phil Ochs, ali sam ja u glavi uo stariju, slau glazbu. U glavi sam uo Platterse.
Naglim pokretom povuem uzicu i razveem vor, potrgam ljepljivu traku, maknem smei papir i naposljetku oslobodim bijelu ukrasnu kutijicu. Unutra se nalazio dar umotan u sjajni crveni papir i bijelu satensku vrpcu. A tu se nalazila i kvadratna omotnica na kojoj je njezinim poznatim rukopisom bilo napisano moje ime. Otvorim omotnicu i izvuem Hallmarkovu estitku - kad vam je iskreno stalo da poaljete najbolje, i tako to - s motivom pahuljica od sta-niola i anela od staniola koji pusu u trublje od staniola. Kad sam otvorio estitku, iz nje ispadne isjeak iz novina i padne na poklon koji mije poslala. Isjeak je bio iz harvikog Dnevnika. Na gornjoj margini, iznad naslova, Carol je napisala: Ovaj put sam uspjela-odlije za hrabrost! Ne brini, 5 avova na hitnoj i bila sam kod kue za veeru.
Naslov lanka je glasio: DEMONSTRACIJE PROTIV MOBILIZACIJE PRETVORILE SE U KAOS: 6 RANJENO, 14 UHAPENO. Fotografija je bila u oroj suprotnosti onoj iz derrvjevskih Novosti na kojoj su svi, pa i policajci i graevinski radnici koji su organizirali vlastiti impromptu kontraprosvjed, izgledali donekle oputeno. Na fotografiji iz harvikog Joumala, ljudi su izgledali razjareno, zbunjeno i oko dvije tisue svjetlosnih godina od oputenosti. Bilo je tu fizikalaca s tetovaama na nabreklim miicama i s mrnjom iskrivljenim licima; bilo je tu dugokosih klinaca koji su im uzvraali pogledom u kojem se vidio srdit prkos. Jedan od potonjih drao je ruke ispruene prema rugajuoj trojci mukaraca
kao da kae Doite, elite malo moje krvi? Izmeu te dvije skupine nalazili su se policajci, napregnutog i napetog izraza lica.
Slijeva (Carol je nacrtala strelicu okrenutu prema toj strani fotografije kao da bi mi u protivnom promakla) nalazila se poznata jakna na ijim je leima velikim slovima pisalo SREDNJA KOLA HAR-WICH. Ponovno joj je glava bila okrenuta, ali ovaj put prema objektivu umjesto od njega. Vidio sam krv kako joj se slijeva niz obraz puno jasnije no to sam elio. Mogla je do mile volje crtati aljive strelice i pisati bezbrine komentare: meni nije bilo smijeno. Na njezinu licu nije bio okoladni sirup. Murjak ju je drao za jednu ruku. Djevojka na novinskoj fotografiji kao da nije hajala ni za to ni za injenicu da krvari iz glave (ako je uope u tom trenutku znala da krvari). Djevojka na novinskoj fotografiji se smijeila. U jednoj je ruci nosila transparent ZAUSTAVITE UBIJANJE. Drugu je ispruila prema objektivu, s prva dva prsta pruena u obliku slova V. Znak za pobjedu, pomislio sam tada ali to, naravno, nije bilo to. Do 1969. godine taj je V iao zajedno s vrapjim tragom kao unka s jajima.
Pogledom preletim preko teksta isjeka, ali u njemu nije bilo nieg osobito zanimljivog. Prosvjed... kontraprosvjed... epiteti... baeno kamenje... nekoliko obrauna akama... policija stigla na mjesto dogaaja. Ton lanka bio je istodobno uzvien, gadljiv i snis-hodljiv; podsjetio me na to kako su Ebersole i Garretsen izgledali one veeri u podrumskoj dvorani. Momci, razoarali ste me. Svi osim trojice uhapenih prosvjednika puteni su kasnije toga dana i niije ime nije spomenuto, to znai da su vjerojatno bili mlai od dvadeset jednu godinu.
Krv na njezinu licu. A ipak se smijei... pobjedonosno, zapravo. Shvatim da Phil Ochs jo pjeva - pobio sam jamano milijun ljudi i sad ele da se ponovno vratim - i najeim se.
Obratim pozornost estitci. Sadravala je tipine elje u rimi; uvijek se svode na isto, zar ne? estit Boi, iskreno se nadam da nee umrijeti u novoj godini. Jedva sam ih proitao. Na praznoj stranici nasuprot stihovima napisala mije poruku. Bila je dovoljno duga da zauzme skoro cijeli bijeli prostor.
Dragi Broj est!
Samo sam ti htjela poeljeti najsretniji sretan Boi i rei ti
da sam dobro. Nisam se upisala na neki fakultet, iako sam
se povezala sa stanovitim fakultetskim tipovima (vidi priloeni isjeak) i oekujem da u jednog dana nastaviti studij, vjerojatno u zimskom semestru idue godine. Mama mi nije najbolje, ali se trudi, a brat mi dolazi k sebi. IRion-da pomae. Nala sam se sa Sullyjem nekoliko puta, ali vie nije isto. Jedne je veeri doao k meni gledati televiziju i bili smo kao stranci... odnosno moda zapravo elim rei da smo kao stari poznanici na vlakovima koji idu u suprotnim smjerovima.
Nedostaje mi, Pete. Mislim da i nai vlakovi idu u suprotnim smjerovima, ali nikad neu zaboraviti nae zajednike trenutke. Bilo je slatko i najbolje (naroito posljednja veer). Moe mi pisati ako eli, ali bih da ne pie. To moda ne bi bilo dobro ni za jedno od nas. Ne znai da mi nije stalo ili da se ne sjeam, ve obratno. Sjea se veeri kad sam ti pokazala onu fotografiju i ispriala kako su me pretukli? Kako se moj prijatelj Bobby pobrinuo za mene? Tog je ljeta itao jednu knjigu. Dobio ju je od ovjeka s kata iznad. Bobbyje rekao daje to najbolja knjiga koju je ikad proitao. Znam, to ne znai puno kad ti je samo jedanaest godina, ali sam je ponovno vidjela u kolskoj knjinici u etvrtom razredu srednje kole i proitala je, samo da vidim kakva je. Uinila mi se prilino dobra. Ne najbolja knjiga koju sam ikad proitala, ali prilino dobra. Mislila sam da bi tebi bilo drago da ima primjerak. Iako je napisana prije dvanaest godina, meni se nekako ini da govori o Vijetnamu. Ako i nije tako, puna je informacija. Volim te, Pete. estit Boi.
P. S. Izvuci se iz te glupe kartake igre.
Proitam pisamce dvaput, pa briljivo preklopim novinski isjeak i vratim ga u estitku, jo drhtavih ruku. Mislim da negdje jo imam tu estitku... kao to sam uvjeren da "Crvena Carol" Gerber jo
negdje uva onu sliicu svojih prijatelja iz djetinjstva. Ukoliko je jo iva. to nije sasvim izvjesno; velik broj prijatelja iz kruga ljudi s kojima se posljednjima druila nisu ivi.
Otvorim paket. Unutra - u otroj suprotnosti s veselim boinim papirom i bijelom satenskom vrpcom - nalazilo se depno izdanje Gospodara muha Williama Goldinga. Nekako mije promakla u srednjoj koli, jer sam se umjesto nje iz lektire odluio za knjigu Separate Peace, budui da mi je Peace izgledao malo krai.
Otvorim je, mislei da moda ima posvetu. I imala je, ali ne kakvu sam oekivao, nimalo. Evo to sam naao na bijelom prostoru nas-lovnice:
Oi mi se napune iznenadnim neoekivanim suzama. Poklopim usta rukama da bih zadrao jecaj koji je elio izai. Nisam elio probuditi Natea, nisam elio da me vidi kako balim. Ali sam plakao, i te kako. Sjedio sam za svojim stolom i plakao za nju, za sebe, za nas oboje, za sve nas. Ne sjeam se da sam ikad u ivotu patio vie no tad. Srca su ilava, rekla je, uglavnom ne puknu, i siguran sam daje to tono... ali tada? to je s onima koji smo tad bili? to je sa srcima u Atlantidi?
43
U svakom sluaju, Skip i ja smo preivjeli. Nadoknadili smo proputeno, provukli se na zavrnim ispitima i sredinom sijenja vratili u Chamberlain Hali. Skip mi ree da je preko praznika napisao pismo Johnu Winkinu, bejzbolskom treneru, u kojem je napisao da se predomislio glede svog angamana u momadi.
Nate se vratio na drugi kat Chamberlaina. Kao, zaudo, i Lennie Doria - upisao se uvjetno, ali je bio tamo. No njegova paisana To-nyja DeLucce nije bilo. Kao ni Marka St. Pierrea, Barrvja Mar-geauxa, Nicka Proutvja, Brada Witherspoona, Harveya Tvvillera, Randyja Echollsa... i, naravno, Ronnieja. U oujku smo dobili razglednicu od njega. Nosila je potanski ig Lewistona i bila jednostavno naslovljena na Papane s drugog kata Chamberlaina. Zalijepili smo je u itaonici, iznad stolice na kojoj je Ronnie najee sjedio dok je kartao. Sprijeda se nalazio Alfred E. Neuman, lice s naslovne stranice asopisa Mad. Straga je Ronnie napisao: "Ujak Sam zove i moram ii. Palme u budunosti i ko ga j-e. to, ja zabrinut? Zavrio sam s 21 me poenom. To me ini pobjednikom." Bilo je potpisano sa "RON". Skip i ja smo se nasmijali tome. Za nas, sini gospoe Malenfant pogana jezika bit e Ronnie do smrti.
Nije bilo ni Stokea Jonesa, zvanog Rip-Rip. Neko vrijeme nisam puno mislio na njega, ali mi se njegovo lice i uspomena vrate s osup-njujuom (premda kratkotrajnom) ivopisnou godinu i pol dana potom. U to sam vrijeme bio u zatvoru, u Chicagu. Ne znam koliko nas je murja pokupila ispred kongresne dvorane u kojoj se odravao kandidacijski skup one veeri kad je nominiran Hubert Humphrey, ali nas je bilo puno, i puno nas je bilo ozlijeeno - godinu dana poslije probrana e komisija u svom izvjeu taj dogaaj proglasiti "policijskim ulinim neredima".
Zavrio sam u eliji istranog zatvora predvienoj za petnaest, maksimalno dvadeset pritvorenika, zajedno sa ezdesetak narolja-nih, izbubetanih, ulogiranih, premlaenih, raupanih, zakantanih, sjebanih, okrvavljenih hipija. Neki su puili dointe, neki plakali, neki bljuvali, neki pjevali protestne pjesme (negdje daleko iz drugog kuta, krene naduvana verzija pjesme 'Trn Not Marchin' Anymoje" od nekog tipa kojeg nisam ni vidio). Situacija je sliila nekakvoj aknutoj kaznenoj inaici natjecanja u tome tko e nagurati vie ljudi u telefonsku govornicu.
Prignjeili su me o reetke. Pokuavao sam zatititi dep od koulje (Pali Mallice) i dep na boku (primjerak Gospodara muha koji mi je poklonila Carol, sad jako raskupusan, kojemu je manjkalo pola naslovnice i koji je ispadao iz uveza), kad mi iznebuha Stokeovo lice proleti kroz glavu, jasno i potpuno poput fotografije visoke rezolucije. Kao daje dolo niotkud, vjerojatno proizvod neaktivnog memo-
rijskog strujnog kruga koji se na trenutak uario i oivio, od pendreka po glavi ili okrepljujueg daka suzavca. A s njime stigne i pitanje.
"Koji je kurac bogalj radio na drugom katu?" upitam naglas.
Neki ovjeuljak s grivom zlatne kose - a la Peter Frampton ali patuljast, ako si to moete zamisliti - okrene se. Imao je blijedo i bubuljiavo lice. Krv mu se suila ispod nosa i na jednom obrazu. "to je, ovjee?" upita on.
"Kojeg je Boga bogalj radio na drugom katu studentskog paviljona? I to paviljona bez lifta? Zar ga ne bi smjestili u prizemlje?" A onda se sjetim Stokea kako juria prema Holvokeu sputene glave i kose koja mu pada u oi, Stokea koji si u bradu mumlja "Rip-np, rip--rip, rip-rip". Stokea koji hoda po svijetu kao da su mu svi neprijatelji; daj mu neku siu, i on e pokuati pobiti cijeli svijet.
"ovjee, ne kuim te. to-"
"Osim ako je on to traio", rekoh. "Osim ako je on to zahtijevao."
"Pun pogodak", ree onaj malian s kosom Petera Framptona. "Ima doint, ovjee? Hou se naduvati. Ovdje je za kurac. Hou u Hobbiton."
44
Skip je postao umjetnik, slavan na svoj nain. Ne kao Norman Rockwell - nikad neete vidjeti reprodukciju neke od Skipovih skulptura na tanjuru iz asortimana Franklin Minta, ali je imao mnoge izlobe: London, Rim, New York, prole godine Pariz, i o njemu se redovito objavljuju osvrti. Mnogi ga kritiari nazivaju turim, pomodarskim (neki ga ve dvadeset pet godina nazivaju pomo-darijom) trivijalnim umom koji putem prizemnih slika komunicira s drugim trivijalnim umovima. Drugi kritiari, pak, hvale njegovu iskrenost i energiju. Ja sam sklon ovoj drugoj koli, ali to je za oekivati; poznavao sam ga u mladosti, zajedno smo se spasili s velikog to-nueg kontinenta, i ostao mi je prijatelj; ne neki posredan nain ostao je mojpaisan.
Ima i kritiara koji se osvru na gnjev koji njegovi radovi tako esto izraavaju, gnjev koji sam ja prvi jasno opazio u tablou vijetnamske obitelji od Ijepenke koji je on daleke 1969. zapalio ispred fakultetske knjinice na pojaani ritam sastava Youngbloods. Da, ima neto u tome. Neki Skipovi radovi su smijeni, neki tuni a neki bizarni, ali uglavnom su gnjevni, veina njegovih ljudi od gipsa, papira i gline ukoenih ramena kao da apu Zapali me, o zapali me i posluaj kako vritim, zapravo je jo 1969., ovo je jo Mekong i uvijek e biti. "Bijes Stanleva Kirka daje vrijednost njegovu radu", napisao je jedan kritiar za vrijeme izlobe u Bostonu, i pretpostavljam da je posrijedi bio isti onaj bijes koji je pridonio njegovu sranom udaru prije dva mjeseca.
Nazvala je njegova supruga i rekla da me Skip eli vidjeti. Lijenici su rekli da nije bila rije o tekom sranom udaru, ali se Kapetan izvoljevao ne sloiti. Moj stari paisan Kapetan Kirk mislio je da umire.
Odletio sam u Palm Beach, i kad sam ga ugledao - bijelo lice ispod uglavnom bijele kose na bijelom jastuku - to mi prizove u sjeanje prizor koji najprije nisam uspio locirati.
"Sjetio si se Jonesa", ree on promuklim glasom, i naravno bio je u pravu. Ja se veselo nasmijeim, no istog trenutka nekakva mi hladnoa proe prstom niz lea. Ponekad vam neke stvari navru u sjeanje i to je to. Ponekad vam se vrate.
Uem i sjednem pokraj njega. "Nije loe, o veliki vrau."
"A nije bilo ni teko", ree on. "Ponovno onaj dan u ambulanti, samo to je Carburv vjerojatno ve mrtav a ovaj put ja imam cjevicu u nadlanici." On podigne jednu talentiranu ruku, pokae mi cjevicu, pa je ponovno spusti. "Vie ne mislim da u umrijeti. Barem ne jo."
"To je dobro."
"Jopui?"
"Odrekao sam ih se. Prole godine."
On kimne glavom. "ena kae da e se razvesti od mene ne uinim lija isto... pa bi bilo bolje da pokuam."
"To je najgora navika."
"Zapravo mislim daje ivot najgora navika."
"Kapetane, sauvaj to nabacivanje s frazetinama za Reader's Dl-gest."
On se nasmije, a onda upita je li mi se javio Natie.
"Boina estitka, kao uvijek. S fotografijom."
"Nate je nenadjebiv!" Skip je bio oduevljen. "Njegove ordinacije?"
"Aha. Ispred nje je ove godine stavio jaslice. Tri kralja izgledaju kao da im treba dobar zubar."
Pogledamo se i ponemo hihotati. No prije no to se Skip uspio razmahati, pone kaljati. To je sablasno podsjealo na Stokea - na trenutak je ak izgledao kao Stoke - i ponovno osjetim onu studen kako mi gmie niz lea. Da je Stoke mrtav, bio bih pomislio da nas salijee, ali nije bio. Na svoj se nain Stoke Jones prodao jednako kao i svi ostarjeli hipiji koji su preli s prodaje kokaina na prodaju obveznica telefonom. Stoke oboava svoje televizijske nastupe, nego to; za vrijeme suenja O. J. Simpsonu mogli ste uhvatiti Stokea na nekoj radiofrekvenciji svake veeri, jo jedan leinar koji krui oko strvine.
Carol se jedina nije prodala, pretpostavljam. Carol i njezini prijatelji. A to je sa studentima kemije koje su ubili svojom bombom? Bila je to pogreka, vjerujem u to svim srcem - Carol Gerber koju sam ja poznavao ne bi podnijela pomisao da sva mo dolazi iz pua-ne cijevi. Carol koju sam ja poznavao shvatila bi da je to jo samo jedan zajebani nain da se kae da moramo unititi selo da bismo ga spasili. No mislite li daje rodbinu tih mladih ljudi briga to je to bila pogreka, to bomba nije eksplodirala kad je trebala, joj oprostite? Mislite li da su pitanja o tome tko se prodao a tko nije vana njihovim majkama, oevima, brai, sestrama, ljubavnicima, prijateljima? Mislite li da je to vano ljudima koji to moraju preboljeti i nekako nastaviti ivjeti? Srca mogu pui. Da. Srca mogu pui. Katkad pomislim da bi bilo bolje kad bismo nakon toga umrli, ali ne umiremo.
Skip se trudio povratiti dah. Monitor pokraj njegova kreveta zabrinuto je piskutao. Sestra se naviri u sobu i Skip joj mahne da ode. Pijukanje se smiri i vrati u svoj prijanji ritam, pa ona ode. Kad je otila, Skip ree: "Zato smo se tako jako smijali kad je on onog dana pao? To mi pitanje ne da mira."
"Ni meni", rekoh.
"I to je odgovor? Zato smo se smijali?"
"Jer smo ljudi. Neko vrijeme, mislim negdje izmeu Woodstocka i Kent Statea, pomislio sam da smo neto drugo, ali nismo bili."
"Mislili smo da smo zvjezdana praina", ree Skip. Gotovo ozbiljna izraza lica.
"Mislili smo da smo od zlata", sloim se i nasmijem. "I da se moramo vratiti u rajski vrt80."
"Sagni se, hipijevac", ree Skip i ja to uinim. Shvatim da moj stari prijatelj, koji je nadmudrio Dearieja, Ebersolea i prodekana za studente, koji se preobratio i molio svoje nastavnike da mu pomognu, koji me nauio da pijem pivo na krigle i izgovorim jebote s deset razliitih intonacija, malo plae. Podigne ruke prema meni. S vremenom su otanale pa mu se miii nisu vorili ve visjeli. Sagnem se i zagrlim ga.
"Pokuali smo", ree mi u uho. "Nemoj to nikad zaboraviti, Pete. Pokuali smo."
Vjerojatno i jesmo. Na svoj nain, Carol je pokuala vie od svih nas i platila najviu cijenu... naravno, osim onih koji su poginuli. Pa premda smo zaboravili jezik kojim smo u to vrijeme govorili - izgubljen je kao i trapez-hlae, koulje bojene u kunoj radinosti, ka-putii a la Nehru i natpisi na kojima je pisalo UBIJANJE RADI MIRA JE KAO JEBANJE RADI NEVINOSTI - kadto se prisjetim pokoje rijei. Informacije, shvaate? Informacije. A katkad, u svojim snovima i uspomenama (to sam stariji to mi se ine slinijima), osjetim miris mjesta gdje sam s takvom lakoom govorio tim jezikom: daak zemlje, aromu narani i blijedei miris cvijea.
8 Citat iz pjesme "Woodstock" sastava Southern Comfort.
1983.: Boblaslovio sve nas.
1983.
SLIJEPI WILLIE
6:15
Budi se uz glazbu, uvijek uz glazbu; njegov se mozak ne moe nositi s kretavim bilip-biiip-bliipom radij a-budilice u prvim bunovnim trenucima dana. Budilica zvui kao da kamion gradske istoe vozi natrake. No i radio je pravi uas u ovo doba godine; postaja s ever-grinima na koju je njegov radio-sat ugoen sad od jutra do sutra emitira Boine pjesme; tako se i jutros budi uz zvuke jedne od dvije ili tri pjesme s top-liste najmrskijih mu pjesama, neto puno dahta-vih glasova i lanog udivljenja. Hare Krishna Chorale ili Andy Wil-liams Singers ili netko takav. uje li to ja ujem, pjevaju dahtavi glasovi dok se on uspravlja u krevetu, mirka nerasanjeno, kose koja mu stri na sve strane. Vidi li to ja vidim, pjevaju oni dok on prebacuje noge na pod, krivei lice prelazi preko hladnog poda do radija i odalami tipku koja ga iskljuuje. Kad se okrenuo, Sharon je zauzela svoju uobiajenu obrambenu pozu - jastuk preklopljen preko glave, nita se ne vidi osim luka jednog bjelokosnog ramena, ipkane naramenice spavaice i uperka paperja plave kose.
Odlazi u kupaonicu, zatvara vrata, skida donji dio pidame u kojem spava, ubacuje ga u koaru za prljavo rublje, ukljuuje svoj elektrini brijai aparat. Dok prelazi njime preko lica, razmilja: Deki, a da proete kroz cijeli katalog osjetila kad ste ve kod toga, ha ? Mirie li to ja miriem, kua li to ja kuam, osjea li to ja osjeam, hou rei, raspalite deki.
"Besmislica", kae on dok otvara tu. "ista besmislica."
Dvadeset minuta potom, dok se jo odijeva (jutros u tamnosivo odijelo Faula Stewarta, plus njegova omiljena Sulka kravata), Sharon se malko probudi. Ali ne i dovoljno da bi on razumio to mu ona govori.
"A da ponovi?" zamoli on. "uo sam aerkonjak ali je ostalo bilo samo buga-vuga."
"Zamolila sam te da kupi pola litre aerkonjaka na povratku kui", kae ona. "Veeras nam dolaze Allenovi i Dubravevi, sjea se?"
"Boi", kae on, briljivo provjeravajui frizuru u zrcalu. Vie ne izgleda kao srditi, dezorijentirani mukarac koji se pet jutara tjedno - katkad i est - uspravlja u krevetu na zvuk glazbe. Sad izgleda kao ostali ljudi koji e se s njim voziti u New York vlakom s polaskom u 7:40, a on upravo to i eli.
"to ne valja s Boiem?" pita ona snenim smijekom. "Besmislica, ha?"
"Tako je", potvruje on.
"Ako se sjeti, donesi i cimeta-"
"U redu."
"-ali zaboravi li aerkonjak, ne dolazi mi na oi, Bili."
"Sjetit u se."
"Znam. Vrlo si pouzdan. A i zgodan."
"Hvala."
Ona se ponovno svali u krevet, pa se podboi na lakat dok on pedantno namjeta kravatu, koja je tamnoplave boje. U ivotu nije stavio crvenu kravatu i nada se da e i na posljednji poinak otii neza-raen tim virusom. "Nabavila sam ukrasne staniol-vrpce koje si elio", kae ona.
"Mmm?"
"Staniol", kae ona. "Na kuhinjskom je stolu."
"O." On se sad sjeti. "Hvala."
"Nema na emu." Ona je ponovno legla i ve poela ponovno tonu ti u san. On joj ne zavidi na tome to moe u krevetu ostati do devet sati - ma to, i do jedanaest, ukoliko eli - ali joj zavidi na sposobnosti da se probudi, porazgovara, a onda ponovno zaspi. On je to mogao kad je bio u praumi - veina deki je mogla - ali je prauma bila jako davno. Uprekomorju, tako su govorili novopri-doli momci i izvjestitelji; no ukoliko si neko vrijeme proveo tamo, govorio si jednostavno prauma, ili kadto dungla.
U praumi, aha.
Ona kae jo neto, ali sad je ponovno u buga-vuga fazi. No on svejedno zna to je rekla: ugodan ti dan elim, duo.
"Hvala", kae on ljubei je u obraz. "I bit e." "Jako si zgodan", ponovno promumlja ona, iako su joj oi zatvorene. "Volim te, Bili."
"I ja tebe", kae on i izae.
Njegova aktovka - kupljena kod Marka Crossa, ne ba najek-skluzivnija, ali blizu - stoji u ulaznom predsoblju, pokraj vjealice na kojoj visi njegov kaput (kupljen u Tager'su u Madisonovoj). Pokupi aktovku u prolazu i odnese je u kuhinju. Kava je skuhana - Bog blagoslovio automat za kavu - i on si natoi alicu. Otvori aktovku, koja je potpuno prazna, i podigne kuglu staniol-vrpci s kuhinjskog stola. Na trenutak je zadri u zraku, promatrajui kako svjetluca na svjetlosti kuhinjskih fluorescentnih svjetiljki, a onda je stavi u aktovku.
"uje li to ja ujem", kae on nikome i uz glasan kljocaj zatvori aktovku.
8:15
S druge strane prljavog prozora njemu s lijeve strane on vidi kako mu se grad primie. Zbog neisti na staklu, grad izgleda poput neke blatne, gargatuanske razvaline - moda iezle Atlantide, netom podignute na povrinu pa zuri u sivo nebo. Danu je u grlu zapeo snjeni zapuh, ali ga to ne zabrinjava odve; jo je samo osam dana do Boia i danas e biti puno posla.
Vagon vonja po jutarnjoj kavi, jutarnjem dezodoransu, jutarnjem parfemu i jutarnjim elucima. Na bezmalo svakom sjeditu sjedi kravata - u posljednje vrijeme nose ih i ene. Lica imaju podbuhle izraze tipine za osam sati ujutro, pogledi introspektivni i bespomoni, razgovori maloduni. To je sat u koji i ljudi koji ne piju izgledaju mamurno. Veina se putnika dri svojih novina. Zato ne? Reagan je kralj Amerike, obveznice su se pretvorile u zlato, smrtna kazna ponovno je u modi. ivot je dobar.
On je pred sobom otvorio Timesovu krialjku, pa premda je popunio nekoliko kvadratia, to je uglavnom obrambena mjera. Ne voli razgovarati s ljudima u vlaku, ne voli nikakve nevezane razgovore, a zadnja stvar na svijetu koju eli jest kompa-suputnik. Kad u nekom vagonu pone viati ista lica, kad mu ljudi ponu kimati glavom ili govoriti: "Kako ste danas?" dok sjedaju na svoja mjesta, on promijeni vagon. Nije pretjerano teko ostati anoniman, jedan od ljudi koji putuje na posao iz prigradskih podruja Connecticuta, ovjek upadan jedino po svom neumornom odbijanju da nosi crvenu kravatu. Moda je neko bio polaznik vjerske osnovne kole, moda je neko drao uplakanu djevojicu dok ju je jedan od njegovih prijatelja udarao bejzbolskom palicom i moda je proveo neko vrijeme u praumi. Nitko u vlaku ne mora za to znati. Zato su vlakovi dobri.
"Spremni za Boi?" upita ga mukarac sa sjedita kod prolaza.
On podigne pogled, gotovo namrteno, no onda zakljui da nije posrijedi opaska koja bi imala neku teinu, nego prazna fraza koju neki ljudi osjeaju obvezu izustiti da im bre proe vrijeme. Taj je ovjek pokraj njega debeo i nedvojbeno e do podneva poeti zaudarati bez obzira na to koliko je Speed Sticka jutros nanio... ali jedva da gleda u Billa, pa nema veze.
"Pa... znate", kae on, gledajui u aktovku izmeu svojih cipela - aktovku koja sadri kuglicu staniola i nita vie. "Zagrijavam se, malo-pomalo."
8:40
Izlazi iz kolodvora Grand Central s tisuu drugih mukaraca i ena u kaputima, uglavnom menadera srednjeg ranga, ulickanih hraka koji e do podneva punom parom trkarati na svojini kotaima. Na trenutak zastane i duboko udahne hladan, sivi zrak. Lexing-tonska avenija u ruhu je boinih aruljica, a malo podalje Djed Bo-injak koji izgleda kao Portorikanac cilie zvonom. Ima loni za
priloge, a pokraj njega i tafelaj. Natpis na njemu glasi POMOZITE BESKUNICIMA OVOG BOIA, i ovjek u plavoj kravati pomisli: to kae na malo istine u oglaavanju, Djede? to kae na natpis na kojem bi pisalo POMOZITE MI DA SE ZA BOI OPSKRBIM KOKAINOM? No on svejedno u prolazu ubaci dvije dolarske novanice u loni. Ima dobar osjeaj u vezi s dananjim danom. Drago mu je da gaje Sharon podsjetila na staniol-vjerojatno bi ga zaboravio ponijeti; on uvijek ispusti iz vida takve stvari, suptilne detalje.
etnja od deset minuta dovede ga do njegove zgrade. Ispred vrata stoji mladi crnac, star moda sedamnaestak godina, u crnim trapericama i prljavoj crvenoj majici s kapuljaom. Skakue s noge na nogu, ispuhuje oblaie pare iz usta, esto se smijei i pritom pokazuje zlatni zub. U jednoj ruci dri djelomice zgnjeenu papirnatu alicu. U njoj ima neto kovanica s kojima neprekidno egrta.
"Imate sitnog?" pita prolaznike koji se slijevaju prema okretnim vratima. "Imate sitnog, gospodine? Imate sitnog, gospoo? Pokuavam skupit za dorak. Hvala, boblaslovio vas, sretan Boi. Ima sitnog, stari? Dvajspet centi moda? Hvala. Imate sitnog, gospoo?"
U prolazu Bili u mladievu alicu ubaci kovanicu od pet centi i dvije od deset.
"Hvala vam, gospodine, boblaslovio, sretan Boi." "I tebi", kae on.
ena pokraj njega se namrti. "Ne biste ih trebali ohrabrivati", kae ona.
On slegne ramenima i nasmijei se blijedim, posramljenim smijekom. "Teko mije nekome neto odbiti za Boi", kae joj on.
Ue u predvorje u bujici drugih ljudi, zagleda se nakratko za onom gadurom tvrda srca koja je krenula prema kiosku s tiskom, pa krene prema dizalima i njihovim starinskim pokazivaima katova u obliku kazaljki i s art deco brojkama. Tu mu nekoliko ljudi kimne glavom - ta nije to kao vlak, u kojem moe promijeniti vagon. Usto, zgrada je stara; dizala su spora i klimava.
"Kako ena, Bili?" pita ga krljavi, vjeno nasmijeeni ovjek s etvrtog kata.
"Carol je dobro."
"Djeca?"
"Oboje su dobro." On nema djece, a ena mu se ne zove Carol. Njegova je supruga nekadanja Sharon Anne Donahue, iz srednje vjerske kole Sv. Gabrijela, generacija 1964., ali je to neto to taj krljavi, neprekidno nasmijeeni mukarac nikad nee znati.
"Kladim se da ne mogu doekati veliki dan", kae onaj krljavac, jo nasmjeeniji, sad gotovo neopisivo. Billu Shearmanu izgleda onako kako bi urednik neke stripoteke mogao prikazati Smrt: krupne oi, golemi zubi i nategnuta sjajna koa. Taj ga cer podsjeti na Tam Boi, u dolini A Shau. Kad su uli u nju, deki iz 2. bataljuna izgledali su kao kraljevi, a kad su izali, kao oprljene izbjeglice iz pakla. Izali su s tim krupnim oima i golemim zubima. Jo su tako izgledali u Dong Hau, gdje su se nakon nekoliko dana svi izmijeali. U Vijetnamu je puno toga bilo zbrkano. A bilo je i puno improvizacije.
"Ne mogu doekati", potvrdi on, "ali mislim da arah poinje sumnjati u ovca u crvenom odijelu." Pouri, dizalo, pomisli on, Isusa mu, izbavi me od tih bedastoa.
"Aha, to se dogaa", kae krljavac. Cer mu na trenutak zgasne, kao da ne razgovaraju o Djedu Boinjaku nego o karcinomu. "Koliko arah sad ima godina?"
"Osam."
"Kao da se rodila prije godinu-dvije. Boe, vrijeme zaista leti kad ti je dobro, zar ne?"
"iva istina", kae on, usrdno se nadajui da e krljavac zautjeli. U tom trenutku jedno od etiri dizala najzad naglo uzdahnuvi otvori svoja vrata i oni se zbiju u njega kao u tor.
Bili i onaj krljavac zajedno prou komad hodnika na etvrtom katu, a onda se krljavac zaustavi ispred starinskih dvostrukih vrata na ijem je jednom oknu od mutnog stakla pisalo CONSOLIDATED INSURANCE, a na drugom ADJUSTORS OF AMERICA. Iza tih vrata zauje se muklo kliketi-klakanje tipkovnica i neto glasniji zvuk zvonjave telefona.
"Ugodan dan ti elim, Bili." "I ja tebi."
Krljavac ue u svoj ured i na trenutak Bili ugleda veliki vjeni objeen na zidu prostorije nasuprot vratima. I prozori su bili ukraeni snijegom iz spreja. On zadrhti i pomisli, Boe izbavi nas.
9:05
Njegov ured -jedan od dva koja je unajmio u ovoj zgradi - nalazi se u dnu hodnika. Dva najblia ureda zamraena su i prazna, stanje koje traje posljednjih est mjeseci i koje njemu sasvim odgovara. Na mutnom staklu vrata njegova ureda ispisane su rijei WESTERN STATES LAND ANALVSTS. Na vratima su tri brave: jedna koja se na njima nalazila kad se on doselio u zgradu, plus jo dvije koje je on ugradio. Ue u ured, zatvori vrata, navue zasun, a onda zatvori i protuprovalnu bravu.
Nasred prostorije stoji uredski stol zatrpan papirima, ali nijedan od njih ne znai nita: oni su paravan za istaice. Svako malo on ih sve pobaca i ponovno rasporedi novu hrpu. Na sredini stola nalazi se telefon s kojeg on povremeno nasumce naziva neke brojeve kako telefonska tvrtka ne bi registrirala njegovu liniju kao potpuno neaktivnu. Prole je godine kupio fotokopirku, i ona izgleda vrlo poslovno u svom kutu pokraj vrata koja vode u drugu malu prostoriju ovog ureda, ali se njome nikad nitko nije posluio.
"uje li to ja ujem, mirie li to ja miriem, kua li to ja kuam", mrmlja on pa ode do vrata koja vode u onu drugu prostoriju. Unutra se nalaze police na kojima su poslagane dodatne hrpe besmislenih papira, dva arhivska ormaria (na jednom se nalazi wal-kman, njegov izgovor za onih nekoliko prigoda kad netko pokuca na zakljuana vrata i ne dobije odgovora), stolica i ljestve.
Bili odnese ljestve u glavnu prostoriju i rasklopi ih s lijeve strane stola. Na stol poloi aktovku. Onda se popne po prve tri preke, podigne ruke (pritom mu se donji dio kaputa zvonoliko rairi oko nogu) i briljivo pomakne u stranu jednu viseu stropnu plou.
Iznad nje je tamni prostor koji se ne bi ba mogao nazvati spremitem, premda nekoliko cijevi i ica ipak prolazi kroza nj. Tu gore nema praine, barem ne u neposrednoj blizini, ni brabonjaka glodavaca - jednom mjeseno poslui se D-Con Mouse-Prufeom81. Naravno, ne eli uprljati odjeu dok odlazi i dolazi, ali to nije vano. Vano je cijeniti svoj posao i svoje podruje rada. To je nauio u vojsci, dok je sluio vojsku u praumi, i katkad pomisli da je to druga najvanija stvar koju je nauio u ivotu. A najvanija stvar je da jedino pokora moe zamijeniti ispovijed, i da jedino pokora oblikuje identitet. To je lekcija koju je poeo uiti 1960., s etrnaest godina, posljednje godine koju je mogao ui u ispovjedaonicu i rei: "Blagoslovi me oe jer sam zgrijeio" i onda sve ispriati.
Pokora je njemu vana.
Blaslovio, misli on tamo u memljivoj tami spremita. Boblaslovio tebe, boblaslovio mene, boblaslovio sve nas.
Iznad tog uskog prostora (sablastan povjetarac beskrajno hue kroza nj i donosi miris praine i brektanje dizala) nalazi se dno petog kata, i tu se nalaze tajna vrata u obliku kvadrata stranice sedamdesetak centimetara. Bili ih je sam ugradio; vian je alatu, jedna od stvari koje Sharon cijeni kod njega.
Podigne i prebaci poklopac tajnih vrata, pusti mutnu svjetlost odozgo, a onda dohvati aktovku za ruku. Kad je gurnuo glavu u prostor izmeu katova, voda zduno jurne niz debelu kanalizacijsku cijev sedam ili deset metara od njegova sadanjeg poloaja. Za sat vremena, kad ljudi u zgradi krenu na pauzu, taj e zvuk biti stalan i ritmian poput valova koji se izlijevaju na plau. Bili jedva da zamjeuje to ili bilo koji drugi meukatni zvuk; naviknuo se na njih.
Penje se briljivo na vrh Ijestava, a onda se odrazi u svoj ured na petom katu, ostavivi Billa dolje na etvrtom. Ovdje gore on je ponovno Willie, ba kao to je bio u srednjoj koli. Kao to je bio u Vijetnamu, gdje su ga katkad zvali Willie bejzbol.
Ovaj gornji ured izgleda kao okorjela radionica, s namotima ice, motorima i ventilima uredno poslaganima na metalnim policama te s neim to izgleda kao nekakav filter, a to ui u kutu njegova radnog stola. No to zaista i jest ured: tu su pisai stroj, diktafon, koara
81 Poznata marka sredstva za deratizaciju.
s primljenim dokumentima i onima pripremljenima za slanje (takoer paravan, koji on povremeno rotira onako kako farmeri rotiraju usjeve) i arhivski ormarii. Mnotvo arhivskih ormaria.
Na jednom se zidu nalazi slika Normana Rockvvella s motivom obitelji koja se moli za veerom na Dan zahvalnosti. Iza stola je uokvirena fotografija snimljena kod fotografa na kojoj je Willie u svojoj porunikoj uniformi (snimljena u Sajgonu malo prije no to je zasluio svoju Srebrnu zvijezdu za junatvo na mjestu helikopterskog udesa kod Dong Haa), a pokraj nje je uveana kopija pohvalnice koju je dobio kad je otputen iz vojske, takoer uokvirena; ime na otpusnici je ono Williama Shearmana, i na njoj su primjereno spomenuta sva njegova odlija. Spasio je Sullivanu ivot na stazi kod one selendre. Tako pie u slubenoj popratnoj pohvali uz Srebrnu zvijezdu, tako su rekli oni koji su preivjeli Dong Ha, a to je jo vanije od toga, i Sullivan je tako rekao. Bilo je to prvo to je rekao kad su zajedno zavrili u San Franciscu u bolnici poznatoj pod nazivom Picina palaa: Spasio si mi ivot, ovjee. Willie je sjedio na Sulliva-novu krevetu, Willie jedne ruke jo u zavojima i s masti protiv opeklina oko oiju, ali zapravo dobro, aha, nita mu nije, no Sullivan je gadno nastradao. To je bilo onog dana kad ih je snimio fotoreporter AP-ja, fotografiju koja je objavljena u svim novinama u zemlji... ukljuujui i harviki Dnevnik.
Uhvatio me za ruku, misli Willie dok stoji u svom uredu na petom katu; Bili Shearman je kat nie. Iznad onog portreta iz fotografskog studija i otpusnice nalazi se plakat iz ezdesetih godina. Na njemu, neuokvirenom i pomalo poutjelom na rubovima, prikazan je znak mira. Ispod njega, u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, stoji ovaj duhoviti redak: TRAG VELIKE AMERIKE KUKAVICE.
Uhvatio me za ruku, ponovno pomisli on. Da, Sullivan je to uinio i Willieju je malo nedostajalo da skoi na noge i pobjegne natrag kroz odjel, vritei. Bio je uvjeren da e Sullivan rei: Znam to ste uinili, ti i tvoji prijatelji Doolin i O'Meara. Zar si mislio da mi ona nee rei?
No Sullivan nije rekao nita takvo. Umjesto toga je rekao Spasio si mi ivot, ovjee, iz mog si rodnog mjesta, spasio si mi ivot. Jebi ga, kolika je bila vjerojatnost? A tako smo se bojali deki iz Sv. Gabrijela. Kad je to rekao, Willie je bio siguran da Sullivan nema pojma o tome to su Doolin, O'Meara i on uinili Carol Gerber. No nije mu
odlanulo kad je shvatio daje na sigurnom. Nimalo. A kad se nasmijeio i stisnuo Sullivanovu ruku, pomislio je: S pravom ste se bojali, Sully. Spravom.
Willie poloi Billovu aktovku na stol, pa legne na trbuh. Gurne glavu i ruke u vjetrovitu tamu izmeu katova koja smrdi po ulju pa vrati stropnu plou ureda na etvrtom katu na mjesto. Ured je vrsto zakljuan, no ionako ne oekuje nikoga (nikad ne oekuje; Western States Land Anah/sts nikad nisu imale nijednog klijenta), ali je bolje biti siguran. Oprez je majka mudrosti.
Nakon to je doveo u red svoj ured na etvrtom katu, Willie spusti poklopac tajnih vrata u ovom uredu. Ovdje su vrata skrivena malim tepihom koji je zalijepljen za drvo Superglueom, tako da se mogu podizati i sputati a da ne lupkaju niti se miu lijevo-desno.
Osovi se na noge, obrie ruke od praine, pa se okrene prema aktovci i otvori je. Izvadi onu kuglu staniola i stavi je na diktafon na radnom stolu.
"Nije loe", kae on i ponovno pomisli kako Sharon moe biti prava duica kad to eli... a esto eli. Ponovno zatvori aktovku pa se pone razodijevati, paljivo i sustavno, u koracima suprotnima od onih u pola sedam, kao da vrti film unatrag. Skine sve sa sebe, i gaice i crne dokoljenke. Gol, paljivo objesi kaput, sako i koulju u ormar gdje visi jo samo jedan odjevni predmet - teka crvena jakna, no ne dovoljno debela da bi ju se nazvalo parka. Ispod nje se nalazi neto slino kutiji, malo prekrupnoj da biju se nazvalo aktovka. Willie pokraj nje odloi svoju aktovku od Marka Crossa, pa stavi hlae u kalup za hlae, ne tedei truda oko buga. Kravata bude objeena na preku privrenu s unutarnje strane vrata, gdje visi sama poput dugakog plavog jezika.
Otapka bos i gol do jedne od hrpa arhivskih ormaria. Na vrhu se nalazi pepeljara s izboenim motivom orla raspiganog izraza i rijeima UMREM LI U BORBENOJ ZONI. U pepeljari se nalazi lani s nekoliko metalnih vojnih identifikacijskih ploica. Willie prebaci lani preko glave, pa izvue donju ladicu arhivskog ormaria. U njoj se nalazi donje rublje. Uredno sloene na vrhu su kaki bokseri-ce. On ih navue na sebe. Zatim su na red dole bijele sportske arape, pa bijela pamuna majica kratkih rukava - s okruglim izrezom oko vrata, ne s naramenicama. Obrisi njegovih metalnih ploica mogu se razaznati ispod nje, ba kao i njegovi bicepsi i kvadricepsi.
Nisu tako izraeni kao to su bili u A Shauu i Dong Hau, ali nisu ni loi za ovjeka koji se pribliava etrdesetoj.
Prije no to zavri s odijevanjem, vrijeme je za pokoru.
Ode do druge hrpe arhivskih ormaria i izvue drugu ladicu. Brzo prelista uvezane sveske koji su se tamo nalazili, proe one s kraja 1982. godine, pa prelista ovogodinje; sijeanj-travanj, svibanj-lipanj, srpanj, kolovoz (ljeti je uvijek osjeao veu potrebu da pie), rujan-listopad, i naposljetku sadanji svezak: studeni-prosinac. Sjedne za stol, otvori svezak i brzo prelista stranice gusto pisanog teksta. Postoje male varijacije u pisanju, ali je bit uvijek ista: Od srca mije ao.
Jutros pie samo desetak minuta. Njegovo pero vrijedno grebe, drei se osnovnog problema: Od srca mi je ao. Prema njegovoj procjeni, napisao je to vie od dva milijuna puta... a tek poinje. Ispovijed bi bila bra, ali je on pripravan poi duom zaobilaznicom.
Zavri pisati - ne, on nikad ne zavri pisati, ali zavrava za danas - i vraa tekui svezak izmeu ispisanih i onih koje tek treba ispuniti. Potom se vrati do hrpe arhivskih ormaria koji mu slue kao komoda. Kad je otvorio ladicu iznad svojih arapa i goljenica, pone pjevuiti u bradu; ne "uje li to ja ujem", nego Doorse, onu o tome kako dan unitava no, kako no dijeli dan.
Navue jednobojnu plavu platnenu koulju, a potom vojnike hlae. Gurne srednju ladicu natrag pa otvori gornju. U njoj se nalazi spomenar i par izama. Izvadi spomenar i na trenutak se zagleda u njegove crvene kone korice. Rije SPOMENAR otisnuta je na prednjem dijelu korica zlatnim slovima koja se Ijute. To je jeftina stvarca, ta biljenica. Mogao bi si on priutiti neto bolje, ali nema uvijek pravo na ono to si moe priutiti.
Ljeti vie puta napie ao mije, ali sjeanje ljeti kao da sniva. Ono se budi zimi, negdje oko Boia. Onda dobije elju pogledati u tu biljenicu, punu novinskih isjeaka i fotografija na kojima svi izgledaju nemogue mlado.
Danas vraa spomenar u ladicu neotvoren i vadi izme. Ulatene su do visokog sjaja i izgledaju kao da bi mogle potrajati do sudnjeg dana. Moda i dulje. Nisu to standardne vojnike izme - to su padobranske izme, kakve nose oni iz 110. zrano-desantne. Ali to je u redu. On se ne pokuava obui kao vojnik. Da se eli obui kao vojnik, to bi i uinio.
Svejedno, nema razloga da izgleda neuredno kao to nema ni razloga dopustiti da se praina nakupi u prolazu izmeu njegova dva ureda, i on pazi na to kako se odijeva. Naravno, nee zataknuti hlae u izme - kree na Petu aveniju u prosincu a ne u Mekong u kolovozu, zmije i kukci nee biti problem - ali namjerava izgledati vojniki uredno. Uredan izgled vaan mu je koliko i Billu, moda i vaniji. Potovanje prema svom poslu i podruju rada poinje od potovanja samog sebe.
Posljednje dvije stvari nalaze se straga u gornjoj ladici njegove hrpe ormaria: tuba minke i boica gela za kosu. On istisne malo minke na dlan lijeve ruke, pa je pone nanositi, od ela prema zatiljku. Kretnje su mu bezbrino hitre od dugog iskustva i on si podari umjereno preplanuli ten. Kad je to obavio, utrlja malo gela u kosu pa je ponovno poelja; rijei se razdjeljka i zaelja je ravno prema natrag od ela. To je posljednji detalj, najmanji, ali moda i najefektniji. Nema ni traga ovjeka koji iz predgraa svakog jutra putuje na posao u grad a koji je prije sat vremena izaao iz kolodvora Grand Central; ovjek u zrcalu postavljenom s unutarnje strane vrata maloga spremita izgleda kao otpisani plaenik. Ima nekog nijemog, napola ponienog ponosa u tom preplanulom licu, neto u to ljudi nee predugo zagledati, jer ih to zaboli. Willie zna da je tome tako; on je to vidio. Ne pita zato bi to trebalo biti tako. Pobrinuo se da mu ivot uglavnom prolazi bez pitanja i tako mu se svia.
"Jako dobro", kae on, zatvarajui vrata spremita. "Dobro izgleda, kompa."
On se vrati do ormara da uzme onu crvenu jaknu, koja se moe nositi na obje strane, i onaj katuljasti koveg. Zasad prebaci jaknu preko naslona uredskog stolca a koveg stavi na stol. Otvori bravice i njihajem podigne poklopac na njegovim vrstim arkama; ovaj sad pomalo slii koveiima kakvi ulinim prodavaima slue da izloe svoje lane satove i sumnjive zlatne lanie. U Williejevu se nalazi samo nekoliko stvarica, a jedna od njih je razlomljena u dva dijela kako bi stala u nj. Unutra je i natpis. Tu je i par rukavica, onakve kakve se nose po hladnom vremenu, te trea rukavica koju je nosio kad je bilo toplo. On izvadi par rukavica (danas e mu biti potrebne, u to nema sumnje), a onda i onaj natpis na njegovu vrstom uetu. Ue je provueno kroz rupe u kartonu s obje strane i zavoreno, kako bi Willie mogao objesiti natpis oko vrata. Ponovno zaklopi koveg, ne gubei vrijeme na zakljuavanje bravica, i poloi natpis
na vrh - stol je tako zatrpan papirima, to je jedina slobodna povrina na kojoj moe raditi.
Pjevuei (u lovu za uicima, u potrazi za blagom82), on otvori iroku ladicu iznad otvora za koljena, naslijepo opipa pokraj olovaka i Chap Sticksa83, spojnica i notesa, i naposljetku nae svoju klameri-cu. Onda odmota ono klupko staniol-vrpce i oprezno ga ovije oko pravokutnika svog natpisa. Otuca viak i vrsto zaklama sjajne vrpce. Podigne ga na trenutak, najprije ocjenjujui dojam, a onda divei se.
"Savreno!" kae on.
Telefon zazvoni i on se ukoi. Okrene se i pogleda u nj oima koje su naglo postale jako male, hladne i potpuno budne. Telefon zazvoni jedanput. Dvaput. Triput. etvrti se put ukljui sekretarica, koja odgovori njegovim glasom - odnosno njegovom inaicom koja ide uz ovaj ured.
"Dobar dan, dobili ste Midtovvn Heating and Cooling", kae Wil-lie Shearman. "Nitko vam se ne moe javiti, pa ostavite poruku nakon zvunog signala."
Biiip.
On osluhne napeto, stojei iznad netom ukraenog natpisa, ruku stisnutih u ake.
"Bok, ovdje Ed, iz Nynexovih utih stranica", kae glas sa sekretarice, i Willie ispusti dah za koji nije znao da gaje zadrao. ake mu se ponu oputati. "Molim vas neka me predstavnik vae tvrtke nazove na broj 1-800-555-1000 radi informacije o tome kako moete poveati svoj oglasni prostor u obje verzije utih stranica, a istodobno utedjeti hrpu novca na godinjem raunu. Ugodne blagdane svima! Hvala."
Klik.
Willie jo trenutak ostane zagledan u telefonsku sekretaricu, gotovo kao da oekuje da e ponovno progovoriti - zaprijetiti mu, moda ga i optuiti za sve zloine za koje on sam sebe optuuje - ali se nita ne dogodi.
"Spreman za pokret", promrmlja on vraajui ureeni natpis u onaj koveg. Ovaj put kad gaje zatvorio, on ga i zakljua. Na prednjoj
82 Referenca na stih iz pjesme Doorsa "Break on through to the other side", a koji glasi: We chased our pleasures here, dug our treasures there.
83 Vrsta balzama za usne u stiku.
se strani nalazi naljepnica, njezina poruka s obje strane podboena amerikim zastavicama. Na njoj pie SLUIO SAM S PONOSOM.
"Spreman za pokret, duo, nego to."
On odlazi iz ureda, zatvara vrata na ijem mutnom staklu velikim slovima pie MIDTOWN HEATING AND COOLING, i zakljua sve tri brave.
9:45
Kad je stigao do polovice hodnika, ugleda Ralpha Williamsona, jednog od bucmastih raunovoa iz Garovvicz Financial Planninga (svi raunovoe iz Garovvicza su bucmasti, sudei po onome to je Willie uspio vidjeti). U jednoj Ralphovoj ruiastoj ruci nalazi se klju lancem privezan za staru drvenu ploicu, i po tome Willie zakljuuje da gleda u raunovou kojemu se pripikilo. Klju na drvenoj ploici! Ako te klju na drvenoj ploici nee podsjetiti na radosti vjerske kole, jebote, na sve one opatice kojima iz brade stre dlake i na sva ona drvena ravnala kojima se dijele packe, onda nita nee, pomisli on. Znate to? Ralph Williamson vjerojatno voli daje taj klju na drvenoj ploici, ba kao to voli da sapun u obliku zeia ili cirkuskog klauna visi na uzici sa slavine za toplu vodu u tu-kabini u njegovoj kui. Pa to ako je tako? Ne osuuj da tebe ne bi osuivali, do vraga.
"Hej Ralphie, to ima?"
Ralph se okrene, ugleda Willieja, ozari se. "Hej bok, sretan Boi!"
Willie razvue usta u osmijeh ugledavi izraz u Ralphovim oima. Bucmasti dripac ga oboava, a zato i ne bi? Ralph pred sobom vidi ovjeka tako skockanog, da to boli. Mora ti se to svidjeti, duo, mora ti se to svidjeti.
"I tebi, cobra." On prui ruku (sad u rukavicama da ne bi morao misliti na to je li odve bijela, u neskladu s licem), dlana okrenutog prema gore. "Daj dlan!"
Stidljivo se smijeei, Ralph to i uini.
"Daj dva!"
Ralph okrene svoju ruiastu, mesnatu ruku i dopusti Willieju da pljesne po njoj.
"Tako je dobro da moram ponoviti!" klikne Willie i ponovno pljesne po Ralphovu dlanu. "Ralphie, jesi obavio blagdansku kupnju?"
"Skoro", kae Ralph, smijeei se od uha do uha i zveckajui kljuem od zahoda. "Da, skoro. A ti, Willie?"
Willie mu namigne. "Ma zna kako je, brate; imam dvije-tri enske i dam da mi svaka kupi neki suveniri."
Ralphov zadivljeni smijeak znak je da Ralph zapravo i ne zna kako je to, ali da bi rado znao. "Dobio si poziv za popravak?"
"Posla za cijeli dan. Sad je udarna sezona."
"Za tebe kao da je uvijek sezona. Posla kao u prii. Jedva da si ikad u uredu."
"Ralphie, zato nam je Bog dao telefonske sekretarice. Idi sad ili e suiti vlanu mrlju na svojim najboljim hlaama od gabardena."
Smijui se (i pomalo rumenei) Ralph krene prema mukom zahodu.
Willie ode do dizala, nosei svoj koveg u ruci i provjeravajui jesu li mu naoale jo u depu jakne zajedno s onim drugim predmetom. Jesu. I omotnica je u njemu, nabrekla i ukava od novanica od dvadeset dolara. Njih petnaest. Vrijeme je za posjeti redarstvenika Wheelocka; Willie ga je oekivao juer. Moda e se pojaviti tek sutra, ali Willie se kladi na danas... premda mu se to ne svia. On zna da to tako ide, mora podmazivati kotaie eli li da ti se kola kotrljaju, ali svejedno je ogoren. Dugo ve razmilja o tome kako bi mu godilo kad bi Jasperu Wheelocku smjestio metak u elo. To se katkad dogaalo u praumi. Onako kako se moralo dogoditi. Primjerice ono s Malenfantom. Taj luak, sa svojim pritevima i kartama.
O da, u praumi je bilo drukije. U praumi se kadto moralo uiniti jedno zlo da bi se sprijeilo jo vee zlo. Takvo ponaanje kao prvo pokazuje da si na pogrenom mjestu, bez sumnje, ali kad se na-e u govnima, mora plivati. On i njegovi ljudi iz postrojbe Bravo bili su s dekima iz postrojbe Delta samo nekoliko dana, pa Willie nije imao previe iskustva s Malenfantom, ali njegov kretavi, iritirajui glas teko je zaboraviti, a pamti i neto to bi Malenfant uzviknuo za vrijeme svojih beskrajnih partija hereva kad bi netko pokuao povui ve baenu kartu: Nema teorije, seratoru! Baeno, odigrano!
Dizalo se nije zaustavilo na etvrtom katu, ali pomisao da bi se to moglo dogoditi vie ga ne ini nervoznim. Puno je puta silazio dizalom u prizemlje s ljudima koji rade na istom katu kao i Bili Shear-man - ukljuujui i onog ovca iz osiguravajueg drutva Consolidated Insurance koji izgleda kao suna godina - a da ga oni nisu prepoznali. Trebali bi, on zna da bi trebali, ali ga ne prepoznaju. Nekad je mislio daje to zbog druge odjee ili minke, onda je zakljuio daje to zbog kose, ali u dui zna da se to ne da objasniti nijednom od tih stvari. Ni njihovim odrvenjelim srcima ni neosjetljivou na svijet u kojem ive. To to on ini nije tako radikalno - maskirne hlae, teke izme, i malo smee minke nije preruavanje. To ni u kojem sluaju nije maska. Ne zna tono kako to objasniti, pa uglavnom ne razbija glavu time. Tu je tehniku, zajedno s mnogima drugima, nauio u Vijetnamu.
Onaj mladi crnac jo stoji ispred vrata ulaznog predvorja (sad je navukao kapuljau svoje prljave stare majice) i zatrese svojom zgnjeenom papirnatom aom prema Willieju. Primjeuje da se frajer koji u jednoj ruci nosi kutiju s alatom smijei, pa se i njegov smijeak rairi.
"Ima sitnog?" upita on g. Majstora. "Moe, stari?"
"Bjei mi s oiju, Ijenugo jedna, eto to kaem", kae mu Willie, jo nasmijeen. Mladi ustukne korak, zagledan u Willieja razroga-enim, zgranutim oima. Prije no to je uspio smisliti to bi rekao, g. Majstor odmakao je niz ulicu i gotovo se izgubio u mnotvu kupaca, dok mu se njegov veliki, etvrtasti koveg klati u ruci s rukavicom.
10:00
Ue u hotel Whitmore, prijee preko predvorja i pokretnim stubama ode na polukat gdje se nalaze toaleti. To je jedini dio dana koji ga ini nervoznim a da ne moe rei zato; ta dosad se nikad nita nije dogodilo prije, za vrijeme ili poslije nekog od njegovih svraanja u toalet (rotira izmeu otprilike dvadesetak toaleta u sreditu grada). No svejedno je nekako uvjeren da ukoliko stvari ipak krenu po zlu, to e se dogoditi u hotelskom sernjaku. Jer to to se sljedee do-
gaa nije preobrazba iz Billa Shearmana u Willieja Shearmana; Bili i Willie su braa, moda i blizanci, i promjenu iz jednog u drugog doivljava kao neto neduno i potpuno normalno. No zavrnu preobrazbu njegova radnog dana - iz Willieja Shearmana u Slijepog Wil-lieja Garfielda - nikad ne doivljava takvom. Ta posljednja promjena uvijek mu se ini smutljiva, potajina, gotovo vukodlaka. Dok to ne obavi i ne nae se ponovno na ulici, lupkajui svojim bijelim tapom ispred sebe, osjea se kako se jamano osjea zmija nakon to odbaci stari svlak, a novi jo nije urastao i ovrsnuo.
Osvrne se: muki je WC prazan osim para nogu ispod vrata drugog pregratka u dugom nizu pregradaka - jamano ih je ukupno dvanaest. Netko se tiho nakalje. Zaute novine. Zauje se ffftt zvuka pristojnog prdca zaposlenika iz poslovnog sredita grada.
Willie odlazi do posljednjeg pregratka u nizu. Odloi koveg, navue zasun navrata i skine crvenu jaknu. Pritom je izvrne, unutarnju stranu na van. Druga je strana maslinastozelena. Jednim se pokretom prometnula u jaknu starog vojnika. Sharon, prava genijalka snalaljivosti, kupila je tu stranu njegove jakne u vojnikom duanu i potrgala podstavu crvene jakne kako bi mogla uiti zelenu. No prije ivanja naila je na nju oznaku za in porunika, plus crne vrpce tkanine na mjestima gdje bi stajale ploice s imenom i nazivom jedinice. Potom je taj odjevni predmet oprala tridesetak puta. Naravno, oznaka ina i jedinice vie nije bilo, ali mjesta na kojima su stajale jasno se vide - na rukavima i lijevoj strani grudnog koa materijal je zeleniji, svjeijih uzoraka, to svakom ratnom veteranu mora odmah upasti u oko.
Willie objesi jaknu na vjealicu, spusti hlae, pa podigne koveg i namjesti ga na bedra. Otvori ga, izvadi rastavljeni tap i brzo zaarafi njegova dva dijela. Drei ga nisko pri dnu, prui ruku iz svog sjede-eg poloaja i zakvai drak preko vrha jakne. Onda otvori koveg, potegne malo papira s role kako bi kreirao primjereni zvuni efekt u stilu "s poslom smo zavrili" (vjerojatno nepotrebno, ali je oprez majka mudrosti) i pusti vodu.
Prije no to je iskoraio iz pregratka, izvadi naoale iz depa na jakni koji sadri i onu isplatnu omotnicu. Naoale ine obru oko njegove glave; retro naoale koje on povezuje sa svjetiljkama Lava84 i filmovima o bajkerima-odmetnicima s Peterom Fondom u glavnoj ulozi. No dobre su za posao, djelomice jer na neki nain ljudima po-
1 Svjetiljke punjene tekuinom, u obliku rakete ili stoca.
ruuju da je posrijedi ratni veteran, a djelomice zato to nitko ne moe zavirivati u njegove oi, ni sa strane.
Willie Shearman ostaje u WC-u u mezaninu hotela Whitmore ba kao to Bili Shearman ostaje u uredu Western States Land Ana-lystsa na etvrtom katu. ovjek koji izlazi - ovjek odjeven u staru vojniku jaknu, s naoalama na licu, i koji lagano ispred sebe lupka bijelim tapom -je Slijepi Willie, dio inventara Pete avenije jo od vremena Geralda Forda.
Dok prelazi preko malog predvorja u mezaninu prema stubama (slijepci bez pratnje nikad se ne slue pokretnim stepenicama), ugleda kako prema njemu hoda ena u crvenom sportskom kaputiu. Zbog jako metaliziranih lea izmeu njih ona izgleda poput neke egzotine ribe koja pliva u blatnjavoj vodi. Naravno, nije to samo zbog naoala; do dva sata popodne on e zaista biti slijep, ba kao to je vritao da je slijep kad su davne 1970. on, John Sullivan i Bog zna koliko njih bili evakuirani bolnikim helikopterima iz provincije Dong Ha. Ja sam slijep, derao se on i dok je podizao Sullivana sa staze, ali zapravo nije bio; kroz pulsirajuu postdetonacijsku bjelinu vidio je Sullivana kako se valja po tlu i pokuava sprijeiti da mu drob iscuri. Podigao je Sullivana i potrao s njim nespretno ga prig-njeivi preko ramena. Sullivan je bio krupniji od Willieja, kudikamo krupniji, i Willie nije imao pojma kako je mogao nositi toliki teret, ali je nekako uspio, sve do istine gdje su ih helikopteri tipa Huey poput Boje milosti uznijeli na nebo - boblaslovio vas Huii, boblaslovio, o boblaslovio sve vas. Dotrao je do istine i helikoptera dok su meci fijukali na sve strane, a dijelovi tijela proizvedeni u Americi leali na stazi gdje je eksplodirala nagazna mina ili mina iznenaenja ili neki drugi kurac.
Ja sam slijep, vritao je nosei Sullivana, osjeajui kako mu Sulli-vanova krv natapa uniformu, a i Sullivan je vritao. Da je Sullivan prestao vritati, bi li ga Willie skotrljao s ramena i nastavio trati sam, pokuavajui umaknuti zasjedi? Vjerojatno ne bi. Jer je tad ve znao tko je Sullivan, znao tono tko je on, on je Sully iz najdraeg im rodnog grada, Sully koji je izlazio s Carol Gerber iz najdraeg im rodnog grada.
Ja sam slijep, ja sam slijep, ja sam slijep! Tako je vritao Willie Shearman dok je cukao Sullivana, i premda je istina daje svijet uglavnom bio eksplozivno bijel, jo se sjea da je vidio kako se lie trzalo od metaka koji su uz mukli udar pogaali debla; sjea se kako je vidio jednog od vojnika koji su ranije tog dana bili u selendri kako se vrsto
dri za vrat. Sjea se da je vidio kako krv u bujici lipti kroz prste tog ovjeka i natapa mu uniformu. Jedan od pripadnika postrojbe Delta 2/2 - zvao se Pagano - zgrabio je tog tipa oko struka i odgurao ga pokraj posrueg Willieja Shearmana, koji zaista nije mogao puno vidjeti jer je vritao Ja sam slijep ja sam slijep ja sam slijep i osjeao miris Sullivanove krvi, njezin vonj. A u helikopteru se ona bjelina pojaala. Lice mu je bilo oprljeno, kosa osmuena, koa na glavi opee-na, a svijet je bio bijel. Bio je spren i iz njega se puilo, jo jedan bjegunac iz pakla. Bio je uvjeren da vie nikad nee progledati, i to mu je dolo kao nekakvo olakanje. Ali naravno, vid mu se vratio.
S vremenom, vratio mu se vid.
Ona ena u crvenom kaputiu stigne do njega. "Treba li vam pomo, gospodine?" pita.
"Ne, gospoo", kae Slijepi Willie. Neumorno pokretan tap prestane lupkati po podu i ispita prazninu. Klati se lijevo-desno, ocrtava stranice stubita. Slijepi Willie kima glavom, a onda oprezno ali samouvjereno kree naprijed sve dok rukom u kojoj dri svoj poveliki koveg ne dotakne rukohvat. Prebaci koveg u ruku sa tapom kako bi se mogao uhvatiti za rukohvat, pa se okrene prema onoj eni. Pazi da joj se ne nasmijei u oi, nego malo ulijevo. "Ne, hvala vam - sve je u redu. estit Boi."
Pone silaziti lupkajui pritom tapom ispred sebe, i usprkos tapu lako nosei veliki koveg -- lagan je, gotovo prazan. Kasnije, naravno, bit e to druga pjesma.
10:15
Peta avenija ureena je za blagdane - sjaj i bljetavilo koje on jedva vidi. Uline svjetiljke nose vijence boikovine. Velike robne kue prometnule su se u kriave boine poklone, zajedno s divovskim crvenim manama. Vijenac promjera najmanje trinaest metara krasi ozbiljno be proelje robne kue Brooks Brothers. Posvuda trepere svjetla. U izlogu robne kue Saks, visokomodna lutka (bahatog odjebi izraza, gotovo bez sisa i bokova) zajahala je motocikl Harlev-Davidson. Ima na sebi eir Djeda Boinjaka, motociklis-tiku jaknu obrubljenu krznom, izme do bedara i nita vie. S moto-ciklova guvernala vise srebrna zvona. Negdje u blizini ulini pjevai
pjevaju "Tiha no", ne ba omiljeni napjev Slijepog Willieja, ali osjetno bolji od "uje li to ja ujem".
Zaustavi se tamo gdje se uvijek zaustavlja, ispred crkve Sv. Pat-ricka, prekoputa Saksa, doputajui da bujica kutijama krcatih kupaca prostruji ispred njega. Njegovi su pokreti sad jednostavni i dostojanstveni. Njegova nelagoda iz mukog WC-a - onaj osjeaj nespretne golotinje koju e uskoro izloiti pogledima - minula je. Nikad se ne osjea veim katolikom nego kad stigne na ovo mjesto. Ta ipak je on bio polaznik kole Sv. Gabrijela; nosio kri, odijevao misnu koulju i bio ministrant, kleao u ispovjedaonici, petkom jeo omraeni bakalar. U mnogo emu on je jo uenik Sv. Gabrijela, to je zajedniko svim njegovim trima inaicama, taj je dio premostio godine i prevalio dug put, kako se nekad govorilo. Samo to se danas vie ne ispovijeda nego vri pokoru, a i vie nije uvjeren da postoji raj. Danas se moe samo nadati.
On une, otvori bravice na kovegu i okrene ga tako da oni koji pristiu u centar grada mogu proitati naljepnicu na poklopcu. Zatim izvadi onu treu rukavicu, bejzbolsku rukavicu koju ima od ljeta 1960. Stavi rukavicu pokraj kovega. Otkrio je da nita ne slama srca kao slijepac s bejzbolskom rukavicom; boblaslovio Ameriku.
I kao posljednje, premda ne i najmanje vano, izvadi natpis s njegovim hrabrim obrubom staniolskih vrpci i provue glavu ispod uzice. Natpis poine na prednjici njegove vojnike jakne.
WILLIAM J. GARFIELD, BIVI AMERIKI VOJNIK PROAO OUANG TRI, THUA THIEN, TAM BOI, A SHAU
IZGUBIO VID U POKRAJINI DONG HA 1970. ZAHVALNA VLADA LIILA GA POVLASTICA 1973.
IZGUBIO DOM 1975.
STIDI SE PROSITI ALI KOLUJE SINA
MISLITE LIJEPO O MENI AKO MOETE
Podigne glavu tako da bijela svjetlost ovog hladnog dana kojeg samo to nije poelo snijeiti sklizne preko slijepih jabuica njegovih tamnih naoala. Sad poinje rad, i to tei no to bi itko ikad pomislio. Postoji odreeni nain stajanja, ne ba vojnika poza koja se zove paradno voljno, ili neto slino tome. Glava mora ostati us-
pravna, gledati u ljude i kroz njih, na tisue i desetke tisua ljudi koji zuje amo-tamo. Ruke u crnim rukavicama uvijek moraju visjeti niz bokove i nikad ne petljati oko natpisa, ili tkanine hlaa ili jedna oko druge. Mora isijavati osjeaj povrijeenog, ponienog ponosa. Ne smije ostavljati dojam srama ili postienosti, a ponajvie ne smije biti ni natruhe ludila. Nikad ne govori ukoliko mu se ne obrate, a i tad jedino ako mu se obrate blagonaklono. Ne odgovara ljudima koji ga Ijutito pitaju zato se ne zaposli ili to misli time da su ga liili povlastica. Ne prepire se s onima koji ga optuuju da se pretvara ili s prezirom govore o sinu koji doputa da ga otac koluje proeci na ulici. Sjea se da je to eljezno pravilo prekrio samo jednom, jednog sparnog ljetnog popodneva 1981. godine. "U koju ti kolu ide sin?" srdito ga je upitala neka ena. Ne zna kako je izgledala, tad su bila etiri sata i on je ve najmanje dva sata bio slijep kao imi, ali je osjetio kako se od nje na sve strane iri eksplozija gnjeva, poput stjeni-ca koje izlaze iz starog madraca. Na neki ga je nain podsjetila na Malenfanta s njegovim kretavim, "ne moe ga ne uti" glasom. "Reci mi u koju da mu poaljem pasje govno." "Ne morate se muiti", odgovorio je on okrenuvi se prema zvuku njezina glasa. "Ako elite nekome poslati pasje govno, poaljite ga LBJ-ju. Federal Express jamano dostavlja u pakao, s obzirom na to da dostavljaju svugdje drugdje."
"Bog te blagoslovio, ovjee", kae ovjek u kaputu od kamira, a glas mu zadrhti od iznenaujueg ganua. Samo to Slijepi Willie Garfield nije iznenaen. Nasluao se on toga, zakljui, i jo povrh. Iznenaujui broj njegovih muterija novac ubacuje oprezno i s potovanjem u depi njegove bejzbolske rukavice. No ovjek u kaputu od kamira ubacuje svoj prilog u otvoreni koveg, gdje mu je i mjesto. Pet dolara. Radni danje poeo.
10:45
Dosad nije loe. Paljivo odloi tap, klekne na koljeno i istrese sadraj bejzbolske rukavice u koveg. Potom rukom pomete kroz
novanice, iako ih jo sasvim dobro vidi. Pokupi ih - ukupno tu ima etiri ili pet stotina dolara, to ga sve navodi na zakljuak da se moe nadati dnevnom utrku od tri tisue dolara, nita senzacionalno za ovo doba godine, ali nimalo loe - a onda ih gumicom povee u smotuljak. Potom pritisne puce na unutarnjoj strani kovega i lano se dno naglo spusti na oprugama, istresavi tovar kovanica na pravo dno. On doda smotuljak novanica, ne pokuavajui sakriti to ini, ali i ne osjeajui grinju savjesti; svih ovih godina koliko se ovime bavi, nitko ga nikad nije pokuao opeljeiti. Bog pomogao glupanu koji bi to pokuao.
On pusti puce i lano se dno uz prasak vrati na mjesto. Willie ustane. Jedna ga ruka istog trenutka pritisne u slabine.
"Sretan Boi, Willie", kae vlasnik ruke. Slijepi Willie prepoznaje ga po mirisu kolonjske vode.
"Sretan Boi, redarstvenice Wheelock", odgovara Willie. Glava mu ostane podignuta u blago upitnom poloaju; ruke mu vise niz bokove; stopala u sjajno ulatenim izmama ostaju razdvojena u stavu koji nije dovoljno irok da bi bio paradno voljno, ali ni izbliza dovoljno skupljena da bi prola pod stav mirno. "Kako ste danas, gospodine?"
"Ko bubreg u loju, seronjo", kae Wheelock. "Zna ti mene, uvijek ko bubreg u loju."
Stie mukarac u kaputu koji raskopan visi iznad kriavo crvenog skijakog pulovera. Ima kratku kosu, crnu na tjemenu, sijedu sa strane. Lice mu ima mrk, isklesan izraz koji Slijepi Willie prepoznaje istog trenutka. Nosi dvije papirnate vreice - jednu iz Saksa, drugu iz Ballvja. Zaustavi se i proita natpis.
"Dong Ha?" upita iznebuha, ne kao ovjek koji izgovara ime nekog mjesta nego kao netko tko je prepoznao starog znanca na prometnoj ulici.
"Da, gospodine", kae Slijepi Willie.
"Tko ti je bio zapovjednik?"
"Kapetan Bob Brissum - pie se sa u, ne sa o - a iznad njega pukovnik Andrew Shelf, gospodine."
"uo sam za Shelf a", kae mukarac u raskopanom kaputu. Lice mu odjednom izgleda drukije. Dok je hodao prema ovjeku na uglu, izgledalo je kao da spada u Petu aveniju. Sad ne izgleda tako. "Ali ga nikad nisam upoznao."
"Potkraj mog roka nismo vidjeli puno viih asnika, gospodine."
"Ako ste se izvukli iz doline A Shau, ne udi me. Govorimo li o istoj stvari, vojnice?"
"Da, gospodine. U vrijeme Dong Haa preostalo je malo od zapovjednog lanca. Ja sam uglavnom vodio predstavu s jo jednim porunikom. Zvao se Dieffenbaker."
ovjek u crvenom skijakom puloveru polako kima glavom. "Ako sam dobro shvatio, vi ste momci bili tamo kad su se sruili oni helikopteri."
"Tako je, gospodine."
"to znai da ste bili tamo poslije, kad..."
Slijepi Willie ne pomae mu zavriti misao. No osjea miris Wheelockove kolonjske vode, jai no ikad, ovjek mu praktiki da-e u uho, zvui kao jebeljivi balavac na kraju veeri provedene sa zgodnim komadom. Wheelock nikad nije popuio njegovu varku, pa premda Slijepi Willie plaa za povlasticu da ga se ostavi na miru na ovom uglu, i to prilino izdano po tekuoj tarifi, on zna daje Whee-lock jednim svojim dijelom jo dovoljno policajac da se nada da e Willie zajebati stvar. Jednim svojim dijelom Wheelock aktivno navija za to. Ali Wheelocki ovoga svijeta nikad ne shvaaju da ono to izgleda lano nije uvijek lano. Katkad su problemi malo sloeniji no to se na prvi pogled ine. I to gaje Vijetnam nauio, davno, prije no to je to postalo politika dosjetka i taka za osrednje pisce filmskih scenarija.
"ezdeset deveta i sedamdeseta bile su teke godine", kae prosi-jedi ovjek. Govori sporo, teko. "Bio sam na koti Hamburger sa 3/187, tako da poznam A Shau i Tam Boi. Sjeate se Rute 922?"
"Ah, da gospodine, Put slave", kae Slijepi Willie. "Tamo sam izgubio dva prijatelja."
"Put slave", kae ovjek u raskopanom kaputu i iznenada izgleda star tisuu godina, a njegov kriavo crveni skijaki pulover sad djeluje prostaki, poput neega to su na mumiju u muzeju objesili klinci lakrdijai koji su uvjereni da time iskazuju smisao za humor. Pogled mu bludi preko stotinu obzora. A potom mu se vrati ovamo, u ovu ulicu u kojoj oblinji carillon svira napjev koji kae ujem cilik saonikih zvona, cin-cilin-cin-ci. Odloi vreice izmeu svojih skupih cipela i iz jednog unutarnjeg depa izvadi lisnicu od svinjske koe. Otvori je, prekopa po uredno sloenom svenju novanica.
"Garfielde, sin ti je dobar?" pita on. "Dobar je uenik?"
"Da, gospodine."
"Koliko mu je godina?"
"Petnaest, gospodine."
"Dravna kola?"
"Vjerska, gospodine."
"Izvrsno. A uz Boju pomo, nikad nee vidjeti usrani Put slave." ovjek u raskopanom kaputu vadi novanicu iz lisnice. Slijepi Wil-lie osjea i uje Wheelockov tihi soptaj i ne mora ni pogledati u novanicu da zna da je posrijedi stotka.
"Da, gospodine, tako je, uz Boju pomo."
ovjek u raskopanom kaputu dodirne Williejevu ruku novanicom, iznenadi se kad se ruka u rukavici povue, kao daje gola i kao da ju je dodirnulo neto vrue.
"Gospodine, ako vam nije teko, stavite je u moj koveg ili u bej-zbolsku rukavicu", kae Slijepi Willie.
ovjek u raskopanom kaputu zagleda se u nj trenutak, podignutih obrva, lagano namrten, a onda je ini se shvatio. Sagne se, stavi novanicu u drevni zamaeni tobolac rukavice na kojoj je plavom tintom sa strane bilo napisano GARFIELD, a onda zavue ruku u prednji dep i izvadi mali pregrt kovanica. Njih rasipa po licu starog Bena Franklina85 kako bi pritisnuo novanicu. Potom se uspravi. Oi su mu vlane i podlivene krvlju.
"Bi li ti pomoglo da ti dam svoju posjetnicu?" upita on Slijepog Willieja. "Mogu te povezati s nekoliko organizacija ratnih veterana."
"Zahvaljujem, gospodine, siguran sam da moete, ali moram odbiti."
"Pokuali ste kod veine njih?"
"Da, pokuao sam kod nekih, gospodine."
"Gdje si bio na oporavku?"
"U San Franciscu, gospodine." On zastane, pa doda: "U Picinoj palai, gospodine."
ovjek u kaputu se na ovo nasmije od srca, a kad mu se pritom naboralo lice, suze koje su mu rubile oi sjure mu se niz stavljene ob-
Lik Benjamina Franklina nalazi se na novanici od stotinu dolara.
rae. "Picina palaa!" klikne on. "Nisam to uo ima deset godina! Guska ispod svakog kreveta a gola medicinska sestra u svakom krevetu, ha? Gola osim ogrlice od kuglica koju bi ostavila na sebi."
"Da, gospodine, to bi bilo otprilike sve."
"Ili otprilike nita. Sretan Boi, vojnice." ovjek u kaputu salutira mu kvaicom jednog prsta.
"Sretan Boi i vama, gospodine."
ovjek u kaputu ponovno podigne svoje vreice i ode. Ne osvre se. Slijepi Willie ne bi vidio ni daje ovaj to uinio; vid mu se sad sveo na obrise i sjene.
"To je bilo predivno", promrmlja Wheelock. Wheelockov svjee udahnuti zrak koji pucka Willieju u aicu uha mrzak je Slijepom Wil-lieju - zapravo ogavan-ali mu on nee priutiti zadovoljstvo da pomakne glavu ni centimetar. "Starije guziar plakao. Kao to sam uvjeren da si vidio. Na jeziku si jak, Willie, to ti moram priznati."
Willie ne kae nita.
"I to mi je jaa vojna bolnica koju zovu Picina palaa, ha?" kae Wheelock. "Zvui kao mjesto za mene. Gdje si o njoj itao, u Soldier of Fortune?"
Sjena neke ene, taman obris u tamneem danu, saginje se nad otvoreni koveg i neto u nj ubacuje. Ruka u rukavici dodirne Wil-liejevu ruku u rukavici i nakratko je stisne. "Bog te blagoslovio, prijatelju", kae ona.
"Hvala vam, gospoo."
Sjena ode. Ali ne i oni mali zapui daha u uhu Slijepog Willieja.
"Ima neto za mene, kompa?" pita Wheelock.
Slijepi Willie mai se za dep na jakni. Izvadi na svjetlo dana onu omotnicu i prui je, nabadajui njome prohladan zrak. Bude mu istrgnuta iz prstiju im ju je Wheelock uspio presresti i epati.
"Olou!" U murjakovu se glasu sluti strah i bijes. "Koliko sam ti puta rekao, pokrij je dlanom, pokrij je dlanom!"
Slijepi Willie ne kae nita. Misli o bejzbolskoj rukavici, kako je izbrisao BOBBY GARFIELD - koliko se tintu moe obrisati s koe - a onda umjesto toga velikim slovima napisao ime Willieja Shearmana. Poslije, nakon Vijetnama i upravo kad je poeo svoju novu karijeru, izbrisao je to po drugi put i napisao samo jednu rije,
GARFIELD, velikim tampanim slovima. Mjesto na staroj rukavici Alvina Darka gdje je dolo do svih tih promjena izgleda oderano i oguljeno. Bude li mislio na rukavicu, usredotoi li se na to iskrzano mjesto i njegov sloj imena, vjerojatno e se moi suzdrati da ne uini neto glupo. Naravno, to Wheelock i eli, znatno vie no to eli svoj usrani mito: da Willie uini nekakvu glupost, da se oda.
"Koliko?" upita Wheelock istom.
"Tri stotine", kae Slijepi Willie. "Tri stotine dolara, redarstvenice Wheelock."
To bude pozdravljeno kraom zamiljenom utnjom, ali se Whee-lock odmakne korak od Slijepog Willieja i oni se daci u njegovu duhu malo raspre. Slijepi Willie je zahvalan na malim radostima.
"To je u redu", naposljetku e Wheelock. "Ovaj put. Ali dolazi nova godina, stari moj, i tvoj prijatelj Jasper Policijski trumf ima komad zemljita u unutranjosti drave New York na kojem bi rado podigao malu vikendicu. Kapira? Cijena pokerakog uloga e porasti."
Slijepi Willie ne kae nita, ali sad slua jako, jako paljivo. Kad bi to bilo sve, bilo bi dobro. Ali Wheelockov glas daje naslutiti da to nije sve.
"Zapravo, vikendica nije ono najvanije", nastavlja Wheelock. "Najvanije je to da mije potrebno malo izdanije obeteenje za to to se moram baktati sa gadijom poput tebe." U glas mu se uvlai iskren gnjev. "Kako to moe raditi svaki dan - ak i za Boi - ovjee, ne znam. Ljudi koji prose, to je jedno, ali tipovi poput tebe... slijep si koliko i ja."
O, ti vidi osjetno slabije od mene, pomisli Slijepi Willie, ali i dalje zadrava mir.
"A i dobro ti ide, je li? Vjerojatno ne tako dobro kao onim Hvaljen budi Gospod posrancima na telki, ali sigurno ubode... koliko? Ciglu dnevno, u ovo doba godine? Dvije?"
Puno vie, ali njegova pogrena procjena glazba je za ui Slijepog Willieja Garfielda. To znai da ga njegov tihi kompanjon ne promatra predobro ili preesto... barem ne jo. Ali mu se ne svia gnjev u Wheelockovu glasu. Bijes je kao doker u kartama.
"Slijep si koliko i ja", ponovi Wheelock. To ga, ini se, najvie jedi. "Kompa, zna to? Trebao bih te slijediti neke veeri kad zavri s poslom. Da vidim to radi." On posuti. "U koga se pretvara."
Nakratko Slijepi Willie prestaje disati... a onda ponovno prodie. "To vam ne bi bilo pametno, redarstvenice Wheelock", kae on.
"Ne bi, ha? A zato ne, Willie? Zato ne? Brine se za moje dobro, je li? Boji se da bih mogao ubiti bitangu koja nosi zlatna jaja? Hej, to to dobijem od tebe tijekom godine nije puno kad se odvagne naspram pohvalnice ili unapreenja." Posuti. Kad je ponovno prozborio, u glasu ima neeg sanjarskog zbog ega se Willie osobito usplahiri. "Mogao bih doi na stranice Posta. POLICAJAC--HEROJ RASKRINKAO BEUTNOG VARALICU NA PETOJ AVENIJI."
Isuse, pomisli Willie. Isusa mu, ta on misli ozbiljno.
"Na rukavici ti pie Garfield, ali bih se kladio da se ne zove Gar-field. Ruku bih dao u vatru."
"Tu biste okladu izgubili."
"To ti kae... ali ta rukavica izgleda kao da joj je sa strane bilo napisano vie od jednog imena."
"Ukradena mi je kad sam bio mali." Govori li previe? Teko je rei. Wheelock ga je uspio zaskoiti, prokletnik. Najprije je zazvonio telefon dok je bio u uredu - dobri stari Ed iz Nynexa - a sad ovo. "Djeak koji mi ju je ukrao napisao je svoje ime na njoj dok je bila kod njega. Kad mije vraena, izbrisao sam njegovo ime i ponovno napisao svoje."
"I ila je u Vijetnam s tobom?"
"Da." To je istina. Da je Sullivan vidio tu pohabanu bejzbolsku rukavicu Alvina Darka, bi lije prepoznao kao rukavicu svoga nekadanjeg prijatelja Bobbvja? Malo vjerojatno, ali tko zna? Sullivan je nije vidio, barem ne u praumi, to je to pitanje inilo izlinim. No redarstvenik Jasper Wheelock postavlja svakojaka pitanja, a nijedno nije izlino.
"Bila s tobom u dolini Achoo86, je li?"
Na engleskom "apiha". eli rei A Shau.
Slijepi Willie ne odgovara. Wheelock ga sad pokuava namamiti, a nema mjesta kamo bi ga Wheelock mogao odvesti, a gdje bi Willie Garfield poelio otii.
"Bila s tobom u Tombovu87?"
Willie ne kae nita.
"ovjee, a ja sam mislio da je to enska koja se voli penjati po drveu."
Willie i dalje nita ne govori.
"Post", kae Wheelock i Willie maglovito vidi kako je guziar podigao lagano rairene ruke, kao da uokviruje sliku. "POLICAJAC--HEROJ." Moda se samo zafrkava... ali Willie nije siguran.
"Bili bi u Postu, to da, ali ne bi bilo pohvalnice", kae Slijepi Wil-lie. "A ne bi bilo ni promaknua. Zapravo, nali biste se na ulici, redarstvenice Wheelock, u potrazi za poslom. No ne biste se trebali truditi i slati molbe zatitarskim tvrtkama - ovjeku koji prima mito ne moe se povjeriti uvanje tue imovine."
Sad je red na Wheelocku da prestane disati. Kad je ponovno pro-disao, oni daci u uhu Slijepog Willieja postali su vihor; policajeva pomiua usta gotovo su mu na uhu. "Kako to misli?" apne on. Ruka se spusti na rukav vojne jakne Slijepog Willieja. "Lijepo mi reci kog boga eli time rei?"
Ali Slijepi Willie nastavi utjeti, ruku sputenih niz bokove, malo podignute glave, pomnjivo zagledan u tamu koja se nee razbistriti prije no to iezne dnevna svjetlost, a lice mu ima prazan izraz koji toliki prolaznici oitavaju kao upropateni ponos, ponienu ali na neki nain jo netaknutu hrabrost.
Pripazite se, redarstvenice Wheelock, razmilja on. Led ispod vas je sve tanji. Ja sam moda slijep, ali ste vi jamano gluhi ako ne ujete kako vam led puca ispod nogu.
Ruka na njegovu rukavu lagano ga drma. Wheelockovi se prsti zarivaju. "Ima prijatelja? To eli rei, kurvin sine? Zato svaki drugi put tako daleko prui omotnicu? Neki me tvoj prijatelj snima? Je li to posrijedi?"
Slijepi Willie i dalje nita rie govori; Jasperu, Policijskom Strum-fu, on sad ita bukvicu utnjom. Dopusti li im, ljudi poput redar-
87 eli rei Tam Boi. Tomboy je djevojica koja se voli druiti s djeacima.
stvenika Wheelocka uvijek e pomisliti najgore. Samo im mora dati dovoljno vremena.
"Prijatelju, ne zajebavaj se sa mnom", pakosno e Wheelock, ali mu se u glasu osjea fini prizvuk zabrinutosti, a ruka na rukavu jakne Slijepog Willieja poputa stisak. "Poevi od sijenja, povisu-jemo na etiri stotine dolara na mjesec, a pokua li me izigrati, pokazat u ti tko je pravi igra. Jesi li me razumio?"
Slijepi Willie ne kae nita. Oni daci zraka prestanu ga pogaati u uho i on zna da se Wheelock sprema krenuti. Ali, avaj, ne jo; oni se ogavni daci vrate.
"Gorjet e u paklu zbog ovoga to radi", kae mu Wheelock. Govori sa silnom, gotovo usrdnom iskrenou. "Kad ja uzmem tvoj prljavi novac, to je oprostiv grijeh - pitao sam sveenika pa sam siguran - ali je ovo tvoje smrtni grijeh. Otii e u pakao, pa da vidimo koliko e milodara tamo skupiti."
Slijepi Willie pomisli na jaknu kakve Willie i Bili Shearman znaju vidjeti na ulici. Na leima imaju zemljovid Vijetnama, najee i godine koje je vlasnik jakne tamo proveo, te sljedeu poruku: KAD UMREM OTII U RAVNO U RAJ JER SAM ODRADIO SVOJE U PAKLU. Mogao bi spomenuti tu misao redarstveniku Wheelocku, ali ne bi imalo smisla. utnja je bolja.
Wheelock ode i Williejeva misao - da mu je drago to odlazi - izmami mu rijedak smijeak na usta koji doe i proe poput zabludjele zrake sunca u oblani dan.
13:40
Triput je gumicom povezao novanice u svenjeve a sitni spustio na dno kovega (ne radi skrivanja nego radi skladitenja), jer sad bezmalo iskljuivo radi na dodir. Vie ne vidi novac, ne razlikuje dolarsku od stodolarske novanice, ali osjea da je dan jako uspjean. No ta mu spoznaja ne prua nikakav uitak. Nikad mu ga ne prua; Slijepi Willie ne ini ovo radi uitka, ali osjeaj postignua koji bi
moda osjetio nekog drugog dana potamnio je zbog njegova razgovora s redarstvenikom Wheelockom.
U petnaest minuta do dvanaest, mlada ena ugodnog glasa (Slijepom Willieju zvui kao Diana Ross) izae iz Saksa i da mu alicu vrue kave, kao to ini veinu dana u ovo doba godine. U petnaest minuta poslije dvanaest, jedna druga ena - ova ne tako mlada, a vjerojatno i bjelkinja - donese mu alicu vrue pilee juhe s rezancima. On zahvaljuje objema. Bjelkinja ga poljubi u obraz mekanim usnama i poeli mu najsretniji od svih Boia.
No dan ima i svoje nalije; skoro uvijek je tako. Oko jedan sat neki tinejder koji se sa svojom nevidljivom drubom kompia smije, sprda i poskakuje oko njega, progovori iz tame s lijeve strane Slijepog Willieja, kae mu daje rugoba, pa ga upita nosi li rukavice jer je opekao prste u pokuaju da ita s uarenog tednjaka. On i njegovi prijatelji odjure, tulei od smijeha na taj tos s bradom. Petnaestak minuta potom netko ga kresne nogom, premda je to moglo biti nenamjerno. No svaki put kad se sagne, koveg je na svome mjestu. Ovo je grad sljepara, ulinih razbojnika i kradljivaca, ali je koveg na mjestu, kao uvijek.
A cijelo to vrijeme razmilja o Wheelocku.
Murjak prije Wheelocka bio je razuman; i onaj koji e doi kad Wheelock da otkaz ili ga premjeste iz ovog dijela grada, moda e biti razuman. Wheelock e kad-tad doi k pameti, Willie je i to nauio u praumi, a u meuvremenu se on, Slijepi Willie, mora povijati poput trske na jakom vjetru. Samo to se i najgipkija trska skrha ukoliko vjetar zapue dovoljno jako.
Wheelock hoe vie novca, ali to ne mui ovjeka u crnim naoalama i vojnikoj jakni; prije ili poslije svi oni zaitu vie novca. Kad je poinjao na ovom uglu, plaao je redarstveniku Hanrattvju stotinu i dvadeset pet dolara. Hanrattvjeva je ivotna filozofija bila "ivi i pusti druge da ive", a mirisao je na Old pice i viski ba kao Geor-ge Ravmer, lokalni murjak koji je patrolirao po njihovoj etvrti dok je Willie Shearman bio dijete, ali je leerni Eric Hanrattv godine 1978., kad je otiao u mirovinu, svejedno cijedio Slijepog Willieja za dvije stotine dolara mjeseno. Problem je u tome - kuite ovo, brao moja - to je Wheelock jutros bio ljut, ljut, i Wheelock je spomenuo da se posavjetovao sa sveenikom. Takve stvari zabrinjavaju Willieja, ali ga najvie zabrinjava to to je Wheelock izjavio da e ga
slijediti. Da vidim ime se bavi. U koga se pretvara. Garfield ti nije ime. Ruku bih dao u vatru.
Grijeite to jebete iskrenog pokajnika u mozak, redarstvenice Wheelock, razmilja Slijepi Willie. Vjerujte mi, sigurnije bi vam bilo da mi jebete enu nego da se zajebavate s mojim imenom. Kudikamo sigurnije.
No Wheelock bi to mogao uiniti - to je jednostavnije nego slijediti slijepca, makar i onoga koji vidi neto vie od sjena? to ima jednostavnije nego ga motriti kako skree u neki hotel i ulazi u muki WC? Gledati ga kako u pregradak ulazi kao Slijepi Willie Garfield a izlazi kao Willie Shearman? A to ako Wheelock preko Willieja uspije ui u trag Billu?
Ta ga razmiljanja podsjete na jutronju nelagodu, osjeaj da je zmija izmeu dva svlaka. Bojazan da gaje netko uslikao dok prima mito neko e vrijeme primiriti Wheelocka, ali razljuti li se dovoljno, nemogue je predvidjeti to bi mogao uiniti. A to plai.
"Bog te voli, vojnice", kae glas iz tame. "Kad bih barem mogao uiniti vie."
"Nije potrebno, gospodine", kae Slijepi Willie, ali jo razmilja o Jasperu Wheelocku, koji mirie na jeftinu kolonjsku vodu i koji je razgovarao sa sveenikom o slijepcu s natpisom, slijepcu koji po Wheelockovu miljenju uope nije slijep. Kako se ono izrazio? Otii e u pakao, pa da vidimo koliko e milodara tamo skupiti. "estit vam Boi elim gospodine, hvala na pomoi."
I tako dan odmie.
16:25
Vid mu se pomalja - mutan, maglovitan, ali se vraa. To je znak da treba pokupiti krpice i otii.
Klekne, lea ravnih kao da je progutao metlu, i ponovno odloi tap iza kovega. Gumicom omota posljednji sveanj novanica, ubaci njih i posljednje kovanice na dno kovega, pa utrpa u nj bejzbol-
sku rukavicu i natpis ukraen staniolskim vrpcama. Zatvori bravice na kovegu i ustane, drei tap u drugoj ruci. Koveg je sad teak, istee mu ruku balastom sveg tog estitarskog metala. Zauje se teko egr-tavo hrskanje kad su se kovanice poput lavine obruile u novi poloaj, a onda utihnu poput rudae stijetene duboko u zemlji.
Krene niz Petu aveniju klatei kovegom na kraju lijeve ruke kao sidrom (nakon svih tih godina naviknut je na njegovu teinu, mogao bi ga nositi puno dalje no to e biti potrebno danas popodne, ukoliko bi okolnosti to nalagale). tap dri u desnoj ruci i lagano lupka njime po ploniku ispred sebe. tap je aroban, otvara mu dep praznog prostora pred njim na krcatom, kokajuem ploniku, poput vala u obliku suze. Kad je stigao na raskrije Pete avenije i 43. ulice, on vidi taj prostor. A vidi i daje prestalo migati crveno svjetlo na semaforu u 42. ulici i da sad postojano svijetli, ali on nastavi hodati, dopustivi dobro odjevenom mukarcu duge kose i sa zlatnim laniima da isprui ruku, vrsto ga uhvati za rame i zaustavi.
"Pazite, ovjee", kae dugokosi. "Automobili su krenuli." "Hvala, gospodine", kae Slijepi Willie. "Nema na emu - sretan Boi."
Slijepi Willie prijee ulicu, proe pokraj lavova koji stoje na strai ispred Gradske knjinice i produi do drugog raskrija, gdje skrene prema estoj aveniji. Nitko ga ne presretne; nitko se nije vrzmao oko njega, promatrao kako skuplja priloge cijeli bogovetni dan, a onda poao za njim, vrebajui priliku da mu ugrabi koveg i pobjegne (premda ne bi puno lopova moglo trati s njim, ne s ovim kovegom). Jednom, u ljeto 1979., dvojica ili trojica mladia, moda crnaca (nije mogao pouzdano rei; zvuali su kao crnci, ali mu se vid tog dana sporo vraao, kao i uvijek za topla vremena kad su dani dui), spopali su ga i poeli mu se obraati na nain koji mu se nije ba svidio. Nije to bilo kao oni klinci danas popodne, i njihovi tosovi o itanju sa tednjaka i o tome kako Playboyeva duplerica izgleda na Brailleovu pismu. Bilo je nenapadnije od toga, i na neki uvrnut nain gotovo ljubazno - pitanja o tome koliko je zaradio ispred Sv. Patricka, eli li kojim sluajem dati prilog neemu to se zove Rekreacijska polo liga i eli li malo zatite na putu do autobusnog ili eljeznikog kolodvora ili ega god. Jedan, vjerojatno neotkriveni sek-solog, upitao ga je bi li se povremeno osladio mladom pikom.
"ivnuo bi od toga", rekao je glas slijeva njeno, gotovo eznutljivo. "O da, to mi mora vjerovati na rije."
Osjeao se onako kako je zamiljao da se osjea mi kad ga maka samo utira apama, jo neizbaenih kandi, znatieljna da vidi to e mi uiniti, kako brzo moe bjeati i kakve e sve zvukove isputati kako njegova prepast bude jaala. No Slijepi se Willie nije prestravio. Prestraio se jest, moglo bi se rei da se bojao, ali se vie nikad nije nasmrt prestraio poslije onih posljednjih tjedan dana provedenih u praumi, tjedan dana koji su poeli u dolini A Shau a zavrili u Dong Hau, tjedan dana kojih su im Vijetkongovci neumorno dodijavali potiskujui ih na zapad i natjerali ih na ne ba potpuni uzmak, istodobno ih steui s oba krila, gonei ih kao stoku niz toilo, neprekidno se dernjajui s drvea, katkad se smijui iz praume, povremeno pucajui, a kadto vritei u tami. Sullivan ih je zvao ov-jeuljcima kojih nema. Ovdje nema nieg slinog njima, a njegov najsljepiji dan na Manhattanu nije crn kao noi nakon gubitka njihova Kapetana. Ta je spoznaja za njega bila prednost, a za one mladie pogreka. Naprosto je-podigao glas, progovorio kao netko tko se obraa velikoj prostoriji punoj starih prijatelja. "Hej!" doviknuo je sjenovitim utvarama koje su polako strujile oko njega po ploniku. "Hej, vidi li netko policajca? Mislim da me ovi mladii ele orobiti." Uspjelo je, as posla, kao da izvadi kriku iz oguljene narane: mladii koji su ga zagradili iznenada nestanu iz vida poput svjeeg lahora.
Kad bi barem mogao tako lako rijeiti problem redarstvenika Wheelocka.
16:40
Sheraton Gotham, na uglu 40. ulice i Broadwaya, jedan je od najveih prvorazrednih hotela na svijetu, i u kaverni njegova predvorja jata tisua ljudi vrzmaju se amo-tamo ispod orijakog lustera. U lovu na uitke, u potrazi za blagom, i ne primjeuju boine pjesme koje
se slijevaju iz zvunika, amor koji dopire iz tri restorana i pet barova, staklena dizala koja klize gore-dolje u svojim oknima s reckama katova poput stapnih klipova koji pokreu neki egzotini stakleni motor... kao ni slijepca koji kucka tapom izmeu njih, pronalazi put prema sarkofagu mukog zahoda velikog gotovo kao postaja podzemne eljeznice. Sad hoda s naljepnicom na kovegu okrenutoj prema sebi i anoniman je koliko slijepac moe biti. U ovom gradu, to znai jako anoniman.
Pa ipak, misli on dok ulazi u jedan od zahoda i skida jaknu, pritom je okrenuvi naopako, kako to da me svih ovih godina nitko nije slijedio? Da nitko nikad nije primijetio da su slijepac koji ue i ovjek zdravih oiju koji izae iste grae i da nose isti koveg?
Pa, u New Yorku malo tko primjeuje to ga se ne tie - na svoj su nain oni svi slijepi kao i Slijepi Willie. Dok izlaze iz svojih ureda, slijevaju se niz plonike, tiskaju u stanicama podzemne eljeznice i jeftinim restoranima, ima neeg odbojnog i tunog u njima; slie na krtije hodnike koje je prerovala farmerova drljaa. Nagledao se on tog sljepila i zna daje ono jedan od razloga njegova uspjeha... ali jamano ne i jedini. Nisu oni svi krtice, a on ve dugo iskuava sreu. Poduzima potrebne mjere opreza, naravno da to ini, poduzima tota, ali ipak ima trenutaka (kao sada, dok sjedi ovdje sputenih hlaa, rastavlja bijeli tap i vraa ga u svoj koveg) kad bi ga bilo lako uhvatiti, opljakati, razotkriti. Wheelock ima pravo glede Posta: kako bi oni uivali u toj prii. Objesili bi ga na via vjeala nego Ha-mana88. Nikad ne bi razumjeli, ne bi ni eljeli razumjeti ni posluati njegovu stranu prie. Koju stranu? I zato se nita od toga jo nije dogodilo?
Zbog Boga, vjeruje on. Jer je Bog dobar. Bog je strog, ali je Bog i dobar. Willie se ne moe odluiti na ispovijed, ali ini se da Bog razumije. Za pokajanje i pokoru potrebno je vremena, ali je on dobio na vremenu. Bog ga je pratio na svakom koraku njegova puta.
U zahodu, jo izmeu identiteta, on zatvara oi i moli se - najprije zahvaljuje Bogu, potom ite da ga vodi, a zatim mu ponovno zahvaljuje. Zavrava kao i uvijek aptom koji jedino on i Bog mogu uti: "Umrem li u borbi, strpaj me u crnu vreu i poalji kui.
88 Haman je biblijski lik, moni princ na Ahasverovu dvoru, objeen na vjeala visine 25 metara nakon to se doznalo za njegov plan da zatre perzijske idove. (Iz Knjige o Ester.)
Umrem li u grijehu, zamiri na jedno oko i primi me u krilo svoje. Da. Amen."
Izlazi iz pregratka, odlazi iz WC-a, ostavlja jeei mete hotela Sheraton Gotham. Nitko mu ne prilazi i ne kae: "Oprostite, gospodine, ali niste li vi netom bili slijepi?" Nikome ne zapinje za oko dok izlazi na ulicu nosei omaan koveg kao da nije teak pedeset nego deset kilograma. Bog skrbi za nj.
Poelo je snijeiti. On polako hoda kroz snijeg, sad ponovno kao Willie Shearman, esto prebacujui koveg iz ruke u ruku, kao jo jedan umoran ovjek na izmaku dana. U hodu nastavlja razmiljati o svom neobjanjivom uspjehu. Upamtio je redak iz Evanelja po Mateju. Slijepac e voditi slijepca, tako glasi.,4 vodi li slijepac slijepca, obojica e pasti u jarak. A tu je i stara mudra izreka koja kae daje u kraljevstvu slijepih jednooki ovjek kralj. Je li on taj jednooki? Zaboravi li na trenutak Boga, je li to bila ta praktina tajna njegova uspjeha svih ovih godina?
Moda jest, a moda i nije. U svakom sluaju, zaista je bio zatien. .. i ni u kojem sluaju ne smatra da bi makar na trenutak mogao zaboraviti Boga. Bog je dio slike. Bog ga je obiljeio 1960. godine, kad je najprije pomogao Harrvju Doolinu zadirkivati Carol, a onda i istui je. Taj greni in nikad mu nije izaao iz glave. To to se dogodilo u umarku pokraj igralita B simbol je svega ostalog. ak ima i rukavicu Bobbvja Garfielda da mu pomogne upamtiti. Willie ne zna gdje je Bobby danas i ne haje za to. Pratio je to se dogaa s Carol dok je mogao, ali Bobby nije bitan. Bobby je prestao biti vaan kad joj je pomogao. Willie je vidio kad joj je Bobby pomogao. Willie se nije usudio izai i pomoi joj - bojao se toga to bi mu Harry mogao uiniti, bojao se sve djece kojoj bi Harry mogao rei to je Willie uinio, bojao se da e biti igosan - ali se Bobby usudio. Bobby joj je tad pomogao, a kasnije toga ljeta Bobby je kaznio Har-ryja Doolina, i tim je djelima (vjerojatno je bilo dovoljno samo prvo) Bobby prebolio, Bobby je prebrodio, Bobby se izvukao. Uinio je ono to se Willie nije usudio uiniti, uinio je to je situacija nalagala i on je prebrodio, prebolio, a sad Willie mora uiniti ostalo. A toga je puno. aljenje je posao na puno radno vrijeme, i jo vie: premda sve tri njegove linosti rade na tome, jedva uspijeva odrati korak.
No ne moe rei da mu ivot prolazi u aljenju. Katkad pomisli na dobrog tata, onoga koji se Kristu pridruio u raju iste noi. Petak popodne krvari na golom sljemenu Golgote, a u petak naveer pije aj i gricka keksie s Nebeskim Kraljem. Katkad ga netko udari nogom, ponekad ga netko gurne, a kadto se zabrine da e ga raskrinkati. Pa to? Ne simbolizira li on sve one koji mogu jedino stajati u sjeni i promatrati kako se ini zlo? Ne prosi li on za sve njih? Nije li 1960. za njih uzeo Bobbvjevu bejzbolsku rukavicu model Alvina Darka? Jest. Boblaslovio ga, jest. A sad oni bacaju svoj novac u nju dok on stoji slijep ispred katedrale. On prosi za njih.
Sharon zna... to tono Sharon zna? Neto zna. Ali tono koliko to ne bi znao rei. U svakom sluaju dovoljno da mu nabavi vrpce od staniola; dovoljno da mu kae da izgleda zgodno u odijelu Paula Stuarta i plavoj Sulka kravati; dovoljno da mu poeli ugodan dan i podsjeti ga da kupi aerkonjak. To je dovoljno. Sve je dobro u Willie-jevu svijetu osim Jaspera "VVheelocka. to da uini s Jasperom Wheelockom?
Moda bih te jedne veeri trebao slijediti, Wheelock ape u njegovo uho dok Willie prebacuje sve tei koveg iz jedne ruke u drugu. Sad ga bole obje ruke; jedva eka da stigne u svoju zgradu. Da vidim ime se bavi. U koga se pretvara.
to e tono uiniti s Jasperom Policijskim trumfom? to moe uiniti?
Ne zna.
17:15
Onaj mladi icar u prljavoj crvenoj jakni odavno je otiao, a njegovo mjesto zauzeo neki drugi ulini Djed Boinjak. Willieju ne treba puno da prepozna debeljukastog mladog ovjeka koji upravo ubacuje dolar u Boinjakov loni.
"Hej, Ralphie!" vikne on.
Ralph Williamson se okrene. Lice mu se ozari kad prepozna Wil-lieja pa podigne jednu ruku u rukavici. Sad snijeg jae pada; sa arkim svjetlima oko njega i Djed Boinjakom pokraj njega, Ralph izgleda poput sredinjeg lika na boinoj estitki. Ili moda Boba Cratchita89 naeg doba.
"Hej, Willie! Kako ide?"
"Kao da kua gori", kae Willie, prilazei Ralphu sa irokim osmijehom na licu. Spusti koveg zastenjavi, naslijepo opipa u depu od hlaa i nae dolar za Boinjakov loni. Vjerojatno samo jo jedan sljepar, s govnom od moljcima izjedenog eira, ali nema veze.
"to ima unutra?" pita Ralph, gledajui u Williejev koveg dok si popravlja maramu. "Zvui kao da si nekom djetetu razvalio kasi-cu-prasicu."
"Ma ne, samo ventili", kae Willie. "Ali ih je na tisue, dovraga."
"Radi do samog Boia?"
"Aha", kae on i iznenada mu u glavi zatreperi ideja u vezi s Wheelockom. Samo treptaj, sad je vidi sad je ne vidi, ali hej, i to je poetak. "Aha, do samog Boia. Nema poinka za zloeste, zna."
Ralphovo iroko i simpatino lice nabora se u smijeku. "isto sumnjam da si jako zloest."
Willie mu uzvrati smijeak. "Ralphie, ne zna ti kakvo zlo vreba u srcu instalatera centralnog grijanja. Ali u si vjerojatno uzeti nekoliko dana dopusta poslije Boia. Mislim da bi to bilo jako pametno."
"Otputovati na jug? Moda na Floridu?"
"Na jug?" Willie se trgne, a onda se nasmije. "Ma ne", kae on. "Ne ovaj ovdje. Imam posla po kui. Kuu se mora drati u redu. U protivnom bi nam se jednog dana mogla stropotati na glavu im puhne vjetar."
"Vjerojatno." Ralph podigne maramu i uuka je oko uiju. "Vidimo se sutra?"
"Nego to", kae Willie i prui svoju ruku u rukavici. "Daj dlan."
Ralph pljesne svojim dlanom o njegov, pa okrene ruku. Smijeak mu je stidljiv, ali eljan. "Daj dva, Willie."
Willie pljesne dlanovima o Ralphove. "Ludilo, ha Ralphie?"
89 Lik iz Dickensove pripovijetke "Boina pria", ubogi ali sretni pisar u uredu gramzivog kamata-ra Ebenezera Scroogea.
Ralphiejev stidljivi smijeak pretvara se u razdragani djeaki osmijeh. "Takvo ludilo da moram ponoviti!" klikne on i svojski pljesne o Williejev dlan.
Willie se nasmije. "Pravi si, Ralph. Trudi se."
"I ti si pravi, Willie", odgovara Ralph, prenemauom i na neki nain smijenom usrdnou. "Sretan Boi."
"I tebi."
On ostane trenutak stajati na mjestu, gledajui kako Ralph klipe kroz snijeg. Pokraj njega, onaj ulini Boinjak jednolino zvoni svojim zvoncem. Willie podigne koveg i krene prema vratima svoje zgrade. A onda mu neto zapne za oko i on zastane.
"Brada ti je nahero", kae on Boinjaku. "Ako eli da ti ljudi vjeruju, namjesti si tu bradu jebote."
I ue u zgradu.
17:25
U spreminoj depandansi tvrtke Midtown Heating and Cooling nalazi se velika kartonska kutija. Puna je platnenih vreica u kakvima banke dre kovanice. Na takvim vreicama najee su otisnuti nazivi banaka, ali na ovima nisu - Willie ih naruuje izravno od tvornice u Moundsvilleu u zapadnoj Virginiji, koja ih proizvodi.
Otvori koveg, brzo odloi u stranu smotuljke novanica (njih e ponijeti kui u aktovci Marka Crossa), a onda kovanicama napuni etiri vreice. U suprotnom kutu spremita nalazi se ulubljeni stari ormari s jednostavnim natpisom DIJELOVI. Willie ga otvori irom - nema brave s kojom bi se morao baktati - i pokae se jo stotinjak vreica punih kovanica. Desetak puta na godinu on i Sha-ron obiu crkve u sreditu grada; gdje je mogue, gurnu te vreice kroz otvore za milodare ili zglobna vrata za isporuku paketa, a gdje nije naprosto ih ostave pokraj vrata. Lavlji dio uvijek odlazi crkvi Sv. Patricka, ispred koje on provodi dane nosei tamne naoale i natpis.
Ali ne svaki dan, misli on, razodijevajui se. Ne moram biti tamo svaki dan, i on razmilja o tome da bi Bili, Willie i Slijepi Willie Gar-field mogli poslije Boia uzeti tjedan dopusta. U tih tjedan dana moglo bi se smisliti nain kako da izae na kraj s redarstvenikom Wheelockom. Da ovaj ode. Samo to...
"Ne mogu ga ubiti", kae on tihim, grintavim glasom. "Najeio sam ubijem li ga." Samo to ga ne zabrinjava to to e najeiti. Zabrinjava ga to to e biti proklet. U Vijetnamu je ubijanje bilo neto drugo, ili je barem tako izgledalo, ali ovo nije Vijetnam, ovo nije prauma. Zar je podigao tu zgradu pokore da bi je tek tako sruio? Bog ga stavlja na kunju, uporno i iznova. Mora postojati odgovor. On zna da postoji, jamano. Samo to je on - ha-ha, oprostite na igri rijeima - previe slijep da bi ga vidio.
Moe li on uope nai tog kreposnog nitkova, jebote? Ma, to nije nikakav problem. Lako e on nai Jaspera Policijskog trumfa. Kad god zaeli. Slijediti ga do mjesta gdje odlae pitolj, izuva cipele i podie noge na podnonik. Ali to tad?
Mui ga to dok hladnom kremom skida minku, a onda odagna brige. Iz ladice izvadi biljenicu dnevnika s oznakom "Stud-Pros", sjedne za stol i dvadeset minuta pie Zao mije iz sveg srca to sam naudio Carol. Popuni cijelu stranicu, od vrha do dna, od margine do margine. Vrati je u ladicu, pa odjene odjeu Billa Shearmana. Dok posprema izme Slijepog Willieja, pogled mu padne na spomenar u koricama od crvene koe. Izvadi ga, poloi na vrh ormaria i otvori korice na kojima je zlatnim velikim slovima bila napisana samo jedna rije - USPOMENE.
Na prvoj se stranici nalazi rodni list - William Robert Shear-man, roen 4. sijenja 1946. - i njegovi siuni otisci nogu. Na iduim stranicama su fotografije njega s majkom, fotografije njega s ocem (Pat Shearman smijei se kao da nikad sina nije gurnuo zajedno s njegovom visokom stolicom ni enu udario pivskom bocom), fotografije njega s prijateljima. Osobito je dobro zastupljen Harry Doolin. Na jednoj slici osmogodinji Harry pokuava pojesti komad Williejeve roendanske torte povezanih oiju (kazna u nekoj igri, nema sumnje). Harrvjevi su obrazi umrljani okoladom, smije se i izgleda kao da nema zle primisli na pameti. Willie zadrhti pri pogledu na to nasmijeeno, umrljano lice povezanih oiju. Od njega skoro uvijek zadrhti.
Da ga ne bi gledao, na brzinu okrene stranice prema stranjem dijelu albuma, gdje je zalijepio fotografije i novinske isjeke o Carol Gerber koje je s vremenom prikupio: Carol s majkom, Carol dri svog novoroenog bracu i nervozno se smijei, Carol i njezin otac (on u mornarikoj plavoj uniformi pui cigaretu, a ona podigla prema njemu pogled svojih krupnih, zatravljenih oiju), prvaica Carol kao lanica srednjokolskih navijaica Harvvich High, uhvaena u skoku: jednom rukom mae pom-pomom, a drugom pridrava plisiranu suknjicu, Carol i John Sullivan na staniolskim prijestoljima u srednjoj koli Harvvich High godine 1965., kad su na maturalnoj veeri izabrani za Snjenu Kraljicu i Kralja. Izgledaju kao par na vjenanoj torti, Willie pomisli svaki put kad pogleda u taj stari pozu tjeli novinski isjeak. Carolina haljina nema naramenica, a ramena mane. Nema ni traga tome daje neko vrijeme, jednom, lijevo bilo uasno deformirano, i strilo u vjetijoj dvogrbi. Zaplakala je prije posljednjeg udarca, gorko zaplakala, ali puki pla nije bio dovoljan Harrvju Doolinu. Taj je posljednji put zamahnuo svojski, onako iz pete, i mljaskavi udarac palice po njoj bio je poput zvuka udarca bata po napola otopljenoj peenki, a tad je vrisnula, vrisnula tako glasno da je Harry pobjegao glavom bez obzira, ne okrenuvi se ni da pogleda idu li Willie i Richie O'Meara za njim. Podbrusio je pete, stari Harry Doolin, pojurio poput divljeg zeca. Ali da nije? Da je umjesto toga Harry rekao Drteje deki, neu ja to sluat, uutkat u je, mislei time da e ponovno zamahnuti iz pete, ovaj put po njezinoj glavi? Bi lije oni drali? Bi li mu je oni pridrali ak i tad?
Zna da bi, misli on tupo. Vri pokoru jednako zbog onoga ega si bio poteen koliko i zbog onoga to si stvarno uinio. Zar ne?
Evo Carol Gerber u sveanoj maturalnoj haljini: Proljee 1966., pie na njoj. Na sljedeoj je stranici novinski isjeak iz harvikog Joumala s oznakom Jesen 1966. Na popratnoj je fotografiji ponovno ona, ali ovu Carolinu inaicu kao da dijeli milijun godina od one gospoice u maturalnoj haljini, mlade ene s maturalnom svjedodbom u rukama, u bijelim salonkama, edno sputenog pogleda. Ova je djevojka plahovita i nasmijeena, gleda ravno u objektiv. Kao da nije svjesna krvi koja joj se slijeva niz lijevi obraz. Pokazuje znak mira. Ta je djevojka ve na putu za Danburv, ta je djevojka ve na-takla danburvjevske plesne cipelice. Ljudi su smrtno stradali u Dan-buryju, crijeva su letjela na sve strane, duo moja, i Willie ne sumnja
da je i on djelomice odgovoran. Dotakne plahovitu, nasmijeenu, okrvavljenu djevojku koja nosi transparent na kojem pie ZAUSTAVITE UBIJANJE (samo to je, umjesto da ga zaustavi, ona postala njegovim dijelom) i zna daje kad se sve zbroji, njezino lice jedino vano, njezino je lice duh tog doba. Godina 1960. je dim; ovo je vatra. Evo Smrti krvava obraza, sa smijekom na usnama i transparentom u ruci. Evo dobrog, starog danburvjevskog ludila.
Sljedei isjeak je itava prva stranica danburvjevskih novina. Presavinuo ju je tri puta kako bi stala u album. Najvea od etiri fotografije prikazuje vriteu enu koja stoji nasred ulice podignutih krvavih ruku. Iza nje je zgrada od cigle koja se raspukla kao jaje. Ljeto 1970., napisao je pokraj isjeka.
6 MRTVIH, 14 RANJENIH U BOMBAKOM NAPADU U DANBURVJU
Radikalna skupina preuzela odgovornost "Nitko nije trebao stradati", enski glas telefonom javio policiji
Ta skupina - nazvali su se Militantni studenti za mir - postavila je bombu u predavaonici sveuilita Connecticut u Danburvju. Na dan eksplozije, predstavnici Coleman Chemicalsa tamo su izmeu deset ujutro i etiri popodne trebali odrati razgovore s potencijalnim djelatnicima. Bomba je navodno trebala eksplodirati u est ujutro, kad je zgrada bila prazna. Ali nije. U osam sati, pa ponovno u devet, netko (pretpostavlja se netko iz MSM-a) nazvao je fakultetsko osiguranje i dojavio daje u predavaonici na prvome katu postavljena bomba. Provedena je povrna potraga i nitko nije evakuiran. "To je bila osamdeset trea dojava o bombi ove godine", citirane su rijei neidentificiranog djelatnika osiguranja fakulteta. Nije naena nikakva bomba, iako su pripadnici MSM-a poslije energino tvrdili da su oni dojavili tonu lokaciju - cijev za klimatizaciju na lijevoj strani dvorane. Bilo je dokaza (uvjerljivih dokaza, makar samo za Willieja Shearmana, ako ni za koga drugoga), daje u dvanaest sati i petnaest minuta, kad je u razgovorima s kandidatima za zaposlenje nainjena pauza za ruak, jedna mlada ena pokuala - uz povelik rizik po vlastiti ivot - sama demontirati neeksplodiranu bombu. Provela je vjerojatno deset minuta u tad ispranjenoj dvorani prije no to ju je, unato njezinim prosvjedima, odveo mladi duge crne
kose. Podvornik koji ih je vidio, poslije je identificirao mladia kao Ravmonda Fieglera, vou MSM-a. Djevojku je identificirao kao Carol Gerber.
Tog popodneva, u deset minuta do dva, bomba je naposljetku eksplodirala. Boblaslovio ivue; boblaslovio pokojnike.
Willie okrene stranicu. Evo naslova iz Oklahomana iz Oklahoma Citvja. Travanj 1971.
3 RADIKALA UBIJENA U PUCNJAVI NA BARIKADI
"Krupne ribe" moda umakle za koju minutu, kae Thurman FBI-jev specijalni agent zaduen za istragu
Krupne ribe bile su John i Sally McBride, Charlie "Duck" Gol-den, neuhvatljivi Ravmond Fiegler... i Carol. Drugim rijeima, preostali pripadnici MSM-a. (McBrideovi i Golden poginuli su u Los Angelesu poslije est mjeseci.) Netko je iz te kue pucao i bacao rune bombe sve dok nije izgorjela do temelja. Ni Fiegler ni Carol nisu naeni u toj spaljenoj ljuturi, ali su policijski tehniari nali velike koliine prolivene krvi krvne grupe AB pozitivne. Rijetke krvne grupe. Krvne grupe Carol Gerber.
Mrtva ili iva? iva ili mrtva? Ne proe ni dan a da si Willie ne postavi to pitanje.
Okrene sljedeu stranicu spomenara, znajui da bi trebao prestati, da bi trebao krenuti kui, Sharon e se zabrinuti ukoliko je on barem ne nazove (nazvat e je, iz prizemlja, hoe, ona je u pravu, on je vrlo pouzdan), ali ne prestaje jo.
Naslov iznad fotografije s prikazom pougljenjene lubanje iz kue u Benefitovoj je iz losangeleskog Timesa:
TROJICA OD "DANBURVJEVE DVANAESTORKE" SMRTNO
STRADALI U ISTONOM DIJELU LOS ANGELESA
Policija sumnja na ubojstvo-samoubojstvo
Jedino se ne zna gdje su Fiegler i Gerberova
Samo to je policija smatrala daje barem Carol mrtva. U lanku je to jasno pisalo. U to je vrijeme i Willie bio uvjeren daje tako. Sva ta krv. No sad...
Mrtva ili iva? iva ili mrtva? Katkad mu srce apne da krv nije bitna, da je ona umakla iz te montane kuice davno prije posljednjeg ina ludila. Drugi put, pak, vjeruje to i policija - da su ona i Fiegler klisnuli samo poslije prvog obrauna s policijom, prije no to je kua u Benefitovoj opkoljena; daje ona umrla ili od posljedica ranjavanja u toj pucnjavi ili ju je ubio Fiegler jer ga je usporavala. Prema tom scenariju, ona plahovita djevojka s krvi na licu i transparentom u rukama sad je vjerojatno tek vrea kostiju koja se kuha u pustinji negdje istono od sunca i zapadno od Tonopaha.
Willie dodirne fotografiju izgorjele kue u Benefitovoj... i iznebuha mu padne na um jedno ime, ime ovjeka koji je moda sprijeio da se Dong Wa pretvori u jo jedan My Lai ili My Khe: Slocum. Da, tako se zvao. Kao da su mu ga doapnule pocrnjele grede i razbijeni prozori.
Willie zatvori spomenar i odloi ga, spokojan. Pospremi to se pospremiti trebalo u uredima tvrtke Midtown Heating and Cooling, a onda oprezno zakorai kroz skrivena vrata i nae uporite na vrhu Ijestava ispod njih. Uhvati ruku aktovke i povue je kroz vrata. Sie na treu preku, pa spusti tajna vrata a stropnu plou vrati na mjesto.
Ne moe uiniti nita... nita trajno... redarstveniku Jasperu Wheelocku... ali bi Slocum mogao. Da, tako je, Slocum bi mogao. Naravno, Slocum je crnac, ali to? U tami, sve su make sive... a za slijepe su bezbojne. Je li zaista toliki skok od Slijepog Willieja Gar-fielda do Slijepog Willieja Slocuma? Naravno da nije. Lako kao pekmez.
"uje li to ja ujem", pjevui on dok sklapa ljestve i posprema ih, "mirie li to ja miriem, kua li to ja kuam?"
Poslije pet minuta, on vrsto zatvara vrata tvrtke Western States Land Anah/sts za sobom i triput ih zakljua. A onda sie niz hodnik. Kad je stiglo dizalo i on zakoraio u njega, pomisli, aerkonjak. Ne zaboravi. Allenovi i Dubravevi.
"I cimet", kae on naglas. Troje ljudi koji su se nalazili u dizalu s njim okrenu se i pogledaju u njega, i Bili se postieno nakesi.
Vani, krene prema kolodvoru Grand Central, zabiljeivi samo jednu misao dok ga snijeg punom snagom lupka po licu a on podie ovratnik kaputa: onaj Boinjak ispred zgrade namjestio je bradu.
PONO
"Share?"
"Hmmmm?"
Glas joj je snen, dalek. Dugo su i polako vodili ljubav nakon to su Dubravevi najzad otili u jedanaest sati, i ona sad tone u san. On ima osjeaj da se svi njegovi problemi rjeavaju sami od sebe... ili da ih rjeava Bog.
"Moda u uzeti tjedan dana dopusta poslije Boia. Izvriti inventuru. Pronjukati po novim lokacijama. Razmiljam daje promijenim." Nema potrebe da ona zna to e Willie Slocum moda raditi taj tjedan prije Nove godine, samo bi se brinula i - moda da, moda i ne, ali ne vidi razloga da to pouzdano dozna - osjeala krivnju.
"Dobro", kae ona. "A da usput pogleda nekoliko filmova?" Njezina ruka naslijepo ga napipa iz tame i nakratko mu dodirne ruku. "Tako puno radi." Stanka. "A i sjetio si se aerkonjaka. Zaista sam mislila da nee. Jako sam zadovoljna tobom, duo."
On se na to veselo nasmijei u tami, ne mogavi se suzdrati. Taje primjedba tako besprijekorno u Sharoninu stilu.
"Allenovi su u redu, ali Dubrayevi su dosadni, zar ne?" upita ona.
"Pomalo", doputa on.
"Da joj je haljina bila jo trunku dublje dekoltirana, mogla se zaposliti u striptiz baru."
On na to ne kae nita, samo se ponovno veselo nasmijei.
"Veeras je bilo dobro, zar ne?" upita ga ona. Pritom ne misli na njihov domjenak.
"Da, izvrsno."
"Kako je bilo na poslu? Nisam te imala prilike upitati."
"Sve u redu, Share."
"Volim te, Bili."
"I ja volim tebe."
"Laku no."
"Laku no."
Dok tone u san, razmilja o ovjeku u kriavo crvenoj skijakoj vesti. Prijee u svijet snova i ne znajui, a misli mu se glatko pretope u san. "ezdeset deveta i sedamdeseta bile su teke godine", ka-
e ovjek u crvenoj vesti. "Bio sam na koti Hamburger s pripadnicima 3/187. Izgubili smo puno dobrih ljudi." A onda se razvedri. "Ali sam dobio ovo." Iz lijevog depa kaputa on izvadi bijelu bradu koja visi na uzici. "I ovo." Iz desnog depa izvue zguvanu papirnatu alicu, kojom zatrese. Nekoliko kovanica zaegrta na dnu poput zuba. "Vidi", kae on, blijedei, "postoje prednosti i u ivotu najveeg slijepca."
A onda i san izblijedi i Bili Shearman spava dubokim snom do est i petnaest idueg jutra, kad ga radio-sat probudi zvucima "Malog doboara".
1999.: Kad netko umre, razmilja o prolosti.
1999.
ZATO SMO U VIJETNAMU
Kad netko umre, razmilja o prolosti. Sully je to vjerojatno znao godinama, ali mu se tek na dan Pagsova pogreba ta misao oblikovala u glavi kao svjestan postulat.
Prolo je dvadeset est godina od dana kad su helikopteri ukrcali posljednje tovare izbjeglica (od kojih su se neki fotogenino klatili na sletnim klizaljkama) s krova amerikog veleposlanstva u Sajgo-nu, a skoro trideset od dana kad je borbeni helikopter Huey evakuirao Johna Sullivana, Willieja Shearmana i njih desetak iz pokrajine Dong Ha. Sully-John i njegov arolijom ponovno naeni znanac iz djetinjstva bili su heroji tog jutra kad su helikopteri pali s neba; popodne su ve bili neto drugo. Sully se sjeao kako je leao na podrh-tavajuem podu helikoptera i vritao da ga netko ubije. Sjeao se da je i Willie vritao. Vritao je Ja sam slijep. U kurac sve, slijep sam!
Postupno mu je postalo jasno - premda su mu crijeva donekle visjela iz trbuha poput sive uadi, a muda uglavnom bila u komadiima - da nitko nee uiniti to on od njih trai, a da on to nee biti u stanju sam uiniti. Barem ne dovoljno brzo po njegovu ukusu. Pa je zamolio nekoga da se rijee mamasan, toliko mogu uiniti, zar ne? Da je iskrcaju ili bace u materinu, zato ne? Nije li ve ionako mrtva? Jer ne prestaje gledati u njega, a to je previe je previe.
Kad su prebacili njega, Shearmana i njih desetak - najgorih sluajeva - u sanitetski helikopter na zbornom mjestu koje su svi zvali Piograd (dekima iz helikoptera vjerojatno je laknulo kad su ih iznijeli, toliko krikova), Sully je poeo shvaati da nitko osim njega ne
vidi staru mamasan kako ui u pilotskoj kabini, staru sjedokosu mamasan u zelenim hlaama, naranastoj tunici i tim aknuto kria-vim kineskim tenisicama koje su izgledale kao visoke tenisice marke Chuck Tavlor, kriavo crvene, opa. Stara mamasan bila je Malen-fantova cura, enska dobrog starog gospodina Kartake Mustre. Ranije toga dana, Malenfant je uletio na istinu zajedno sa Sul-lyjem, Dieffbakerom, Slvjem Slocumom i ostalima, usprkos kosookima koji su pucali po njima iz praume, usprkos uasnom tjednu minobacakih napada, snajpera i zasjeda, Malenfant je bio na putu da postane heroj, kao i Sullv, a sad pogledaj ovo, Ronnie Malenfant je ubojica, klinac kojeg se Sullv nekada davno silno bojao spasio mu je ivot i oslijepio, a Sullv lei na podu helikoptera dok mu crijeva lelujaju na povjetarcu. Kao to je Art Linkletter90 uvijek govorio, to samo dokazuje da su ljudi smijeni.
Neka me netko ubije, vritao je on tog sunanog i uasnog popod-neva. Neka me netko ubije, za ljubav Boju dajte da umrem.
Ali nije umro, lijenici su uspjeli spasiti jedan od njegovih izma-sakriranih testisa i sad je bilo dana kad se ak osjeao vie-manje sretan to je iv. Zalasci sunca bi u njemu izazvali taj osjeaj. Volio je otii na stranji dio parkiralita, gdje su bili pohranjeni automobili koje su uzeli pod raun ali koje jo nisu sredili, i gledati kako sunce zapada. Istina, isti ki, ali svejedno prava stvar.
U San Franciscu Willie je bio na istom odjelu, i esto gaje posjeivao sve dok vojska u svojoj mudrosti nije poslala porunika prve klase Shearmana negdje drugdje; satima su razgovarali o starim dobrim danima u Hanvichu i o ljudima koje su obojica poznavali. Jednom ih je prigodom ak zajedno fotografirao reporter AP-a - Willie sjedi na Sullvjevu krevetu, obojica se smiju. Willieju se vid dotad ve popravio, ali ne sasvim; Willie je Sullvju u povjerenju rekao da se boji da mu vid vie nikad nee biti kako valja. Popratni lanak uz sliku bio je prilino blesav, ali je li im donio pisama? Isusa mu! Vie no to su obojica mogli proitati! Sullvju je ak pala na um suluda pomisao da bi mu se Carol mogla javiti, ali se to naravno nije dogodilo. Bilo je to u proljee 1970. i Carol Gerber je bez sumnje imala pune ruke posla puei marihuanu ili karu hipi prosvjednici-
90 Poznati radio i TV voditelj. Jedna od TV serija koje je vodio zvala se "People are funny" /Ljudi su smijeni/. Autor je knjige Kids say the darndest things/Djeca govore nevjerojatne stvari/, neto poput knjige Olovka pie srcem.
ma protiv rata, dok je na drugom kraju svijeta njezinu bivem srednjokolskom deku kita otila u materinu. Tako je, Art, ljudi su zaista smijeni. A i djeca govore svakojake smijurije.
Willieja su poslali kui, ali je stara mamasan ostala. Stara se ma-masan nije dala. U sedam mjeseci koliko je Sully proveo u bolnici za ratne veterane u San Franciscu, dolazila je svaki dan i svaku no, njegov najvjerniji posjetitelj u onom beskrajnom razdoblju kad se inilo da cijeli svijet vonja po mokrai, a srce ga boljelo kao kad boli glava. Katkad bi se pojavila u muumuu poput domaice nekog raspojasanog luaua91, kadto bi dola odjevena u jednu od onih jezivo zelenih golf-suknji i tunici bez rukava iz koje su virile njezine golja-ve ruke... no uglavnom je imala na sebi ono to je nosila onoga dana kad ju je Malenfant ubio - zelene hlae, naranastu tuniku, crvene tenisice s kineskim znakovljem.
Jednoga dana tog ljeta, rastvorio je sanfranciskanski Chronide i ugledao svoju bivu curu: dospjela je na prvu stranicu. Njegova biva cura i njezini hipi frendovi u Danburvju su pobili neku mlade i korporacijske vrbovatelje. Njegova biva cura sad je bila "Crvena Carol". Njegova biva cura bila je poznata linost. "Kurvetino", rekao je kad su se novine udvostruile, utrostruile pa se rasprile u prizme. "Glupa sjebana kurvetino." Zguvao je novine u kuglu, u namjeri da ih baci u drugi kut sobe, no tad ugleda svoju novu curu, staru mamasan kako sjedi na susjednom krevetu, gleda u njega svojim crnim oima, i Sully se slomi kad je ugleda. Kad je dola medicinska sestra, Sully joj nije mogao ili nije elio rei zato plae. Znao je samo daje svijet poludio a da on eli injekciju; naposljetku je sestra pronala lijenika koji e mu je dati. Posljednje to je vidio prije no to mu se pomutila svijest bila je mamasan, usrana stara mamasan sjedi na krevetu do njegova, utih ruku u zelenom poliesterskom krilu, sjedi tamo i motri ga.
A i prela je cijelu zemlju s njim, vratila se s njim sve do Connec-ticuta, vercala na sjeditu s druge strane prolaza u turistikom razredu United Airlinesa 747. Sjedila je pokraj poslovnog ovjeka koji je nije vidio ba kao ni posada onoga Hueya, kao ni Willie Shear-man, kao ni osoblje Picine palae. Ona je bila Malenfantova pratilja
91 Muumuu je duga, ravna haljina veselih boja ili uzoraka kakve nose Havajke. Luau je sveanost havajske hrane koja se odrava pod vedrim nebom uz pratnju havajske glazbe.
u Dong Hau, ali je sad bila pratilja Johna Sullivana i nikad nije skidala pogled svojih crnih oiju s njega. ute, smeurane prste uvijek je drala sklopljene u krilu, a pogled nije skidala s njega.
Trideset godina. ovjee, to je puno vremena.
Ali kako su te godine odmicale, Sully ju je sve rjee viao. Kad se u jesen 1970. vratio u Harvvich, staru mamasan jo je viao skoro svakog dana - kako jede hot dog u parku Commonwealth pokraj igralita B, ili kako stoji u podnoju eljeznih stuba koje vode do eljeznikog kolodvora na kojem se smjenjuju plima i oseka ljudi koji rade izvan grada, ili kako hoda niz glavnu ulicu. I uvijek ga gleda.
Jednom, nedugo nakon to je dobio svoj prvi postvijetnamski posao (naravno, kao prodava automobila; jedino to je znao raditi), ugledao je staru mamasan na suvozakom sjeditu Forda LTD iz 1968. godine na ijem je vjetrobranu sapunom bilo napisano POVOLJNO!
S vremenom e je poeti razumijevati, rekao mu je psihi u San Franciscu i odbio rei neto vie od toga bez obzira na to koliko Sully navaljivao. Psihijatar je elio uti o helikopterima koji su se sudarili i pali s neba; psihi je elio znati zato Sully tako esto Malenfanta naziva "kartakim gadom" (Sully mu je to odbijao rei); psihi je elio znati ima li Sully jo seksualne fantazije i ukoliko je tako, jesu li postale zamjetno nasilne. Sullyju je tip bio na neki nain simpatian - zvao se Conroy - ali to nije nita mijenjalo na stvari: Conroy je bio dupeglavac. Jednom, potkraj njegova boravka u San Franciscu, malo mu je nedostajalo da dr. Conrovu ispria o Carol. Sve u svemu, bilo mu je drago to to nije uinio. Nije znao to da misli o svojoj bivoj curi, a kamoli da pria o njoj (Conroveva rije za takvo stanje bila je konfliktno). Nazvao ju je glupom sjebanom kurvetinom, ali je danas itav svijet na neki nain sjeban, zar ne? A ako je netko znao kako se nasilno ponaanje lako moe oteti s lanca, bio je to John Sul-livan. Jedino je znao da se nada daje policija nee ubiti kad naposljetku uu u trag njoj i njezinim prijateljima.
Dupeglavac ili ne, dr. Conroy nije se sasvim prevario u raunici kad je rekao da e Sully s vremenom poeti razumijevati staru mamasan. Najvanija je bila spoznaja - u dnu due - da stare mamasan nema. Umom je bilo lako pojmiti tu temeljnu injenicu, ali mu je dua sporije uila, vjerojatno zato to se u Dong Hau zamalo rastavio od due, a takvo to nuno usporava proces razumijevanja.
Posudio je nekoliko knjiga od doktora Conrova, a bolniki mu je bibliotekar dao jo nekoliko u sklopu meuknjinine posudbe. Prema onome to je pisalo u tim knjigama, stara mamasan u zelenim hlaama i naranastoj tunici bila je "eksternalizirana fantazija" koja je sluila kao "mehanizam preivljavanja" koji mu pomae da se nosi s "krivnjom preivjelog" i "sindromom posttraumatskog stresa". Drugim rijeima, ona je bila san najavi.
Sto god daje bilo razlog, njegov odnos prema njoj promijenio se kad se ona poela sve rjee ukazivati. Umjesto gnuanja ili neke vrste praznovjerne groze, osjetio bi gotovo sreu kad bi je ugledao. Osjeaj kao kad ugledate starog prijatelja koji je otiao iz vaeg rodnog grada, ali povremeno nakratko svrati u nj.
Sad ivi u Milfordu, gradu tridesetak kilometara sjeverno od Ha-nvicha niz autocestu 1-95, no po veini ostalog udaljenog nekoliko svjetlosnih godina. Hanvich je bio ugodno predgrae puno zelenila kad je Sully tamo ivio kao dijete i druio se s Bobbvjem Garfieldom i Carol Gerber. Sad je njegov rodni grad bio jedno od mjesta u koje se ne zalazi nou, neisti crvuljak Bridgeporta. Svejedno je provodio vei dio dana tamo, na parkiralitu ili u svom uredu (autokua Sulli-van Chevrolet ve etvrtu godinu nosi oznaku Gold Star), ali veinom bi otiao prije est sati, najkasnije do sedam, zapraio na sjever prema Milfordu u svom probnom Chevroletu Capriceu. Najee bi otiao s vrlo stvarnim osjeajem zahvalnosti, iako ga u sebi nikada nije htio priznati.
Tog se ljetnog dana po obiaju zaputio iz Milforda na jug niz 1-95, ali kasnije no inae i ne skrenuvi na izlaz 9, ASHER AVENUE HARWICH. Tog je dana ostavio svoj novi probni primjerak usmjeren prema jugu (bio je plave boje s potpuno crnim gumama i uvijek bi ga zabavljalo vidjeti kako se pale stop-svjetla kad ga vozai ugledaju u svom retrovizoru jer pomisle da je policajac) i odveze se sve do New Yorka.
Ostavi automobil u autosalonu Arnieja Mossberga na West Sideu (kad si vlasnik prodajno-izlobenog salona Chevroleta nikad nema problema s parkiranjem; to je bila jedna od prednosti tog posla), na putu u drugi kraj grada pregleda to ima u izlozima, pojede odrezak u Palm Tou, pa ode na Paganoov pogreb.
Pags je bio jedan od sudionika onog jutarnjeg helikopterskog pada, i jedan od deki koji je tog popodneva bio i u selendri. A i jedan od onih koji su upali u posljednju zasjedu na stazi, zasjedu koja je poela kad je upravo Sully nagazio na minu ili zapeo za icu koja je aktivirala eksploziv u vreici remenom privezanoj za stablo. ovjeuljci u crnim pidamama nalazili su se u kronjama; ovjee, ala su nam zabiberili. Na stazi, Pags je uhvatio Wollenskyja kad je Wollensky pogoen u vrat. Dovukao je Wollenskyja do istine, ali je Wollensky ve umro. Pags je vjerojatno bio zaliven Wollenskyjevom krvlju (Sullivan se nije sjeao daje to vidio; tad je ve bio u vlastitom paklu), ali je to Pagsu vjerojatno dolo kao olakanje jer je to prekri-lo drugu krv, koja se jo nije sasvim osuila. Naime, Pagano je stajao dovoljno blizu da ga poprska krv kad je Slocum ustrijelio Malenfanto-va kompia. Da ga poprska Clemsonova krv, komadii Clemsonova mozga.
Sully nikad ni rijei nije rekao o tome to se Clemsonu dogodilo u selendri, ni dr. Conrovu, nikome. Drao je jezik za zubima. Svi su drali jezik za zubima.
Pags je umro od raka. Kad bi umro neki od Sullvjevih bivih vijetnamskih kompia (no dobro, nisu ba bili kompii, veinom su bili tikvani i Sully ih ne bi nazvao kompiima, ali su oni rabili tu rije jer nije postojala rije za to to su zapravo bili jedni drugima), inilo se daje uzrok uvijek rak, droge ili samoubojstvo. Najee bi karcinom poeo u pluima ili mozgu, a onda se proirio posvuda, kao da su ti ljudi ostavili svoje imunoloke sustave u praumi. Dick Pagano imao je karcinom guterae - on i Michael Landon. Bila je to bolest zvijezda. Lijes je bio otvoren i stari Pags nije izgledao tako loe. Supruga je rekla pogrebniku da ga ne odjene u uniformu ve u obino poslovno odijelo. Vjerojatno nije ni pomislila na uniformu kao mogunost, usprkos odlijima koja je Pagano zasluio. Pags je uniformu nosio samo dvije ili tri godine; te su godine bile poput zas-tranjenja, kazne odleane u nekoj okrunoj buksi jer si u nekom nesretnom trenutku, vjerojatno u pripitom stanju, uinio neto potpuno u neskladu sa svojim karakterom, recimo ubio nekoga u tunjavi, ili si utuvio u glavu da mora spaliti crkvu u kojoj tvoja biva ena predaje vjeronauk. Sully se nije mogao sjetiti nijednog ovjeka s kojim je sluio u vojsci, ukljuujui i sebe, koji bi elio da ga se pokopa u vojnoj uniformi.
Dieffenbaker - Sully je jo o njemu razmiljao kao o novom zapovjedniku -je doao na ispraaj. Sully jako dugo nije vidio Dieffen-bakera i vodili su zanimljiv razgovor... premda je uglavnom govorio Dieffenbaker. Sully nije bio siguran da razgovor pomae, ali je on stalno razmiljao o tome to je Dieffenbaker rekao. Kako je Dieffenbaker zvuao bijesno, uglavnom. Razmiljao je o tome cijelim putem do Connecticuta.
U dva sata bio je na mostu Triborough, ponovno na putu za sjever, dovoljno rano da izbjegne popodnevnu prometnu guvu. "Promet tee nesmetano preko Triborougha i na kljunim tokama du LIE-a92", tako se izrazio prometni izvjestitelj iz WINS-ova helikoptera. Eto za to danas slue helikopteri: da ocjenjuju stanje prometa na prilaznim i izlaznim prometnicama velikih gradova.
Kad su vozila poela usporavati sjeverno od Bridgeporta, Sully to nije primijetio. Bio se prebacio s vijesti na evergrine i utonuo u misli o Pagsu i njegovim usnim harmonikama. Bio je to klie iz ratnih filmova: prekaljeni ameriki vojnik s usnom harfom, ali Pagano, Boe moj, Pagano te mogao sluditi, jebote. Svirao ih je nou i danju, sve dok mu jedan od momaka - moda Hexley ili ak Garrett Slocum - nije rekao da e se, ukoliko ne prestane, jednog jutra najvjerojatnije probuditi kao prvi ovjek na svijetu s piteim rektalnim im-plantatom.
to je vie o tome razmiljao, to se Sullvju sve vie inilo daje Sly Slocum bio taj koji je zaprijetio rektalnim usatkom. Crnaka grdosija iz Tulse, koji je smatrao da su Sly and the Family Stone najbolja grupa na svijetu - otud mu i nadimak - i odbijao povjerovati daje druga grupa kojoj se divio, Rare Earth, sastavljena od bijelaca. Sully se sjeao kad je Deef (to je bilo prije no to je Dieffenbaker postao novi zapovjednik i kimnuo Slocumu glavom, vjerojatno najvaniji pokret u Dieffenbakerovu dotadanjem ili buduem ivotu) rekao Slocumu da su ti tipovi bijeli ba kao onaj usranac Bob Dylan ("taj bljedoliki folklorist", tako je Slocum zvao Dvlana). Slocum je razmislio o tome, a onda odgovorio sa za njega neuobiajenom ozbiljnou. Sere ovjee. Rare Earth, ma oni su crnci. Snimaju za Motown, a sve su grupe iz Motovvna crnake, to svi znaju. Supremes, pa Tempta-
92 Kratica za Long Island Expressway.
tions jebote, Smokey Robinson i Miracles. Potujem te Deef, malo je takvih ko ti,93 ni da bi rijei reko, al nastavi li srat, zviznut u te.
Slocum je mrzio glazbu usne harmonike. Podsjeala ga je na onog bljedolikog folklorista. Kad biste mu pokuali objasniti da je Dylan politiki angairan, Slocum bi upitao kako to da onda taj re-vei serator nije barem jednom doao ovdje s Bobom Hopeom. Ja u vam re zato, rekao je Slocum. Boji se, eto zato. Jeboja mater tom reveem milomudu i njegovoj usnoj harmonici!
Sully se zanio mislima o Dieffenbakeru koji je bio razvezao o ezdesetima. Razmiljao o tim davnim imenima i davnim licima, o tim danima. Ne primjeuje kako se kazaljka brzinomjera spustila sa devedeset na sedamdeset pa na ezdeset, i kako se vozila poinju hrpimice gomilati u sva etiri vozna traka u pravcu sjevera. Sjetio se kakav je Pags bio u praumi - kost i koa, crnokos, obraza jo istokanih posljednjim postpubertetskim pritiima, s pukom u rukama i s dvije Hohnerove usne harmonike (jedna u C-duru, a druga u G-duru), zataknute u pasicu maskirnih hlaa. To je bilo prije trideset godina. Od-vrti jo deset godina unatrag i Sully je klinac koji odrasta u Hanvic-hu, drui se s Bobbvjem Garfieldom i eli da Carol Gerber samo jedanput pogleda u njega, Johna Sullivana, onako kako uvijek gleda u Bobbvja.
Naravno, s vremenom i jest pogledala u njega, ali nikad na sasvim isti nain. Zato to joj vie nije bilo jedanaest godina ili zato to on nije bio Bobby? Sully nije znao. Taj je pogled sam po sebi bio nedokuiva tajna. Kao da je poruivao da je Bobby ubija a da je njoj to drago, da bi umirala tako sve dok zvijezde ne popadaju s neba, rijeke ponu tei uzbrdo i dozna se cjelovit tekst pjesme "Louie Louie".
to se dogodilo s Bobbvjem Garfieldom? Je li on otiao u Vijetnam? Pridruio se djeci cvijea? Oenio se, postao otac, umro od raka guterae? Sully nije znao. Jedino to je pouzdano znao bilo je da se Bobby nekako promijenio u ljeto 1960. - onoga ljeta kad je Sully osvojio nagradu, tjedan dana u kampu YMCA-e na jezeru George - i otiao iz grada s majkom. Carol je ostala i maturirala u Hanvichu, pa
93 U izvorniku "you bad and you nationwide", referenca na (1) stih iz pjesme ZZ Topa "Pm bad, Pm nationwide", (2) organizaciju Bad Cops Nationwide koja prokazuje policajce koji siluju, zlostavljaju ili ucjenjuju osobe koje se bave prostitucijom, te (3) na domoljubnu kreditnu zadrugu Bad Credit Nationwide, koja odobrava zajmove i rizinim zajmoprimcima, ukljuujui i vijetnamske veterane.
premda ga nikad nije pogledala onako kako je gledala Bobbyja, on joj je bio prvi, i ona njemu: jedne noi izvan grada, iza neke tale proizvoaa mlijeka u Newburgu punoj muue stoke. Sully je pamtio kako je osjetio sladak miris na njezinu vratu kad je svrio.
Otkuda ta udna asocijacija, od Pagana u njegovu mrtvakom kovegu do dvoje prijatelja iz njegova djetinjstva? Vjerojatno zato to je Pags pomalo sliio Bobbvju iz tih davnih dana. Dodue, Bob-bvjeva kosa nije bila crna nego tamnocrvena, ali je Pags imao tu istu suhonjavu grau i koato lice... i iste pjege. Pa da! I Pags i Bobby imali su taj pricani uzorak a la Opie Tavlor94 na obrazima i na hrptu nosa! Ilije to moda bilo samo zato to kad netko umre, razmilja o prolosti, usranoj prolosti jebote.
Caprice je usporio na trideset kilometara na sat, a zatim je promet potpuno stao malo nie, kod Izlaza 9, ali Sully svejedno to nije primijetio. Na WKND-u, radiopostaji koja emitira stare hitove, ? i Mysteriansi pjevali su "96 Tears", a on se prisjeao kako je uz pratnju snimljenih crkvenih pjesama hodao niz sredinji prolaz kapele, a Dieffenbaker ispred njega, prilazei lijesu da prvi put pogleda Pagana. U zraku iznad Paganova tijela pirkao je napjev "Budi uza me"; ba iznad Pagsa, koji je bio sretan kao dijete kad bi mogao satima sjediti s 50-milimetarskom pukom naslonjenom pokraj sebe, s ruksakom u krilu i kutijom Winstonica zataknutom u remen svoje kacige, i unedogled svirati "Goin Up the Country".
Kad je Sully zavirio u koveg, shvati da se svaka slinost s Bob-byjem Garfieldom odavno izgubila. Pogrebnik je sasvim pristojno obavio posao da se moe podnijeti otvoreni lijes, ali je Pags svejedno imao omlohavjelu kou i usiljenu bradicu debeljka koji je posljednje mjesece ivota drao karcinomnu dijetu, onu o kojoj nikad ne piu u National Enguireru, onu koja se sastoji od zraenja, injekcija kemijskih otrova i neogranienih koliina ipsa.
"Sjea se njegovih harmonika?" upitao je Dieffenbaker.
"Sjeam se", rekao je Sully. "Sjeam se svega." Zazvualo je to udno, pa ga Dieffenbaker pogleda.
94 Lik koji je u Andy Griffith Showu glumio Ron Hovvard, glumac okruglog lica, razrokih oiju i rijetkih zuba i, naravno, posut pjegama. Poslije je glumio u jo jednoj kultnoj TV seriji, Happy Days.
Sullyju se u mislima munjevito prikae kako je Deef izgledao toga dana u selendri kad su Malenfant, Clemson i ostali hajkai iznenada poeli naplaivati uase tog jutra... uase cijelog proteklog tjedna. eljeli su to izbaciti iz sebe, urlike u noi, iznenadne topnike projektile i, naposljetku, buktinje helikoptera koji su padali a rotori im se jo okretali, u padu sijui dim svoje smrti. Kako su pali, tras! A ovjeuljci u crnim pidamicama pripucali su iz ume po pripadnicima Delte 2/2 i Bravo 2/1 im su Amerikanci istrali na istinu. Sullvju zdesna trao je Willie Shearman, a porunik Packer ispred njega; a onda je porunika Packera dohvatilo posred lica i ispred Sulh/ja vie nije bilo nikoga. Ronnie Malenfant mu je bio slijeva. Malenfant se dernjao svojim kretavim glasom, bez prestanka, poput nekog poandrcalog, prenapetog teleprodavaa, neuraunljivog od amfetamina: Da vas vidimo, usrani psetoderi! Hajde, kosooki! Pucajte, pizde! Jebite si mater! Govno vi moete pogoditi! Pagano je bio iza njih, a Slocum pokraj Pagsa. Tu je bilo i nekoliko deki iz ete Bravo, ali uglavnom oni iz Delte, toga se sjeao. Willie Shearman pozivao je svoje suborce, ali su mnogi zaostali. Oni iz Delte 2/2 nisu zaostajali. Clemson je bio tamo, Wollensky i Hackermever. Pravo je udo kako se sjea njihovih imena; njihovih imena i mirisa tog dana. Mirisa praume i mirisa kerozina. Prizora neba, plavoga na zelenom. Boe moj mili, kako su pucali, kako su ti mali dripci pucali, nikad ne moe zaboraviti kako su pucali ni kakav je to osjeaj kad ti meci prozuje pokraj uha. Malenfant se beio Pogodite me, vi krepani psetoderi! Ne moete! Slijepci usrani! Pucajte, tu sam! Jebite se vi oravi kosooki uti pederi, tu sam! Deki iz sruenih helikoptera su vritali, pa su ih izvukli iz njih, zalili vatru pjenom i izvukli ih, samo to to vie nisu bili ljudi, ne bi se to moglo nazvati ljudima; uglavnom su to sad bile vritee peenke, peenke s oima, kopama remena i tim cvokouim prstima koji poseu za tobom a iz ijih se rastaljenih noktiju pui, ba takvi. Nije to neto to biste mogli ispriati ljudima poput doktora Conroya: kako bi im se, kad biste ih potegnuli, otkidali dijelovi tijela, zapravo skliznuli s njih onako kako hrskava koica svjee ispeene purice klie po vruoj rastaljenoj masnoi ispod nje, ba tako, a cijelo vrijeme osjea miris praume i kerozina, i sve se to dogaa, jedan stvarno velki ou, kako je obiavao govoriti Ed Sullivan, i sve se to dogaa na naoj pozornici, i jedino to moe jest pomiriti se sa sudbinom, samo da to prevali preko glave.
To je bilo to jutro, to su bili helikopteri, i neto takvo moralo je dovesti do neega. Kad su tog popodneva stigli u tu usranu selendru, jo su imali u nosu vonj nagorjele posade onog helikoptera, stari porunik bio je mrtav, pa su neki deki - Ronnie Malenfant i njegovi prijatelji, ako elite da budem precizan - lagano skrenuli. Dieffen-baker je bio novi glavnokomandujui i iznenada se obreo kao zapovjednik luaka koji su htjeli ubiti sve ivo - djecu, starce, stare ma-masanke u crvenim kineskim tenisicama.
Helikopteri su se sruili u deset sati. U otprilike dva nula pet, Ronnie Malenfant je najprije zario bajunet u stariin trbuh a onda objavio namjeru da usranoj krmai odsijee glavu. U otprilike etiri i petnaest, nepunih etiri kilometra dalje od tog mjesta, svijet Johna Sullivana otiao je u vraju mater. To je bio njegov veliki dan u pokrajini Dong Ha, njegov stvarno velki ou.
Dok je stajao izmeu dvije straare na vrhu jedine ulice u toj selendri, Dieffenbaker je izgledao kao prestraeni esnaestogodinjak. Ali nije imao esnaest godina, nego dvadeset i pet, puno godina stariji od Sulh/ja i veine ostalih. Jedini koji je imao Deefove godine i in bio je Willie Shearman, a Willie nije izgledao pripravan uskoiti. Vjerojatno ga je jutronja akcija spaavanja izmodila. Ilije vjerojatno primijetio da ponovno deki iz Delte 2/2 predvode juri. Malenfant je urlao da e kosooki vijetkongovski posranci dvaput razmisliti kad ugledaju nekoliko desetaka glava na kolcima prije no to stanu na ulj Delta Munjama. Bez prestanka tim svojim kreta-vim, svrdlastim glasom teleprodavaa. Karta. Gospodin Kartaka Mustra. Pags je imao svoje usne harmonike, a Malenfant svoj pil Bikesica. Herevi, to je bila Malenfantova igra. Deset centi poen ukoliko bi uspio nekoga nacimati, pet centi ako ne bi. Dajte deki! zaciao bi tim svojim kretavim glasom, glasom za koji bi Sully dao ruku u vatru da moe izazvati krvarenje iz nosa i skriviti pomor jata skakavaca. Hajde, na sunce s lovom, lovimo Guduru!
Sully se prisjetio kako je stajao na ulici i gledao u blijedo, iznureno, zbunjeno lice novog zapovjednika. Sjetio se kako je pomislio Ne moe on to. to god treba uiniti da bi se zaustavilo prije no to se razmae, ne moe on to. Ali se onda Dieffenbaker pribrao i kimnuo glavom Slyju Slocumu. Slocum nije ni trenutka oklijevao. Slocum, stojei na ulici pokraj prevrnute kuhinjske stolice kromiranih nogu i crvenog sjedita, podigne puku na rame, naniani i raznese glavu
Ralphu Clemsonu. Pagano, koji je stajao u blizini i buljio u Malen-fanta otvorenih usta, jedva da je primijetio da je poprskan skoro od glave do pete. Clemson je pao na zemlju, mrtav, i to je bio kraj zabave. Partija je zavrila, duo.
Dieffenbaker danas ima trbuinu golfera i nosi bifokalne naoale. Usto je uglavnom izgubio kosu. Sullvja je to zaprepastilo, jer je Deef prije pet godina, kad se njihova postrojba kao i svake godine okupila na jersevjskoj obali, imao prilino gustu kosu. Sully se zakleo samome sebi daje to bio posljednji put daje s njima banio. Nisu postali nimalo bolji. Nisu se smirili. Svaki ponovni sastanak sve je vie sliio likovima iz Seinfelda koji su se opako nasnifali ljepila.
"Bi li izaao da popui jednu?" upitao je novi zapovjednik. "Ili si se odrekao toga kad i svi drugi?"
"Odrekao se kad i svi drugi, tako je." Tad su stajali malo ulijevo od kovega kako bi ostali koji su doli na posljednji ispraaj mogli zirnuti u lijes pa proi. Tiho su govorili, snimljena se glazba glatko kotrljala preko njihovih glasova, nekakva otegnuta zvuna kulisa o spasenju. Na rasporeuje bila himna "Stari kri", zakljuio je Sully.
Ree: "Mislim da bi Pags radije elio da putaju-"
"'Goin Up the Countrv' ili 'Let's Work Together'", dovri Dieffenbaker veselo se smijeei.
Sully mu uzvrati osmijeh. Bio je to jedan od onih neoekivanih trenutaka, poput kratke sunane faze u cjelodnevnom kinom razdoblju, kad je godilo neega se prisjetiti -jedan od trenutaka kad ste, zaudo, bezmalo sretni to ste bili u Vijetnamu. "Ili moda 'Boom Boom', onu od Animalsa", ree on.
"Sjea se kad je Sly Slocum rekao Pagsu da e mu nabiti tu harmoniku u guzicu ukoliko ne prekine?"
Sully je kimnuo glavom, jo se veselo smijeei. "I da e Pags moi, gurne li mu je dovoljno duboko, odsvirati 'Red River Valley' dok prdi." S ljubavlju je ponovno pogledao prema mrtvakom kovegu, kao daje oekivao da e se i Pagano nasmijeiti pri pomisli na to. Ali se Pagano nije smijeio. Pagano je samo leao naminkanog lica. Pagano je sve prevalio preko glave. "Zna to - izai u i gledati tebe dok pui."
"Dogovoreno." Dieffenbaker, koji je jednom dao znak da jedan njegov vojnik ubije drugog, krene niz bonu lau kapele. Njegova
elava glava zasvijetlila bi mijeanim bojama dok je prolazio ispod vitranih prozora. epajui za njim - epa vie od pola ivotnog vijeka pa to i ne primjeuje - hodao je John Sullivan, uspjeni zastupnik za Chevrolet.
Promet na 1-95 uspori do pueva koraka, a onda ni makac, osim povremenog trzaja u nekom traku. Na radiju su ? i Mvsteriansi ustupili mjesto Sly and the Familv Stone - "Dance to the Music". Slo-cum bi jamano poskakivao na sjeditu, jebote, poskakivao do daske. Sully ubaci probni Caprice u prazni hod i pone lupkati po upravljau u ritmu glazbe.
Kad je pjesma krenula prema kodi, on pogleda desno i ugleda staru mamasan na suvozakom sjeditu. Nije poskakivala u njemu nego je sjedila mirno, utih ruku sklopljenih u krilu, svojih ludo kriavih tenisica, imitacija Chuck Tavlorica, vrsto poloenih na jednokratni plastini podloak na kojem je velikim slovima pisalo SUL-LIVANOV CHEVROLET CIJENI VAU FIRMU.
"Bok, stara gaduro", ree Sully, vie zadovoljan nego uznemiren. Kad je posljednji put pokazala svoje lice? Vjerojatno na novogodinjoj proslavi kod Tacklinovih, posljednji put kad se Sully svojski ob-lokao. "Zato nisi bila na Pagsovu sprovodu? Novi se zapovjednik raspitivao za tebe."
Ona ne odgovori, ali nema veze, je li ikad odgovorila? Samo je sjedila tamo sklopljenih ruku, dok je pogled njezinih crnih oiju poivao na njemu: prikaza iz Noi vjetica u zelenom, naranastom i crvenom. No stara mamasan nije bila poput duhova iz holivudskih filmova; nije bila prozirna, nikad nije mijenjala oblik, nikad ne bi ishlapjela. Na jednom utom zapeu nosila je tkanicu slinu srednjokolskim pobratimskim narukvicama. Premda ste mogli vidjeti svaki zavijutak na toj tkanici i svaku boru na njezinu drevnom licu, niste mogli osjetiti njezin miris, a jedan jedini put kad ju je Sully pokuao dodirnuti, ona je isparila. Ona je bila sablast, a njegova glava ukleta kua u kojoj je ona prebivala. Samo to bije svako malo (najee bezbolno a uvijek nenajavljeno) njegova glava izbljuvala negdje gdje bije on morao vidjeti.
Nije se promijenila. Nije oelavila, ni dobila une kamence, ni poela nositi bifokalne naoale. Nije umrla kao to su umrli Clem-son, Pags, Packer i deki iz sruenih helikoptera (ak su i ona dvojica koje su odnijeli s istine pokrivene pjenom poput snjegovia
umrli, njihove su opekline bile preteke da bi preivjeli i sav je trud bio uzaludan). A nije ni nestala kao to je nestala Carol. Ne, stara mamasan uredno bi banula u posjete, i nije se promijenila ni jotu od vremena kad je "Instant Karma" bila meu prvih deset najsluanijih hitova. Jednom je, dodue, morala umrijeti, leati u blatu kad joj je Malenfant najprije zario bajunet u trbuh, a onda objavio namjeru da je skrati za glavu, ali nakon toga ju je krenulo.
"Gdje si bila, duo?" Da je netko iz nekog automobila sluajno pogledao prema njemu (njegov je Caprice sad bio okruen sa svih strana, zagraen) i vidio kako mie usnama, pretpostavili bi da pjeva uz radio. A i kad bi pomislili neto drugo, tko ih jebe? Koga briga to oni misle? Nagledao se on toga, uasnih stvari, izmeu ostalog i smotuljak vlastitih crijeva kako lee u krvavoj smri njegovih stidnih dlaica, i ako katkad ugleda tu staru sablast (i razgovara s njom), pa to, jebote? Koga se to tie osim njega?
Sully pogleda ispred sebe, pokuavajui otkriti to je zakrilo promet (nije uspio, to nikad ne uspijeva, mora jednostavno ekati i odgmizati malko naprijed kad tip ispred tebe odgmie naprijed), a onda se okrene. Ponekad kad bi to uinio, nje vie ne bi bilo. Ali ne i ovaj put; ovaj se put samo presvukla. Crvene tenisice bile su iste, ali je sad imala na sebi uniformu medicinske sestre: bijele najlonske hlae, bijelu bluzu (na koju je pribola zlatni sati, kako draestan detalj), bijelu kapicu s malom crnom vrpcom. No ruke su joj jo bile sklopljene u krilu i jo je gledala u njega.
"Gdje si bila, mama? Nedostajala si mi. Znam daje to udno, ali je istina. Mama, mislio sam na tebe. Trebala si vidjeti naeg novog zapovjednika. Da ti pamet stane, zaista. Uao je u fazu solarne ploe. Potpuno elav na tjemenu, hou rei sjaji se."
Stara mamasan ne ree nita. Sully se ne iznenadi.
Pokraj pogrebnog zavoda prolazila je uliica, a uz jedan zid protezala se zeleno obojena klupa. Na oba kraja klupe nalazila se kanta s pijeskom naikana ikovima. Dieffenbaker sjedne pokraj jedne kante, tutne cigaretu u usta (Dunhillica, primijeti Sully, prilino impresivno), a onda ponudi kutiju Sullvju.
"Ne, zaista sam prestao."
"Izvrsno." Dieffenbaker pripali upaljaem marke Zippo, i Sully shvati neto neobino: nikad nije vidio nekoga tko je bio u Vijetnamu da pripaljuje cigaretu ibicama ili onim jednokratnim plinskim
upaljaima; vijetnamski veterani kao da su svi nosili Zippoe95. Naravno, nije mogue daje tako. Ili jest?
"Jo prilino epa", ree Dieffenbaker.
"Aha."
"Sve u svemu, rekao bih da je dolo do poboljanja. Posljednji put kad sam te vidio, gotovo da si posrtao. Osobito nakon to bi stru-sio nekoliko pia."
"Jo odlazi na okupljanja? Organiziraju li ih jo, piknike i ostala sranja?"
"Mislim da ih jo organiziraju, ali nisam bio tri godine. Postalo je odve depresivno."
"Aha. Oni koji ne boluju od raka, prolupali su od alkohola. A oni koji su se uspjeli rijeiti cuge su na Prozacu."
"Primijetio si."
"Nego to nego sam primijetio."
"Mislim da me to nije iznenadilo. Nikad nisi bio najpametniji ovjek na svijetu Sully-John, ali si bio pronicavi seronja. ak i tad. Dakle, dobro si primijetio: cuga, rak i depresija, ini se da su to glavni problemi. O, i zubi. Nisam jo upoznao nekog vijetnamskog veterana a da ne bi imao pravi upanac sa zubima... naravno, ako mu je jo koji ostao. A ti, Sully? to je s tvojim starim kljovama?"
Sully, koji je poslije Vijetnama izvadio est zuba (plus gotovo nebrojeno korijena), zamigolji rukom lijevo-desno pokretom kojim kao da eli rei comme ci, comme ga.
"A onaj drugi problem?" upita Dieffenbaker. "Kako je s tim?"
"Ovisno", ree Sully.
"O emu?"
"O tome to sam opisao kao svoj problem. Bili smo zajedno na tri usrana piknika-"
"etiri. A usto sam ja bio na najmanje jednom na koji ti nisi doao. Godinu poslije piknika na jerseyjskoj obali? Kad je Andy Hac-kermeyer rekao da e se ubiti skokom s vrha Kipa slobode."
"I je li to uinio?"
95 Zippo je poznata marka upaljaa, ali u slangu amerikih vojnika u Vijetnamu i naziv za baca plamena.
Dieffenbaker duboko uvue dim i pogleda Sullvja jo uvijek porunikim pogledom. Uspijevalo mu je to i nakon tolikih godina. Zapanjujue na neki nain. "Daje to uinio, itao bi o tome u Postu. Zar ne ita Post?"
"Pobono."
Dieffenbaker kimne glavom. "Vijetnamski veterani svi imaju problema sa zubima i svi itaju Post. Naravno, ukoliko ive na Postova podruju kontaminacije. to misli da rade ako ne ive?"
"Sluaju Paula Harveva96", kao iz topa e Sully i Dieffenbaker se nasmije.
Sully se prisjeao Hacka, koji je takoer bio tamo onoga dana kad su se sruili helikopteri, koji je bio i u selendri i kad su upali u zasjedu. Plavokosi klinac zaraznog smijeha. Dao je laminirati sliku svoje djevojke da ne bi trunula na vlazi, a onda ju je nosio oko vrata na malom srebrnom laniu. Hackermever je bio pokraj Sullvja kad su stigli u selendru i kad je poela pucnjava. Obojica su vidjeli kako je stara mamasan istrala iz svoje slamnate kolibe podignutih ruku, klepeui sve u esnaest, frfljajui neto Malenfantu, Clemsonu, Peaslevu, Mimsu i ostalima koji su reetali selo. Mims je propucao potkoljenicu nekog djeaka, moda sluajno. Djeak je leao u praini ispred jedne bijedne straare i vritao. Stara mamasan zakljuila je daje Malenfant glavni - zato i ne? ta Malenfant se dernjao - pa je potrala prema njemu, i dalje mlatarajui rukama po zraku. Sully joj je mogao rei da joj je to bila velika pogreka, stari gospodin Kartaka Mustra imao je jutro i pol, kao i svi, ali Sully nije otvorio usta. On i Hack su stajali i gledali kako je Malenfant podigao kundak puke i raspalio je njime po licu, oborio je na zemlju i prekinuo njezino eretanje. Willie Shearman stajao je dvadesetak metara dalje, Willie Shearman iz njegova rodnog grada, jedan od djeaka iz katolike kole kojih su se on i Bobby na neki nain bojali, i na Wil-liejevu se licu nita nije moglo proitati. Willie Bejzbol, tako su ga zvali neki njegovi suborci, uvijek iz milja.
"Dakle, to je s tvojim problemom, Sully-John?" Sully se vrati iz selendre u Dong Hau u uliicu pokraj pogrebnog zavoda u New Yorku... ali polako. Neke su uspomene bile poput
96 Utjecajni radiokomentator ABC-ja. Njegova emisija "There's the rest of the story" /Evo i ostatka prie/, emitira se triput dnevno i jedanput subotom.
Tar-Baby u onoj staroj prii o Brer Foxu i Brer Rabbitu; zalijepi se za njih97. "Ovisi. to sam rekao, kakav problem imam?"
"Rekao si da su ti raznijeli jaja kad su nas zaskoili kod selendre. Rekao si da ti je to Boja kazna jer nisi sprijeio Malenfanta prije no to je prolupao i ubio onu stariicu."
Rijeju prolupati nije se ni izbliza moglo opisati to kako je Ma-lenfant stajao rairenih nogu i opkoraio staricu, dizao i sputao bajunetu ne prestajui pritom mljeti. Kad je procurila krv, njezina je naranasta tunika izgledala kao batik.
"Malko sam pretjerao", ree Sully, "emu su pijanci skloni. Dio monje jo je nazoan, a katkad proradi i stara pumpa. Osobito nakon Viagre. Bog blagoslovio to sranje."
"Prestao si puiti. A cugati?"
"Povremeno popijem pivo", ree Sully.
"Prozac?"
"Jo ne."
"Razveden?"
Sully kimne glavom. "A ti?"
"Dvaput. No razmiljam da se ponovno odvaim. Mary Theresa Charlton, prava slatkica. Trea srea, to je moje geslo."
"Zna li to, porunice?" upita Sully. "Otkrili smo nedvojbenu batinu vijetnamskog iskustva." On podigne prst. "Vijetnamski veterani obolijevaju od raka, najee plua ili mozga, ali i drugih organa."
"Kao Pags. Pags gaje dobio na guterai, je li tako?"
"Tako je."
"Svi ti karcinomi su zbog agensa Orange", ree Dieffenbaker. "Nitko ne moe dokazati, ali svi znamo. Agens Orange, dar koji daje i daje."
Sully podigne drugi prst - tvoj jebaki prst, bez sumnje bi ga nazvao Ronnie Malenfant. "Vijetnamski veterani padaju u depresiju, opijaju se na zabavama, prijete da e skoiti s nacionalnih znamenitosti." Iskoi i trei prst. "Vijetnamski veterani imaju loe zube." Mali prst. "Vijetnamski veterani se razvode."
97 Tar Baby je lutka od katrana, ija utnja tako razljuti Brer Rabbita da ju je udarao dok se nije vrsto za nju zalijepio.
Sully je nainio stanku u tom trenutku, nejasno sluajui snimljenu orguljaku glazbu kako dopire kroz djelomice otvoren prozor, gledajui u svoja etiri ispruena prsta a onda i u palac jo priljubljen uz dlan. Veterani su narkomani. Veterani uglavnom neredovito otplauju kredite; svaki bankovni slubenik e vam to rei (onih godina kad je Sully uhodavao svoje zastupnitvo, mnogi su bankari tako rekli njemu). Veterani prekorauju limite potronje na kreditnim karticama, izbacuju ih iz kockarnica, plau kad uju pjesme Geor-gea Straita i Patty Loveless, bodu se noevima zbog stolnog kuglanja u barovima, kupuju jake automobile na kredit a onda ih razbiju, tuku svoje ene, tuku djecu, tuku svoje pse do vraga, a vjerojatno se ee porezu prilikom brijanja nego ljudi koji su se Vijetnamu najvie pribliili u Apokalipsi danas ili onom sranju Lovac na jelene.
"A to je palac?" upita Dieffenbaker. "Ma daj, Sully, poderat u se od znatielje."
Sully pogleda u svoj sklopljeni palac. Pogleda u Dieffenbakera, koji je sad nosio bifokalne naoale i trbui (ono to su vijetnamski veterani najee nazivali "kua koju je sagradio Bud98"), ali u kojem jo moda stoluje onaj mravko votane puti. A onda ponovno pogleda u svoj palac i isprui ga kao da pokuava autostopirati.
"Vijetnamski veterani imaju upaljae Zippo", ree on. "Barem dok ne prestanu puiti."
"Ili dok ne dobiju rak", ree Dieffenbaker. "U kojem ih trenutku njihove ene bez sumnje ieprkaju iz njihovih oslabjelih i oduzetih ruku."
"Osim onih rastavljenih", ree Sully i obojica se nasmiju. Bilo je ugodno ispred pogrebnog zavoda. Moda ne ba ugodno, ali bolje nego unutra. Orguljaka je glazba bila uasna, ljepljiv miris cvijea jo gori. Miris cvijea podsjeti Sullvja na deltu Mekonga. Ljudi sad govore "prekomorje", ali se on nije sjeao da je u ono vrijeme ikad uo taj izraz.
"Znai ipak nisi sasvim izgubio muda?" ree Dieffenbaker. "Ne, nikad nisam stigao u zemlju Jakea Barnesa99." "Koga?"
98 Misli se na pivo Budvveiser.
99 Jake Barnes je glavni lik iz Hetningwayeva romana Sunce se ponovno rada koji je ranjen u I. svjet-
skom ratu i ostao impotentan.
"Nema veze." Sully nije jako puno itao, nikad nije puno itao (njegov je prijatelj Bobby bio knjiki moljac), ali mu je bolniki knjiniar dao Sunce se ponovno raa i Sully ju je proitao u jednom dahu, ne jednom ve triput. U to mu se vrijeme uinila silno vanom - koliko je Bobbvju bila vana ona knjiga Gospodar muha kad su bili djeca. A sad mu je Jake Barnes bio dalek, limeni ovjek s lanim problemima. Samo jo jedna izmiljotina.
"Nema?"
"Nema. Mogu imati enu ako zaista to poelim - ne i djecu, ali mogu imati enu. No potrebne su velike pripreme i uglavnom mi se ini da to iziskuje previe muke."
Dieffenbaker ne ree nita nekoliko trenutaka. Sjedio je zagledan u svoje ruke. Kad je podigao pogled, Sully pomisli da e rei da mora ii, na brzinu se oprostiti s udovicom a onda natrag u boj (Sully je smatrao da u sluaju novog zapovjednika rat znai prodaju raunala u kojima se nalazi neto magino to se zove Pentium), ali Dieffenbaker ne ree nita takvo. Upita: "A to je s onom staricom? Jo je via, ili je vie nema?"
Sully je osjetio kako mu se prepast - bezoblina ali silna - mreka u malome mozgu. "Kakva starica?" Nije se sjeao da je rekao Dieffenbakeru, nije se mogao sjetiti daje rekao ikome, ali naravno, jamano je rekao. Jebi ga, mogao je Dieffenbakeru rei bilo to na onim piknicima; bile su to samo crne rupe u njegovu pamenju koje su bazdile po alkoholu, sve do jedne.
"Stara mamasan", ree Dieffenbaker i ponovno izvadi cigarete. "Ona koju je Malenfant ubio. Rekao si da ti se ukazivala. 'Ponekad je drukije obuena, ali je to uvijek ona', tako si rekao. Jo je vidi?"
"Mogu li dobiti jednu?" upita Sully. "Nikad nisam popuio Dun-hillicu."
Na WKND-u Donna Summer pjevala je o zloestoj djevojci, zloki, ti si tako zloesta zlokica, bip-bip. Sully se okrene staroj mamasan, ponovno u naranastoj tunici i zelenim hlaama, i ree: "Malenfant nikad nije bio oito lud. Odnosno, nimalo lui od ostalih... osim moda kad su posrijedi bili herevi. Uvijek je traio trojicu s kojima bi igrao hereve, a to nije neko naroito ludilo, to kae? Nije bio lui od Pagsa i njegovih harmonika, a znatno manje lud od tipova koji su cijele noi mrkali heroin. Osim toga, Ronnie je
pomogao izvui one deke iz helikoptera. U praumi je jamano bilo desetak kosookih, moda i dvadesetak, i svi su pucali kao aavi, sredili su porunika Packera, Malenfant je sigurno vidio kad se to dogodilo, bio je jako blizu, ali nije ni trenutka oklijevao." Kao ni Fowler, Hack, Slocum, Peaslev ili Sully. I kad je Packer pao oni su nastavili. Bili su hrabri mladii. Pa ako je njihova hrabrost potrae-na u ratu koji su zakuhali zadrti starkelje, znai li to da njihova hrabrost nije nita znaila? Kad smo ve kod toga, je li uvjerenje za koje se borila Carol Gerber pogreno zato to je jedna bomba eksplodirala u pogrenom trenutku? Jebi ga, u Vijetnamu su mnoge bombe eksplodirale u pogrenom trenutku. Kad bolje razmisli, to je bio Ronnie Malenfant nego bomba koja je eksplodirala u pogrenom trenutku?
Stara mamasan nastavi gledati u njega, njegova prastara sjedokosa pratilja sjedi na suvozakom mjestu ruku sklopljenih u krilu - ute ruke sklopljene na mjestu gdje se naranasta tunika spaja sa zelenim poliesterskim hlaama.
"Pucali su po nama skoro dva tjedna", ree Sully. "im smo krenuli iz doline A Shau. Pobijedili smo u Tam Boiju, a kad pobijedi, znai da ti je krenulo i da treba iskoristiti tu prednost, barem sam ja tako uvijek smatrao, ali mi zapravo nismo napredovali nego se povlaili. Ma to, to je bilo korak od bezglavog povlaenja, eto to. U svakom sluaju, nismo se dugo osjeali kao pobjednici. Nije bilo podrke, ostavili su nas na cjedilu. U kurac vijetnamizacija! Kakva je to bila pljuga!"
On posuti trenutak-dva, gledajui u nju, a ona mu je smireno uzvraala pogled. Oko njih, zaustavljeni promet svjetlucao je poput vruice. Neki nestrpljivi kamiondija legne na svoju trubu, i Sully poskoi kao da gaje netko naglo prenuo iz drijemea.
"Tad sam naletio na Willieja Shearmana - pri povlaenju iz doline A Shau. Znao sam da mi izgleda poznato i bio sam uvjeren da sam ga negdje upoznao, ali se nisam mogao sjetiti gdje. Zna, ljudi se vraki promijene izmeu etrnaeste i dvadeset etvrte. A onda su jednog popodneva on i nekoliko deki iz postrojbe Bravo besposleno sjedili i metiljali, razgovarali o curama, i Willie je rekao daje prvi francuski poljubac dobio na plesu u organizaciji drube Sv. Tereze od Avile. A ja pomislim: 'Jebi ga, to su bile cure iz Sv. Gabrijela.' Pri-em mu i kaem: 'Vi iz Postojanog ste moda bili kraljevi Asherove avenije, ali smo vam ispraili pederski tur svaki put kad ste doli u
Hanvich High igrati nogomet.' Hej, da si vidjela tog zaprepatenja! Willie je skoio na noge tako brzo da sam pomislio da e pobjei kao Gingerbread Man100. Kao da je ugledao duha, ili neto takvo. A onda se nasmije i prui ruku i ja opazim da jo nosi svoj srednjokolski prsten! Zna li to to sve dokazuje?"
Stara mamasan ne ree nita, kao i uvijek, ali joj je Sully vidio u oima daje znala to to sve dokazuje: ljudi su smijeni, klinci priaju nevjerojatne stvari, pobjednici nikad ne odustaju a gubitnici nikad ne pobjeuju. Ujedno i Boe blagoslovi Ameriku.
"Dakle, ganjali su nas taj cijeli tjedan, i postajalo je jasno da nas sustiu... pritiu s boka... broj rtava na naoj strani neprekidno se poveavao a nisi se mogao naspavati od svijetleih raketa, helikoptera i nonog urlikanja koje je dopiralo iz njihovih skrovita. A onda bi te napali... njih dvadesetak, tridesetak... bonu te pa se povuku, bonu i povuku, tek tako... a usto bi izveli tu svoju foru..."
Sully oblie usne, svjestan da su mu usta suha. Da barem nije otiao na Pagsov pogreb. Pags je bio dobar momak, ali ne i dovoljno dobar da bi opravdao povratak takvih uspomena.
"Postavili bi etiri ili pet minobacaa u praumi... na jednom od naih krila... a pokraj svakog minobacaa poredali bi osam ili deset ljudi, svakog s jednom granatom. Covjeuljci u crnim pidamicama, u redu kao uenici kod automata za vodu u mojoj gimnaziji. A kad bi doao red na njih, ubacili bi svoju granatu u cijev minobacaa, a onda jurnuli koliko ih noge nose. Tako bi se suoili s neprijateljem-to jest s nama - upravo u trenutku kad bi njihove granate padale. To bi me uvijek podsjetilo na rijei ovjeka koji je ivio na katu iznad Bobbvja Garfielda jednom kad smo se dodavali na Bobbvjevu prednjem travnjaku. O nekom igrau bjezbola koji je igrao za Dodgerse. Ted je rekao daje tip bio tako vraki brz daje mogao opiiti "balon" na poetnoj bazi, otrati na mjesto shortstopa izmeu druge i tree baze i sam uhvatiti lopticu. To bi te nekako... rastrojilo."
Da. Onako kako je on sad bio nekako rastrojen, nekako sluen, poput klinca koji si nepromiljeno pria prie o duhovima u tami.
100 Paprenjak u ljudskom obliku. Ovdje lik iz narodne prie. Taj keks pobjegne iz kuhinje i otrCi na cestu. Svi koji ga ugledae, nagnu u trk za njim, ali im on umakne viui: "I tebi u pobjei!" Sretne ga lija, napravi se daje gluha i da ne moe uti to joj to Gingerbread Man dovikuje, pa ga zamoli da joj apne na uho. Kad on to uini, lija ga zgrabi i pojede.
"Paljba koju su osuli po onoj istini na koju su se sruili helikopteri bila je u tom istom stilu, samo jaa, vjeruj mi na rije." Samo to to i nije bila istina. Vijetkongovci su si tog jutra dali oduka, pojaali ton do daske a onda iupali tipke, kako je Mims rado govorio. Pucnjava iz praume oko goruih helikoptera bila je poput proloma oblaka a ne pljuska.
U Capriceovu pretincu za rukavice bilo je cigareta, stara kutija Winstonica koju je Sully drao tamo u sluaju prijeke potrebe, a koju je prebacivao iz jednog automobila u drugi kad god bi ih mijenjao. Ona jedna cigareta koju je naicao od Dieffenbakera probudila je tigra i on isprui ruku pokraj stare mamasan, otvori pretinac, prekopa po ispravama i nae kutiju. Cigareta e ostaviti bljutav i vru okus u njegovu grlu, ali to je u redu. To je na neki nain bilo ono to je elio.
"Dva tjedna pucnjave i stezanja obrua", ree joj on i pritisne upalja. "Strka i pomutnja i ne oekuj posrance iz vojske Junog Vijetnama, duo, jer oni kao da su uvijek imali boljeg posla: kurve, kotleti na aru i kuglanje, govorio je Malenfant. Zbrajali smo rtve, zrane podrke nikad nije bilo gdje je trebala biti, nitko nije oka sklopio, i inilo se da se situacija pogorava kako nam se pridruuje sve vie ljudi iz A Shaua. Sjeam se da je jedan od Williejevih ljudi- Havers ili Haber, tako nekako - dobio metak u glavu. Pogodilo ga tono u glavu, a onda je ostao leati na stazi otvorenih oiju, pokuavao neto rei. Krv mu se slijevala iz rupe evo ovdje..." Sully lupne prstom po glavi malo iznad uha. ".. .i nismo mogli vjerovati da je jo iv, a kamoli da pokuava govoriti. A onda to s helikopterima... to je bilo kao iz filma, sav taj dim i pucnjava, bup-bup-bup-bup. To je bio uvod za nas zna, u onu tvoju selendru. Nabasali smo na nju kad ono jebote... na cesti lei stolac, nekakav kuhinjski stolac s crvenim sjeditem i elinim nogama koje stre u zrak, ba na cesti. Mjesto je izgledalo kao govno, oprosti ali jest, kao da nije vrijedno da se u njemu ivi, a kamoli da se za nj gine. Tvoja raja, Junovijetnamci, oni nisu eljeli umirati za takva mjesta, pa zato bismo mi? Usto je i smrdjelo, smrdjelo je do neba, ali svugdje je smrdjelo. Tako se barem inilo. Meni smrad nije naroito smetao. Mislim da me se najvie dojmio onaj stolac. Taj je jedan stolac sve govorio."
Sully izvue upalja, pone trenjacrvenom arnom niti obraivati vrh cigarete, a onda se sjeti da sjedi u probnom vozilu. Mogao bi pu-
siti u probnom vozilu - ta iz njegova je vlastitog salona - ali nanjui li netko od prodavaa dim i zakljui da je ef radio ono zbog ega bi svatko drugi dobio otkaz, to ne bi bilo dobro. Djelima mora pratiti rijei... barem ukoliko eli malo respekta.
"Excusez-moi", ree on staroj mamasan. Izae iz automobila, ne ugasivi motor, pripali cigaretu, pa se sagne i kroz prozor ubaci upalja natrag u njegov spremnik na ploi s instrumentima. Dan je bio vru, a etiri vozna traka mora automobila u mrtvom hodu kao da su ga inili jo toplijim. Sully je osjeao nestrpljenje posvuda oko sebe, ali je njegov radio bio jedini koji je uo; svi ostali bili su iza stakla, zakopani u svoje klimatizirane ahurice, i sluali stotinu razliitih vrsta glazbe, od Liz Phair do Williama Ackermana. Pretpostavljao je da veterani koji su moebiti zapeli u ovom krkljancu a nemaju CD Alman Brothersa ili kazetu Big Brother and the Holding Compa-nyja, vjerojatno takoer sluaju WKND, gdje prolost nikad nije umrla, a budunost nikad nije stigla. Truuub-truuub, biiip-biiip.
Sully zaglavinja prema haubi svog automobila i podigne se na prste, zaklanjajui oi od odbljeska sunca na kromu, pogledom traei problem. Naravno, nije ga uspio sagledati.
Kurve, kotleti na aru i kuglanje, pomisli on, Malenfantovim cie-im, svrdlastim glasom. Tim komarnim glasom ispod plavetnog neba i iz zelene ume. Hajde, deki, tko ima Klistirku? Ja sam na devedeset i otvorio sam sva etiri oka, vremena je sve manje. Nek cirkus pone!
On snano potegne dim iz Winstonice, pa iskalje ustajali vru dim. Crne tokice iznenada zapleu na popodnevnoj jarkoj svjetlosti, i on pogleda u cigaretu izmeu svojih prstiju s izrazom gotovo komine uasnutosti. to to radi, ponovno poinje s tim sranjem? Zar je lud? Da, naravno da je lud, svatko tko vidi mrtve starice pokraj sebe u svom automobilu je jamano lud, ali to ne znai da mora ponovno poeti s tim sranjem. Cigarete su agens Orange koji plaa. Sully baci Winstonicu. Uinilo mu se to pravilnom odlukom, ali nije usporilo ubrzavajue bilo njegova srca ni njegov osjeaj - tako dobro upamen iz patrola u kojima je sudjelovao - da mu se usna upljina sui i stee, kubi i nabire poput opeene koe. Neki se ljudi boje guvi - to se zove agorafobija, strah od trnice - ali jedini put kad Sully ima taj osjeaj da ]Q previe stvari (previe ljudi je upravo u
ovakvim prilikama. Dobro se osjeao u dizalima, krcatim foajeima u pauzama izmeu inova i na peronima u vrijeme najvee guve, ali kad bi oko njega nastao prometni ep, on bi prolupao. Jer, duo, ne moe nikamo pobjei, nigdje se sakriti.
Jo nekoliko ljudi ispililo se iz svojih klimatiziranih komuki. ena u strogom smeem poslovnom kostimu stoji pokraj jednako strogo smeeg BMW-a, zlatna joj narukvica i srebrne naunice saimaju ljetnu sunanu svjetlost, i samo to od nestrpljenja ne lupka visokom potpeticom od kordovana. Uhvati Sullvjev pogled, podigne pogled prema nebu kao da eli rei Kako tipino, pa pogleda na runi sat (takoer zlatan, takoer svjetlucav). ovjek koji je zajahao zelenu Yamahinu meunonu raketu, ugasi pomahnitali motor svog motocikla, podigne ga na oslonu papuu, skine kacigu i odloi je na naftom umrljani plonik pokraj jedne od pedala. Bio je odjeven u crne biciklistike hlae i majicu bez rukava na ijoj je prednjici velikim slovima pisalo VLASNITVO NJUJORKIH KNICKSA. Prema Sullvjevoj procjeni, taj e gospodin ostati bez otprilike sedamdeset posto koe potjera li tako odjeven svoju meunonu raketu brzinom veom od deset kilometara na sat.
"Peh ovjee", ree tip od meunone rakete. "Sigurno neka nesrea. Nadam se da nije nita radioaktivno." I nasmije se da pokae da se ali.
Nie njih u lijevom voznom traku-preticajnom traku da su se vozila kretala na ovom dijelu autoceste - neka ena u bijeloj teniskoj haljinici stajala je pokraj Tovote; s lijeve strane registarske tablice nalazila se naljepnica NE NUKLEARKAMA a s desne naljepnica KUNA MAKA: ONO DRUGO BIJELO MESO. Suknjica joj je bila jako kratka, bedra duga i preplanula, a kad je podigla sunane naoale i podboila ih u kosi proaranoj plavim pramenovima, Sully joj ugleda oi. Bile su krupne, plave i nekako usplahirene. Bio je to pogled koji je izazivao elju da je pomiluje po obrazu (ili je moda bratski zagrli jednom rukom) i kae joj da se nita ne brine, sve e biti u redu. Bio je to pogled koji je Sully jako dobro pamtio. Pogled koji bi ga neko uzdrmao do dna due. To tamo je Carol Gerber, Carol Gerber u tenisicama i teniskoj haljinici. Nije ju vidio od one veeri potkraj 1966. kad je otiao k njoj i kad su sjedili na trosjedu (zajedno s Carolinom majkom, koja je bazdila po vinu) i gledali televiziju. Na kraju su se porjekali oko rata i on je otiao. Vratit u se i
ponovno se vidjeti s njom kad budem siguran da neu planuti, sjeao se kako je mislio dok je odlazio svojim starim Chevroletom (ve je i tad bio ljubitelj Chevroleta). Ali nikad to nije uinio. Potkraj 1966. ona je ve bila do dupeta u proturatnom sranju - ako nita drugo, barem je to nauila tijekom tog jednog semestra u Maineu - i dovoljno bi bilo da samo pomisli na nju pa da se razbjesni. Praznoglava pizda, eto to je bila, uhvatila se na Ijepak sve te komunistike protu-ratne propagande. A onda je, naravno, pristupila onom blesavom MSM-u i potpuno skrenula.
"Carol!" zazove on i krene prema njoj. Proe pokraj balavo zelene meunone rakete, presijee izmeu stranjeg odbojnika kombija i limuzine, privremeno je izgubi iz vida kad je pourio uz bok brundavog lepera sa esnaest kotaa, a onda je ponovno ugleda. "Carol! Hej, Carol!" No kad se ona okrenula prema njemu, on se upita koji mu je vrag, to gaje spopalo. Daje Carol jo iva, imala bi sad blizu pedeset godina, ba kao i on. Ova je ena djelovala kao otprilike tr idesetpetogodinj akinj a.
Sully stane, udaljen jo jedan vozni trak. Automobili i kamioni bue posvuda. A u zraku se uje udnovat njisak za koji je najprije pomislio da je vjetar, iako je popodne vrue i potpuno mirno.
"Carol? Carol Gerber?"
Onaj se njisak pojaa, kao da netko paluca jezikom kroz nakub-Ijene usne, poput zvuka helikoptera na udaljenosti od pet kilometara. Sully podigne pogled i ugleda kako se s magliastog plavetnog neba sunovrauje sjenilo za svjetiljku, tono na njega. On odskoi prema natrag nagonskim trzajnim refleksom, no budui da se u koli stalno bavio ovim ili onim sportom, dok je odmicao glavu ve je pruao ruku. Prilino spretno uhvati sjenilo. Na njemu je bio prikazan parobrod lopata kako pjenuavo grabi niz rijeku na pozadini zaga-sitocrvenog zalaza sunca. Iznad parobroda je vitiastim, starinskim slovima pisalo DOBRO NAM IDE NA MISSISSIPPIJU. A ispod broda, istim viticama: KAKO JE VAMA U RUKAVCU?
Odakle je to dolo jebote? pomisli Sully, a onda ona ena koja je izgledala kao odrasla inaica Carol Gerber vrisne. Ruke joj se podignu kao da e namjestiti sunane naoale podboene njezinom kosom, a onda joj klonu pokraj ramena, tresui se poput ruku izbezumljenog dirigenta simfonijskog orkestra. Tako je izgledala stara mamasan kad je istrala iz svoje usrane nikakve kolibice na usranu
nikakvu ulicu te usrane nikakve selendre u pokrajini Dong Ha. Krv potee niz ramena tenisaiine bijele haljine, najprije u krupnim kapima, a onda u bujici. Slijevala se niz njezine preplanule nadlaktice i kapala joj s laktova.
"Carol?" Sully upita glupo. Stajao je izmeu kamioneta Dodge Ram i poluprikolice Mack, odjeven u tamnoplavo odijelo, ono koje je nosio na sprovode, drao abaurski suvenir s Mississippija (kako je u rukavcu) i gledao u enu iz ije je glave sad neto strilo. Kad je zaglavinjala korak naprijed, jo iskolaenih plavih oiju, jo podignutih drhtavih ruku, Sully shvati da je rije o beinom telefonu. Znao je to po batrljastoj anteni koja bi se zanjihala pri svakom njezinu koraku. Beini je telefon pao s neba, pao s Bog zna koliko tisua metara, i sad bio u njezinoj glavi.
Ona naini jo jedan korak, udari u haubu tamnozelenog Buicka i pone polako kliziti iza njega kad su joj koljena klecnula. Kao da gleda uranjanje podmornice, pomisli Sully, samo to e nakon to ona nestane iz vidokruga umjesto periskopa ostati striti batrljasta antena onog beinog telefona.
"Carol?" apne on, ali to nije mogla biti ona; ta nikome koga je poznavao kao dijete, nikome s kime je ikad spavao, nije bilo sueno da umre od ozljeda zadobivenih od pada telefona.
Ljudi su poeli vritati, urlati i vikati. Uglavnom su povici sliili pitanjima. Trube su gakale. Motori su turirali, kao da se nekamo moe otii. Pokraj Sullvja, voza onog Mackova lepera sa esnaest kotaa dodavao je gas svojoj energani u velikim, ritminim frktajima. Autoa-larm pone iju-vijukati. Netko zatuli od boli ili iznenaenja.
Drhtava bijela ruka grevito se drala za poklopac motora tamnozelenog Buicka. Na zapeu se nalazila teniska orukvica. Ruka i orukvica polako skliznu od Sullvja. Prsti ene koja je nalikovala na Carol na trenutak su se vrsto drali za haubu, a onda ieznu. Uz zviduk, jo neto padne s neba.
"Leite!" vrisne Sully. "Leite, do vraga!"
Onaj se zviduk pojaa do prodornih, zagluujuih decibela, a onda prestane kad je padajui predmet udario o poklopac Buicka, prignjeivi ga nadolje kao akom, uslijed ega on odskoi ispod vjetrobrana. Predmet koji je sad virio iz Buickova motora bio je mikrovalna penica.
Posvuda oko njega zauje se zvuk pljuteih predmeta. Kao da si usred potresa koji se nekako dogaa iznad a ne ispod zemlje. Bezopasan pljusak asopisa slije se pokraj njega - Seventeen, GQ, Rolling Stone i Stereo Review. Zbog otvorenih i uzlepetalih stranica izgledali su kao ustrijeljene ptice. Njemu zdesna uredski stolac padne iz vedra neba, u padu rotirajui oko podnoja. Udari o krov Fordova karavana iji se vjetroban rasprsne u mlijenim krhotinama. Stolac odskoi natrag u zrak, nakrivi se pa se smiri na poklopcu Fordova motora. Malo dalje, prenosivi televizor, plastina koara za rublje, neto slino pregrtu fotoaparata isprepletenog remenja i gumena bejzbolska baza, padnu na spori pa na zaustavni trak. Nakon bej-zbolske baze slijedilo je neto nalik na bejzbolsku palicu tipa Louis-ville Slugger. Kinoaparat za peenje kokica smrska se u svjetlucavo iverje kad je udario o cestu.
Tipu u majici Knicksa, onome s balavozelenom meunonom raketom, ovo je bilo vie nego dovoljno. Potri niz uski prolaz izmeu vozila zaustavljenih u treem i preticajnom traku, uvijajui se poput slalomaa da bi izbjegao stree bone retrovizore, drei ruku iznad glave poput ovjeka koji prelazi ulicu po proljetnom pljusku. Sully, jo vrsto steui ono sjenilo u ruci, pomisli da bi mu bilo kudikamo pametnije daje dohvatio kacigu i vratio je na glavu, ali naravno, kad stvari ponu pljutati oko tebe, smetne s uma neke stvari, a prvo to smetne s uma jest to ti je u najveem interesu.
Sad je padalo jo neto, padalo blizu i padalo krupno - u svakom sluaju vee od mikrovalne penice koja je zdrobila Buickovu haubu. Ovaj put nije se zauo zviduk kao od bombe ili granate, nego zvuk kao da pada zrakoplov, helikopter ili ak kua. U Vijetnamu je Sully doivio da to sve padne s neba (istina, kua je bila u komadima), no ovaj se zvuk razlikovao u neemu bitnome: bio je i milozvuan, poput najveih kineskih zvonia na svijetu.
Bio je to koncertni glasovir, bijeli, zlatno cizeliranih rubova, od onih na kojoj biste oekivali da tanana i rafinirana ena u crnoj haljini odcilie "Night and Day" - in the traffic's boom, in the silence of my lonely room101, truuub-truuub, biiip-biiip. Bijeli koncertni glasovir pada s neba iznad Connecticuta, okree se u zraku, baca sjenu
101 U buci prometa, u tiini moje samotne sobe.
oblika meduze na automobile zbijene u prometnom krkljancu, proizvodi glagoljivu glazbu u svojim icama kako zrak pue kroz njegovu kotrljajuu krinju, tipke mu se mrekaju poput tipaka na mehanikom glasoviru, a magliasto sunce namiguje mu na pedalama. Padao je u lijenim okretajima, a ulovljeni zvuk njegova pada sliio je zvuku neega to do u beskraj vibrira u limenom tunelu. Padao je prema Sullvju, njegova tjeskobna sjena sad se poela izotravati i smanjivati, a Sullvjevo podignuto lice kao da mu je bila meta. "GAAJU!" vrisne Sully i pone trati. "GAAJU!" Glasovir se strmoglavi prema naplatnoj kuici, bijela klupica padne odmah za njim, a za klupicom se dovue kometov rep vinil glazbe, singlica na 45 okretaja s obilnim rupama u sredini, pa mali kuanski aparati, vijorei uti kaput koji je izgledao kao peruka, automobilska guma Goodvear Wide Oval, vrtni rotilj, vjetrenica, arhivski ormari te alica za aj na kojoj je sa strane pisalo NAJBOLJA BAKA NA SVIJETU.
"Mogu li dobiti jednu?" Sully je upitao Dieffenbakera ispred pogrebnog zavoda gdje je Pags leao u svojem svilom obloenom kovegu. "Nikad nisam popuio Dunhillicu."
"to god ti srcu drago." Dieffenbaker je zazvuao veselo, kao da se nikad u ivotu nije usrao od straha.
Sully se jo sjeao kako je Dieffenbaker stajao na cesti pokraj onog prevrnutog kuhinjskog stolca: kako je bio blijed, kako su mu usne drhtale, kako mu je odjea jo zaudarala na dim i proliveno helikopter-sko gorivo. Dieffenbaker se okrenuo od Malenfanta i starice i pogledao prema ostalima koji su poeli vatrom zasipati kolibe i prema urlajuem djetetu koje je Mims nastrijelio; pamtio je kako je Deef pogledao u porunika Shearmana, ali od njega nikakve pomoi. A ni od Sullvja, kad smo ve kod toga. Sjeao se i kako je Slocum netremice gledao u Deefa, Deefa zapovjednika sad kad je Packer bio mrtav. Deef je naposljetku pogledao u Slocuma. Sly Slocum nije bio asnik-ak ni jedan od onih pametnjakovia od praumskih generala koji su uvijek bili generali poslije bitke - i nikad nee biti. Slocum je bio tipian E-3 ili E-4102 koji je smatrao da bend koji zvui
Oznake za platne razrede u amerikoj vojsci. E-3 i E-4 su najnii platni razredi.
kao Rare Earth mora biti crnaki. Drugim rijeima, samo teglea marva, ali spreman uiniti to ostali nisu bili. Ne skidajui pogleda s rastrojenog oka novog zapovjednika, Slocum je okrenuo glavu tek toliko, prema Malenfantu, Clemsonu, Peaslevu, Mimsu i ostalima, samozvanim stegovnicima ijih se imena Sully vie nije sjeao. A onda se Slocum ponovno okrenuo i pogledao Dieffenbakera ravno u oi. Prolupala su ukupno estorica ili osmorica, kaskali su po blatnoj cesti pokraj onoga djeteta koje je vritalo i krvarilo, i uli u onu bijednu selendru, derui se pritom - nogometno klicanje, kadence s vojne obuke, pripjev "Hang On Sloopv", takva sranja - a Slocum je svojim pogledom poruivao Hej, to bi htio? Sad si ti ef, to bi htio?
I Dieffenbaker je kimnuo glavom.
Sully se pitao bi li on mogao kimnuti glavom. Mislio je da ne bi. Da je bilo do njega, Clemson, Malenfant i ostale bitange ubijale bi dok im ne bi ponestalo streljiva - nisu li to pod Calleyevim i Medi-ninim zapovjednitvom uglavnom i inili? Ali Dieffenbaker nije bio William Calley, to mu se mora priznati. Dieffenbaker je lagano kimnuo glavom. Slocum je na to takoer kimnuo glavom, podigao puku i raznio glavu Ralphu Clemsonu.
U to je vrijeme Sully pomislio da je Clemson dobio metak u elo jer je Slocum predobro poznavao Malenfanta, jer su Slocum i Malenfant popuili puno "ludog lia", a usto se znalo da Slocum provodi barem dio slobodnog vremena u lovu na Gaduru s ostalim kar-taima. No dok je sjedio i vrtio Dieffenbakerovu Dunhillicu meu prstima, Sullvju je palo na pamet da se Slocumu ivo fukalo za Malenfanta i njegovo "ludo lie" kao i za Malenfantovu omiljenu kartaku igru. U Vijetnamu nije manjkalo bhanga103 ni kartakih igara. Slocum je odabrao Clemsona jer Malenfantovim ubojstvom ne bi postigao eljeni uinak. Malenfant, koji je urlao i srao o tome kako e nabijati glave na kolac da bi pokazao vijetkongovcima to se dogaa onima koji se zajebavaju s Delta munjama, bio je predaleko da bi privukao pozornost vojnika koji su prskali i gacali po blatnoj cesti i usput pucali. Usto je stara mamasan ve bila mrtva pa koji kurac, neka je erei koliko ga volja.
103 Blaga marihuana spravljena od mladog lia i stabljika indijske konoplje, koja se pije s mlijekom ili vodom, ili se pui.
A sad je Deef bio Dieffenbaker, elavi prodava raunalne opreme koji je prestao dolaziti na njihova okupljanja. Pripali Sullvju cigaretu svojim Zippom, pa se zagleda u Sullvja kako duboko uvlai dim i iskaljava ga.
"Prolo je prilino vremena, ha?" upita Dieffenbaker.
"Dvije godine, vie-manje."
"eli uti ono najstranije? Kako se brzo ovjek vrati toj navici."
"Rekao sam ti za staricu, ha?"
"Aha."
"Kad?"
"Mislim na posljednjem okupljanju na koje si doao... onom na jersevjskoj obali, kad je Durgin strgnuo konobarici top. To je bio gadan prizor, ovjee."
"Zaista? Ne sjeam se."
"Tad si ve bio pijan kao smuk."
Naravno daje bio, taj je dio bio uvijek isti. Kad bolje razmisli, svi su dijelovi njihovih okupljanja uvijek isti. Tu je bio DJ koji bi najee rano otiao jer bi ga netko htio tui zato to puta pogrene ploe. Do tog bi trenutka iz zvunika tretale stvari poput "Bad Moon Ri-sing", "Light My Fire", "Gimme Some Lovin'" i "My Girl", pjesme iz svih onih filmova o Vijetnamu snimljenih na Filipinima. A istina glede glazbe bila je ta da bi veinu vojnika kojih se Sully sjeao steg-nulo u grlu kad bi uli Carpenterse ili "Angel of the Morning". Te su pjesme bile prava zvuna kulisa u Vijetnamu, uvijek bi svirale dok bi si deki dodavali dointe i pokazivali slike svojih cura, duvali i raz-njeivali se nad "One Tin Soldier", u Vijetnamu popularno zvanom "Tema iz usranog Billvja Jacka104". Sully se ne sjea daje u Vijetnamu ijednom uo Doorse; uvijek su Strawberry Alarm Clock pjevali "Incense and Peppermints". Na nekoj je razini znao da je rat izgubljen prvi put kad je uo to sranje na duboksu u vojnom marketu.
Okupljanja bi poela s glazbom i mirisom rotilja (mirisom koji bi Sullvja uvijek nejasno podsjetio na gorue helikopterske gorivo), te s limenkama piva u posudama sa zdrobljenim ledom, i taj je dio bio
104 Kultni kontrakulturni hit iz 1971. (poslije razvodnjen cijelom serijom filmova o istom junaku), o neunitivom vijetnamskom veteranu, napola Indijancu, koji zastupa interes skupine odbjeglih tinejdera i promie zatitu okolia u jednom gradiu u Arizoni.
u redu, taj je dio zapravo bio prilino dopadljiv, no odjedanput bi bilo jutro, svjetlost bi ti pekla oi, u glavi kao da ima tumor, a eludac kao da ti je pun otrova. Jednog od tih jutara poslije, Sully se maglovito i muno sjeao daje prisiljavao DJ-a da unedogled puta "Oh! Carol" od Neila Sedake, prijetio mu da e ga ubiti prestane li. Jednog drugog jutra Sully se probudio pokraj bive ene Franka Peasleva. Hrkala je jer joj je nos bio slomljen. Jastuk joj je bio pokriven krvlju, obrazi su joj bili pokriveni krvlju, a Sully se nije mogao sjetiti je li joj on slomio nos ili je to uinio onaj posranac Peaslev. Sully je elio da je to bilo Peaslevevo djelo, ali je znao da je mogao biti i on; ponekad, osobito u danima P.V. (prije Viagre), kad bi zakazao u seksu skoro jednako esto koliko bi uspio, poludio bi. Na svu sreu, kad se gospoa probudila, ni ona se nije mogla sjetiti. No sjeala se kako je izgledao bez donjeg rublja. "Kako to da ima samo jedno?" upitala gaje.
"Sretan sam da imam i to", odgovorio je Sully. Imao je osjeaj da mu je glava vea od kugle zemaljske, tako gaje boljela.
"to sam govorio o stariici?" upitao je Dieffenbakera dok su sjedili i puili u uliici pokraj kapele.
Dieffenbaker je slegnuo ramenima. "Samo da bi je nekad znao vidjeti. Rekao si da se katkad pojavljuje u drugoj odjei, ali daje to uvijek ona, stara mamasan koju je Malenfant sredio. Morao sam te uutkati."
"Jebi ga", ree Sully i ruku koja nije drala cigaretu zavue u kosu.
"A rekao si i da ti se stanje poboljalo kad si se vratio na istonu obalu", ree Dieffenbaker. "uj, to ima loe u tome to s vremena na vrijeme vidi neku staricu? Neki ljudi vide letee tanjure."
"Ne ljudi koji dvjema bankama duguju skoro milijun dolara", ree Sully. "Kad bi znali..."
"Kad bi znali, to bi bilo? Ja u ti rei to. Nita. Sully-John, dok otplauje kredit, donosi im taj bajni mjeseni grumen, nikoga nije briga to vidi kad ugasi svjetlo... ili to vidi kad ga ostavi upaljenog, to se tog tie. Briga ih odijeva li ensko donje rublje, tue enu ili guzi svog labradora. Osim toga, misli li da u toj banci nema ljudi koji su proveli neko vrijeme u Vijetnamu?"
Sully snano uvue dim Dunhillice i pogleda u Dieffenbakera. Istina je bila da nikad nije pomislio na takvo to. Imao je posla s dva
kreditna slubenika koji su bili odgovarajuih godina, ali oni nisu nikad o tome govorili. A naravno, nije ni on. Idui put kad se naem s njima, pomisli on morat u ih upitati imaju li upaljae Zippo. Bit u suptilan.
"Zbog ega se smijei?" upita Dieffenbaker.
"Ni zbog ega. A ti Deef? Ima li ti svoju staricu? Ne mislim na ensku, nego na staricu. Mamasan."
"Hej, ne zovi me Deef. Nitko me vie tako ne zove. Nikad mi se nije svialo."
"Ima li je?"
"Ronnie Malenfant je mojamamasan", ree Dieffenbaker. "Ponekad ga vidim. Ne na nain na koji si ti rekao da vidi svoju, kao da je stvarno tamo, ali i sjeanje je stvarno, zar ne?"
"Aha."
Dieffenbaker polako zatrese glavom. "Kad bi sjeanje bilo sve. Shvaa? Kad bi sjeanje bilo sve."
Sully je sjedio i utio. U kapeli su orgulje svirale neto to nije zvualo kao crkvena pjesma nego samo kao glazba. Sullvju se inilo da se to zove recesional. Glazbeni nain da se oaloenima kae da se gube. Vrati se, Jo-Jo. Mama eka.105
Dieffenbaker ree: "Postoji sjeanje a zatim postoji ono to zapravo vidi u mislima. Kao kad ita knjigu nekog zaista dobrog pisca i on opisuje neku prostoriju i ti je vidi. Kosim travnjak ili sjedim za naim konferencijskim stolom i sluam prezentaciju, ili itam unuku priu prije spavanja, ili se moda ak mazim s Mary na trosjedu kad - bum! - evo Malenfanta, prokletog pritavca s onom njegovom valovitom kosom. Sjea se kako mu je kosa bila valovita?"
"Aha."
"Ronnie Malenfant, koji je uvijek govorio te jebote ovo te jebote ono te jebote sve ostalo. Etniki vicevi za svaku prigodu. I onaj tu-Ijac. Sjea se toga?"
Referenca na stih iz pjesme Beatlesa "Get back".
"Naravno. Mali konati tuljac koji je nosio na remenu. Drao je karte u njemu. Dva pila Bikesica. 'Hej, momci, kreemo u lov na Gaduru! Deset centi poen! Tko je za?' I evo njih."
"Aha. Sjea se. Sjea. Ali gaja vidim, Sully, sve do gnojnih pri-teva na njegovoj bradi. ujem ga, osjeam miris sita koji je puio, je-bote... ali ga uglavnom vidim, kako ju je sruio na zemlju i kako je ona leala tamo, i dalje mu prijetei akama, jo blebeui-"
"Prestani."
"-a ja nisam mogao povjerovati da e se to dogoditi. Isprva mislim da ni Malenfant to nije mogao povjerovati. Za poetak ju je par puta bocnuo bajunetom, peckao je njegovim vrhom, kao daje sve to samo zezancija... ali je tad otiao do kraja, zario ga u nju. Koja jeba-da, Sully, jebada na kvadrat. Ona je vrisnula i poela se bacakati a on ju je, sjea se, opkoraio, a ostali su trali, Ralph Clemson i Mims i ne znam tko jo. Uvijek sam mrzio tu propalicu Clemsona, jo vie nego Malenfanta, jer Ronnie barem nije bio podmukao, kod njega je bilo to vidi to i dobije. Clemson je bio lud / podmukao. Umirao sam od straha, Sully, usrao se. Znao sam da bih trebao tome uiniti kraj, ali sam se bojao da e mi zavrnuti vratom pokuam li, svi oni, svi vi, jer ste u tom trenutku na jednoj strani bili svi vi, a na drugoj ja sam. Shearman... nemam nita protiv njega, izjurio je na onu istinu kad su pali helikopteri kao da je smak svijeta, ali u toj selendri... Pogledao sam ga, ali nije bilo nikakve reakcije."
"Poslije mije spasio ivot, kad smo upali u zasjedu", tiho e Sully.
"Znam. Podigao te i nosio kao da je Superman. Bio je pravi na istini, pribrao se na stazi, ali izmeu toga, u toj selendri... nita. U selendri je sve bilo preputeno meni. Kao da sam jedina odrasla osoba, samo to se nisam osjeao nimalo odraslo."
Sully se nije ni trudio ponovno ga prekinuti. Dieffenbaker je odluio rei to ga titi. Samo bi ga udarac po ustima mogao u tome sprijeiti.
"Sjea se kako je kriknula kad ju je probo? Ona starica? A Malenfant je stajao nad njom i mljeo, te jebo vam majku utokonu, te jebite se kosooki. Hvala Bogu na Slocumu. Pogledao me i to me potaknulo da neto uinim... ne puno, samo sam mu rekao da puca."
Ne, pomisli Sully, nisi ni to uinio, Deef. Samo si kimnuo glavom. Na sudu se ne moe izvui s tim sranjem; tamo mora rei jasno i glasno. Prisile te da kae za zapisnik.
"Mislim da nam je Slocum tog dana spasio due", ree Dieffen-baker. "Znao si da se koknuo, zar ne? Aha. 1986."
"Mislio sam daje bila prometna nesrea."
"Ako se to to se zabio u potporanj mosta brzinom od stotinu kilometara na sat jedne vedre veeri moe nazvati prometnom nesreom, onda je bila nesrea."
"to je s Malenfantom? Zna li ita?"
"Naravno, nijedanput nije doao na neko od naih okupljanja, ali bio je iv kad sam posljednji put uo za njega. Andy Brannigan vidio ga je u junoj Kaliforniji."
"Je ga je vidio?"
"Da, Je. A zna li gdje?"
"Naravno da ne znam."
"E, past e na tur, Sully-John. Riknut e. Brannigan je uAlcoho-lics Anonymousm. To mu je religija. Kae da mu je to spasilo ivot, i pretpostavljam da jest. Cugao je vie od svih nas, moda vie od svih nas zajedno. I tako je sad ovisnik o AA umjesto o tekili. Odlazi na desetak sastanaka tjedno, on je GSR - ne pitaj me, to je nekakav politiki poloaj u grupi - deura kod SOS telefona. A svake godine odlazi na dravnu konvenciju. Prije otprilike pet godina, cugeri se okupe u San Diegu. Pedeset tisua alkia stoji u konferencijskom centru u San Diegu, recitiraju Molitvu smirenja107. Moe si to zamisliti?"
"Otprilike", ree Sully.
"Brannigan pogleda ulijevo i koga vidi? Ronnieja Malenfanta. Ne moe vjerovati, ali je to zaista Malenfant. Nakon plenarnog sastanka, on epa Malenfanta i njih dvojica odu na pie." Dieffenba-ker posuti. "Pretpostavljam da i alkoholiari to ine. Limunade, Co-ca-Cole i slino. Malenfant ree Jeu da skoro dvije godine nije ni taknuo alkohol, da je otkrio viu silu koju on naziva Bogom, da se
106Drutvo lijeenih alkoholiara.
I07U izvorniku Serenity Prayer, molitva koju je za lanove Udruge lijeenih alkoholiara (AA) napisao Reinold Neibuhr 1926. godine. Boga se moli da im podari smirenje, da prihvate ono to ne mogu promijeniti, da uine sve to mogu da promijene ono to mogu te da im podari mudrost da razlue koje je koje.
preporodio, da je sve plus pet, da ivi ivot po diktatu ivota, die punim pluima, da se otvorio Bogu, i sve to ve oni govore. Branni-gan si nije mogao pomoi. Upita Malenfanta je li nainio peti korak, koji podrazumijeva da prizna sva svoja nedjela i postane potpuno pripravan za iskupljenje. Ne trepnuvi okom, Malenfant kae da je nainio taj peti korak prije godinu dana i da se osjea znatno bolje."
"Sveca mu", ree Sully, iznenaen dubinom svoga gnjeva. "Staroj mamasan jamano bi bilo drago kad bi ula da ju je Ronnie prebrodio. Rei u joj kad je sljedei put vidim." Naravno, ne znajui da e je vidjeti kasnije tog istog dana.
"Svakako to uini."
Sjedili su neko vrijeme ne govorei puno. Sully zamoli Dieffenba-kera jo jednu cigaretu i Dieffenbaker mu je da, i jo jedanput zapuc-keta starim Zippom. Iza ugla su dopirali kolopleti razgovora i neto tihog smijeha. Pagsov je ispraaj zavrio. A negdje u Kaliforniji Ronnie Malenfant vjerojatno ita svoj Atlas AA i opi s tom nevienom viom silom koju on naziva Bogom. Moda je i Ronnie ve GSR, to god to do vraga znailo. Daje bar Ronnie mrtav, pomisli Sully. Daje bar umro u nekoj vijetkongovskoj rupagi, nosa punog krasta i smrada takorskih govana, od unutarnjeg krvarenja, bljujui komade eluane sluznice. Malenfant s tim svojim tuljcem i kartama, Malenfant s tom svojom bajunetom, Malenfant koji je opkoraio staru mamasan u njezinim zelenim hlaama, naranastoj tunici i crvenim tenisicama.
"Zato smo uope bili u Vijetnamu?" upita Sully. "Nije mi do filozofiranja ili neeg takvog, ali jesi li ikad to dokuio?"
"Tko je rekao: 'Tko ne ui od prolosti osuen je da je iznova proivi?'"
"Richard Dawson, voditelj kviza Family Feud."
"Goni se, Sully."
"Ne znam tko je to rekao. Je li bitno?"
"I te kako, jebote", ree Dieffenbaker. "Jer se nikad nismo izvukli. Nismo se izvukli iz Vijetnama. Naa je generacija tamo umrla."
"To zvui pomalo-"
"Pomalo kako? Pretenciozno? Dakako. Glupo? Dabome. Pomalo samoljubivo? Da, gospodine. Ali to smo mi. Takvi smo do jednog. Sully, to smo postigli nakon Vijetnama? Oni meu nama koji su otili u rat, ili oni koji su marirali i prosvjedovali, ili oni koji su sjedili
kod kue i gledali utakmice Dallas Cowboysa, pili pivo i prdili u jastuie na trosjedu?"
Boja se prosijavala u obraze novog zapovjednika. Izgledao je kao netko tko je naao svog konjia za trku i sad ga zajahuje, jer si ne moe pomoi, mora jahati. Podigne ruke i pone pruati prste kao i Sully kad je govorio o batini vijetnamskog iskustva.
"Da vidimo. Mi smo generacija koja je izmislila Super Mario Brotherse108, terenska vozila, navoene laserske projektile i kokain crack. Otkrili smo Richarda Simmonsa, Scotta Pecka109 i Martha Stewart Living. Smatramo daje nabavka psa velika ivotna promjena. Cure koje su palile grudnjake sad kupuju donje rublje u Victo-ria's Secret, a deki koji su neustraivo jebali za mir sad su debeljci koji sjede dokasno u no ispred svojih kompjutorskih ekrana i nateu si lundru dok na Internetu gledaju u slike golih osamnaestogo-dinjakinja. To smo mi, braco, mi volimo gledati. Filmove, videoigri-ce, snimke policijskih potjera, makljau u TheJerry Springer Showu, Marka McGvvirea, keere, predsjednika sasluanja, nije bitno to, vano da se gleda. Ali je postojalo vrijeme... nemoj se smijati, no postojalo je vrijeme kad je sve zaista bilo u naim rukama. Jesi li svjestan toga?"
Sully kinine glavom, mislei na Carol. Ne na onu njezinu inaicu koja je sjedila na trosjedu s njim i s njezinom po vinu bazdeom majkom, ni na onu koja je pokazivala znak mira pred objektivom dok joj je krv curila niz obraz - za tu je ve bilo prekasno, ve je skrenula, vidjelo se to u njezinu smijeku, moglo proitati u tom pacifistikom znaku, a histerino urlanje onemoguavalo je svaki razgovor. Umjesto toga pomislio je na Carol kakva je bila onoga dana kad ih je njezina majka sve odvela na Savin Rock. Njegov prijatelj Bobby tog je dana opeljeio onog kartakog varalicu, Carol je za plau odjenula svoj plavi kupai kostim i kadto bi Bobbvju dobacila onaj pogled, pogled koji poruuje daje ubija no daje smrt slatka. Tad je sve zaista bilo u njihovim rukama; u to je bio uvjeren. Ali djeca sve izgube, djeca imaju skliske prste i rupe u depovima, pa sve izgube.
""Popularna kompjutorska igrica.
109Richard Simmons je popularni ameriki instruktor fitnessa za one koji ne izgledaju kao reklama za fitness, popularno nazvan "dvorska luda fitnessa". Dr. Scott Peck, poznati ameriki psiholog, vojni lijenik od 1963. do 1972., koji je u svojim radovima povezao religiju i psihologiju.
"Napunili smo depove na burzama, krenuli na fitness, i zakazali satove terapije kako bismo nali sebe. Juna Amerika je u plamenu, Malezija je u plamenu, pa i Vijetnam je u plamenu, ali smo mi naposljetku prevladali fazu samomrnje, najzad smo se poeli voljeti, pa je to u redu."
Sully pomisli na Malenfanta koji je naao sebe, koji ui kako da zavoli stvarnog Ronnieja, i suspregne drhtaj.
Svi Dieffenbakerovi prsti bili su podignuti ispred njegova lica i raireni; Sullvju je izgledao kao Al Jonson koji se sprema zapjevati "Mammy". Dieffenbaker kao daje postao svjestan toga u istom trenutku kad i Sully, pa spusti ruke. Izgledao je umorno, rastreseno i nesretno.
"Simpatini su mi mnogi ljudi naih godina kao pojedinci", ree on, "ali osjeam gaenje i prezir za svoju generaciju, Sully. Imali smo priliku sve promijeniti. Jesmo. Umjesto toga, odluili smo se za traperice poznatih kreatora, dvije ulaznice za koncert Mariah Carey u Radio City Music Hallu,frequentflyer klub110, Titanic Jamesa Ca-merona i trei stup mirovinskog osiguranja. Jedina generacija koja nam je donekle dorasla po potpunoj, sebinoj samoivosti jest takozvana Izgubljena generacija iz dvadesetih godina, a oni su barem veinom imali toliko pristojnosti da se nisu trijeznili. Mi nismo mogli ni to. ovjee, koje smo pizde."
Sully je primijetio daje novi zapovjednik na rubu suza. "Deef-"
"Sully-John, zna li koju cijenu plati kad proda budunost? Nikad ne moe izai iz prolosti. Nikad je ne moe prevladati. Moja je teorija da ti zapravo uope nisi u New Yorku, nego u delti Mekonga, naslonjen na stablo, naduvan, i utrljava neki omamljiva za kukce u zatiljak. Packer je jo glavni, jer je jo 1969. Sve to smatra 'svojim kasnijim ivotom' samo je veliki mjehur. I bolje da je tako. Vijetnam je bolji. Zato tamo i ostajemo."
"Misli?"
"Apsolutno."
Tamnokosa, smeooka ena u plavoj haljini proviri iza ugla i ree: "Ah, tu ste."
Dieffenbaker ustane kad je ona krenula prema njima, hodajui polako i ljupko na svojim visokim potpeticama. I Sully ustane.
Povlastica za putnike koji esto lete zrakoplovom.
"Mary, ovo je; John Sullivan. Bio je u Vijetnamu sa mnom i Pag-som. Sully, ovo je moja dobra prijateljica Mary Theresa Charlton."
"Drago mi je", ree Sully i prui ruku.
Stisak joj je bio vrst i siguran, njezini dugi hladni prsti u njegovima, ali je gledala u Dieffenbakera. "Duo, gospoa Pagano te eli vidjeti. Moe?"
"Naravno", ree Dieffenbaker. Krene prema ulazu u zgradu, pa se okrene Sullvju. "Ostani jo malo", ree on. "Otii emo na pie. Obeavam da neu mudrijaiti." Alije svrnuo pogled sa Sullvjeva kad je to rekao, kao da su znali daje to obeanje koje ne moe odrati.
"Hvala ti, porunice, ali moram krenuti natrag. Htio bih izbjei popodnevnu prometnu guvu."
Ali ipak nije izbjegao popodnevnu prometnu guvu, a sad na njega pada glasovir, ljeskajui na suncu i pjevuei pritom. Sully se baci potrbuke i otkotrlja ispod nekog automobila. Glasovir tresne na manje od tri metra, grune, pa ispljune nizove tipaka poput zuba.
Sully se otklie ispod onog automobila pritom opekavi lea na vruoj ispunoj cijevi, i osovi se na noge. Pogleda niz autocestu prema sjeveru, oiju izbeenih od nevjerice. S neba je padala golema sajmina rasprodaja: magnetofoni, otirai, kosilica sa sjeditem ija se travom oblijepljena otrica vrtoglavo okretala u svom kuitu, pa crni vrtni patuljak i akvarij u kojem je jo plivala riba. Ugleda nekog starca s puno teatralne sijede kose kako tri niz zaustavni trak, a onda ga poklope stube, otrgnu mu lijevu ruku i bace ga na koljena. Bilo je tu jo i satova, radnih stolova, stolia za kavu, a i jedno strmoglavljujue dizalo iji se kabel odmatao u zraku iza njega poput umaene odrezane pupane vrpce. Nanos poslovnih knjiga padne na parkiralite oblinjeg industrijskog kompleksa; pljasak njihovih korica zazvuao je poput pljeska. Bunda padne na jednu enu u trku, saplete je, a zatim na nju prizemlji trosjed, i prignjei je. Zrak se ispuni olujom svjetlosti kad velike ploe staklenikog stakla popadaju iz vedra neba. Kip vojnika iz Graanskog rata probije oplatu kombija. Daska za glaanje udari o ogradu oblinjeg nadvonjaka a onda padne u zaustavljeni promet poput propelera. Punjeni lav padne u prikolicu kamioneta. Na sve je strane bilo ljudi koji su vritali i trali. Na sve je strane bilo automobila ulubljenih krovova i razbijenih prozora; Sully ugleda Mercedes iz ijeg su ibera virile neprirodno ruiaste noge lutke iz izloga. Zrak je podrhtavao od cvilea i fijuka.
Nova sjena padne na nj. Jo dok se saginjao i pruao ruku, znao je da je prekasno, da e mu smrskati lubanju ako su posrijedi glaalo, toster ili neto takvo. A ukoliko je posrijedi neto vee, od njega e ostati samo masna mrlja na autocesti.
Padajui ga predmet udari po ruci nimalo ga ne ozlijedivi, odskoi i padne mu pod noge. On ga pogleda najprije iznenaeno, a onda s uenjem: "Neka me vrag odnese", ree.
Sully se sagne i podigne bejzbolsku rukavicu koja je pala s neba, prepoznavi je istog trenutka i nakon toliko godina: duboka ogrebotina na posljednjem prstu i komino isprepleteni vorovi na konim uzicama pasice bili su poput otisaka. Pogleda sa strane, gdje je Bobby napisao svoje ime. Jo je bilo tamo, ali su slova izgledala svjeije no to bi trebala, a koa je na tom mjestu bila izlizana, izblijedjela i nauljana, kao da su druga imena bila napisana na tom mjestu pa izbrisana.
Kad ju je prinesao licu, miris rukavice bio je opojan i neodoljiv. Sully je navue na ruku, a kad je to uinio, neto mu zauka ispod malog prsta - papiri gurnut u nj. On se ne obazre na to, ve prisloni rukavicu na lice, sklopi oi i udahne. Koa, govee ulje, znoj i trava. Sva prola ljeta. Ljeto 1960., na primjer, kad se vratio nakon tjedan dana provedenih u kampu i shvatio da se sve promijenilo - Bobby mrzovoljan, Carol hladna i blijedo zamiljena (barem neko vrijeme), a onog guba stareka koji je ivio na drugom katu Bob-bvjeve zgrade - Teda - nema. Sve se promijenilo... ali je jo bilo ljeto, on je jo imao jedanaest godina i sve je jo izgledalo...
"Vjeno", promrmlja on u rukavicu i ponovno duboko udahne njezin miomiris kad se u blizini staklena vitrina puna leptira smrska o krov pekarskog kombija, a znak obvezatnog zaustavljanja podrhtavajui zabije u zaustavni trak poput baenog koplja. Sully se sjeti svog jo-joa Bo-lo Bouncera, svojih crnih Kedsica i okusa Peza ispaljenog iz njegova plastinog pitolja, kako bi bombonii udarili o nepce a onda odskoili na jezik; sjetio se kakav je osjeaj bio kad bi mu njegova maska hvataa kao salivena polegla uz lice, sjeti se hvi-hvi-hvi zvuka vrtnih prskalica u Broadovoj i toga kako bi gospou Conlan uhvatila uta minuta ukoliko bi hodao preblizu njezinu dragocjenom cvijeu, a sjeti se i gospoe Godlow iz kina Asher Empire koja bi te traila rodni list ako bi joj se uinilo da si prevelik za dijete mlae od dvanaest godina te plakata Brigitte Bardot
(ako je ona smee, rado bih bio smetlar)
u njezinu runiku, pa igri kauboja, zanimanja111, uvjebavanja bejzbolskih udaraca, i pazunih prdaca u stranjim klupama pod nastavom gospoe Svveetser u etvrtom razredu i-
"Hej, Amerikanac." Samo to je to izgovorila kao Amelikanac i Sully je znao koga e ugledati prije no to je podigao glavu iz Bobbvje-ve rukavice model Alvina Darka. Bila je to stara, mamasan, a stajala je izmeu meunone rakete koju je zdrepala krinja (umotano se meso u mraznim blokovima izlijevalo kroz njezina smrskana vrata) i Suba-rua u ijem je krovu vrtni flamingo nainio rupu. Stara mamasan u zelenim hlaama, naranastoj tunici i crvenim tenisicama, stara mamasan osvijetljena poput neonskog znaka iznad bara u paklu.
"Hej, Amerikanac, doi meni, ja sigurna." I ona rairi ruke.
Sully krene prema njoj kroz larmu grada padajuih televizora, dvorinih bazena, teka cigareta, salonki, velike frizerske haube i telefonske govornice koja pri udaru ispovrati/ac/cpof kovanica od etvrt dolara. Krene prema njoj s osjeajem olakanja, osjeajem koji se javlja jedino kad dolazi kui.
"Sigurna." Rairenih ruku. "Jadno moje, ja sigurna." Sully zakorai u mrtvi krug njezina zagrljaja dok su ljudi vritali i trali, a svea-meriki proizvodi ruili se s neba, bombardirajui 1-95 sjeverno od Bridgeporta svojim strovaljujuim bljetavilom. Ona ga zagrli.
"Ja sigurna", ree ona i Sully se obre u svom automobilu. Promet je stao posvuda oko njega, etiri vozna traka vozila. Radio je svirao, namjeten na WKND. Plattersi su pjevali "Twilight Time" a Sully nije mogao disati. inilo se da nita nije popadalo s neba, i osim prometnog zastoja sve je izgledalo u redu, ali kako je to mogue? Kako je to mogue kad on jo u ruci dri staru bejzbolsku rukavicu Bob-byja Garfielda?
"Ja sigurna", govorila je stara mamasan. "Jadno moje, jadni moj ameriki deko, ja sigurna."
Sully nije mogao disati. elio joj se nasmijeiti. elio joj je rei da mu je ao, da su neki od njih barem imali dobre namjere, ali nije imao zraka i bio je silno umoran. Zatvori oi i posljednji put pokua podii Bobbvjevu rukavicu, udahnuti posljednji plitki daak tog uljastog, Ijetnikavog mirisa, ali je bila preteka.
111 U izvorniku "Careers". Na etrdesetak kartona napisana su zanimanja s podruja umjetnosti, glazbe, sporta, tehnologije, medicine, graevinarstva, medija i prirodnih znanosti, s kratkim opisom zanimanja, nekom zabavnim podatkom o njima te pitanjima.
Dieffenbaker je sutradan ujutro stajao kod radne plohe u kuhinji, odjeven u traperice i nita vie, toio si kavu, kad je Mary ula izjdnev-nog boravka. Imala je na sebi majicu s natpisom VLASNITVO DENVERSKIH BRONCOSA, a u ruci je drala njujorki Post.
"Mislim da imam lou vijest za tebe", ree ona, a onda razmisli. "Umjereno lou vijest."
On se okrene prema njoj opreznog izraza lica. Loe bi se vijesti uvijek trebalo priopiti nakon objeda, pomisli on. Poslije ruka si barem napola spreman za loe vijesti. Ujutro natate sve ostavlja modricu. "to je?"
"ovjek s kojim si me upoznao juer na pogrebu tvog prijatelja... rekao si daje vlasnik autosalona u Connecticutu, je li tako?" "Tako je."
"Htjela sam provjeriti jer John Sullivan nije najupadljivije i najrjee-"
"Mary, o emu ti to?"
Ona mu prui novine, preklopljene na stranicu negdje na polovici tabloida. "Kau da mu se to dogodilo na povratku kui. ao mi je, mili."
Prva mu je pomisao bila da se ona jamano vara; ljudi ne mogu umrijeti neposredno nakon to si se vidio i razgovarao s njima, to kao daje nekako bilo osnovno pravilo.
Alije to zaista bio on, i to u triplikatu: Sully u srednjokolskoj bej-zbolskoj uniformi s maskom hvataa podignutom na tjeme, Sully u vojnikoj uniformi s oznakama vodnikog ina na rukavu, te Sully u poslovnom odijelu koje je jamano bilo relikvija s kraja sedamdesetih. Ispod tog niza slika nalazio se naslov kakav se moglo nai jedino u Postu;
PROBLEMI, NARODE!
VIJETNAMSKI VETERAN NOSITELJ ODLIJA SREBRNE ZVIJEZDE UMRO U PROMETNOM KRKLJANCU U CONNECTICUTU.
Dieffenbaker pogledom preleti preko lanka, osjetivi nelagodu i izdajstvo, kao i uvijek kad bi proitao obavijest o smrti nekog vrnja-
ka, nekoga koga pozna. Jo smo premladi da umiremo prirodnom smru, uvijek bi pomislio, premda je znao daje to smijena postavka.
Sully je ini se umro od sranog udara dok je ekao u nepreglednoj koloni koja se stvorila kad se leper preprijeio na autocesti. Moda je umro nadomak neonske reklame svog prodajnog salona Chevroleta, lamentirao je autor lanka. Ba kao i naslov PROBLEMI, NARODE tako su se i takve epifanije mogle nai jedino u Postu. Times su bile kvalitetne novine za pametne; Post su bile novine za ispiuture i pjesnike.
Iza Sullvja je ostala biva supruga; nije imao djece. Pogrebne pripreme izvrit e Norman Oliver, iz First Connecticut Bank and Trust.
Pokopala ga banka! pomisli Dieffenbaker, a ruke mu zadrhte. Nije imao pojma zato ga ta misao ispunjava takvim uasom, ali je bilo tako. Njegova banka, jebote! Boe mili!
"Dragi?" Mary gaje gledala pomalo nervozno. "Dobro si?"
"Da", ree on. "Umro je u koloni. Moda se nisu ni mogli probiti do njega s vozilom hitne pomoi. Moda ga nisu nali dok kolona nije ponovno krenula. Isuse."
"Nemoj", ree ona i uzme mu novine.
Naravno, Sully je dobio Srebrnu zvijezdu za ono spaavanje - spaavanje iz helikoptera. uti su pucali, ali su Packer i Shearman svejedno poveli na istinu grupicu amerikih vojnika, uglavnom pripadnika Delte 2/2. Deset ili dvanaest pripadnika postrojbe Bravo organizirali su kaotinu i vjerojatno ne ba djelotvornu zatitnu paljbu dok je trajala akcija spaavanja... i za divno udo dvojica iz isprepletenih helikoptera bili su ivi, barem kad su ih maknuli s istine. John Sullivan je osobno odnio jednoga od njih u zaklon. Tip mu je vritao na rukama, pokriven pjenom za gaenje poara.
I Malenfant je istrao na istinu, steui u naruju aparat za gaenje poara kao daje rije o velikoj crvenoj bebi i urlajui na vijetkon-govce u praumi da ga pogode ako mogu, samo to oni ne mogu, on zna da ne mogu, jer su banda kosookih sifilitinih nitarija i ne mogu ga pogoditi, ne bi mogli pogoditi ni duu stranu tale, jebote. I Malenfant je predloen za Srebrnu zvijezdu, i premda Dieffenbaker nije mogao pouzdano rei, pretpostavljao je da ju je taj pristavi krvoloni pizdun najvjerojatnije i dobio. Je li Sully to znao ili pretpos-
tavljao? Ne bi li on to spomenuo dok su sjedili ispred pogrebnog zavoda? Moda bi, a moda i ne bi. Kako vrijeme prolazi, odlija postaju nevanija, sve vie slie nagradi koju si dobio u osnovnoj koli jer si neku pjesmicu nauio napamet ili pohvalnici koju si dobio u srednjoj koli zato to si bio atletiar ili u bejzbolu onemoguio protivnikoj momadi da postigne zgoditak. Neto to se dri na polici. Predmeti kojima ostarjeli mukarci motiviraju djecu. Predmeti koje ti oni pokazuju da bi ti skoio vie, trao bre, bacao se za loptom. Dieffenbakeru se inilo da bi svijet bio bolji bez ostarjelih mukaraca (to mu je sinulo ba kad se pripremao da i sam postane jedan od njih). Neka ostarjele ene ive, ostarjele ene u pravilu nikad nikome ne nanose zlo, ali su ostarjeli mukarci opasniji od bijesnih pasa. Pobiti ih sve, a onda ih politi benzinom pa zapaliti. Neka se djeca uhvate za ruke, zapleu u kolu oko toga krijesa i zapjevaju sladunjave stare pjesme Crosbvja Stillsa i Nasha.
"Zaista si dobro?" upita Mary.
"Zbog Sulh/ja? Naravno. Ta nisam ga vidio godinama prije Pag-sova pogreba."
On otpije kave i pomisli na stariicu u crvenim tenisicama, onu koju je Malenfant ubio, onu koja je salijetala Sullvja. Vie nee salijetati Sulh/ja, barem to. Dani posjeta stare mamasan su proli. Tako valjda stvarno zavravaju ratovi, razmiljao je Dieffenbaker, ne za pregovarakim stolom nego na odjelima za rak, u uredskim kantina-ma i prometnim guvama. Ratovi umiru komadi po komadi, a svaki pada poput uspomene, izgubljene poput jeke koja slabi u vijugavim brdima. Na kraju ak i rat izvjesi bijelu zastavu. Barem se on tako nada. Nada se da se naposljetku i rat preda.
1999.: Doi, gade, doi kui.
1999.
PADAJU NEBESKE NONE SJENE
Jednog poslijepodneva posljednjeg ljeta prije godine 2000., Bobby Garfield vrati se u Hanvich u dravi Connecticut. Najprije ode na groblje West Side, gdje se odrao posljednji ispraaj kod groba obitelji Sullivan. Mnogi su ljudi doli ispratiti starog Sully-Johna; masovno su se odazvali na lanak iz Posta. Nekoliko male djece raspla-kalo se od straha kad su pripadnici poasne strae Amerike legije ispalili plotun iz svojih puaka. Nakon ispraaja na groblju, organizirane su karmine u mjesnom Domu amerikih veterana. Bobby je doao iz pristojnosti - i zadrao se dovoljno dugo da pojede komad kolaa, popije alicu kave i pozdravi gospodina Olivera - ali nije vidio nikoga poznatog, a bilo je mjesta koja je elio obii dok je jo bilo dovoljno dnevne svjetlosti. Nije bio u Hanvichu ima skoro etrdeset godina.
Trgovaki centar Nutmeg Mali stajao je na mjestu nekadanje osnovne i srednje kole Sv. Gabrijel Postojani. Stara je pota sad bila prazno gradilite. eljezniki je kolodvor jo gledao na glavni trg, ali su potporni stupovi kamenog nadvonjaka bili pokriveni grafitima, a kiosk gospodina Burtona obijen daskama. Izmeu River avenije i Housatonica jo je bilo travnatih poteza, ali pataka nije bilo. Bobby se sjeti kako je jednu od tih pataka bacio u ovjeka u ukastosme-em odijelu - nevjerojatno ali istinito. Dat u ti dva dolara da mi da da ti ga popuim, bio je rekao taj ovjek, a Bobby je zavitlao patku u njega. Sad se moe tome veselo nasmijeiti, ali gaje taj haj-ka nasmrt prestraio, iz raznoraznih razloga.
Tamo gdje je neko stajalo kino Asher Empire sad se nalazilo veliko be potansko skladite. Nie, prema Bridgeportu, gdje se As-herova avenija praznila u Puritanski trg, nije bilo ni restorana Wil-liam Penn Grille; zamijenila ga je Pizza Uno. Bobby je pomislio da bi mogao svratiti u pizzeriju, ali ne i odve ozbiljno: ta eludac mu ima pedeset godina, ba kao i ostatak njegova tijela, i vie ba najbolje ne podnosi pizze.
Samo to to nije bio stvarni razlog. Bilo bi odve lako zamisliti neke stvari, to je bio stvarni razlog - previe lako zamisliti velike, vulgarne automobile ispred njega, kriavih boja koje kao da vrite.
Pa se tako odvezao natrag u sredite Hanvicha i neka ga vrag odnese ako Colony Diner nije jo na svom starom mjestu, i neka ga vrag odnese ako na jelovniku jo nemaju hrenovke na aru. Hrenovke su gore od pizze, ali emu slui Prilosec ako ne za povremenu gastronomsku etnju niz ulicu uspomena? Progutao je jednu hrenovku, a sprao je s jo dvije. Jo su ih posluivali u onim malim umaenim kartonskim tuljcima, i jo su bile slasne.
Pogura hrenovke niz jednjak pitom prelivenom sladoledom, pa izae i na trenutak zastane pokraj svog automobila. Odlui ga ostaviti gdje jest - ima jo samo dvije postaje na svom obilasku, a obje se mogu obii pjeice. Sa suvozakog sjedita uzme sportsku torbu i polako proe pokraj Spicer'sa, koji je evoluirao u trgovinu 7-Elevena s benzinskom crpkom ispred. U prolazu do njega dopru glasovi, sablasni glasovi iz 1960., glasovi blizanki Sigsbvjevih.
Muma-tata se svaaju.
Muma rekla ostanite vani.
Zato si ti uinio, ti glupi stari Bobby Garfield?
Glupi stari Bobby Garfield, tako je, to je bio on. Moda je s godinama postao pametniji, ali vjerojatno ne puno.
Negdje na polovici Broad Street Hilla, spazi izblijedjelu krialjku kolice na ploniku. Klekne na jedno koljeno i zagleda se paljivo u nju na kasnoj svjetlosti, jagodicama prstiju lagano prelazei preko etverokuta.
"Gospodine? Dobro ste?" Bila je to mlada ena s vreicom 7-Ele-vena u rukama. Gledala je u Bobbvja u jednakoj mjeri zabrinuto i nepovjerljivo.
"Dobro sam", ree on, ustajui i briui ruke. I bio je. Pokraj kolice nije bilo nijednog mjeseca ili zvijezde, a kamoli repatice. A u
svojim besciljnim skitnjama oko grada nije vidio nijednog oglasa kojim se trae kuni ljubimci. "Dobro sam."
"Pa, drago mi je zbog vas", ree ona mlada ena i pohita svojim putem. Nije se nasmijeila. Bobby se zagleda za njom a onda ponovno krene, pitajui se to se dogodilo s blizankama Sigsbvjevih, gdje su sad. Sjeti se kako je Ted Brautigan jednom govorio o vremenu, nazvao ga starim elavim prevarantom.
Tek kad je ugledao Broadovu broj 149, Bobby shvati koliko je bio siguran daje pretvorena u videoteku, sendvi-bar ili moda u kompleks stanova. No kua je bila sasvim ista osim ukrasnog vijenca, sad ukastobijelog umjesto zelenog. Na trijemu je stajao bicikl, i on se sjeti kako je oajniki elio bicikl svog posljednjeg ljeta u Hamichu. Imao je ak i staklenku da u njoj tedi novac, s naljepnicom na kojoj je pisalo Biciklistika tednja, ili neto takvo.
Ponovno sablasni glasovi dok stoji tamo a sjena mu se dulji niz ulicu.
Da smo mi Gotrockovi, ne bi morao posuivati iz svoje biciklistike staklenke kad bi elio izvesti svoju curicu u lunapark.
Nije mi cura! Nije mi curica!
U svom je sjeanju to svojoj majci rekao naglas, vrisnuo zapravo. .. ali je sumnjao u tonost te uspomene. Nije on imao majku na koju se moglo derati. Ne ukoliko si elio zadrati skalp.
A osim toga, Carol i jest bila njegova curica, zar ne? Bila je.
Mora svratiti na jo jedno mjesto prije povratka u automobil, i nakon to se posljednji put dugo zagledao u kuu u kojoj je ivio s majkom do kolovoza 1960., Bobby krene natrag niz Broad Street Hill, maui onom sportskom torbom u jednoj ruci.
U tom je ljetu bilo neke magije, ni sa pedeset godina nije u to sumnjao, ali vie nije znao kakve. Moda je samo doivio djetinjstvo a la Ray Bradbury kakvo mnoga djeca iz malih mjesta imaju, odnosno sjeaju se da su imala; djetinjstvo u kojem se stvarni svijet i svijet snova katkad preklapaju i stvaraju neku vrstu magije.
Da, ali... hm...
Bile su tu ruine latice, naravno, one koje su stigle preko Carol... no jesu li one neto znaile? U jednom se trenutku inilo daje tako - samotnom, gotovo izgubljenom djeaku kakav je on bio inilo se daje tako - ali ruinih latica odavno nema. Izgubio ih je ba negdje
u vrijeme kad je vidio fotografiju one izgorjele kue u Los Angelesu i shvatio daje Carol Gerber mrtva.
Bobbvju se inilo da je njezina smrt potrla ne samo ideju magije nego i samu svrhu djetinjstva. emu djetinjstvo ako te navede na takve stvari? Oslabjeli vid i problemi s tlakom su jedno; loe zamisli, runi snovi i naprasna smrt su neto drugo. Nakon nekog vremena doe ti da Bogu kae ma daj, Veliki, prekini. Izgubi nevinost kad odraste, u redu, svi to znaju, no mora li izgubiti i nadu? emu poljubiti djevojicu u lunaparku s jedanaest godina ako e jedanaest godina poslije otvoriti novine i proitati daje izgorjela u sirotinjskoj slijepoj uliici? emu pamtiti njezine divne usplahirene oi ili nain na koji joj je sunce sjajilo u kosi?
Prije tjedan dana rekao bi sve to i jo vie, ali se tad vitica one stare magije ispruila i dotaknula ga. Doi, apnula je. Doi, Bobby, doi gade, doi kui. I evo ga, ponovno u Hanvichu. Odao je poast svom starom prijatelju, otiao u obilazak rodnog grada (a da mu se oi nisu nijedanput orosile), a sad je skoro vrijeme za polazak. No prije toga mora svratiti na jo jedno mjesto.
Bilo je vrijeme veere i Commonwealth park bio je bezmalo pust. Bobby odeta do iane ograde iza poetne baze igralita B, a tri igraa lijeno se vukui prou pokraj njega u suprotnom smjeru. Dvojica su nosili opremu u velikim crvenim okruglim platnenim torbama; trei je nosio orijaki kazetofon iz kojeg su tretali Offspring. Sva tri djeaka nepovjerljivo ga pogledaju, to Bobbvja ne iznenadi. On je bio odrasla osoba u zemlji djece, ivio u vremenu kad su svi takvi poput njega sumnjivi. Izbjegavao je da dodatno pogora situaciju tako da im kinine glavom, mahne ili kae neto glupo kao to je Deki, kako je bilo? Oni prou svojim putem.
Stajao je prstiju zakvaenih u iane rombove ograde, gledao kako se kasna crvena svjetlost kosi preko trave na igralitu, odbija od rezultatske ploe i natpisa OSTANI U KOLI i TO MISLI ZATO JE ZOVU SIT. I ponovno ga ostavi bez daha ona slutnja magije, osjeaj svijeta kao tankog premaza prevuenog preko neeg drugog, neeg i sjajnijeg i tamnijeg. Glasova je sad bilo posvuda, vrtjeli su se poput rijei na zvrku.
Da me nisi zvao glupaom, Bobuljice.
Ne biste smjeli amarati Bobbyja, nije on kao oni ljudi.
Prava duica, mali, putao bi onu pjesmu J o Stafford.
To je ka... a kaje sudbina. Volim te, Ted...
"Volim te, Ted." Bobby izgovori te rijei; nije ih izdeklamirao, ali ih nije ni proaptao. Da vidi kako mu pristaju. Vie se nije ni mogao sjetiti kako je Ted Brautigan izgledao, ne sasvim jasno (sjeao se samo Chesterfieldica i nebrojenih boca biljnog piva), ali nakon to je izgovorio te rijei svejedno ga oblije toplina.
uo se tu jo jedan glas. Kad je progovorio, Bobby osjeti kako ga prvi put nakon povratka suze peckaju u kutovima oiju.
Bobby, zna li da ne bih imao nita protiv da budem maioniar kad odrastem? Putovati po svijetu s lunaparkom ili cirkusom, nositi crno odijelo i cilindar...
"I izvlaiti zeeve i slina sranja iz eira", ree Bobby i okrene se od igralita B. Nasmije se, obrie suze, a onda rukom prijee preko tjemena. Tamo nije bilo kose; izgubio je posljednje vlasi tono po planu, prije petnaestak godina. Prijee preko jednog puteljka (ljunanog 1960., sad asfaltiranog i oznaenog malim natpisima na kojima je pisalo BICIKLISTIKA STAZA ZABRANJENO ZA KOTURALJKE!) pa sjedne na jednu od klupa, vjerojatno istu onu na kojoj je sjedio onoga dana kad ga je Sully zamolio da ode s njim u kino, a on odbio poziv jer je elio do kraja proitati Gospodara muha. Odloi sportsku torbu pokraj sebe na klupu.
Tono ispred njega nalazio se umarak. Bobby je bio prilino siguran daje to onaj u koji gaje Carol odvela kad se rasplakao. Uinila je to da ga nitko ne bi vidio kako cmolji kao beba. Nitko osim nje. Je li ga zagrlila dok se nije isplakao? Nije bio siguran, ali mu se inilo da jest. Ono ega se jasnije sjeao bilo je kako su ih poslije ona trojica djeaka iz Sv. Gabrijela zamalo istukla. Spasila ih je prijateljica Caroline majke. Nije se sjeao njezina imena, ali je naila u posljednji trenutak... onako kako je onaj mornariki asnik stigao u posljednji as da spasi Ralphovo salo na svretku Gospodara muha.
Rionda, tako se zvala. Rekla im je da e rei sveeniku, a sveenik njihovim roditeljima.
Ali Rionda nije bila u blizini kad su ti deki ponovno nabasali na Carol. Bi li Carol izgorjela u Los Angelesu da su je Harry Doolin i njegovi prijatelji ostavili na miru? To se naravno ne moe pouzdano znati, ali se Bobbvju inilo da bi odgovor vjerojatno bio ne. ak i sad
je osjetio kako mu se ruke steu u ake kad je pomislio: Ali sam te sredio, Harry, nisam li? I te kako.
No tad je ve bilo prekasno. Dotad se ve sve promijenilo.
On otvori zatvara na sportskoj torbi, prekopa po njoj i izvadi tranzistor. Nije bio ni izbliza golem kao ona stereo grdosija koja je upravo prola pokraj njega prema spremitima opreme, ali dovoljno velik za njegove potrebe. Morao gaje samo upaliti; ve je bio namjeten na WKND, Dom evergrina u junom Connecticutu. Troy Shondell je pjevao "This Time". Bobbvju je to odgovaralo.
"Sully", ree on, zagledan u onaj umarak, "bio si skulirani gad."
Iza njega, vrlo utogljeno, neka ena ree: "Bude li prostaio, neu hodati s tobom."
Bobby se okrene tako munjevito da mu je tranzistor ispao iz krila i skotrljao se u travu. Nije vidio enino lice; bila je tek silueta kojoj se crveno nebo rasprostrlo s obje strane poput krila. Pokuao je progovoriti, ali nije mogao. Dah mu je zapeo u grlu, a jezik zalijepio za nepce. Negdje duboko u njegovu primozgu glas zakljui: Dakle, tako je to kad se ugleda duha.
"Bobby, dobro si?"
Ona mu hitro prie, zaobie klupu, a kad je to uinila, crveno za-padajue sunce pogodi ga posred oiju. Bobby naglo udahne, podigne ruku, zatvori oi. Osjeti parfem... ili je to bila ljetna trava? Nije znao. A kad je ponovno otvorio oi, jo je vidio samo enin obris; na mjestu gdje je trebalo biti njezino lice nalazio se visei zeleni odbljesak sunca.
"Carol?" upita on, glasom promuklim i drhtavim. "Mili Boe, jesi li to zaista ti?"
"Carol?" upita ena. "Ne poznajem nikakvu Carol. Zovem se Denise Schoonover."
No ipak je to bila ona. Imala je samo jedanaest godina kad ju je posljednji put vidio, ali je znao. On izbezumljeno protrlja oi. Iz radija na travi D J ree: "Ovo je WKND, gdje je vaa prolost uvijek sadanjost. Zapjevat e vam Clyde McPhatter. On ima 'A Lover's Ouestion'."
Znao si da e doi ako je iva. Znao si.
Naravno; nije li zato i on doao? U svakom sluaju ne zbog Sul-lyja, odnosno ne samo zbog Sullyja. A istovremeno je bio tako sigu-
ran daje mrtva. Od trenutka kad je ugledao sliku one izgorjele kue u Los Angelesu, bio je potpuno siguran. A kako mu je srce zbog tog patilo, ne kao da ju je posljednji put vidio prije etrdeset godina kako tri preko Commonvvealtske avenije, nego kao da mu je uvijek ostala prijateljica, bliska kao da ih dijeli samo jedan telefonski poziv ili nekoliko kua.
Dok je jo pokuavao treptanjem otjerati lebdeu toku paslike sunca, ena ga odluno poljubi u usta, a onda mu apne u uho: "Moram kui. Moram napraviti salatu. to je to?"
"Posljednje to si mi rekla kad smo bili djeca", odgovori on i okrene se prema njoj. "Dola si. iva si i dola si."
Svjetlost zalaska sunca padne joj na lice i onaj odbljesak izblijedi dovoljno daje vidi. Bila je lijepa unato brazgotini koja joj se u obliku okrutne udice protezala od kuta desnog oka do brade... ili moda zbog nje. Pokraj oiju imala je siune granice bora, ali ne i bore na elu ni uglate zagrade sa strane nenaminkanih usta.
Njezina je kosa, zapanjeno primijeti Bobby, gotovo sasvim sijeda.
Kao da mu ita misli, ona isprui ruku i dodirne mu glavu. "Oprosti, molim te", ree ona... ali mu se uini da joj u oima vidi razig-ranost nekadanje veselosti. "Imao si predivnu kosu. Rionda je govorila daje tvoja kosa pola onoga u to sam bila zaljubljena."
"Carol-"
Ona prui ruku i prstima mu pokrije usta. I na ruci je imala oiljke, primijeti Bobby, a mali joj je prst bio deformiran, gotovo rasta-Ijen. To su bili oiljci od opeklina.
"Rekla sam ti, ne poznam nikoga tko se zove Carol. Zovem se Denise. Kao iz one stare pjesme Randvja i Rainbowsa?" Otpjevui ulomi te pjesme. Bobbvju je bila dobro poznata. Znao je sve stare pjesme. "Kad bi pregledao moju osobnu iskaznicu, vidio bi ime Denise Schoonover na sve strane. Vidjela sam te na ispraaju."
"Ja tebe nisam."
"Znam se pritajiti", ree ona. "Trik kojemu me netko davno pouio. Da budem mutna." Ona lagano zadrhti. Bobby je itao - uglavnom u loim romanima - o tome da ljudi znaju zadrhtati, ali nikad svojim oima nije vidio da bi tko to zaista uinio. "A kad su posrijedi masovni prizori, znam kako se drati sasvim u pozadini. Jadni Sully-John. Sjea se njegova Bo-lo Bouncera?"
Bobby kimne glavom i pone se smijeiti. "Sjeam se kad se jednom htio napraviti vaan, provui ga kroz noge, izmeu ruku i iza lea? Zveknuo se po jajima i samo to nismo krepali od smijeha. Dotralo je nekoliko djevojica - bila si meu njima, u to sam prilino siguran - i htjele ste znati to se dogodilo, ali ti nismo htjeli rei. To te prilino naljutilo."
Ona se nasmijei, ruka joj poleti k ustima, i u tom starom pokretu Bobby sasvim jasno ugleda dijete koje je neko bila.
"Kako si znala daje umro?" upita Bobby.
"Proitala sam u njujorkom Postu. Vidjela sam jedan od onih njihovih uasnih naslova za koje su specijalisti - glasio je PROBLEMI, NARODE-i njegove fotografije. ivim u Poughkeepsieju, gdje Post redovito stie." Ona posuti. "Predajem na Vassaru."
"Predaje na Vassaru i ita Post?"
Ona slegne ramenima, smijeei se. "Svatko ima neki porok. A ti, Bobby? Jesi li i ti proitao u Postu?"
"Ne kupujem Post. Ted mije rekao. Ted Brautigan." Sjedila je i gledala u njega, a smijeak joj je blijedio. "Sjea se Teda?"
"Mislila sam da se vie nikad neu moi sluiti rukom a Ted ju je namjestio kao arobnim tapiem. Naravno da ga se sjeam. Ali Bobby-"
"Znao je da e biti ovdje. Pomislio sam to im sam otvorio paket, ali mislim da nisam u to stvarno povjerovao dok te nisam ugledao." On prui ruku prema njoj, i bezazlenou djeteta prstom iscrta liniju brazgotine na njezinu licu. "Zaradila si ovo u L.A.-ju, zar ne? to se dogodilo? Kako si se izvukla?"
Ona odmahne glavom. "O tome ne govorim. Nikad nisam govorila o tome to se dogodilo u toj kui. A nikad i neu. To je bio drugi ivot. To je bila druga djevojka. Ta je djevojka umrla. Bila je vrlo mlada, puna ideala, i nasamarena. Sjea li se onog kartakog varalice iz Savin Rocka?"
On kimne glavom i lagano se nasmijei. Uhvati je za ruku a ona vrsto stisne njegovu. "as se tuku, as se vuku, sad se javi da vidimo jesi l' pravi. Zvao se McCann ili McCausland ili tako nekako."
"Ime nije vano. Vano je da ti je uvijek dopustio da pomisli da zna gdje je dama. Uvijek ti je dopustio da pomisli da moe pobijediti. Nije li tako?"
"Tako je."
"Ta se djevojka spetljala s mukarcem takve sorte. ovjekom koji je uvijek mogao pomicati karte malo bre no to si mislio da moe. Traio je zbunjene, gnjevne klince, i naao ih je."
"Je li imao uti kaput?" upita Bobby. Nije znao ali li se ili ne.
Ona ga pogleda i lagano se namrti, i on shvati da se ona ne sjea tog dijela. Je li joj uope i rekao za prizemnike? inilo mu se da jest, inilo mu se da joj je ispriao sve o svemu, ali se ona nije sjeala. Vjerojatno joj je to to se dogodilo u Los Angelesu progorjele nekoliko rupa u pamenju. Bobby je shvaao kako se takvo to moe dogoditi. A ne bi bila jedina, zar ne? Mnogi njihovi vrnjaci naporno rade na tome da zaborave tko su bili i u to su vjerovali u razdoblju izmeu ubojstva Johna Kennedvja u Dallasu i Johna Lennona u New Yorku.
"Nema veze", ree on. "Nastavi."
Ona odmahne glavom. "Rekla sam sve to sam namjeravala o tom dijelu. Sve to mogu rei. Carol Gerber umrla je u Benefit Street u Los Angelesu. Denise Schoonover ivi u Poughkeepsieju. Carol je mrzila matematiku, nije mogla ni razlomke shvatiti, ali De-nisepredaje matematiku. Kako bi one mogle biti ista osoba? Smijena pomisao. Sluaj zakljuen. Htjela bih znati to si mislio to s Tedom. Bobby, nije mogue da je jo iv. Imao bi vie od sto godina. Puno vie."
"Mislim da vrijeme ne znai puno kad si Razbija", ree Bobby. A ne znai puno ni na WKND-u, gdje je Jimmy Gilmer sad pjevao o Sugar Shacku uz trubeu pratnju neega to je zvualo kao okarina.
"Razbija? to je-"
"Ne znam i nije bitno", ree Bobby. "No ovo bi moglo biti vano, zato posluaj pozorno. U redu?"
"U redu."
"ivim u Philadelphiji. Imam divnu enu koja je profesionalna fotografkinja, troje divne odrasle djece, divnog starog psa artritinih kostiju i dobre naravi, i staru kuu na kojoj je uvijek potrebno izvriti hitne popravke. Moja ena kae daje to zato to postolareva djeca uvijek hodaju bosa, a na stolarevoj kui uvijek prokinjava krov."
"Ti se time bavi? Stolar si?"
On kimne glavom. "ivim u Redmont Hillsu, a kad se sjetim kupiti novine, kupim tiladelfijski Inguirer."
"Stolar", naglas je razmiljala ona. "Uvijek sam mislila da e zavriti kao pisac ili neto takvo."
"I jesam. Ali sam i proao kroz razdoblje kad sam pomislio da u zavriti u dravnom zatvoru a to se nije dogodilo, pa pretpostavljam da sve nekako doe na svoje."
"to je bilo u paketu koji si spomenuo? I kakve on veze ima s Tedom?"
"Paket je stigao FedExom, od tipa po imenu Norman Oliver. Bankara. Izvritelja Sully-Johnove oporuke. Ovo je bilo unutra."
On ponovno zavue ruku u sportsku torbu i izvadi iznucanu staru bejzbolsku rukavicu. Poloi je u krilo ene koja je sjedila pokraj njega na klupi. Ona je odmah nagne i zagleda se u ime ispisano sa strane.
"Boe moj", ree glasom bezbojnim, zgranutim.
"Nisam vidio tu ljepoticu od dana kad sam te naao u onom drveu iaenog ramena. Pretpostavljam daje naiao neki klinac, ugledao je na travi i popalio. Iako nije bila u najboljem stanju, ve ni tad."
"Willie ju je ukrao", ree ona, gotovo neujno. "Willie Shear-man. Mislila sam daje simpatian. Vidi kako sam se varala u ljudima? Ve i tad."
On je pogleda nijemo iznenaen, ali ona nije vidjela njegov pogled; gledala je zamiljeno u staru rukavicu model Alvina Darka i cupkala smru konatih uzica koje su jo nekako drale podstavu na mjestu. A onda ga ona razdraga i dirne uinivi to je on uinio im je otvorio kutiju i ugledao to se nalazi unutra: prinese rukavicu licu i udahne slatkastu aromu ulja i koe u udubini. Samo to ju je on najprije navukao na ruku, nesvjesno. To rade bejzbolski igrai, djeca, automatski poput disanja. Norman Oliver jamano je u nekom trenutku bio dijete, ali oito nikad nije igrao bejzbol, jer nije naao komadi papira zataknut duboko u posljednji prst rukavice - prst s dubokom ogrebotinom u staroj goveoj koi. Bobby je naao taj papiri. Noktom malog prsta zagrebao je po njemu i papiri je zapuc-ketao.
Carol ponovno spusti rukavicu. Sjedokosa ili ne, ponovno je izgledala mlado, i potpuno ivo. "Reci mi."
"Bila je na Sullyjevoj ruci kad su ga nali kako mrtav sjedi u svom automobilu."
Njezine se oi razrogae. U tom trenutku ne samo to je izgledala kao djevojica koja se vozila na panoramskom kotau s njim na Savin Rocku; ona je i bila ta djevojica.
"Pogledaj zapee rukavice, tamo pokraj potpisa Alvina Darka. Vidi?"
Svjetlost je sad brzo blijedjela, ali je ona i te kako dobro vidjela.
(B.g.
1464 <Dupont CircCe (Rpatf
<Retfmont JfiCCs, <Pennsyfvania
Zona 11
"Tvoja adresa", promrmlja ona. "Tvoja sadanja adresa."
"Da, ali pogledaj ovo." On kucne po rijeima Zona 11. "Postaje prestala dijeliti zemlju na zone ezdesetih godina. Ted ili nije to znao ili je zaboravio."
"Moda je tako namjerno napisao."
Bobby kinine glavom. "Mogue. U svakom sluaju, Oliver je proitao adresu i poslao mi rukavicu - rekao je da ne vidi potrebe da se rukavica nekog starog igraa potee kroz ostavinsku raspravu. Uglavnom me elio obavijestiti da je Sully umro, ukoliko to ve ne znam, i da e ispraaj biti u Hanvichu. Mislim daje elio da doem da bi uo priu o rukavici. No nisam mu u tome mogao biti od pomoi. Carol, jesi li sigurna daje Willie-"
"Vidjela sam ga kad ju je nosio. Rekla sam mu da je vrati kako bih ti je ja mogla poslati, ali je on odbio."
"Misli da ju je poslije dao Sully-Johnu?"
"Jamano." No nekako joj to nije zazvualo istinito; slutila je da je istina udnovatija od toga. Williejev odnos prema rukavici bio je sam po sebi neobian, premda se vie nije tono sjeala kako.
"Kako bilo da bilo", ree on i lupne po adresi na zapeu rukavice, "to je Tedov rukopis. Siguran sam u to. A onda sam zavukao ruku u rukavicu i naao neto. Zapravo sam zato doao."
On trei put posegne u svoju sportsku torbu. Crvenilo je sad istjecalo iz svjetlosti; ostatak dana bio je blijedea ruiasta boja, boja
divljih rua. Radio, koji je jo leao u travi, svirao je "Don'tcha Just Know It", u izvedbi Hueya "Piano" Smitha i Clovmsa.
Bobby izvadi zguvani komadi papira. Bio je umaen na dva mjesta znojnom utrobom rukavice, ali je inae izgledao izvanredno bijelo i svjee. Prui ga Carol.
Ona ga podigne prema svjetlu i malo od svog lica - Bobby shvati da joj vid nije ono to je nekad bio. "Naslovna stranica neke knjige", ree ona, pa se nasmije. "Bobby, pa to je od Gospodara muha! Tvoje najdrae knjige!"
"Pogledaj u dno", ree on. "Proitaj to tamo pie." "Faber and Faber Limited... 24 Russell Square... London." Ona ga upitno pogleda.
"Iz depnog Faberova izdanja objavljenog 1960. godine", ree Bobby. "To je na poleini. Ali pogledaj je, Carol! Izgleda kao nova. Mislim daje lako mogue daje knjiga iz koje je istrgnuta ova stranica bila u 1960. godini prije nekoliko tjedana. Ne i rukavica, ona je kudikamo iznucanija nego kad sam je ja naao, ali ta naslovna stranica..."
"Bobby, ne poute sve knjige ukoliko ih se uva. I staro depno izdanje moglo bi-"
"Okreni list", ree on. "Pogledaj drugu stranu."
Carol to uini. Ispod retka u kojem je pisalo Sva prava pridrana stajalo je ovo: Reci joj daje bila hrabra kao lavica.
"Tad sam shvatio da moram doi jer on misli da e ti biti ovdje, da si jo iva. Nisam to mogao povjerovati, bilo je lake povjerovati u njega nego - Carol? to ti je? Je li to zbog onoga u samom dnu? A to zapravo znai to u dnu?"
Ona je plakala, i to gorko, drei istrganu naslovnu stranicu u ruci, gledajui u ono to se nalazilo na poleini, stijenjeno u oskudan bijeli prostor ispod uvjeta prodaje:
"to to znai? Zna li? Zna, zar ne?"
Carol odmahne glavom. "Nije vano. Samo to to za mene ima specijalno znaenje, to je sve. Onako kako ova rukavica ima specijalno znaenje za tebe. Za jednog starca, zna kako ovjeka dirnuti u icu, zar ne?"
"Da. Moda to Razbijai ine."
Ona ga pogleda. Jo je plakala ali vie ne jadno. "Bobby, zato bi on to uinio? I kako je znao da emo doi? etrdeset godina je puno vremena. Ljudi odrastu i ostave iza sebe djecu koja su neko bili."
"Zaista?"
Ona ga nastavi gledati u tamneem danu. Ispred njih, sjene onoga umarka pocrne. Unutra - meu drveem gdje je jednoga dana on plakao, a idueg naao nju, povrijeenu i samu - tama samo to se nije sasvim spustila.
"Katkad se malo magije zadri", ree Bobby. "Eto to ja mislim. Doli smo jer jo ujemo neke prave glasove. uje li ih i ti? Glasove?"
"Ponekad", ree ona, gotovo nevoljko. "Katkad ih ujem."
Bobby uzme rukavicu od nje. "Molim te, ispriaj me na trenutak."
"Samo izvoli."
Bobby ode do onog umarka, klekne na jedno koljeno da bi se provukao ispod jedne niske grane, pa poloi svoju staru bejzbolsku rukavicu na travu, udubljenja okrenutog prema tamneem nebu. A onda se vrati do klupe i ponovno sjedne pokraj Carol. "Tamo joj je mjesto", ree on.
"Neki e klinac sutra naii i uzeti je, to ti je jasno, zar ne?" Ona se nasmije i obrie oi.
"Moda", sloi se on. "A moda je vie nee biti. Vratit e se tamo odakle je dola."
Dok su posljednji ruiasti odsjaji dana blijedjeli u pepeljastosi-ve, Carol poloi glavu na Bobbvjevo rame a on nju obgrli rukom. Sjedili su tako bez rijei, a iz radija ispod njihovih nogu zapjevaju Plattersi.
